Utorak , svibanj 22. 2018.
Naslovnica / Najnovije vijesti / Društvo / MI U BIH NE ZNAMO NI SA 3,5 MIL. – Kako živjeti u gradu sa stotinu milijuna sugrađana?

MI U BIH NE ZNAMO NI SA 3,5 MIL. – Kako živjeti u gradu sa stotinu milijuna sugrađana?

Zadnjih desetljeća u Aziji i Africi eksplodirali su megagradovi s desetinama milijuna stanovnika. Za razliku od bogatog New Yorka ili Pariza, oni su velikim dijelom naplavine sirotinje, prenapučena smradišta zagušena prometnim kaosom, smećem i nemogućim zrakom, bez gradske infrastrukture i stambenog prostora dostojnog čovjeka. Neki od njih, poput Lagosa, do kraja stoljeća mogli bi narasti do nevjerojatnih stotinu milijuna žitelja, piše Tportal.

Prije stotinu godina glavni grad Konga Kinšasa imao je 20.000 stanovnika, danas ih je 16 milijuna. Indijski Bangalore bio je prije 25 godina veličine Zagreba, danas ima sedam milijuna stanovnika. Glavni grad Nigerije Lagos 1960. imao je 200.000 žitelja, a sada blizu 20 milijuna i jedan je od najvećih u svijetu, rastegnut na 1000 četvornih kilometara…

Prenapučene i prezagađene urbane sredine

Za razliku od Tokija, New Yorka ili Pariza, koji pršte bogatstvom, ovi su megagradovi urbane naplavine sirotinje, nastali unazad nekoliko zadnjih dekada.

Eksploziju takvih metropola profesor ekonomije s Harvarda Edward Glaeser naziva ‘urbanizacijom siromašnih zemalja’, a njihovo stanje Kinezi zovu ‘bolešću velikih gradova’. Jer riječ je o prenapučenim i prezagađenim urbanim sredinama koje ne mogu osigurati stambeni prostor dostojan čovjeka, izgraditi osnovnu gradsku infrastrukturu i riješiti prometni kaos, niti se prilagoditi rastućim temperaturama i razinama mora uslijed klimatskih promjena.

To su megapolisi s urbanom jezgrom nebodera i kvartova za bogate te beskonačnim obručem siromašnih, uglavnom divljih naselja koja se nekontrolirano šire, i prema europskim standardima sve su samo ne urbanizirani.

Nefunkcionalni su, kaotični, bez kanalizacije, struje i vodovoda, bez društvenih i kulturnih sadržaja, s nekontroliranom emisijom štetnih plinova, planinama smrdljivog smeća na mjestima nekadašnjih parkova i potpunim uništenjem ekosustava. U Bangaloreu je prosječna temperatura u zadnja tri desetljeća narasla za 2-2,5 stupnjeva Celzija, pitka se voda s 28 metara spustila na 300 metara dubine, izgubljeno je 88 posto vegetacije, a poplave su sve češće za vrijeme uobičajenih kiša.

Ali nova istraživanja kažu da takve promjene u Lagosu zadnjih šest desetljeća možda nisu ništa u usporedbi s onim što bi se gradu moglo dogoditi narednih 60 godina. Nastavi li se stanovništvo Nigerije množiti jednakom brzinom kao do sada i jednako brzo doseljavati u gradove, široko područje Lagosa moglo bi se napuhati do 85, čak do 100 milijuna ljudi, znatno više nego što ih ima cijela Njemačka, Francuska ili Velika Britanija. Predviđa se da će Kinšasa sljedećeg desetljeća svakog sata rasti za 40 novih doseljenika te u narednih 50 godina doseći 75 milijuna, a Bangalore do 2100. čak 21 milijun žitelja.

Bubrenje azijskih i afričkih gradova

Stotine manjih gradova u Aziji i Africi također bi mogle eksponencijalno rasti, mišljenja su kanadski demografi Daniel Hoornweg i Kevin Pope, navodeći primjer Niameya, glavnog grada Nigera, zapadnoafričke države s najvećim natalitetom na svijetu. Taj bi gradić malo veći od Zagreba mogao do 2100. eksplodirati u metropolu s 46 milijuna stanovnika, a uspavani Blantyre na jugu Malavija od milijuna nabubriti do veličine New Yorka.

Ovakva predviđanja, naročito za afričke gradove, nisu slučajna. Do 2100. blizu 40 posto svjetske populacije, od čega polovina djece, bit će Afrikanci. Prema podacima UN-a, prosječna životna dob Nigerijaca samo je 18 godina, u svima od 54 afričke zemlje nešto je ispod 20, a 500 milijuna Afrikanki rađa u prosjeku 4,4 djece. U Indiji polovina stanovništva nije starija od 25, a u Južnoj Americi prosjek je 29 godina. Sljedećih 35 godina bit će nas za 2,9 milijardi više, kao da zbrojite sve današnje Kineze i Indijce, čemu do kraja stoljeća treba pridodati nove tri milijarde.

Kamo idu svi ti ljudi?

Kamo će svi ti ljudi? U gradove. U potragu za kruhom i boljom naobrazbom jer u ruralnim sredinama teško ili uopće ne mogu preživjeti, naročito u doba visokoindustrijalizirane i globalizirane prehrambene industrije, koja istiskuje seljake. Kao i zbog katastrofa uzrokovanih klimatskim promjenama u ruralnim i obalnim područjima koje su u Bangladešu potaknule milijune da traže bolju sreću u glavnom gradu Dhaki, prema UN-ovom Habitatu najgušće naseljenom gradu u svijetu s 14,3 milijuna stanovnika.

Zadnjih 30 godina blizu pola milijarde kineskih seljaka sručilo se u 622 najveća grada. U nagloj navali industrijalizacije jučerašnja pretežito ruralna zemlja danas je gotovo 60 posto urbanizirana; za samo sedam godina, do 2025., dvije trećine Kineza živjet će u gradovima. Južnokorejski Seul 1980. je bio sivi, prljavi industrijski grad, a danas je metropola s više od 10 milijuna građana.

Čovječanstvo postaje urbana vrsta

Stručnjaci UN-a predviđaju da će se čovječanstvo razviti u gotovo isključivo urbanu vrstu jer će do kraja stoljeća u gradovima živjeti do 90 posto Zemljana. Kanadski demografi računaju da će do 2050. više od 100 gradova biti veće od 5,5 milijuna, ali će ih samo 14 biti u Europi te Sjevernoj i Južnoj Americi.

I dok milijuni opsjedaju gradove, gradovi ih ne mogu ekonomski slijediti. U Kinšasu stiže gladna sirotinja, a ne dobro potkoženi donositelji novih investicija. Dok je 1960. u gradovima živjelo samo 10 posto sirotinje s manje od 1000 dolara godišnje zarade, u onima u manje razvijenim zemljama, kakvi su Lagos ili Dhaka, danas ih je 50 posto!

Urbanizacija izmiče kontroli, upozoravaju stručnjaci pa su, svjesni katastrofe, Kinezi odlučili stati na kraj ‘bolesti velikih gradova’. Broj stanovnika u Šangaju do 2035. ograničili su na 25, a u Pekingu na 23 milijuna. Koncem prošle godine Peking su morali napustiti deseci tisuća ilegalnih migranata, industrijski se pogoni ubrzano uklanjaju sa šireg područja glavnog grada, nestaju restorančići i trgovine, izvor zarade siromašnih, a zbijene siromašne četvrti ustupaju mjesto dobrostojećoj srednjoj klasi. U Ruandi i Etiopiji nastoje ukloniti divlja naselja iz velikih gradova i usmjeravati ljude u manje sredine, a u Mexico Cityju do 2050. očekuju rast za ‘samo’ pet milijuna novih stanovnika.

Europa u snu

Za razliku od urbane eksplozije u Aziji i Africi, gradovi stare Europe zadovoljno dremuckaju. Iako ne rastu kao Lagos ili Dhaka, nalaze se među najvećim potrošačima energije u svijetu. Prema predviđanjima kanadskih demografa, malo će se koji od njih širiti, štoviše neki će se smanjivati, što se može očekivati na kontinentu na kojemu je svaki četvrti stanovnik stariji od 60 godina.

Kopenhagen će i sljedećih 50 godina najvjerojatnije ostati na svojih 1,3 milijuna stanovnika, a samo nepopravljivi optimist može računati da će Zagreb, u zemlji s jednom od najnižih stopa nataliteta i egzodusom Hrvata kojemu upravo svjedočimo, premašiti skromnih milijun stanovnika.

Koji su gradovi najbolji, a koji najgori za život?

Među 140 promatranih gradova, istraživački tim Economista donio je listu najgorih i najboljih za život u 2017. U obzir su uzeli 30 čimbenika, poput sigurnosti, zdravstvene zaštite, obrazovanja, infrastrukture, kakvoće okoliša i kulturnih sadržaja.

10 najgorih gradova za život 2017.

Damask (Sirija)
Lagos (Nigerija)
Tripoli (Libija)
Dhaka (Bangladeš)
Port Moresby (Papua Nova Gvineja)
Algiers (Alžir)
Karachi (Pakistan)
Harare (Zimbabve)
Duala (Kamerun)
Kijev (Ukrajina)

10 najboljih gradova za život 2017.

Melbourne (Australija)
Beč (Austrija)
Vancouver (Kanada)
Toronto (Kanada)
Calgary (Kanada)
Adelaide (Australija)
Perth (Australija)
Auckland (Novi Zeland)
Helsinki (Finska)
Hamburg (Njemačka)

(Izvor: Net.hr)

glasbrotnja.net

About glasUrednik

Pročitajte i ovo

Mile Prpa – Političko pismo Republici Austriji

Poštovani austrijski političari i katolički biskupi! Pišem Vam ovo pismo, ponukam Vašim stavom o Bleiburgu, …