Četvrtak , siječanj 21. 2021.
Naslovnica / Najnovije vijesti / Društvo / Antun Babić – Vlada RH zabranila je 1997. g. razvijanje programa o povratku 30 000 obitelji hrvatskih iseljenika

Antun Babić – Vlada RH zabranila je 1997. g. razvijanje programa o povratku 30 000 obitelji hrvatskih iseljenika

Uvod: Stara narodna poslovica kaže: «Sve se vraća, sve se plaća». Tu poslovicu danas bez dvojbe možemo primijeniti i na izrazito negativan i gotovo neprijateljski odnos svih vlada Republike Hrvatske od 1990. do današnjega dana prema hrvatskom iseljeništvu. Mnogi će se vjerojatno iznenaditi, a neki i usprotiviti mojem upiranju prsta u sve hrvatske vlade od 1990. godine nadalje. Bit će i onih koji će opravdano odmah ponuditi argumente kako je za vrijeme vladavine prvoga predsjednika dr. Franje Tuđmana odnos prema Hrvatima u svijetu bio ne samo pozitivan, nego i jako uspješan. Jedan sam od rijetkih svjedoka tog vremena, koji se iz iseljeništva vratio u Hrvatsku 1990. i odmah bio uključen u rad i reorganizaciju Hrvatske matice iseljenika, čija je primarna zadaća bila i ostala održavanje suradnje s hrvatskim iseljeništvom. Iako sam ove svoje tvrdnje iznosio i ranije, danas još odlučnije izjavljujem da su pozitivno stajalište predsjednika Tuđmana prema hrvatskom iseljeništvu, koje je zadržao sve do svoje smrti u prosincu 1999. godine, anulirale i sabotirale tadašnje hrvatske političke i gospodarske elite, koje su bile proizvod komunizma, socijalizma i jugoslavenstva u SR Hrvatskoj do 1990. godine. Ovdje podsjećam na to da su te elite (predsjednici, potpredsjednici i ministri gospodarstva gotovo svih tih vlada) u tom razdoblju sustavno sabotirale želju predsjednika Tuđmana da se hrvatsko iseljeništvo na djelotvoran način uključi u društveni i gospodarski život Hrvatske. U Vlaku slobode Zagreb – Knin – Split 26. kolovoza 1995. godine posebno ushićen predsjednik Tuđman rekao mi je: «Babiću, sada je vrijeme da potaknete veliki broj hrvatskih iseljenika u Australiji da se vrate u Domovinu». Nažalost, pokojni predsjednik Tuđman, koji se bavio obranom i oslobađanjem okupiranih hrvatskih teritorija, nije bio ni približno svjestan toga da se u njegovom najužem okruženju nalaze ljudi koji poduzimaju sve što je u njihovoj moći kako bi zaustavili i spriječili povratak hrvatskog iseljeništva, u kojem je tada vladalo vrlo snažno raspoloženje za povratak u Hrvatsku. Najbolji je dokaz ovdje iznesenih tvrdnji neumoljiva statistička činjenica da je od 1990. 2000. godine (vrijeme vladavine HDZ-a) tri puta osnivano i ukidano Ministarstvo iseljeništva, tj. Ministarstvo povratka i useljeništva. U zaključku ovog teksta skrenut ću pozornost na samo jednu strahovito štetnu posljedicu negativne institucionalne politike na demografsko održavanje i gospodarski razvoj sadašnje hrvatske države. Kao pomoćnik ministra povratka i useljeništva, 1997. godine dao sam opširan intervju «Glasu Slavonije», u kojem sam istaknuo kako pripremamo program povratka trideset tisuća hrvatskih obitelji iz iseljeništva u deset godina, što bi rezultiralo priljevom otprilike deset milijardi tadašnjih DM u hrvatsko gospodarstvo. Nakon prve sjednice Vlade, tadašnji ministar povratka i useljeništva Marijan Petrović rekao mi je vrlo odrješito: «Ante, da nisi više niti jedanput u javnosti spominjao taj program, zaboravi na to.»  Na kraju ovog uvoda podsjećam da sam tekst koji je sada ponovno objavljen napisao 2004. godine. Osim što su taj tekst dobili tadašnji predsjednik Vlade dr. Ivo Sanader i potpredsjednik Vlade prof. dr. sc. Andrija Hebrang, tekst je bio objavljen i u tadašnjem poznatom zagrebačkom dnevniku «Vjesnik». Stoga nema niti jednog političara iz onog vremena koji može oprati svoju nečistu savjest i ruke od gospodarske i demografske katastrofe, u koju su svojom katastrofalnom politikom i «pljačkom» uvalili današnju Hrvatsku.

Što hrvatska država može danas učiniti da bi se bolje iskoristili potencijali hrvatskog iseljeništva?

Zbog nerazumne i neodgovorne politike bivše vlasti prema iseljeništvu velika je većina Hrvata u svijetu priželjkivala povratak HDZ-a na vlast, tim više što je predsjednik stranke dr. Ivo Sanader i sam veći broj godina živio u inozemstvu, što mu daje prednost pred drugim hrvatskim političarima u procjenjivanju uloge iseljeničkog potencijala u realizaciji njegove vizije i njegova plana pokretanja Hrvatske. Činom imenovanja Vladinim savjetnikom Miroslava Radmana, ravnatelja Francuskog nacionalnog centra za znanstvena istraživanja i svjetski poznatog hrvatskog stručnjaka sa zapadnim iskustvom, učinjen je prvi važan korak u pravcu angažiranja hrvatskih stručnjaka koji žive i rade u svijetu za sudjelovanje u projektima za gospodarski razvoj i modernizaciju Hrvatske. To je, nakon višedesetljetnog odlijevanja hrvatskih mozgova u svijet, ujedno i prvi velik korak u poduzimanju mjera za povratak tih mozgova iz svijeta. U hrvatskom je iseljeništvu jednako pozitivno dočekana vijest da će, po uzoru na Irsku i neke druge zemlje, u Ministarstvu vanjskih poslova biti formirana uprava koja će se baviti isključivo iseljeništvom. Kao dodatno veliko ohrabrenje da se ovog puta radi o ozbiljnom i sustavnom pristupu razvijanju institucionalnih odnosa između domovinske i iseljene Hrvatske djeluje i izjava ministra vanjskih poslova dr. Miomira Žužula, koji je zadnjih nekoliko godina proveo u SAD-u, kako i hrvatsko iseljeništvo može biti jako sredstvo u stvaranju nove slike o Hrvatskoj u svijetu. Uzmimo kao primjer ulogu koju u tom smislu može odigrati Hrvatska bratska zajednica, najstarija hrvatska iseljenička organizacija, koja broji više od stotinu tisuća članova. Osim lobiranja u utjecajnim američkim krugovima, Hrvatskoj bi veliku korist u promociji hrvatskog turizma u SAD-u donio projekt koji bi svake godine omogućio da najmanje pet tisuća članova Hrvatske zajednice dođe u organizirani ili pojedinačni posjet Hrvatskoj. Uz proširenje na iseljenike u drugim dijelovima svijeta, taj bi projekt u turističkoj prepoznatljivosti Hrvatske mogao imati sličan učinak kineskom korištenju iseljenika za ulaganje u kinesko gospodarstvo. Osim toga, hrvatski iseljenici-turisti u Hrvatskoj potroše od tri do pet tisuća dolara po jednom posjetu, što nekoliko puta nadmašuje ukupnu potrošnju raznih turističkih skupina koje u Hrvatsku dolaze iz bivših socijalističkih država u izuzetno jeftinim aranžmanima.

Vratiti povjerenje

Da bi se pokrenuo novi val entuzijazma među hrvatskih iseljeništvom za povratak u domovinu, ulaganje u gospodarstvo i suradnju na svom drugim poljima, u iseljeništvu prevladava mišljenje kako je prva i temeljna zadaća nove Vlade poduzimanje odlučnih koraka da se vrati potpuno povjerenje hrvatskog iseljeništva u Republiku Hrvatsku te državna tijela i institucije što će biti zaduženi za pružanje raznih usluga iseljenicima i povratnicima te za stvaranje pozitivnog ozračja u Hrvatskoj kad se radi o zajedničkoj koristi od povratka hrvatskih iseljenika i međusobnom uvažavanju domovinske i iseljene Hrvatske. Po uzoru na druge države s brojnom dijasporom, Hrvatskoj je potreban zakon koji će liberalizirati sadašnje krute zakonske propise koji na svim poljima, od nostrifikacija svjedodžbi i diploma do dobivanja raznih dozvola, hrvatskim iseljenicima otežavaju povratak. No, ovdje također treba odmah naglasiti kako cijeli taj projekt ne može uspješno provesti niti jedan pojedinac, ma koliko sposoban bio, ako iza sebe nema čitavu državu i ako se u Hrvatskoj ne promijeni sadašnji neopravdano prevladavajući negativistički mentalni sklop prema nedvojbenom potencijalu, koji za ukupni oporavak Hrvatske ima hrvatsko iseljeništvo. U današnjem neumoljivom procesu globalizacije, koja prijeti opstojnosti i očuvanju identiteta mnogih malih naroda, Republika Hrvatska treba se prema svojem iseljeništvu odnositi kao prema strateškom partneru u očuvanju vitalnih interesa državne i svih njezinih građana. U takvom svijetu Hrvatska može mnogo toga ponuditi svojim iseljenicima pa i strancima koji žele živjeti u Hrvatskoj. To je vidljivo i iz sve većeg zanimanja stranaca za kupnju nekretnina u Hrvatskoj. Još uvijek imamo jedno od najčišćih mora u svijetu, uglavnom zdravu hranu, velike količine pitke vode i u velikoj mjeri nezagađen okoliš. Na tomu nam zavide mnogi u svijetu, koji bi se vrlo rado dokopali tog našeg blaga. No, mi to dragocjeno blago nećemo moći dugo sačuvati niti ćemo moći u njemu dugo uživati nastavimo li provoditi dosadašnju katastrofalnu populacijsku politiku i ne uspijemo li skrenuti Hrvatsku s dosadašnjeg puta koji daje malo nade za brz gospodarski oporavak.

Iseljenici i manjine integralni su dio hrvatskog naroda

Hrvatski iseljenici i hrvatske manjine čine integralni dio hrvatskog naroda, pa se prema njima tako treba i odnositi. Poznato je da je nacionalnost pitanje identiteta, a ne teritorija. Hrvatski iseljenici, koji su iz raznih razloga morali napustiti Hrvatsku, ostaju dio onoga što mi kao nacija jesmo. Nije dovoljno samo sjećati se hrvatskih iseljenika. Moramo ih cijeniti kao što i oni nas cijene. To nije samo pitanje moralnog imperativa. Danas je to pitanje kakva nas budućnost očekuje ako zanemarimo i odbacimo potencijal koji nam za naš demografski i gospodarski oporavak još uvijek pruža hrvatsko iseljeništvo. Dosadašnji odnos prema iseljeništvu bio je preopterećen nagađanjima o tomu tko više dobiva, a tko više gubi. Danas nam je potrebna politika koja se temelji na realnom uvjerenju da rezultat svestrane suradnje između domovinske i iseljene Hrvatske može biti samo obostrana pobjeda (win-win situacija). Sve nas drugo vodi u velik zajednički gubitak.

Zaključak. Svi smo svjesni toga u kako se teškoj i opasnoj gospodarskoj, demografskoj i društvenoj situaciji nalazi hrvatska država, za koju su svoje živote i dijelove tijela dali deseci tisuća hrvatskih branitelja. U novijoj povijesti budućnost hrvatskoga naroda i Hrvatske nikada nije bila neizvjesnija. Iako sam zbog svojih – sada sve opravdanijih  – kritičkih komentara i upozorenja dobio imidž “čovjeka koji na sve gleda pesimistički”, osobno sam još uvijek uvjeren da nije sve izgubljeno, ali pod jednim uvjetom. Vlada Republike Hrvatske i domoljubne elite, ako uopće postoje, moraju napraviti potpun zaokret u svim područjima života u Hrvatskoj. Barem kad je u pitanju spoznaja o važnosti potencijala hrvatskog iseljeništva za demografski i gospodarski oporavak hrvatske države, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u zadnjih pola godine napravila je jako vidljive i pozitivne korekcije u svojem razmišljanju. Nažalost, predsjednica države nema ovlasti u području gospodarstva i demografije. U tim segmentima cijela odgovornost, ali i moć, u rukama je Vlade i premijera Plenkovića. Ako ne žele da se na njihovim leđima slome sve negativne gospodarske i ine politike u Republici Hrvatskoj od 1990. do danas, premijer Plenković i njegovi suradnici moraju napraviti velik zaokret, ali, isto tako, moraju promijeniti i svoj dosadašnji vrlo ambivalentan odnos prema hrvatskom iseljeništvu.

Ovdje nema dovoljno prostora za iznošenje cijeloga programa. No, želim upozoriti premijera Plenkovića i sve kreatore i sukreatore političkog i gospodarskog djelovanja u Hrvatskoj na samo jednu lako provjerljivu činjenicu. Neću ovdje po tisućiti put navoditi primjere Irske, Izraela ili NR Kine. Uzet ću kao primjer Australiju, u kojoj sam dugo živio. Australija je 1945. godine imala jedanaest milijuna stanovnika i bila je zaostala u odnosu na ostatak razvijenih zapadnih demokracija. Tada su shvatili da im je potrebno znatno povećanje broja stanovnika. Nisu to mogli postići prirodnim putem, pa su se odlučili na useljavanje – tada primarno bijelaca iz Europe, kako zapadnih demokracija tako i komunističkih zemalja. Danas Australija ima skoro 25 milijuna stanovnika. Gospodarski je vrlo razvijena država u čijem gospodarstvu veliku ulogu imaju mali i srednji poduzetnici. Premda nemam pri ruci službenu statistiku, iz osobnog iskustva znam da su doseljenici u više od 50 posto slučajeva vlasnici malih i srednjih poduzeća u velikim australskim gradovima, a među njima su i brojni Hrvati.

Da je Vlada RH kojim slučajem odobrila razvitak poticajnog programa o povratku 30 tisuća hrvatskih iseljeničkih obitelji iz razvijenih zapadnih država, danas bismo u hrvatskom gospodarstvu imali možda i desetak tisuća više zdravih malih i srednjih poduzeća, koja bi bila garancija stabilnosti hrvatskoga gospodarstva. U tom slučaju nikakav Agrokor i njegova propast ne bi mogli dovesti u pitanje stabilnost cijeloga hrvatskoga gospodarskog sustava.

Nažalost, u glavama hrvatskih tehnomenadžera od 1990. godine do danas i dalje prevladavaju socijalistički mentalni sklop i mega-gospodarski giganti s kojima bi, uz dozvolu politike, zapravo upravljao pojedinac. Za razliku od australskih političara 1945. godine, hrvatski političari nisu imali ni znanje, a ni stratešku viziju. Njihov je cilj bio po svaku cijenu zadržati vlast i kontrolu nad hrvatskim gospodarstvom. O kakvoj se i kojoj cijeni radi, to danas svi u pregolemoj mjeri osjećamo na vlastitoj koži.

Vrijeme je za velike promjene. Vrijeme je za domoljublje, za poštenje u politici i znanje u gospodarstvu, a i za program nacionalnoga spasa. U protivnom, do kraja ovoga stoljeća nitko se u svijetu više neće ni sjećati da je ikada postojala hrvatska država.

(autor je bio pomoćnik ministra povratka i useljeništva 1997. i opunomoćeni ministar u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Pekingu od 1998. do 2003.)

Antun Babić

Generalni konzul u mirovini

glasbrotnja.net

About glasUrednik

Pročitajte i ovo

Dr. Rušinović Sunara: Onkološki su bolesnici zbog antikorona mjera u teškoj situaciji

Gošća Bujice na Z1 televiziji bila je specijalistica opće kirurgije i dragovoljka Domovinskog rata – …