Utorak , studeni 20. 2018.
Naslovnica / Najnovije vijesti / Društvo / Antun Babić: Stvarali Veliku Hrvatsku – hrvatski narod tjerali u Irsku i Njemačku

Antun Babić: Stvarali Veliku Hrvatsku – hrvatski narod tjerali u Irsku i Njemačku

Na današnji komentar ponukala me, između ostalog, i velika domoljubna aktivistkinja iz Petrinje dr. Viktorija Kaleb svojim Facebook komentarom od 20. listopada 2018. pod naslovom «Bacam rukavicu svim odvažnim muškarcima». Za razliku od odličnog komentara dr. Kaleb, ja ću odmah na početku reći da od danas skidam rukavice u svojim komentarima.

Najprije se želim ograditi što u ovom komentaru ne pišem o današnjim tzv. hrvatskim domoljubima u iseljeništvu. U meni taj komentar zrije već dugo vremena i napisat ću ga u skoro vrijeme. Ipak, ne smije se zaboraviti činjenica da je u iseljeništvu, a specifično unutar hrvatske političke emigraciju, u najgorim mogućim uvjetima, i kad nitko u svijetu u tu mogućnost nije vjerovao, održana baklja svjetla i nade u uskrsnuće slobodne hrvatske države.

Glavni razlog zašto pišem najprije o Hrvatima u domovini jest činjenica da smo mi u Hrvatskoj baštinici ostavštine i rezultata najveće pobjede u povijesti hrvatskog naroda – Domovinskog rata od 1991. do 1995. Baštinici tada izborene slobodne hrvatske države. Za današnju generaciju tzv. hrvatskih domoljuba više od petnaest tisuća hrvatskih branitelja položilo je svoje živote na Oltar domovine, a nekoliko deseteka tisuća je ranjeno za tu državu. I mrtvi i ranjeni branitelji svima su nama ostavili tu slobodnu i samostalnu hrvatsku državu, da je očuvamo i izgradimo u državu pravde, poštenja i gospodarskog prosperiteta, a ako treba da u novom ratu za tu krvlju izborenu slobodnu Hrvatsku, ponovno položimo i na desetke tisuća novih i vlastitih života. Dakle, danas smo mi, današnja generacija, a pogotovo mladi ljudi, najodgovorniji pred Bog i poviješću za opstanak Hrvatske i hrvatskog naroda – nas samih.  A što mi danas veliki domoljubi radimo? Gradimo Veliku Hrvatsku do Drine, a hrvatski narod nečinjenjem – tjeramo u Irsku i Njemačku. Tjeramo i – zaboravljamo.

Nema više nikakvog opravdanja za ponašanje današnjih tzv. Hrvatskih velikih domoljuba, za njihov oportunizam, za njihov konformizam, za njihovo srebroljublje, za lažno predstavljanje, za strah i kukavičluk, i na kraju za, ono što je najstrašnije: IZDAJU HRVATSKE I HRVATSKOG NARODA. Hrvatsku ne mogu izdati oni koji se, kao članovi današnje Vlade, ne osjećaju domoljubima, nego oni ljudi kojim su usta puna domoljublja.

PRKOSILI JUGOSLAVENSKIM I ZAPADNIM TAJNIM SLUŽBAMA

Dolje ću spomenuti sebe, ali sam kao primjer tisuća Hrvata u političkoj emigraciji od 1945. do 1990., ali samo radi usporedbe odnosa prema domovini između Hrvata u emigraciji I današnjih tzv. domoljuba. Na desetine tisuća onih koji su uspjeli preživjeti Bleiburg i Križni put 1945. i pobjeći od partizanskih koljača, došli su u razne države svijeta, gdje im je život i dalje bio ugrožen. Sve do 1989. godine zloglasne jugoslavenske tajne službe progonile su ih i ubijale kao što lovci ubijaju divlje zvijeri u Africi. Kakva je bila reakcija političkih Hrvata u emigraciji, koju je Udba jednako pratila kao i disidente u Hrvatskoj? Oni se nisu uplašili. Dapače, bez vlastitog krova nad glavom, s plaćom najnižeg radničkog sloja, od rudnika, do plantaža šećerne trske, farmi šuma, izgradnji kanala i cesta, radnika i čistača u tvornicama, počeli su, na štetu svoje djece i cijele obitelji, stvarati hrvatske političke organizacije. Neustrašivo su prkosili jugoslavenskim tajnim policijama i svemoćnim zapadnim obavještajnim službama kao što su CIA-e, MI6, Mossad, KGB, BND itd., koje su blisko surađivale u razmjeni informacija o hrvatskim aktivistima u emigraciji.

Redovno su organizirali prosvjede u brojnim državama svijeta, pokretali hrvatske tjedne i mjesečne državotvorne novine, radio programe, hrvatske društvene klubove, nogometne klubove, folklorne skupine, izgrađivali velebne crkve, i tako u nedogled. U nekim zapadnim državama, odigrali su važnu ulogu u priznanju Republike Hrvatske. U rujnu 1991. u glavnom gradu Australije Canberri održan je prosvjed na kojem je sudjelovalo četrdeset tisuća Hrvata, koji za od Vlade Australije tražile da odmah prizna Hrvatsku. Posebno je, na primjer u Australiji, vlastima zadavala glavobolju upornost mladih Hrvata koji su se, gdje god su stigli, penjali i na najveće stupove i zgrade da bi skinuli jugoslavenske zastave. Nije bilo većeg zadovoljstva nego skinuti jugoslavensku zastavu, u vrijeme dok su nas u Australiji nazivali Jugoslavenima, a mi uporno odgovarali: «Do not call me Yugoslav, I am Croatian» (Ne zovi me Jugoslavenom, ja sam Hrvat). Sve su to iz svojih skromnih sredstava i džepova uglavnom financirali najsiromašniji hrvatski iseljenici, u čijim je srcima duboko tinjala nada da će na kraju Jugoslavija ipak propasti i da će se oni jednog dana, kad tada, vratit s djecom u svoja sela i krajeve diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

EKSPOLOZIJA ODUŠEVLJENA I ENTUZJAZMA

To je bio glavni razlog eksplozije oduševljena i entuzijazma koji su se 1989. i 1990. poput najvećeg uragana, proširili u svim sredinama u hrvatskom iseljeništvu, od Novog Zelanda, Australije, Južne Afrike, svih zapadnoeuropskih zemalja, do Kanade, SAD-a i cijele Južne Amerike. Nažalost, i na tragediju hrvatske brige za svoje slavne i povijesne dane, kako u domovini tako i u iseljeništvu, nitko do sada nije snimio cjelovit film, pa ni Jakov Sedlar, o povijesnoj i jedinstvenoj potpori koju je hrvatska dijaspora dala svojoj domovini u njezinim najtežim trenutcima. Nije to bilo oduševljenje niti potpora za Franju Tuđmana i HDZ kao takve. Mi u emigraciji nosili smo domovinu u srcu i radili za Hrvatsku desetljećima prije pojave dr. Tuđmana i HDZ-a u Hrvatskoj. Mogao je to biti i netko drugi da je imao tadašnju hrabrost dr. Tuđmana I obratiti se Hrvatima u svijetu za pomoć. Uz početne rezerve,  Tuđman i Hadezesu u iseljeništvu su bili iskreno prihvaćeni, bez velikog i dugoročnog razmišljanja, kao ostvarenje nade da će se hrvatski narod u domovini jednog dana osloboditi straha u kojem je živio od dolaska komunista na vlast 1945. godine, i ući u otvorenu borbu ne samo s velikosrpskim Beogradom, njegovim četnicima i hrvatskim komunistima, nego i najvećim silama svijeta koje su čuvale Titovu Jugoslaviju.

Nakon što sam prestao igrati nogomet za hrvatske klubove u Sydney i Melbourneu i nakon ženidbe, uključio sam se u politički rad i borbu za Hrvatsku 1973. godine, kada sam u Sydneyju bio izabran za tajnika ogranka u Hrvatskoj zabranjene Matice Hrvatske. Ponavljam sebe uziman samo kao primjer jednog od tisuća hrvatskih domoljuba u Kanadi, SAD-u, zemljama Južne Amerike, Europe, Australije i Novog Zelanda. Svi smo mi imali istu želju i isti cilj.

Mi koji smo se upustili u to visoko rizično djelovanje za Hrvatsku, nismo imali svoj život. Dok su naše obitelji patile, naš je život bila Hrvatska. Preko vikenda putovali smo automobilima na tisuće kilometara, da bi se u ponedjeljak mogli vratiti na posao. Sve smo plaćali i financirali sami i iz vlastitog džepova. Nikada nam nije bilo, barem, meni, na kraj pameti da za to što radim za Hrvatsku naplatim od nekoga. Tog nekoga nije ni bilo, jer smo svi činili isto.

Godine 1997., zajedno s pokojnim kumom, dr. Antom Kunekom, u Melbourneu sam pokrenuo mjesečnik Hrvatska istina. Dr. Kunek je financirao prvi broj novina s 300 australskih dolara. Ja sam nakon toga 12 godina bio glavni urednik, tehnički urednik, tipkačica, prodavač pred mjestima gdje se okupljala hrvatska zajednica (crkve, domovini nogometna igrališta). U tih dvanaest godina ni jedan godišnji odmor nisam iskoristio za obitelj i sebe, nego za rad za Hrvatsku. U više sam navrata bio i fizički napadnut od strane ubačenih ‘velikih domoljuba’, a zapravo Udbinih agenata, o čemu se nadam više pisati u knjizi. U početku sam bezbroj puta morao cijeli sadržaj novina ispuniti vlastitim komentarima i člancima. Ako tomu dodam činjenicu da sam za tiskanje novina sadržaj pisao na običnom pisaćem stroju, i kuhinjskom stolu u malom satnu, onaj tko želi može si dočarati volju i trud koji je taj posao iziskivao. Sve sam to dvanaest godina, kao volonter, radio bez ičije pomoći sa strane. Hrvatsku istinu sam kasnije preimenovao u Hrvatsku slobodu.

MATERIJALIZAM JE GLAVNA MISAO VODILJA TZV. HRVATSKIH DOMOLJUBA

Kad sam se vratio u Hrvatsku 1990. Bio sam šokiran kad sam vidio da tzv. domoljubi i članovi, a posebno vodstvo, političkih stranaka, traže dnevnice i honorare za putovanja i napisane članke, a rat je godinu dvije dana kasnije već bjesnio. Jednostavno nisam mogao vjerovati da se tako nešto u Hrvatskoj događa. Već tada sam trebao znati da su tzv. domoljubi u domovini prvenstveno motivirani materijalizmom, a «domoljublje» im služi kao vozilo do položaja, novca, političke moći, gospodarskog utjecaja, nepotizma i korupcije.

Godine 1994. napustio sam visoku dužnost u Ministarstvu vanjskih poslova i istupio iz HDZ-a, vjerujući da ću svojim vlastitim političkim angažmanom moći promijeniti već tada jako vidljiv krivi smjer u kojem su išli Hrvatska i hrvatsko društvo. Naravno, ostalo je povijest. Nisam, na moju veliku žalost, uspio, jer su tada protiv mene bili i lijevo krilo HDZ-a (većina), SDP, HSS, HSLS i ostale stranke.

Dr. Kaleb, možda više nego itko drugi u Hrvatskoj razumijem Vaš vapaj za «odvažnim muškarcima», a ja bih dodao i domoljubima, iz čijih bi se redova pojavio vođa, koji bi poveo hrvatski narod iz sadašnjeg zla i velike opasnosti. Nažalost, usprkos svim svojim nastojanjima da pronađem takvu osobu među tzv. hrvatskim domoljubima, nisam u tomu uspio u zadnje dvije do tri godine. Na kraju sam odlučio, usprkos svim svojim nedostatcima, staviti se na čelo jednog domoljubnog pokreta ili stranke. Poznato je da do danas u tome ne uspijevam, jer je većina današnjih tzv. hrvatskih domoljuba, a posebno oni koji sjede u Hrvatskom saboru, prodala vragu svoju dušu. Oni nas jednako varaju i vode u propast kao i Plenković i njegovi sljedbenici u svim političkim strankama. Oni jednostavno Hrvatsku ne nose u srcu, nego Hrvatsku vide kroz vlastiti džep i hedonizam (droga, prostitucija, jahte, skupi automobili, vile, putovanja po svijetu itd.) Sve sam više uvjeren da ja neću doživjeti toliko potreban preporod hrvatskog naroda u domovini. Iskreno se nadam da ćete Vi, dr. Kaleb, to prije ili kasnije doživjeti. No, iako nada umire zadnja, ta je nada sve slabija, ukoliko se kao narod ne trgnemo u zadnji trenutak.

PAD U VUKOVARU

U zaključku imam potrebu samo kratko opisati što mi se dogodilo nakon završetka prosvjeda u Vukovaru prošle subote. Prema ranijem dogovoru otišao sam na piće s jedinom prijateljem iz Zagreba. Prijatelj je izvrstan analitičar društvenog stanja u Hrvatskoj i osjećao sam se vrlo ugodno. Na kraju razgovora on je krenuo prema svojem automobilu a ja sam se uputio preko Mosta Jean-Michele Nicolier natrag prema mojem autobusu. Razgovarao sam na mobitel i nisam primijetio da je nogostup na mostu uzvišen i teško sam pao na desnu stranu tijela. Tijekom pada snažno sam se udario u desnu ruku i nogu. Dva ljubazna mlada čovjeka su me podigla s betona i ja sam nastavio uzdrman hodati prema kraju mosta gdje se nalazi spomenik francuskom dragovoljcu Domovinskog rata. Tamo sam se malo smirio i krenuo prema autobusu. Ruka i noga su me boljele, ali ni jedna fizička bol ne može toliko boljeti kao ona duševna koju sam kasnije u autobusu doživio.

Antun Babić

glasbrotnja.net

About glasbrotnja.net

Pročitajte i ovo

Skoro cijeli državni vrh s tisućama ljudi u Koloni sjećanja

Nekoliko desetaka tisuća domoljuba pristiglih u Vukovar iz cijele Hrvatske i inozemstva dostojanstveno prolazi u …