Srijeda , studeni 22. 2017.
Naslovnica / Najnovije vijesti / Kolumne / Akademik Pečarić: Govor na predstavljanju knjige “THOMPSON – PJESMOM ZA HRVATSKU”

Akademik Pečarić: Govor na predstavljanju knjige “THOMPSON – PJESMOM ZA HRVATSKU”

Dozvolite mi da vas sve lijepo pozdravim i zahvalim se što ste u ovoliko velikom broju došli na ovo predstavljanje. Zahvaljujem se i udrugama Zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara i HVIDRI što su organizirali ovo predstavljanje i svima koji su sudjelovali u tiskanju knjige. Koliko vidim tu je g. Branko Hrkač koji je napravio niz korica za moje knjige pa i za ovu koju danas predstavljamo.

Glavni u cijeloj ovoj priči je Thompson. Jučer sam dobio poruku od njega da je  bolestan, prehlada i viroza a mora ozdraviti do subote jer ima koncert u Osijeku. Pozdravljam ga i u vaše ime s nadom da će u Osjeku imati sjajan koncert kako  nas je i naučio.

Današnji predstavljači nisu samo sjajni predstavljači knjige tako da poslije njihovih izlaganja autoru i ne ostaje puno toga za reći. I naš HRVATSKI biskup dr. Vlado Košić i Mate Kovačević i Marko Ljubić imaju itekako puno izravnih zasluga za nju. Biskup Košić je jedan od potpisnika Peticije ZDS koji je i zbog nje puno napadan. Manje je poznato da smo nas dvojica godinu dana poslije te peticije napisali novo pismo u kojoj smo je upozorili da ćemo imati ovo što danas imamo zato što nisu prihvatili tu Peticiju, tj. da se ovu hajku na branitelje može zaustaviti upravo prihvačanjem ono što smo tada predlagali. Mate Kovačević je najmlađi od 50 osnivača HDZ-a, onoh Tuđmanovog HDZ-a koji  je stvarao Hrvatsku. Uz to je samnom napisao i prvu knjigu o Thompsonu, prvu u trilogiji koju danas imamo. A Marko Ljubić je zapravo dao najvrijednije tekstove u ovoj trećoj knjizi: jedan u uvodnom dijelu i posljedni o nedavnom Thompsonovom koncertu u Zagrebu.

Teško je reći još nešto, a da oni to već nisu rekli. Zapravo bih ovdje trebao završiti s mojim sudjelovanjem u predstavljanju. Autor bi trebao biti pristojan, zar ne?

Osim toga moj jučerašnji intervju na Portalu HKV-a povodom ovog predstavljanja prenjeli su i drugi portali pa ste vjerojatno već i pročitali što sam imao za reći.

Međutim, siguran sam da vi baš i ne očekujete da ću biti pristojan. Zato ću iskoristiti ovu prigodu da komeniram razliku u gledanju na pojam junaštva između nas i Srba.

U tom intervjuu sam spomenuo i Glavnog tajnika HAZU akademika Rudana i moju knjigu HRVATSKI GENOCID: NAPRAVILI ZEČEVE OD SRBA i zabranu slanja poziva ostalim akademicima za njeno predstavljanje. A naslov knjige koju su predstavljali admiral Davor Domazet Lošo i prof. dr,. sc. i general Miroslav Tuđman je baziran na riječima Slobodana Miloševića na sjednici Vrhovnog savjeta obrane Jugoslavije 14. kolovoza 1995., nakon operacije Oluja:

„Molim vas, šest tisuća Hrvata branilo je Vukovar pola godine; napadala je cijela Prva armija, zrakoplovstvo, čudo, sva sila koju je imala JNA, a oni nisu obranili Knin, kojemu se može prići samo iz tri pravca; nisu ga mogli braniti ni 12 sati!? Oni ga nisu branili, jer prema svim izvješćima koje smo dobili od policajaca, građana i ostalih, čim je prestala topnička priprema u sedam navečer, oni su naredili – bježaniju! Prema tome, tu nije bilo nikakvog otpora niti je bilo borbenog dodira s hrvatskim snagama. (…) Tamo je palo naređenje da svi izađu iz Krajine istog dana, čak bez ostvarenog kontakta s hrvatskom vojskom na najvećem dijelu fronte. (…) Pitanje je tko je, zaista, donio odluku da krajiško rukovodstvo napusti Krajinu? Takva je odluka, kada su imali sve uvjete za obranu, izazvala egzodus. Sada to treba biti razlogom da Jugoslavija jurne tamo braniti te teritorije, s kojih su oniutekli kao zečevi?!“

A Thompson je svojim pjesmama „Bojna Čavoglave“ i „Janica Kninska kraljica“ itekako doprinjeo tom pravljenju zečeva od „hrabrih“ srpskih ratnika. Ta briga u HAZU za ostavštinom ratnika Slobodana Miloševića svoju kulminaciju je doživjela ne tako davno u Hrvatskom saboru kada smo kolega Popović i ja prozvani od strane akademika Rudana zbog Peticije ZDS – peticije u kojoj smo branili Thompsona i „Bojnu Čavoglave“.

Nije Milošević bio jedini u Srbiji koji su se stidjeli takovog ponašanja njihovih „hrabrih“ ratnika. Problem je u tome što je Milošević zapravo Crnogorac pa ima drugačiji pogled na junaštvo od onoga koji imaju u Srbiji pa je vjerojatno utjecao sa svojim pogledom na mnoge u Srbiji. A što je Srbima junaštvo pokazao je ovih dana Srbijanski ministar obrane Aleksandar Vulin rekavši kako je njegovo ministarstvo službeno uputilo zahtjev srbijanskoj Vladi da uspostavi praznik DAN RATNIKA, rekavši kako ‘Srbija ne smije zaboraviti heroje koji su je branili u najtežim danima’.

‘Dosta smo se po tuđoj volji stidjeli naših junaka. Na njih moramo biti ponosni. To je osnovni razlog iz kojeg sam predložio da Dan ratnika bude ustanovljen kao praznik. To će biti dan kad će heroji ratova biti dobrodošli u našim vojarnama i školama i kada će dobiti prostor u medijima. To rade sve zemlje u svijetu i nema nijednog razloga da i mi to ne činimo’, izjavio je ministar obrane.

Dodaje kako su sudionici ratova devedesetih godina dugo bili zanemareni i bez odgovarajućih počasti. Raskid s tom praskom, tvrdi, mora se dogoditi.

‘Sebe nećemo predstavljati boljima nego što jesmo, ali nema ni šutnje. Neće se više naši bivši vojnici prisjećati ratnih dana u kućama i kavanama. Sve važne datume obilježavat će u domovima vojske, gdje im je i mjesto. Oni su bili vojnici koji su se odazvali na poziv svoje države’, zaključio je Vulin.

https://kamenjar.com/skandal-vulin-predlaze-dan-ratnika-u-kojima-ce-slaviti-one-koji-su-90-ih-razarali-hrvatsku-bih/

Dakle ono što je Miloševiću i drugima pa i meni kukavičluk usporediv sa zečevima, Srbima je junaštvo. Ono čemu se Milošević rugao, a rugao sam se i ja, Srbima i akademiku Rudanu je nešto drugo.

Ja se mogu ipak i koliko-toliko opravdati, tj. posuti pepelom po glavi, jer sam u spomenutoj knjizi – tako mrskoj akademiku Rudanu – objavio i tri teksta o najvećoj srpskoj ratnoj pobjedi.

O čemu se radi (navod iz te knjige):

Još 3. 6. 1996. (Večernji list ‒ inozemno izdanje) upozorio sam i Crnogorce kada su pokazali nerazumijevanje značenje pobjede u Vukovaru za Srbe.

O čemu se radilo? Crnogorski nezavisni tjednik Monitor narugao se Srbima tvrdeći kako je Vukovar srpsko Galipolje jer su Srbi imali daleko više žrtava od branitelja iako je “…za vrijeme borbi JNA, zajedno sa srpskim paravojnim formacijama, koncentrirala oko grada snage jačine 30.000 do 50.000 ljudi, dok je branitelja Vukovara bilo između 1500 i 1800. Prednost srpske strane u tenkovima i topovima bila je upravo nevjerojatna 100 : 1 (…) POBJEDA, uz ovakav odnos snaga, međutim, uvrštena je u program proučavanja unutar tzv. jugoslavenskog školskog sustava i smatra se SVIJETLIM PRIMJEROM”. Monitor piše i o Ovčari i svemu što je uslijedilo nakon “svijetle” pobjede.

U spomenutom tekstu to sam komentirao ovako:

Naravno, onaj tko malo bolje poznaje srpsku povijest znat će da je veličanje takve pobjede kod Srba nešto najnormalnije. Iz jednostavnog razloga što to jest pobjeda. A Srbi nemaju pobjeda kojima se mogu dičiti u ratovima koje su vodili sami. Još krajem prošlog stoljeća zaratili su s Bugarima i bili poraženi za nekoliko dana. Dali su povoda i za Prvi svjetski rat. I tu su imali nekoliko “pobjeda” na početku rata kojima se ponose na isti način kao i s Vukovarom. Naime, tada su Hrvati u austrougarskoj vojsci bacali oružje i s podignutim rukama bi išli predati se svojoj “braći”. A braća bi ih poubijala. Na isti način na koji se Monitor čudi slavljenju “pobjede” u Vukovaru, Srbima se čudio Krleža za slavljenje ovih pobjeda iz I. svjetskog rata. Ali, pitam se ja, pa čime onda da se pohvale. Pa u Vukovaru se ona šačica ljudi branila i odolijevala tolikoj sili 3 mjeseca, a u ovim pobjedama u Prvom svjetskom ratu ubijani su ljudi s rukama dignutim uvis! A ima još jedna stvar. Danas se parafraziraju Miloševićeve riječi kao “Srbi ne znaju raditi, ali znaju bježati!”. Zaista, vukovarska epopeja hrvatskih ratnika, doprinijela je da četiri godine kasnije vidimo kako cijela srpska vojska iz tzv. “Krajine” bježi zajedno s narodom. Ipak, tu se radi samo o “Krajini”, dok je u I. svjetskom ratu bježala cijela cjelcata srpska vojska preko Albanije u Grčku. Istina, cijeli narod nisu tada mogli povesti sa sobom, jer ne bi uspjeli pobjeći. Visoke i surove su albanske planine.

Kao da sam tada znao za Miloševićeve riječi izrečene poslije Oluje kada je o srpskim vojnicima govorio kao o zečevima, a usporedio ih upravo s hrvatskim braniteljima Vukovara, koji su ga toliko impresionirali da je tvrdio kako su branili Vukovar čitavih šest mjeseci.

Miloševića je očito tek Oluja naučila kako treba gledati na srpsku povijest i zašto ga je srpski akademik i povjesničar Vaso Čubrilović (za vreme gimnazijskih dana postao je član organizacije Mlada Bosna i bio je sudionik u atentatu na prijestolonasljednika Franca Ferdinanda 28. Lipnja 1914. godine u Sarajevu) upozorio: “Ratuj s kim god hoćeš, samo nemoj s Hrvatima jer ćeš taj rat izgubiti.” Slično je Miloševića – čini se – upozoravao i Milovan Đilas.

U knjizi sam dao više o tom ratu Srba i Bugara, tj. srpskog poraza od Bugara, koji zbog bolje naoružane i osposobljene srpske vojske koja je krenula u rat protiv još uvijek “mlade” bugarske vojske u Bugarskoj nazivaju ratom “bugarskih dočasnika protiv srpskih generala.”

Dakle, nije isključiva krivica na Thompsonu i drugim hrvatskim braniteljima što je Milošević nametnuo nekima u Srbiji da se stide svojih ratnika. Jednostavno je kod Srba „junaštvo“ nešto sasvim drugačije. Oni su svjesni da je njima LAŽ, a ne RAT, najviše pomogla u povijesti. Uostalom vidimo po tolikim napadima kojima je izložen i Thompson i mnogi od nas kako su oni sposobni da i poslije strašnog poraza u Hrvatsko ima i danas mnogih srpskih slugu koji i poslije tog pravljenja zečeva od „hrabrih“ srpskih ratnika raditi i dalje za Srbe, i zajedno sa Srbima ponavljati kako su u Hrvatskoj sve same ustaše.

Priznajmo, pa doista su ustaše oni koji su od „hrabrih“ srpskih ratnika napravili zečeve! A Thompson je doista među najvećim krivcima za to!

 

Josip Pečarić

glasbrotnja.net

About glasUrednik

Prpčitajte i ovo

Ivica Ursić – ADIO PAMETI

„Mudar čovjek uči na tuđim pogreškama, običan čovjek uči na vlastitim, budala ne uči ni …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *