Subota , studeni 17. 2018.
Naslovnica / Najnovije vijesti / vijesti / BiH / Di je nestao gen?

Di je nestao gen?

Još uvijek se sjećam dana, mada sam u to vrime bio mali, al’ sam upijao kao spužva riječ naših djedova i u toj njihovoj priči još tada sam vidio bol i tugu i suzu u očima koju su vješto krili. Valjda je to ponos čovika u opankama, gorštaka u ovom tužnom kršu punom beznađa, tuge i patnje.

Pa se tako slikovito sjećam jedne priče pokojnoga dida Dane. Kaže – “Vidiš moj kume našta smo došli čim si iz Zapadne Hercegovine odma si bio pod povećalom i male i velike vlasti i ako nisi kriv naći će ti štogot bolan da ti zatre ognjište, vidiš koje je ovo vrime i zidovi imaju uši kume moj, omrkneš a ne osvaneš”, a sugovornik kum kaže – “Je, istinu zboriš ko jedan Bogkad par viđenih ljudi koji su tili samo svoje, svoju Rvacku, di mi dođošmo, a šta će bit s našom dicom i unučadi bolan neka im je Bog napomoći”.

Dragi moji ovakvih i sličnih priča na stotine mogao bih pisati dva-tri dana. Naravno da sam ih nekolicinu i zapisao i pomno ih analizirao i zaključio iza čega stojim imenom i prezimenom da je bit svake priče u suštini ista težnja za svojim, na svome i u svome – Tuđe poštivam, svoje nedam ni po cijenu života!

To je bio gen gordosti, ponosa i opstojnosti ovde puku u ovom kršu. Trudili su se iz petnih žila ostat i priživit uz sve nedaće, učit dicu što je to ponos, tko je Hercegovac, što je to vira u Boga, muka težačka, al’ ruka žuljevita poštena i rič svetinja, rađe umrit nego rič pogazit i tako sve donedavno.

Ne znam kad, kako i zbog čega sve nestane u vidu magle i rose jutarnje. Nema više one ljubavi, poštovanja, zajedništva ko nekad ili je kakav problem u meni pa još uvijek ne mogu shvatiti da nam se gen poremetio, izokrenuo, čini mi se čak nestao! Gdje je nestao čovjek, gorštak ponosni tvrde riči ko stijena, ljudskosti i poštenja?

Naši preci u grobu se prevrću što nestade svega onoga zašto su živili – ponos, iskrenost, ljubav koju su davali jedan drugome, držali se, pomagali, čuvali svaku dušu da ne propadne, vadili iz ponora i pakla i svake nedaće. A što reći za ovo danas, svih vrijednosti stoljećima što su građene polako nestaju. Ljubav se pretvorila u mržnju a novac, imanje i moć postali očenaš. Hercegovac nekad i sad ni u čemu i ni sa čime se mjeriti ne može!

Pogledajte u blisku prošlost pa će vam biti jasnije o čime govorim. Sjetite se kako je to nekako svima bilo lipo, umilno, obećavajuće, ma oduševljenje frcalo na sve strane. Obećavalo se što ričima a ponešto i djelima, no ipak sloga, jedinstvo, želja, moral, ushićenost i ponos, čini mi se, mogli su se izvozit koliko je toga bilo. Naboj radosti, časti i ponosa.

Pa sve dođe i prođe al’ ljudskost, poštenje i ljubav za svoj narod i domovinu tribala bi biti vječna i iznad svega. Dragi moj čitaoče svjedoci smo svi da to nije tako, da vlastiti interesi nadvladaju opće i di moral vrijednosti nema. Pojaviše se laskavci, voždovi, Bogom dane vođe lijepih manira, još lipših govora, srce parajućih da ti suza krene iz oka i tako par dana tužnih obećanja, zamagljivanja vida vlastitom rodu sa figom u džepu.

Znam, neki će reći možda da sam pretjerao i da nije baš sve tako crno, a ja tvrdim da je i crnje, al’ se malo zna. Ovo vrime je iznjedrilo toliko laži, mita, korupcije, mržnje, zavisti i svakog oblika netrpeljivosti da normalan čovjek nit može shvatiti nit prihvatiti. Pa, naveo bih par primjera, jer i ja sam jedan od onih jadnika što stvoriše ovu demokraciju svojim znojem, krvlju i životom. Virovali ili ne – nit što imam nit su mi dali ti isti voždovi, vođe i prosvjetitelji. Al kvaka postoji, falio sam što nisam bio u “Frankfurt bojni”!

Pa eto ima i onih koji naprave malu kućicu od 500 metara četvornih i popratne prostorijice 150-200 metara četvornih i sve to opasaju zidom da ih ne bi neko gleda dok se kupaju u omanjem bazenu dimenzija omanje plaže. Ima se, more se, pa onda i to je malo, jer kakvo je to imanje da nemaš vodu tekućicu ili potočić bar, pa eto malo mu prirodni tok okreneš. Fala Bogu ima bagera pa da džaba ne stoje to malo uraditi, pa će vožd namistiti nešto vridnije, a znaš kako to ide. A eto uradilo se i mrvu stančića ovdje i ondje, pa mrvu kućica na moru, nedaj Bože da je dalje od mora i plaže i tako to hoda mic po mic, pa pomozi mrvu rođaku, pa kumu, di ćeš da ga zaobiđeš, ono par firmica i gura se nekako, radi se, ima se hvala Bogu, a to što je svit zavidan pa svašta priča, pa sam čuo, molim te, neki kaže čovik – Da mu je dedo Rockfeler ne bi to ima što je vridan čovik.

Evo dragi moj čitaoče kada sve ovo pročitaš mogao bi zaključiti da je rič o našem Draganu Čoviću. To vi mislite, a ja samo pišem.

P.S. “Ruke mu se pozlatile”, kaže moja baka.

Autor: Jedan Od Nas / Dnevno.ba
glasbrotnja.net

About glasbrotnja.net

Pročitajte i ovo

EKSKLUZIVNO OBJAVLJUJEMO: Deklaracija o stanju, očuvanju i revitalizaciji Buškog kraja

Na naš e- mail danas je stigla DEKLARACIJA O STANJU, OČUVANJU I REVITALIZACIJI  BUŠKOG KRAJA,koju …