Petak , prosinac 13. 2019.
Naslovnica / Najnovije vijesti / vijesti / Antun Babić: Ja sam najodgovorniji za neuspjeh moje predsjedničke kampanje

Antun Babić: Ja sam najodgovorniji za neuspjeh moje predsjedničke kampanje

Kao potencijalni predsjednički kandidat želim obavijestiti javnost u Hrvatskoj i Hrvate u iseljeništvu da nisam uspio sakupiti potrebnih deset tisuća potpisa da bih i službeno postao kandidat za predsjednika države.

Za neuspjeh moje predsjedničke kampanje najodgovorniji sam ja osobno. Moram priznati kako iza mene nije stajala niti jedna velika stranka, međunarodna tajna organizacija, kao što su primjerice masoni, a nije me podupirala nijedna obaviještena služba, domaća ili strana. Nisam bio korumpiran ili lopov, nisam uzeo ni jedno poduzeće, tvornicu ili jednu jedinu dionicu, pa ni dionice na koje sam početkom devedesetih godina imao pravo kao državni službenik. Nisam bio član kriminalne organizacije, a nisam bio ni švercer oružja, ljudi ili droge. Nemam dionice niti mlijunsku deviznu štednju u stranim ili domaćim bankama. Na tekućem računu u Hrvatskoj sam u minusu od devetnaest tisuća kuna.

 Odgovoran sam i zbog činjenice što sam u Hrvatskoj pošteno radio samo za plaću, pa sam materijalno siromašan, i što nisam bogataš kao Škoro, a mogao sam biti jako bogat i bogatiji od Škore, da sam ostao u Australiji te da se nisam 1990. za stalno vratio u Hrvatsku, u želji da pomognem svojem narodu.

Ludilo i kolektivno samoubojstvo

 

Da, razočaran sam. Ne zbog neispunjenja vlastite ambicije, nego zbog činjenice da hrvatski narod ne zna politički razmišljati. Ne zna, ili ne želi čuvati svoju krvlju hrvatskih branitelja stečenu državu u Domovinskom ratu. Hrvatski narod u domovini već dvadeset godina na predsjedničkim izborima svoje povjerenje daje bivšim udbašima, komunistima, Jugoslavenima i masonima. To je više od ludila i kolektivnog samoubojstva.

Nakon 30 godina života u Titovoj Hrvatskoj, u kojoj prevladava komunistički mentalni sklop, ne čudim se takvom ponašanju hrvatskog naroda u domovini.

S druge strane, imam se pravo čuditi Hrvaticama i Hrvatima u iseljeništvu, naročito onima koji sebe nazivaju “velikim” Hrvatima. Oni povremeno dolaze u turizam u Hrvatsku i u prosjeku potroše i preko dvadeset tisuća dolara, kako bi pokazali da su u životu materijalno uspjeli.

Dok su u Hrvatskoj ne libe se groziti zbog stanja u domovini. Daju savjete na sve strane. No nikada im ne padne na pamet, osim časnim i rijetkim pojedincima, da samo i pomisle što oni osobno mogu i trebaju učiniti za promjenu katastrofalnog stanja u Hrvatskoj.

O tomu ću opširnije pisati u mjesecima koji su pred nama. Ovom prigodom imam potrebu posebice istaknuti da sam u zadnjih šest mjeseci za moju tešku političku borbu i predsjedničku kampanju dobio pomoć od samo četiri osobe iz iseljeništva, i njima se ovdje duboko iz srca zahvaljujem. Mislim da je vrijedno također dodati kako od proljeća ove godine nisam za svoju predsjedničku kampanju dobio ni jednu kunu od bilo kojeg stanovnika Hrvatske.

U životu nisam nikada bio megaloman. U skladu s tom činjenicem, od dobro stojećih Hrvata u iseljeništvu nisam nikada tražio da moju borbu za Hrvatsku pomognu s novcem koji potroše za samo jednu večeru ili ručak, koje često imaju u skupim i luksuznim restoranima u Sydneyju, Melbourneu, New Yorku, Torontu, Berlinu itd…

 

Pomoć u vrijednosti jedne kave ili piva

 

Samo sam, u očaju zbog opasnosti koja prijeti Hrvatskoj i hrvatskom narodu ako i ovoga puta na predsjedničkim izborima izaberemo krivu osobu, od jednog dobro stojećeg Hrvata u inozemstvu tražio da mi pošalje deset ili dvadeset tisuća dolara kako bih mogao ući u ozbiljnu i ravnopravniju kampanju za predsjednika države. Jednog dana ću objaviti ime osobe od koje sam tražio taj novac. Kao što se moglo očekivati, nisam dobio nikakav odgovor, iako mi je ta osoba prije toga samoinicijativno pomogla s jednim puno manjim, ali vrijednim, iznosom novca za kampanju, na čemu se ovim putem i zahvaljujem.

Molio sam Boga da mi se, zbog Hrvatske, a ne zbog mene, Hrvati u iseljeništvu smiluju s novcem koji potroše za samo jednu od nekoliko stotina kava ili piva koje svaku godinu popiju. To ih sigurno ne bi dovelo do financijskog bankrota, a ja bih se mogao i dalje boriti za spas Hrvatske i hrvatskog naroda. Nažalost, to ipak pokazuje koliko je tim “velikim” Hrvatima danas stalo do Hrvatske.

Međutim, ja od Hrvatske, odustati neću do kraja života, pa ni onda kad ne budem mogao platiti struju ili plin za grijanje, ili kupiti kruh i mlijeko.

Dok sam živio u Australiji zavjetovao sam se da ću se za Hrvatsku boriti sve dok ne bude u potpunosti slobodna. Ona to još nije i moja se borba nastavlja.

Neka nam živi vječna i jedina Hrvatska.

 

Antun Babić

glasbrotnja.net

About glasbrotnja.net

Pročitajte i ovo

Antun Babić: U povodu 20. obljetnice smrti predsjednika dr. Franje Tuđmana

Bio sam s dr. Franjom Tuđmanom, i on je bio sa mnom kad je trebalo …