Utorak , listopad 22. 2019.
Naslovnica / Arhivske vijesti / „Brotnjak svjedok jednog vremena“

„Brotnjak svjedok jednog vremena“

Često nismo ni svjesni kakvo blago imamo u svom vrtu! Kako bismo otrgli od zaborava jedno davno minulo vrijeme donosio vam životni i križni put našega Brotnjaka.

Drago Zubac rođen je 1929.godine na Paoči,župa Gradnići u obitelji koja je imala sedmoro djece, on bijaše najmlađe muško dijete. Živo  i veselo dijete roditelji su nakanili upisati u sjemenište, tako je Drago svoj nauk otpočeo u Sjemeništu u Širokom Brijegu, što je nekako bila i obiteljska tradicija jer njegov stric, ali i rođaci bijahu svećenici. U Sjemeništu  u Visokom  ga je zatekao i rat davnih četrdesetih godina prošloga stoljeća.

 

Sudionik Križnoga puta

„U veljači, 1945.godine kad je pao Mostar/ u komunizmu se 14. veljače obilježavao kao dan oslobođenja Mostara/,povlačili smo se prema Ivan planini, u Sarajevu sam od rodbine čuo da su mi braća u Zenici pa sam ih krenuo tražiti“-priča nam Drago svoj životni put-„Putovao sam teretnim vlakom, tada su Lašvu i Busovaču držali partizani, nekako sam se probio do Zenice na iznenađenje starijega brata koji me tamo dočekao kao vojnik NDH. Tada sam ga sjećam se molio da me primi u vosjku NDH na što se samo nasmijao i rekao mi da sam ja daleko još od vojnika Nezavisne Države Hrvatske samim tim što sam i maloljetan. No kad nam je poginuo srednji brat obukao sam uniformu NDH. Sjećam se bilo je to na Uskrs 1945. godine povlačili smo se i došli do Klagenfurta u Austriji. Pukovnik NDH je pregovarao s Englezima. Rekli su nam da odložimo oružje jer ćemo dobiti novo i oružje i odore i krenuti na Rusiju. Na osnovu toga smo i pristali, a zapovijed je zapovijed pa smo ju poštovali. Tako je otpočeo naš Križni put. U Mariboru sam vidio dosta poznatih lica, ljudi koje sam poznavao, ovdje s naših prostora. Iz Maribora, prema Samoboru, Dugom Selu, hodali smo dan i noć. Pred Bjelovarom smo odmarali došao nam je politički komesar, nas nekoliko je izdvojio iz kolone, valjda smo mu se učinili premladima i rekao nam da idemo, doslovce nas je potjerao. Poznavao sam put već sam ga jednom prošao, uz put sam pitao ima li kakav prijevoz do Sarajeva rekoše mi da vlak ide iz Lašve. Tako sam došao u Sarajevo u rodbine gdje su mi u lice govorili da ni jedan ustaša nećeti ostati živ. Znao sam da mi tu nije mjesto, pa sam krenuo put svoje Hercegovine i prvi se vratio s Križnoga puta. Bio sam živo dijete, a i mladić, pa sam pomagao škriparima( vojnici NDH koji su se nakon rata skrivali po šumama i škrapama,o.p.n.), nosio im hranu i vodu, obavještavao ih što se događa. Bio sam spreman pomoći ljudima i osjećao sam da im je jedini grijeh što ljubljaše svoju Hrvatsku Domovinu.

Uhićenje i odsluženje zatvorske kazne u Lepoglavi

Nakon što su partizani u unakrsnoj vatri ubili Marijana Primorca s Bijače, inače terenskoga kapetana na Čitluku, nas su Paočane i Gradničane zatvorili u školu u Gradnićima. Marijanov otac bio je nešto poput veterinara u našem selu(škopiguda), poznavao je ljude i govorio partizanima da nas ne smiju dirati. No usprkos tomu, ja sam pobjegao iz škole i spasio se i tako otpočinje još jedan moj životni križni put. Ponovno sam uhićen u Rijeci jer sam u samoobrani ozlijedio jednoga oficira. Osuđen sam na dvije godine zatvorske kazne koju sam služio u Lepoglavi. Zahvaljujući tomu što je oficir ostao živ kazna je bila tako mala, a meni su sudili kao maloljetniku, da je preminuo OZNA bi mi presudila po kratkom postupku. U Lepoglavi sam bio istodobno kad i kardinal Alojzije Stepinac, svakodnevno sam ga viđao, ali nikada nismo razgovarali. No sama spoznaja da je i on tu ulijevala mi je snagu. U Crkvi u Gradnićima na svetoj misi naš tadanji župnik  fra Voislav Mikulić pročitao nam je „Pastirsko pismo“Alojzija Stepinca kojega je kardinal napisao 15.kolovoza 1945., vjerovao sam kad sam zatočen u Lepoglavi da me “Pastirsko pismo” povezalo s kardinalom Stepincem. Naime, u “Pastirskom pismu” kardinal Stepinac pojasnio je partizanske zločine i ono se čitalo po svim župama, nadam se da i danas postoji u Arhivu župne Crkve u Gradnićima, jer tada je bilo poslano svim župama da se na misama čita.

Sjećam se kardinal Stepinac je bio u Prvom krilu zatvora u Lepoglavi, ja sam bio u trećem odjelu, viđao sam ga, ali razgovarao s njim nisam nikada, mada sam želio i mada mi je i sama njegova pojava ulijevala sigurnost, vjeru i nadu, to nije bilo dopušteno, da su mogli zabranili bi mi i da ga gledam.

Ni u Lepoglavi se nisam zadržao,pobjegao sam  5. srpnja 1948.godine  i kroz šumu išao mjesec i pol, povlačio sam se kroz Sloveniju, preko Boheljskih Bistrica  put sam poznavao još od Križnoga puta. Po noći sam putovao po danu se skrivao u šumi, jedina mi je sreća bila da je bilo ljeto pa sam se prehranjivao plodovima voća i povrća koja sam usput nalazio. Na Strojnoj sam prešao granicu s Austrijom i prijavio se žandarmeriji. Sjećam se kako su Austrija i Njemačka bile podijeljene između:Engleske, Francuske, Rusije i SAD-a, bile su porušene zemlje i njihovi ljudi su jadno živjeli, spavali su po ulicama. U Njemačkoj nije bilo jednostavno živjeti nakon Drugog svjetskog rata. U Austriji sam radio kod seljaka, na zemlji, kasnije kad sam došao u Njemačku radio sam što bi me zapalo nisam mogao birati, a kao bjegunac nisam se mogao ni vratiti na rodnu grudu. Sjećam se u Njemačkoj smo živjeli u barakama, bilo nas je 38 radnika Hrvata pa smo na našu baraku stavili hrvatsku zastavu.

 

Pod budnim okom UDBE

Cijelo vrijeme mojega boravka u Njemačkoj bio sam pod budnim, okom UDBE, imao sam dva čuvara, sve sam saznao mnogo kasnije kao i to da su njih dvojica bila iz Čitluka, mada sam sve vrijeme bio svjestan da sam pod prismotrom. Tako smo živjeli, ne samo ja nego i moji prijatelji koji su kako bi sačuvali goli život pobjegli iz tadanje Jugoslavije/Hrvatske i Her egovine/. Bio sam prvi na popisu UDBE za likvidiranje i što god da bi se dogodilo uvijek bi njihova obavještajna služba bila na mojim vratima.

Hrvatsko proljeće

Tijekom priprema Hrvatskoga proljeća 1968.godine poginuo mi je najbolji prijatelj, tada sam ja trebao poginuti, ali spletom okolnosti poginuo je on. Naime ja sam bio u kafani gdje sam radio, bomba je bila postavljena iza vrata, on je ušao i tako je aktivirao, samo sam Božjom voljom ostao živ. Gubitak prijatelja i zvjerski način na koji je ubijen ostavio je na meni traga za cijeli život- svjedoči nam Drago Zubac sa suzama u očima.

Meni su suze potekle kad mi je pokazao slike s pokopa najboljega prijatelja, te davne 1968.godine na pokopu u Munchinu nosili su mu Hrvatsku zastavu i transparente na kojim je pisalo“Beogradska administracija ubija Hrvate“ i “Hrvati nikada neće biti Jugoslaveni”.

Rođena sam godinama kasnije baš u vrijeme Hrvatskoga proljeća, i mada mi je djed bio domobran i mada sam znala i iz svakog razgovora isčitavala da mi živimo u zemlji koju ne volimo i da će jednoga dana Hrvati imati Hrvatsku, o kako smo ju željeli, ipak do prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj nisam vidjela hrvatski stijeg, ljudi su i za manje završavali na Golom otoku i jugokazamatima, samo što su voljeli i željeli svoje. Eto dok sam slušala Brotnjaka koji je u tuđoj zemlji nosio svoj stijeg u ruci svoju Hrvatsku u srcu i na umu nisam mogla ostati ravnodušnom.

Nastavio je svoju priču o životnom i križnom putu Drago Zubac podatkom koji mi je sledio krv u žilama. „Poginula su mi 74 prijatelja, a sve su ih potkazali naši ljudi, Hrvati, rodbina,poznanici, a onda bi uslijedile likvidacije UDBE”. Žalosno je što su svoje svoji ubijali, a toga ima i danas, uvjeren je Drago, da bi i danas neki za male novce skidali glave.

Životni put

 

Unatoč praćenjima, strahu i neizvjesnosti ipak sam nastavio živjeti oženio sam se i dobio četvoro djece, dva sina i dvije kćeri. Kući u Hercegovinu nisam dolazio 60 godina, ali mi je najteže bilo kad nam je Hrvatska proglašena samostalnom. 90-tih godina prošloga stoljeća krenuo sam  s obitelji u Zagreb gdje mi je živjela sestra, na granici Hrvatskoj su me vratili natrag- nisu me pustili u moju Hrvatsku jer sam imao pasoš političkog emigranta, trebao sam imati putovnicu. Nisam znao, možda je i moja greška, ali sam je izvadio i nakon 45 godina kročio ponovno na hrvatsko tlo. Zanimljivo je bilo to da su moju djecu i ženu koja je bila Njemica pustili u Hrvatsku mene ne, to me jako zaboljelo, ali danas imam Hrvatsku putovnicu i mogu i na kraj svijeta.

 

Povratak na rodnu grudu u svoj dom

 

Život mi je zadao mnogo udaraca i gubitaka, nosio sam se s tim kako sam znao i umio, nije bilo lako, ali je najteže bilo kad sam iznenada izgubio suprugu- kaže Drago Zubac u svojemu svjedočanstvu o jednom vremenu. Djeca su odrasla i krenula svojim putem, supruga je iznenada preminula od infarkta, bio je to šok za cijelu obitelj. Moja djeca su rođena i odrasla u Njemačkoj i majka im je bila Njemica, iz straha za njih dok su odrastali malo sam govorio o svojoj prošlosti  da im tko ne naudi, ali osamostaljenjem Hrvatske i djeca su dolazila u Hrvatsku i Hercegovinu pa čak i u vrijeme Domovinskoga rata, posjećivali su djedovinu, što mi je bilo posebno drago, a i danas je. S obzirom kako su oni imali svoj život i svoje karijere kad su izgubili majku, a ja ostao sam u tuđem svijetu koji ni nakon 60 godina nije bio moj odlučio sam se vratiti kući. Plan sam proveo u djelo i došao na svoju rodnu grudu u svoj dom. Kad sam kročio na Paoču ostao sam zatečen. Nakon 60 godina došao sam pred svoj dom zarastao u šipražje. U kući nije nitko živio od 1978.godine, susjedi su mislili da se nikada neće nitko ni vratiti, poglavito nisu računali da ću ja doći živjeti u kuću koju sam napustio prije 60 godina i nakon što sam osjetio zapadni svijet i civilizaciju. Ali oni nisu znali da ja u svom srcu nikada i nisam otišao s Paoče iz Hercegovine, da je moj dom cijelo vrijeme živio u meni kao i nada da ću se jednoga dana vratiti. I vratio sam se naglašava Drago Zubac i dodaje: Nije me razočarala dotrajala kuća, zarasla u draču, razočarali su me ljudi, možda sam ja u svojim sanjama očekivao i priželjkivao nešto drugo, idealizirao, a onda razočarenje. Danas ljudi-pojašnjava Drago- za razliku od prije imaju veće zahtjeve, nikada se nije manje radilo, a više imalo, piju i lažu, bez posla su i frustrirani, ne vide bolju budućnost. To je žalosno, a žalosna je bila i prva reakcija susjeda „Tko je ovo i što hoće“- promijenile se generacije susjedi nisu ni znali tko sam-60 godina izostanka je puno, čak i puno više od pola vijeka. Sad znaju tko sam i čak mi se čini i da su zadovoljni što sam tu, a ja sam sretan na svom pragu, svojoj starini.

 

Moj dom

 

Drago živi u kući koja je izgrađena tisuću šesto i neke godine, odoljela je vremenu, preživjela tri i pol stoljeća i čekala ga da se vrati. Pogled seže na prekrasne vinograde na Paoči i šumu, zelenilo i mir. Ipak kuću je trebalo urediti za život, što je Drago i učinio kako kaže korak po korak. Sada je to dom u kojemu dočekuje svoju djecu i unučad kad na ljetnim praznicima dođu u očev rodni kraj posjetiti voljenoga oca i djedovinu.

Napravio je još nešto na iznenađenje suseljana, a na svoju radost na pročelje kuće stavio je spomen ploču na svećenike iz svoje obitelji i na jednoga velikoga čovjeka, svećenika i blaženika kardinala Alojzija Stepinca čije mu je i samo prisustvo u Lepoglavi davalo snagu, vjeru i nadu.

Danas Drago ima 84 godine, buran, ali sadržajan život iza sebe, ostvario se i kao čovjek i kao domoljub i kao roditelj, suprug i djed. Rekli bismo ispunio svoje poslanje, ali Drago ima još planova i želja.

Svoju životnu priču Drago Zubac nam završava riječima : Tu su moji korijeni, moja baština, ovo je moj dom i tu sam u svojoj lijepoj Domovini, dug sam put prešao i velike bitke izvojevao na koncu sam se kući vratio.

Drago tako čine svi veliki ratnici, hvala ti što si nam svjedočio o jednom minulom vremenu i što smo kroz tvoju životnu priču i osobnu kalvariju spoznali tvoju ljudsku veličinu.

glasbrotnja.net/Danijela Šakota

About glasUrednik

Pročitajte i ovo

Dodik: Dubrovnik nikada nije pripadao Hrvatskoj, Sarajevo je za nas inozemstvo!

Povijesno i nacionalno gledano, Jugoslavija je ozbiljna podvala srpskom narodu, koji se odrekao, bukvalno, i …