Petak , studeni 22. 2019.
Naslovnica / Najnovije vijesti / Društvo / ABORTUS – ZAŠTO NE?

ABORTUS – ZAŠTO NE?

Iza lijepe zavjese ljudskih prava već dugo vremena se krije treći i najgori svjetski rat. Svjetski, jer je obuhvatio čitav svijet, a najgori, jer poslije bitke nema pobjednika. Ostaju samo poraženi. Mrtvi tijelom i mrtvi duhom. Hodajući mrtvaci. Počujmo što nam neki od tih neutješnih, hodajućih mrtvaca imaju za reći:

«Pobacila sam i skoro sam iskrvarila. Moja duša i danas krvari». «Odlučila sam pobaciti, riješiti se svoga djeteta. S tim djetetom je u meni umrlo nešto što nikada više neće moći oživjeti. Nemojte učiniti istu grešku kao ja, vječno čete se kajati». «Najradije bih pobjegla, ali moje tijelo je bilo ukočeno. Kad sam se uspravila s užasom sam gledala prema kanti za otpatke koja je stajala pored operacijskog stola. Tamo su ležali dijelovi moga djeteta koje je željelo živjeti ali mojom krivnjom nije smjelo. Po prvi put mi je postalo jasno da se nije radilo samo o meni već i o drugom ljudskom biću». «Praznina, neutješnost, očaj. Ili nešto još gore za što nema imena. Nekoć sam imala ličnost, život, dušu. Sada imam samo tijelo čija je nutrina skršena. Bio je to osjećaj rastrojstva koji nisam mogla svladati. Dok sam se oblačila osjećala sam se prazno kao da oblačim lutku iz izloga». «Svi su mi savjetovali: ‘Daj ga ukloni!’, samo su mi najbolje prijateljice rekle: ‘Zadrži ga!’ One su, naime, sve pobacile i zbog toga patile!» «Kao životinja zatočena u kavezu! Ukočena od užasa, drhtava od straha! Uzvikujem ono što me toliko muči: ‘Zašto mi to nitko nije rekao?’» «’Ta, to još nije ništa’, govorili su liječnik i savjetnica! Da je to ipak bilo nešto, shvatila sam prekasno, kad je moje mrtvo dijete ležalo poput sjene na mojoj duši. Duševna bol poslije pobačaja uništila mi je život». «Pobacila sam. Za mene više ništa nema smisla!». «Od pobačaja se osjećam kao da sam vezana lancima! Proživljavam stanje teških strahova. Sve me steže kao da ću se ugušiti. Liječnici ne mogu ništa otkriti, a sve je tako strašno».  «Nekoliko sati nakon pobačaja počele su strašne boli. Vrištala sam, dozivala svoje dijete i osjećala se neizrecivo samom. To je trajalo dugo vremena. Liječnik je rekao: ‘To je bila vaša slobodna volja. Trebali ste ranije misliti’!» «Bila sam bolesna. Svake noći sam se borila protiv smrti. Osamnaest godina sam imala noćne more. Nakon svake noći sam znala da sam jedva umakla smrti. Ni na sekundu nisam pomislila da se uzrok moje bolesti krio u nekadašnjem abortusu. Taj problem je za mene bio već odavno riješen i zaboravljen. U muci mi je preostao jedino Bog kojeg sam mogla moliti za pomoć. On mi je i progovorio! Kada sam kasnije saznala da sam pobacila dvije blizanke, bilo je strašno. Kriknula sam Bogu: ‘Zašto mi to sada kažeš? Preokrutno je a više se ništa ne može promijeniti!’ Njegov odgovor je bio blag: ‘Kako bi me mogla moliti za oproštenje zbog ubojstva dvoje djece’. Koliko Bog ima ljubavi i strpljenja za nas i kako je dragocjen svaki život! Morala sam moliti za oproštenje i svoju djecu, svoja četiri sina jer sam im otela njihove sestrice».[1]

«Pobačaj je najveće zlo i tragedija ljudskog života. Za sobom ostavlja dalekosežne i nepopravljive posljedice u srcu žene, obitelji i cijelog čovječanstva. Vrijeme nas tjera da nešto hitno poduzmemo jer štete koje su nastale zbog dubokih rana, kao posljedica pobačaja, kadre su uništiti čitav ljudski rod. Da bi se to shvatilo, nije potrebno nikakva intelektualno raspravljanje. Bit pobačaja shvaća se intuitivno, u srcu. Živo biće, čije se ubojstvo planira, ostaje lišeno svog ljudskog dostojanstva. Da bi majka ubila svoje nerođeno dijete, mora prije toga uništiti u sebi nešto sveto; mora u sebi ubiti čovječnost. Majka u svom tijelu priprema život koji je određen za vječnost i time sudjeluje u najdubljim događajima svijeta. To je razlog prave veličine žene kao majke i zato je uništenje toga života uništenje i nje same.» [2]

«S psihijatrijskog gledišta, sve žene koje se odluče za prekid trudnoće nalaze se u teškoj duhovno-moralnoj krizi. One ne vide drugi izlaz. Prekid trudnoće čini im se jedino rješenje. Ne žele razmišljati o svom stanju niti svjesno doživjeti pobačaj. Nalaze se u teškom psihičkom stanju u kojem posve svjesno prečuju unutarnji glas savjesti i moralnosti. Svaki pacijent bi u normalnim okolnostima želio prije operacije znati što će se s njim događati ali žena doslovno zatvara oči pred zahvatom kojim se prekida njezina trudnoća. Ne želi ništa znati, vidjeti ni čuti. Želi što prije to završiti i što prije zaboraviti. Svijest o krivnji spoji se s gubitkom osjećaja vrijednosti. Žena zna, bez obzira dali je vjernica ili nije, da je uništila nešto veliko i sveto, nešto što je moglo postati smisao njezina života, a što je žrtvovala za nevrijedne, površne, kratkoročne planove ili mišljenje okoline. To je nepromjenjiv prirodni zakon, duboko ukorijenjen u ljudskoj svijest i nijedan ga ljudski zakon kao ni legalizacija pobačaja ne može izbrisati iz ženine savjesti. Iz tog razloga se ne može nekažnjeno ubiti dijete. Žene koje to učine godinama trpe posljedice. Ubijanje vlastitog djeteta u utrobi uništava ženinu čud i nepopravljivo ranjava njenu dušu. Tu nisu dovoljne medicinske metode liječenja. Medicina je nemoćna kad se radi o nemirnoj i opterećene savjesti. Samo kajanje i molba za oproštenjem mogu biti lijek u takvim slučajevima. Medicina, dakle, mora područje terapije prepustiti teologiji.» Dr. Susan Stanford, psihologinja iz SAD-a, koja je nekad i sama učinila pobačaj, kaže: «Prava je istina: to je život. Život stvoren po Bogu. To je dijete. Često me pitaju: ‘Može li se žena izliječiti od posljedica pobačaja samo psihološkom pomoću, bez vjerske komponente?’ Moj odgovor glasi: Ne! Vjerujem da samo Bog, koji je začetnik života, može izliječiti gubitak života.

«Ubojstvo nedužnog djeteta ima trenutačne posljedice, ali i one dalekosežne. Pobačaj uništava sposobnost vezanja majke i djeteta a uništava i sposobnost majke da zamjećuje potrebe djeteta. Majka koja je abortirala često je prilikom slijedeće trudnoće potištena i plašljiva i nije spremna primiti novo dijete u svoju psihu, pogotovo ako nije prošla proces ozdravljenja i tugovanja za pobačenim djetetom. Dok drži dijete u svom naručju često joj je bolno dodirivati ga i dojiti. Kada dijete plače, reagira sa strahom ili srdžbom, a dijete koje je u svom djetinjstvu bilo zanemarivano i nije primilo ljubav biva emotivno oštećeno i sklonije pobaciti i vlastitu djecu. Postoje brojna istraživanja koja dokazuju taj fenomen. Tako pobačaj uzrokuje zanemarivanje, a zanemarivanje uzrokuje pobačaj.»

«Djevojke koje prije braka zatrudne pa pod pritiskom partnera naprave abortus najčešće naglo raskinu svaku vezu s njim. Možemo slobodno reći da istodobno sa ubijanjem djeteta dolazi i do ubijanja ljubavi. Sjevernoamerička istraživanja su pokazala da se nakon pobačaja 80 % parova rastane. Čovjek je u svojoj duši duboko ranjen nakon spoznaje da je njegova seksualnost donijela smrt jednom djetetu. Poslije pobačaja javljaju se sve veći problemi i raste nasilje muškaraca prema ženi u svim oblicima.»[3]

Dr. Marie Peeters, dobitnica nagrade Medicinske akademije Pariz, za rad na istraživanju uzroka zaostajanja u tjelesnom i duševnom razvoju djece, kaže: «U Europi i svijetu hitno je potrebno liječiti posljedice pobačaja i zlostavljanja. Ako se tome ne pristupi, rezultati će biti duševno posve rastrojeno društvo.»[4] P. Rufus Pereira kaže da različiti umni i psihički poremećaji, kao i tegobe poput nesanice, straha, nagona za samoubojstvom, mogu biti izazvani pobačajima u proteklim naraštajima.[5] Do istih saznanja došli su i prof. dr. Filip Ney i dr. Marie Peeters koji kažu da djeca koja su braća ili sestre pobačnoga djeteta mogu trpjeti od postpobačajnog sindroma i simptoma kao što su strah za vlastiti život, socijalne fobije, osjećaji krivnje i manje vrijednosti. Dijete ni samo ne zna čega se boji, to je bezimeni strah, jer se u njega još u majčinoj utrobi, na nesvjesnoj razini, uvukao strah da nije voljeno i da će i ono biti abortirano. Djeca se rađaju s ranama. To dokazuju mnoga istraživanja. Kanadski psihijatar dr. Andrew Feldmar je još  1978. g. objavio rezultate svoga rada s ljudima koji su pokušali učiniti samoubojstvo. Otkrio je da su sve ispitane osobe bile žrtve pobačaja ili su bili braća ili sestre abortirane djece. Dr Feldmar je otkrio da su sve ispitane osobe, imale u svojoj podsvijesti kodirano znanje o onom što se događalo oko njih. Do istih saznanja su došli i dr. Amy L. Gilliland i dr. Thomas Werny. Oni govore o jednom opširnom istraživanju koje je obuhvaćalo 1300 djece i njihovih obitelji. Njihovo istraživanje jasno pokazuje da prva djetetova iskustva u maternici oblikuju djetetovu osobnost i utječe na djetetov odnos prema samom sebi i prema okolini kroz cijeli život. Zaključak njihova istraživanja je da fetus može vidjeti, čuti, doživjeti, okusiti i osjetiti i da svijest beba u maternici prethodi fizičkom razvoju mozga.[6] Dr. Petar Krešimir Hodžić kaže: «Dijete od početka ima duhovnu dušu i, imajući to na umu, komunikacija putem duhovnih kanala je nešto što se nameće kao logičan put. Za vjernika kršćanina ta komunikacija znači: blagoslivljanje predrođenčeta (npr. znakom križa na trbuhu trudnice), molitva za dijete i njegov rast i razvoj, čitanje biblijskih tekstova koji će se (po izboru) čitati predrođenčetu svaki dan te, dakako, redovit sakramentalni život roditelja.»[7] Dr filip Ney i dr. Marie Peeters istraživali su i psihičke posljedice koje pobačaj ostavlja kod žena i već su u prvim istraživanjima uočili povezanost između zlostavljanja djece i pobačaja. Oni kažu: «Naše istraživanje pokazuje da su ljudi koji su imali pobačaj skloniji zlostavljati svoju djecu, a da su zlostavljani ljudi skloniji pobaciti svoju djecu. Pobačaj i zlostavljanje su ujedno i uzrok i posljedica, ne bezuvjetno u jednoj osobi, ali sigurno unutar jedne obitelji. Statistike pokazuju da su s brojem pobačaja učestalije i sve vrste nasilja i zlostavljanja djece.»[8]

Čini se nevjerojatno da nešto što je dijete doživjelo u prenatalnoj dobi može toliko utjecati na njegov život u budućnosti. Veliki problemi čovječanstva nastaju zbog neznanja i nedostatka informacija o važnosti pre i perinatalne dobi. Najveće traume prolazi dijete koje je majka htjela abortirati ili je brat ili sestra abortiranog djeteta. Dijete to zna i nosi kao kodirano znanje u svojoj podsvijesti. I sama sam se uvjerila u postojanje tog kodiranog znanja i da svijest beba prethodi fizičkom razvoju mozga. Upoznala sam djevojku koja je tvrdila da ju mama ne voli. Rekla sam joj da činjenice govore sasvim suprotno: «Roditelji te drže kao kap vode na dlanu. Ispunjavaju sve tvoje želje. Kupili su ti stan, auto, dopustili ti da godinama studiraš, nisu te uopće požurivali. I pored svega toga, ti tvrdiš da te mama ne voli. Po čemu to zaključuješ? Ona je rekla: «Ne znam! Ali, znam da me ne voli! Ona bi me najradije ubila! To je tvrdila s toliko gorčine. Kasnije sam upoznala njenu majku. Ispostavilo se da je imala tri abortusa i da je tijekom cijele trudnoće sa dotičnom kćeri razmišljala da pobaci i to dijete. Mislila je da će joj dijete biti smetnja u životu i poslovnoj karijeri. Njena kći nije bila željeno dijete i rođena poslije trećeg abortusa. Njena podsvijest je to znala. U nju se uvukao duh odbačenosti, straha, krivnje, osjećaja manje vrijednosti a patila je i od socijalne fobije, bezimenog straha. Njene osjećaje prema majci kreirala je njena vlastita podsvijest.

Mnogo je ljudi koji stalno imaju osjećaj odbačenosti. Uzroci takvih problema mogu biti razni a najčešći uzrok je osjećaj neprihvaćanja u majčinoj utrobi. Sve što se događa u životu trudnice, bilo negativno, bilo pozitivno, utječe na fetus kroz pupčanu vrpcu. Taj sindrom je nazvan negativnim pupčanim učinkom. Dr. Richard Cohen navodi više primjera negativnog pupčanog učinka. U jednom primjeru govori o mladiću Ivanu kojeg je majka pokušala abortirati u drugom tromjesečju trudnoće. Nije uspjela i Ivan se rodio. Uvijek je osjećao odbojnost prema majci i bio je distanciran od oca. Osjećao je da mu među njima nije mjesto, da se tu ne uklapa, te da ne bi trebao biti živ. Sve dok nije pitao majku o svom rođenju, nije znao da ga je pokušala pobaciti.»[9]

Dr. Marie Peeters kaže. «Čini se da većina djece zna kad je u njihovoj obitelji izvršen pobačaj. Ako ne na svjesnoj onda na nesvjesnoj razini. Kakve posljedice na dijete ostavlja spoznaja da su mu roditelji ubili brata ili sestricu samo zato što nisu bili željeni? U njima to izaziva golemi strah (koji se kasnije pretvori u srdžbu), ta moć roditelja, koji sebi uz pravo da odlučuju o životu i smrti svoga djeteta.» (To znači da su roditelji mogli i imali pravo ubiti i njega, a to bi i učinili da nije bio željen, da je došao u krivo vrijeme, da je bio drugog, neželjenog spola, ili da je, prema njihovim mjerilima, bio nenormalan.) Zato su odnosi te preživjele djece prema vlastitim roditeljima prožeti nemirom i nesigurnošću. Takva djeca su pasivna i plašljiva. U ranom djetinjstvu čine se neprijateljski raspoložena, a u adolescentskoj dobi eksplodiraju i postaju buntovnici. Njihove reakcije su: egzistencijalni gnjev, nasilje, samoubojstvo, mržnja prema društvu koje ne štiti djecu od ubojitih roditelja, srdžba i ozlojeđenost prema roditeljima. Toj djeci je teško stvoriti odnos povjerenja i prema Bogu i prihvatiti Ga kao oca koji nas ljubi. Zato su buntovni i prema Bogu i prema svemu oko sebe i spremni su na rat protiv svega i svakoga. U iskri se požar skriva i u pahulji snijega lavina, a u majčinoj utrobi i začeću kriju se svi ratovi i nemiri: počevši od onih u ljudskom srcu i  obitelji, pa sve do svjetskih ratova. Psihijatrima je jasno da će takav mladi naraštaj koji gaji buntovne osjećaje prema roditeljima, koji su ubili njegova brata ili sestricu pobačajem, veoma lako ozakoniti i eutanaziju.»[10]

Abortus ne uništava samo dijete i majku već uništava sve sudionike abortusa. Uništava i liječnike koji vrše abortuse jer u njima ubija ljubav i čovječnost. Dr. med. Arnold Hurlimann govori o svom iskustvu: «U svojoj prvoj službi u bolnici u Zürichu asistirao sam prije dvadeset godina pri prekidu trudnoće. Rezanjem trbuha fetus je izvađen iz maternice i stavljen u metalnu posudu. Ono što se u posudi koprcalo, nije bila tek neka nakupina stanica, već mali čovjek od oko četiri mjeseca, sa svim što pripada čovjeku. Prizor tog malog čovjeka, koji se bespomoćno koprca u posudi, utisnuo se duboko u moju dušu. U tom trenutku postalo mi je jasno da je to moja prva i posljednja asistencija pri prekidu trudnoće (kakva uljepšavajuća riječ za ubojstvo djeteta!). Ravnatelj je imao razumijevanja za moj konflikt sa savješću i poštovao je moju odluku.»[11] Liječnici koji nastave s vršenjem abortusa ili asistiranjem pri abortusu, s vremenom postaju olupine bez srca i duše – strojevi za ubijanje. Postaju drugi Herodi, gledaju samo svoj interes: novac koji im majka daje kako bi u njoj ubili dijete i novac koji dobivaju od farmaceutskih i kozmetičkih industrija koje otkupljuju otpatke od abortusa da ih koriste kao sirovinu za kreme za pomlađivanje i druge proizvode. Ali, ako čovjek ne želi čuti krik nerođenog djeteta, Bog ga čuje i tražit će račun od svih sudionika u pobačaju.

O trgovini fetusima govorila je i moja majka još ranih 1970-tih godina. Ona je 33 godine radila u jednoj našoj bolnici u kojoj su se obavljali i abortusi. Kad bi došla kući s posla, znala je govoriti kako u bolnicu dolaze kamioni-hladnjače iz stranih zemalja i odvoze ostatke od abortusa u inozemstvo, najčešće u Francusku, da bi ih farmaceutske i kozmetičke tvrtke koristile kao sirovinu za svoje proizvode. O zlu koje na tom području caruje danas, četrdeset godina nakon majčine priče, najbolje nam može reći netko tko je dobro upućen u tu problematiku, kao dr. Bernard Nathanson, autor filma Nijemi krik i još jednog dokumentarca o abortusima u visokom stupnju trudnoće, Pomrčina razuma. Dr. Bernard Nathanson bio je jedan od utemeljitelja Nacionalne lige za pravo na abortus. Bitno je pridonio legalizaciji pobačaja u Americi. Izvršio je tisuće i tisuće abortusa i bio je ravnatelj najveće klinike za abortuse na svijetu. Odgovoran je za 75 000 pobačaja. S vremenom je shvatio da svako ljudsko biće ima pravo na život i da je ljudsko biće cilj, a ne sredstvo. Prestao je raditi abortuse i postao jedan od predvodnika pokreta za pravo na život. Shvatio je da se potpuna istina o čovjeku i životu nalazi samo u Isusu Kristu. Prigrlio je vjeru i krstio se u Katoličkoj crkvi. U svojoj knjizi Iz smrti u život kaže: «Povijest upotrebe transplantacije tkiva fetusa u liječenju bolesti odraslih vrlo je dugačka i krajnje sramotna. Ništa nas ne sili da transplantaciju tkiva ograničimo samo na bolesne. Zašto ne bismo kosu abortiranog djeteta presađivali ćelavima? Zašto ne bismo svježe, nove organe, presađivali starcima? Poslije upotrebe najrazličitijih organa ostali bi nam milijuni i milijuni kilograma fetalnih trupala: mišića, hrskavica i vezivnog tkiva. Zašto ne bi iskoristili ove nevjerojatno bogate izvore bjelančevina i drugih hranjivih sastojaka i njima hranili beskućnike? Zašto ih ne bi izvozili u zemlje Trećeg svijeta i njima hranili gladne i beskućnike?» Tko nam garantira da ih na farmama ne upotrebljavaju kao stočnu hranu? U današnjoj nemoralnoj tržišnoj ekonomiji, gdje se radi profita gazi preko leševa, ne baca se ništa što se može prodati. Tko nam garantira da ih ne nalazimo u nekim prehrambenim proizvodima na policama naših trgovina? Javna je tajna da ih nalazimo u cjepivima, kozmetičkim preparatima, pojačivačima okusa…  «To nitko ne može nazvati kanibalizmom s obzirom na to da nas zagovornici prava na abortus uvjeravaju da fetus i nije osoba, da fetus zapravo i nije ljudsko biće. Zar takva upotreba tkiva fetusa nije u moralnom smislu daleko ispravnija od presađivanja kose ćelavima? Nadalje, tkivo fetusa bi, prema svemu sudeći, bilo daleko djelotvornije u rješavanju gladi u svijetu nego u liječenju bolesti.» U svijetu se godišnje obavi više od 50 milijuna abortusa. Jesmo li se ikada zapitali što se dogodilo s tonama i tonama tako brutalno ubijene djece? «Ipak, više je nego očito da ćemo zbog velike potražnje biti prisiljeni kupovati i uvoziti nezamislivo velike količine tkiva ljudskog fetusa iz zemalja Trećeg svijeta. Poduzetnici iz Sjedinjenih Država i Zapadne Europe preplavit će Afriku, Indiju i Srednju i Južnu Ameriku te poticati žene da zatrudne tri ili četiri puta godišnje samo zato da bi mogle prodati svoje fetuse. Postoji realna mogućnost za osnivanje farmi za proizvodnju fetusa.» Godine 1987., petnaest godina nakon što je dr. Bernard Nathanson napustio Women’s Services, najveću kliniku za abortuse u zapadnom svijetu, primio je od bivšeg kolege pismo slijedećeg sadržaja: «Ono što se događa u klinici u kojoj radim, odurno je i meni. Ovdje se obavlja mnoštvo abortusa u drugom i trećem tromjesečju trudnoće (do samog poroda), i poznato mi je da ste nedavno o tome snimili dokumentarni film. Ali, vi zacijelo ne znate da su upravo počeli pregovori s poslovnim ljudima o prodaji tkiva i određenih dijelova tijela. Slučajno sam prošli tjedan čuo da o tome govore i mogu vam reći da zaračunavaju veću cijenu za moždano tkivo nego za ruke, noge i ostale dijelove tijela.»

U svojoj knjizi dr. Nathanson govori: «Žena može zatrudnjeti s namjerom da to dijete abortira i da zdrave organe transplantira u svoje bolesno dijete. To se već događalo. Kao primjer možemo navesti slučaj Ayala u Kaliforniji u kojem je jedan bračni par odlučio začeti još jedni dijete i abortirati ga da bi koštanu srž abortiranog djeteta mogli transplantirati u bolesno dijete.»[12]

Stigmatičarki Catalini Rivas 9. siječnja 1996. Isus govori: «Užas zločina što ih čine ljudi, rađajući djecu da bi ih zatim ubili, koristeći se njihovim životima (dijelovima njihovog tijela), kao što se koristi jedan komad da se zakrpi drugi komad… Veličina uvreda koje se nanose Bogu, hule i svetogrđa što se izgovaraju protiv Njega sve su veće.»[13]

U dokumentarnom filmu Krvavi novac,  koji je nastao snimanjem za potrebe istrage o zbivanjima u industriji pobačaja, sudionici iznose zastrašujuće podatke. Tu su svjedočanstva žena koje su pobacile, liječnika pokajnika, koji su nekada vršili pobačaje, medicinskih sestara, biologa, znanstvenika, pravnika i drugih osoba. Ukratko: godine 1972. prestala je sterilizacija crnih žena. Godine 1973. znanost je jasno rekla da začeće označava početak ljudskog života. Stoga eugenisti nisu više mogli masovno ubijati djecu i ozljeđivati žene, posebno žene crne rase. Ovaj holokaust američke zajednice temelji se na rasizmu najveće klinike za pobačaje,  «Planirano roditeljstvo». Ipak se nastavilo kršenjem zakona. Oni koji su željeli uništiti zakone koji štite nerođene, pronašli su savršene žrtve za svoj pakleni plan: trudnice Normu i Sandru. Slučaj Roe protiv Wadea (pravo ime žene je Norma McCorvey), omogućio je pobačaj u prvom tromjesečju. Iste godine je slučaj Doe protiv Bolton (pravo ime ove žene je Sandra Cano) omogućio pobačaj tijekom svih 9 mjeseci trudnoće, sve do samog poroda. Oba su slučaja montirana. Izmanipulirali su trudne žene, Normu i Sandru, obećavajući im kako će njihova potpora legalizaciji pobačaja materijalno poboljšati njihove živote. Ni Norma, koja danas ima troje djece, ni Sandra, koja ima četvero djece, nikada nisu napravile pobačaj. Ipak,  njihova će imena zauvijek ostati povezana sa umorstvom nevine djece, jer su ih odvjetnici iskoristili kako bi od Vrhovnog suda dobili dozvolu za ubijanje milijuna druge, tzv. neželjene djece. Norma McCorvey, u vezi slučaja Roe protv Wade kaže: «Sarah Weddington i Linda Coffee su trebale trudnicu koja bi im potpisala obrasce. Ja sam bila nepismena. Bila sam im kao nagrada koju su jedva dočekale. Svijet me nije zanimao, pokušavala sam živjeti vezujući kraj s krajem, iz dana u dan. One su to znale i potpuno me iskoristile. Bila sam trudna, ali nisam htjela pobaciti i nisam znala da ovo, na što one smjeraju, ima veze s pobačajem. Otišla sam u ured Linde Coffee. Dala mi je papir da potpišem. Pokušala sam pročitati što potpisujem. Rekli su mi: «Ma ne, ne brini se. Mi smo tvoji prijatelji, mi ćemo ti pomoći. Nisam morala prisustvovati sudskim procesima.» U sudskim papirima one su navele da je Norma McCorvey silovana i zato traži abortus, za koji od Vrhovnog suda treba dozvolu. Sud su dobili. McCorvey nije bila ni silova a nije tražila ni abortus. Ali, otada žene imaju pravo na izbor. Vrhovni sud je na osnovu ovog slučaja odobrio abortus ali samo u prvom tromjesečju trudnoće, dok je slučaj Sandre Cano «zaslužan» što je Vrhovni sud odobrio abortus tokom cijele trudnoće, sve do poroda. Sandra Cano u vezi slučaja Doe protiv Bolton kaže: «Sve je bilo nepošteno. Nevino sam otišla k odvjetnici. Trebala sam razvod i htjela sam da svoju djecu imam sa sobom kod kuće. Odvjetnica mi je rekla: «Ako muškarac i žena rade isti posao zar ne bi trebali dobiti istu svotu novaca? To mi je imalo smisla i rekla sam: Naravno! Bila sam trudna ali nisam znala da ovo ima veze s pobačajem.» U sudskim spisima odvjetnici su naveli da Sandra Cano ima problema s mentalnim zdravljem. Ovaj slučaj je omogućio pobačaj u sva tri tromjesečja. Oni koji su željeli srušiti zakon koji štiti nerođene znali su da ne mogu dobiti odobrenje za klanje nevinih ni od naroda, ni od zakonodavstva većine država, niti od kongresa. Stoga su se u potrazi za legalizacijom pobačaja naoružali lažima i lažnim statistikama, obišli su zakonodavni ogranak vlasti, i svoje izmišljene dokaze odnijeli direktno na sud. Na sudu su lažima uveličavali dramu pojedinog slučaja. Zbog odluke Vrhovnog suda, donesene na temelju lažiranih podataka, sad se moglo ubiti ljudsko biće sve do trenutka poroda. Pokajnik, dr. Bernard Nathanson, koji je odgovoran za legalizaciju i tisuće pobačaja, kaže. «Priznajem da sam znao da su podaci lažirani a vjerujem da su to i drugi znali.» Većina ljudi misli da je u SAD-u pobačaj dozvoljen samo do trećeg tromjesečja trudnoće. Ali oni koji se bave pobačajima znaju da je dozvoljen  svih 9 mjeseci. Sad se pobačaj radi tijekom cijele trudnoće, zahvaljujući slučaja Doe protiv Bolton, gdje je sud odlučio da je, zbog zdravlja majke, pobačaj dozvoljen kroz svih 9 mjeseci, do samog poroda. Problem je u tome što je zdravlje definirano kao mentalno zdravlje pa se u klinikama ženama sugestivno govorilo: «Imali biste problema ako nastavite s ovom trudnoćom.» Žena bi potvrdila i u karton bi se napisalo; «emocionalno zdravlje loše». S takvom dijagnozom mogla je zakonski tražiti pobačaj sve do poroda. Više od 60% ljudi nije vjerovalo da se pobačaj radi i nakon 20 tjedana trudnoće. Nažalost, pobačaj je legalan do samog trenutka rađanja.

Kada je pobačaj tokom svih 9 mjeseci trudnoće postao dozvoljen, klinika za pobačaj «Planirano roditeljstvo», počela je svoje, sada već legalne klinike, smještati u manjinske četvrti, pretežno crnog stanovništva. Dr. Carol Everett, pokajnica, odgovorna za 35 000 tisuća pobačaja, kaže: «Jednom nam je došla 12-godišnja djevojčica. Žvakala je žvaku i izgledala tako bezbrižno. Pobacila je. Nakon dva tjedna došla je na kontrolu. Nikako nije izlazila iz sobe. Otvorila sam vrata i vidjela puno krvi. Sa sobom je donijela komad stakla kojim si je prerezala zapešća i iskrvarila. Imala je samo 12 godina. Pri jednom pobačaju nisam bila prisutna. Netko drugi je radio pobačaj. Ušla sam pred kraj. Nikad nisam vidjela toliko krvi. Krv posvuda. Smjestili smo je u sobu za oporavak. Krv je napunila krevet. Nekoliko puta smo mijenjali posteljinu. Krvni tlak joj je bio nepravilan a doktor je otišao. Bila sam zabrinuta i pokušala ga nazvati. Nije se javljao. Njezin dečko je ušao u sobu. Kasnije se krvni tlak malo stabilizirao. U 10 sati njen je dečko rekao da će nas odmah nazvati ako joj se nešto dogodi. U 10 sati je nazvao doktora koji nije ni pogledao povijest bolesti, nego je rekao: ‘Stavite je u kadu s toplom vodom.’ U kadi je isteklo i ono malo krvi što je ostalo u njoj. Doktor me nazvao oko 6 i rekao: ‘Mrtva je’. Odmah mi je rekao da će sve zataškati, i uspio je. Autopsija nije pokazala ništa, nikakve tužbe nisu podignute, novinari nisu zvali. Ubili smo tu djevojku i sutradan nastavili raditi druge pobačaje. Obitelji budu toliko žalosne i osramoćene što je njihova kćer napravila pobačaj da se ne javljaju i ne tuže nas. Imali smo jednu djevojku, manekenku, 22 g. koja je uplesala u salu, skočila na stol, i smijući se rekla liječniku da ne nosi donje rublje. Bila je trudna 22 tjedna. Postoji tzv. Hansenov manevar, može ga napraviti sam doktor ili netko drugi. Ja sam ga napravila u dva slučaja velike bebe. Napipala bih bebu i govorila; ‘glava je tu, stopala su ovdje, stražnjica je tu i nježno gurnula dijete u instrumente. Ovaj liječnik je radio na brzinu i pri prvom ulazu u maternicu izvukao je oventum. To je podstava utrobe, trbušna maramica. Doslovno joj je probušio maternicu i provlačio crijevo kroz maternicu. Kad je drugi put ušao u maternicu povukao joj je van crijevo i vratio ga unutra. Dijete je bilo živo. Probudio je djevojku, stavio ju je u moj auto. Nije htio zvati hitnu jer bi bila užasna, užasna reklama da se ispred klinike za pobačaje pojave kola hitne pomoći. Nismo je odvezli u najbližu bolnicu, gdje bi se za nju najbolje pobrinuli, već smo je vozili na drugi kraj grada, u bolnicu u kojoj će nam pomoći da zataškamo ovo što smo napravili. Ovu djevojku, sa crijevom izvađenim iz njene vagina, kirurg je odvezao u salu za operacije. Sedam liječnika ju je operiralo. Morali su napraviti kolostomiju, (umjetni otvor, kirurški spoj debelog crijeva sa trbušnom stjenkom za pražnjenje debelog crijeva) i resekciju crijeva. Izvukli su živo, savršeno zdravo i cijelo dijete, zamotali ga u jednokratne pokrivače i odnijeli u bolnički krematorij. Svih sedam liječnika su krivotvorili spise. Tako smo ubili to savršeno dijete. Djevojci smo rekli da je imala abdominalnu trudnoću i nije nas tužila.» Dr. Brian Clowrs kaže: «Ima mnogo slučajeva mladih djevojaka ubijenih pobačajem a na smrtovnici piše nešto kao spontana gangrena jajnika ili terapeutski nesretan slučaj i sl. Dr. Philip Benham kaže: «Pobačaj čini liječnika skoro otpornim na tužbu jer žena se toliko srami što je napravila pobačaj da čak ni onda kada ju iskasapi u tolikoj mjeri da treba odstraniti maternicu, žena neće nikome ništa reći.» Svi šute, pa se iz tog razloga ništa ni zna o teškim posljedicama pobačaja. U slučaju Roe protiv Wade, sud je, tobože, odluku o pobačaju ili zadržavanju djeteta prepustio ženi i njenom liječniku. Da se žena u dogovoru s liječnikom upozna sa svim mogućim posljedicama i odluči se za ono što smatra da je za nju najbolje. Ali ženi se skrivaju posljedice pobačaja jer je savjetuju osobe koje žive od pobačaja. Savjetnicama i liječnicima nije u interesu da žena zadrži dijete, već da se odluči za pobačaj jer što je više pobačaja to je više novaca. Dr Carol: «Pobačaj je jako unosan posao. Radi se o ogromnom novcu. Nikad nismo uzimali čekove. Samo gotovinu. Zašto? Jer gotovinu ne moraš prijaviti.»  Allan Parker: «Većina žena koje su napravile pobačaj reći će vam da liječnika koji im je radio pobačaj nisu vidjele do onog trenutka kad se pojavio između njihovih nogu na operacijskom stolu u klinici za pobačaj.»

Nakon uspjeha slučaja Roe protiv Wade, rasistička i eugenička organizacija Margaret Sanger postala je dio Američke kulture i raširila svoj utjecaj na cijeli svijet. Nova multimilijarderska industrija se pokrenula s «Planirano roditeljstvo»-m na čelu. Ova industrija održava svoju moć krvavim novcem zarađenim ubojstvima nerođene djece i na muci i trpljenju žena koje su pobacile, koristeći najveću, ikad izgovorenu laž: «To nije dijete» i «To je dobro za žene». To je velika laž iza koje se krije glavni motiv, a taj je: želja za lakom zaradom. Kako bi još više zaradili, prodavali su seksualni odgoj školama kojim se potiče djecu na što raniju seksualnu aktivnost, da bi imali što više pobačaja. Jer, gdje se sije tamo i raste. Prodavali su kontracepciju za koju su znali da će podbaciti milijun puta godišnje. Ali to im je odgovaralo, jer su onda mogli prodavati i pobačaje kojima će srediti neuspjele kontracepcije i još zaraditi prodajom organa i dijelova djece iz tih pobačaja. Vidljivo je da je industrija pobačaja beskrajni krug prihoda novca. Samo onda kada žena odluči zadržati dijete industrija pobačaja gubi. Joseph Schneider kaže: «Nitko nije vjerovao da će se industrija pobačaja razviti u ovako golemu tvornicu novca, koja je u velikoj mjeri neregularna. Kako bi izvodili pobačaje, oni koriste naš porezni novac. Trećina od njihovih milijardu teškog proračuna, jest naš porezni novac.» To je biznis koji ima veliku moć. Novac dobiven pobačajima ponovno se ulaže u političko carstvo gdje se podržavaju oni kandidati koji će omogućiti daljnje stvaranje novca pobačajem. Dr. Carol Everett: «Određeni postotak testova na trudnoću znao je biti negativan. Nisu svi bili pozitivni ali mi smo pobačaj naplaćivali trudnicama i onim ženama koje nisu bile trudne. Rekli bismo: ‘Ovaj test je negativan ali on nije osjetljiv na ranu trudnoću. Moguće je da ste trudni a da test to ne pokazuje, a vi želite to znati danas, zar ne?’ Ona bi rekla: ‘Da!’ Onda bi napravili ultrazvuk a na ultrazvuku se uvijek može pronaći neka grudica, jer ova djevojka ne zna kako izgleda trudna maternica, i rekli bi: ‘Trudni ste? Ona bi se šokirala a mi bismo rekli: ‘Ako imate novaca, možemo to odmah riješiti’. Jednoj 16-godišnjakinji su rekli da je trudna, a nije bila trudna. Platila je, i napravili su joj, tobože, pobačaj. Jer ti ne vidiš što ti izvade, tamo nije bilo djeteta. I ona se ubila. Sve se zataškalo.» Postoje mnoga istraživanja koja govore da je pobačaj štetan za ženino tjelesno i emotivno zdravlje, da razdire cijelu obitelj, ali ta istraživanja ne idu u javnost jer oni koji imaju koristi od pobačaja ne žele da se zna za njegove posljedice. Carol Everett: «Radili smo 20 do 30 pobačaja na sat a imali smo samo 21 set za pobačaj. Dakle, nije bilo moguće očistiti sve te instrumente, sterilizirati ih i ohladiti. Bilo je mnogo infekcija, komplikacija, odstranjenja maternica ali sve je zataškano. Ni jedna se nije pojavila u novinama niti je podnijela tužbu.»

Kad bi čovjek htio razmišljati shvatio bi uzvišeno značenje svoje seksualnosti i bračnog čina. Zahvatilo bi ga poštovanje prema tom svetom činu i nikada mu više ne bi pristupio bez molitva. Postao bi svjestan časti koju mu je Bog povjerio: da surađuje s Bogom u stvaranju svijeta te da njegova spolnost i samo jedan bračni čin ili jedan abortus mogu promijeniti sliku cijelog svemira, kroz svu vječnost. Koja čast i koja odgovornost!

Čovjek  kao da je izgubio svoje ljudsko dostojanstvo i zaboravio da, osim tijela, ima i besmrtnu dušu. Postao je rob svoga tijela, predaje se bludnosti, preljubu i ostalim grijesima. Ne obuzdavajući grešnu požudu, čovjek, razumsko biće, dijete Božje, spušta se ispod razine nerazumne životinje. Čak se i nerazumne životinje sastaju samo onda kad im je vrijeme za produljenje vrste. Sve je poslušno Bogu: i biljke, i životinje i zemlja. Primaju sjeme i ne izbacuju ga. Samo čovjek nije poslušan Bogu. Zemlja je natopljena krvlju milijuna abortirane djece. Utrobe žena postale su klaonice nevinih. Ispod majčina srca, gdje bi dijete trebalo biti najsigurnije i najzaštićenije, dijete usmrćuje današnji Herodi – liječnici koji vrše abortuse i to na zahtjev majke koja je iskoristila svoje pravo na izbor.

Čovjek je od samog začeća čovjek. Ako pogledate knjige liječnika, biologa, znanstvenika one će vam reći da začećem nastaje oplođeno jajašce koje ima 46 kromosoma, 23 od oca i 23 od majke. Ta stanica sadrži genetski nacrt u kojem je zapisana svaka pojedinost ljudskog bića; poput spola, boje kose, boje očiju, visine, boje kože, itd. Na DNK su napisane sve potrebne genetske informacije. Svjetske knjige o embriologiji jednoglasno se slažu da ste vi bili od najranijeg stadija svog razvoja novo ljudsko biće, zasebna cjelina. Kad biste usporedili majčin genom i DNK sa embrijevim genomom i DNK, čak i u najranijoj fazi, vidjeli biste da su to dvije različite osobe. To znači da ste vi bili biće odijeljeno od svoje majke, svoja vlastita cjelina, samo smješteni u njoj. Embrij posjeduje genetsku konstituciju svojstvenu ljudskim bićima i potpuno je programiran te aktivno predisponiran da se razvije do zrelosti ljudskog bića. To će i postati ako ne bude ometan nasiljem ili neprijateljskim djelovanjem. Embrij od samog početka svog postojanja ima pravo na dostojanstvo i pravo na život. Djetetu srce kuca već od osamnaestoga dana. Moždani valovi mogu se opaziti već četrdeseti dan. Ono osjeća toplinu, dodir, svjetlo i buku; funkcioniraju svi tjelesni sustavi. Ako se rodi sa pet mjeseci, zahvaljujući napretku znanosti, ima šansu da živi.

Oni koji podržavaju abortus nisu glupi, znaju dobro kad počinje ljudski život i da pobačajem u bilo kojem stadiju prekidaju ljudski život. Ali teško im je odreći se novca koji tako lako zarade, jer operativni prekid trudnoće ne traje duže od 3 do 4 minute. Godišnje se samo «legalno» obavi više od 50 milijuna pobačaja plus oni koji se obave nelegalno. To je nezamislivo velik novac. Tim prljavim novcem financiraju se političke kampanje, nevladine organizacije i političari koji im za uzvrat donose i uporno potvrđuju zakone koji omogućavaju abortus. Jedini razlog zbog kojeg opstaje zakon kojim se omogućava abortus jest taj što mnogi od pobačaja imaju financijsku korist; i liječnici, koji svjesno krše svoju zakletvu, političari, nevladine organizacije, farmaceutska i kozmetička industrija, koje dobivaju jeftinu sirovinu za svoje proizvode a može se slobodno reći i prehrambena industrija. A «vrana vrani oči ne kopa.» Ne mare oni za milijune djece kojima su oduzeli pravo na život ni za milijune žena kojima je nakon abortusa život postao pravi pakao. Ali Bog vidi, mari i kaže (Mt 25,40): Zaista, kažem vam, što učiniste jednomu od ovih najmanjih, meni učiniste.» Maleni su, od začeća, Božja svojina. Sam Bog kaže (Jer 1,5): «Prije nego izađe iz majčina krila ja te posvetih», i (1 Kor 3,16): «Ne znate li da ste hram Božji i da duh Božji stanuje u vama? Ako tko razara hram Božji, toga će razoriti Bog jer svet je hram Božji, a taj ste vi.» I ovo govori Gospodin (Mat 13,30): «Ostavite žito i kukolj da rastu do žetve…(daje vrijeme grešnicima za obraćenje). U vrijeme žetve reći ću žeteocima: ‘Pokupite najprije kukolj te ga svežite u snopove da se spali, a pšenicu skupite u moju žitnicu!’»

Većina žena ne bi ubila svoje dijete da im je rečena istina; «Ovo je ljudsko biće. Imate ga pravo ubiti. Ali, ovo je ljudsko biće čiji će život prestati onda, kada vi to odlučite.» Većina žena ne bi učinila pobačaj. Ljudi često griješe iz neznanja. Nedavno sam pitala jednu ženu, obraćenicu, koja je u mladosti napravila tri abortusa, da li je ikada ranije bar pomislila da je abortus grijeh. Kategorički je odgovorila: «Ne, nikada! Nisam ni razmišljala o tome da li je grijeh ili nije. Mislila sam, to svi čine, to je legalizirano, a kad je nešto legalizirano, onda je to u redu. Nikada mi nitko nije rekao da činim nešto loše. Rekli su mi da to nije dijete već samo nakupina stanica. Zakon me podržavao. Kad se moja savjest probudila, bilo je kasno. Dijete nije vrištalo ali moja savjest vrišti već 20 godina.» Čovjek može misliti da je pravedno i moralno sve ono što zakon dopušta. Tako bi trebalo biti, ali nažalost, nije tako. Zakon često zavodi malene koji misle da je moralno i pravedno sve ono što je većina prihvatila. No, istina se ne određuje većinskim brojem glasova pa zakon često puta nema veza sa pravdom ni moralom, a pogotovo ne s Božjim zakonom. Istina se određuje prema Bogu koji je Put, Istina i  Život, koji je Alfa i Omega i čiji su zakoni stalni i nepromjenjivi, a ne prema čovjeku čiji su osjećaji, mišljenje i zakoni promjenjivi. Riječ Božja kaže (Hoš 4,6): «Moj narod gine iz neznanja». Stoga ni jedna žrtva nije prevelika da bi se izbjeglo legaliziranje grijeha. Ne smijemo ga podržavati čak ni šutnjom, jer šutnja znači pristanak.

Kako je licemjerno reći: «Ja sam osobno protiv rasizma ali nećemo mijenjati zakon koji ga tolerira.» Ili reći: «Ja sam osobno protiv ropstva ali nećemo mijenjati zakon koji dopušta ropstvo.» Tako i neki naši političari, predstavnici zakona, koji se izjašnjavaju kao kršćani, provode istu licemjernu politiku. Kažu: «Ja sam osobno protiv abortusa, ali nećemo mijenjati zakon koji ga dozvoli – educirat ćemo narod.» Podržavaju abortus, istospolni brak i druga kršenja moralnih načela a javno primaju svetu Pričest. Koja sablazan! Svi vjernici su pozvani da budu promicatelji poštivanja nepovredivosti ljudskog života od samog začeća. Riječ Božja jasno kaže (Mudr 31,8): «Otvaraj usta svoja za nijemoga i za pravo svih onih što propadaju», i još kaže: «Ne možete služiti dvojici gospodara.» Možemo služiti ili Bogu ili «knezu ovoga svijeta». Trećeg puta nema. Dobro je od iskona dobro a zlo je od iskona zlo. Čovjek može zatvarati oči da ne vidi Istinu, ali to ne sprječava Istinu da vidi nas onakve kakvi jesmo u Njenom svjetlu. Za mlake je rečeno da neće baštiniti Kraljevstva nebeskog.

Veza između spolnog nemorala i ovoga zla je očita. Stog razloga ne čudi što Crkva zabranjuje predbračne odnose a od muža i žene traži da žive bračnu čistoću, birajući plodne i neplodne dane kao jedini ispravan način kontracepcije. Zašto je kršćanska vjera najviše izrugivana i progonjena? Zato što je čovječanstvo jako grešno, a pravilno – biblijski izložen nauk crkve – osuđuje grijeh. Svi imaju potrebu, neki svjesnu a neki nesvjesnu, da za ono što čine imaju podršku svoje savjesti. A kako to, kad je u pitanju grijeh, nije moguće, treba uništiti ono što ukazuje na grijeh – a to je kršćanstvo, pogotovo nauk Katoličke Crkve. Otuda potječe potreba za uništavanjem biblijskog nauka o stvaranju a podrška teoriji evolucije.

Sloboda bez morala je kao konj bez uzda – čini samo štetu. Christoper West pita i odgovara: «Zašto ljudi steriliziraju svoje kućne ljubimce? Zato što životinje ne mogu reći ‘ne’ svojoj potrebi da se pare. Ali mi možemo. Kad to ne bismo mogli, srozali bismo se na razinu psećih mužjaka i ženke.»

Nakon svega izloženoga, tko normalan, bio vjernik ili ateist, može biti za abortus, za rat u kome su svi gubitnici? Samo onaj koji mrzi sve oko sebe: svoju djecu, obitelj, domovinu, čovječanstvo, Boga i na kraju samoga sebe.

Oprosti im Oče, jer ne znaju što čine.

 

                                                                                                                 Amalija Majur

glasbrotnja.net

[1] Stossel, P., Mirjam…zašto plačeš? UPT, Đakovo, 2004., str. 152-172.

[2] Ibid., 113

[3] Ibid., 111-120

[4] Ibid., 81

[5] Periera, R., Duh Sveti, obnovitelj, ozdravitelj i osloboditelj, Zagreb, 2010.

[6] Prema: http://www.primal-page.com/ward1htm.

[7] Hodžić, P. K., Glasnik Veritas, članak: «I predrođenčad su dio obitelji», Zagreb, 2009./5.

[8] Ibid., 99-104

[9] Cohen, R., Iskorak iz homoseksualnosti, Benedikta,Zagreb , 2012., str. 96-97.

[10] Stossel, P., Mirjam…zašto plačeš, 117-122

[11] Ibid., 134

[12] Nathanson, B., Iz smrti u život, Verbum, Split, 2009., str. 173-185.

[13] Rivas, C., Velika križarska vojna ljubavi, Duh i voda, Jelsa, 2003., str.42.

About glasUrednik

Pročitajte i ovo

Blagdan je Svih svetih: evo kako je nastao i zašto se slavi

Blagdan je Svih svetih, dan kojim Katolička crkva slavi sve kanonizirane, ali i svece koji …