Četvrtak , siječanj 23. 2020.
Naslovnica / Istaknuto / dr. Ćavar: Dvadeset osma obljetnica međunarodnog priznanja Republike Hrvatske

dr. Ćavar: Dvadeset osma obljetnica međunarodnog priznanja Republike Hrvatske

Drage Hrvatice i Hrvati u Domovini i izvan Domovine!

Uz najveću zahvalnost Bogu i našoj Svetoj Majci i veliku zahvalnost cijelome hrvatskome narodu u Domovini i izvan Domovine, a najviše hrabrim hrvatskim braniteljima, pobjednicima nad velikosrpskom zločinačkom agresijom u obrambenom i osloboditeljskom Domovinskom ratu, posebno invalidima, poginulim braniteljima i njihovim obiteljima, svim stradalnicima, prvome Predsjedniku Republike Hrvatske dr. Franji Tuđmanu, ministru obrane Gojku Šušku i svim generalima suradnicima, svetome papi Ivanu Pavlu II i svim prijateljskim državnicima koji su priznali samostalnost demokratske Republike Hrvatske, najsrdačnije čestitam 15. siječnja 2020. godine, 28. obljetnicu međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, svima koji vole hrvatski narod i državu Hrvatsku, uz usrdnu molitvu da Bog uvijek bude s nama u našoj budućnosti, i u nastavku vam dostavljam ovaj iznimno vrijedan tekst hrvatskoga velikana, tadašnjeg ministra vanjskih poslova Republike Hrvatske, osnivača i dugogodišnjeg predsjednika Hrvatskoga žrtvoslovnog društva, te osnivača i predsjednika Hrvatskoga nacionalnog etičkog sudišta, prof. dr. sc. Zvonimira Šeparovića, neumornog zaslužnika za to epohalno priznanje i trajnog promicatelja hrvatskih nacionalnih interesa, objavljen uz 25. 0bljetnicu međunarodnog priznanja Republike Hrvatske.

dr. Ružica Ćavar,
počasna predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i
počasna članica predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva

***

Dr. Zvonimir Šeparović,
ministar vanjskih poslova u vrijeme međunarodnog priznanja RH

IMAMO HRVATSKU ZAUVIJEK
uz 25.obljetnicu Međunarodnog priznanja Republike Hrvatske

Posao oko međunarodnog priznanja naše države bio je vrlo težak i mukotrpan ali to je zapravo bio najljepši posao kojeg sam si mogao poželjeti jer je to posao za velike ideale za opstojnost i suverenitet svoje zemlje, za međunarodno priznanje da konačno postanemo ravnopravni članovi međunarodne zajednice. Poslije dugih stoljeća od potpunog suvereniteta, u ranim danima hrvatske državnosti, s hrvatskim kraljevima i knezovima, do kasnijeg više i manje umanjivanog i ograničenog suvereniteta, došao je taj slavni dan 15. siječnja 1992. godine, dan punog međunarodnog priznanja s potpunim suverenitetom, što će kulminirati nekoliko mjeseci kasnije, točnije 22. svibnja 1992. godine, kada je Republika Hrvatska primljena u punopravno članstvo Ujedinjenih naroda. Bila je to kruna drevnog sna o samostalnosti i neovisnosti. Hrvatska je imala državnost od ranih početaka ali joj je ova osporavana no nikada nije prestala postojati. Postali smo subjektom međunarodnog prava, dosegnut je plod vjekovne borbe hrvatskog naroda za svoja prava i slobodu.
Imao sam sreću da mi je predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman 31. srpnja 1991. godine, povjerio resor ministra vanjskih poslova u koalicijskoj Vladi Demokratskog jedinstva. Rekao mi je tada, na svoj način: „Trebamo međunarodno priznanje Europe i svijeta. Krenite što prije. Sretan put!“
Krenuo sam sa tri zahtjeva: 1. Molimo zaustavite agresiju 2. Molimo međunarodno priznanje i 3. Tražimo povratak naših okupiranih područja!
Hrvatski narod u svojoj dugoj povijesti nije imao sreće sa svojom državom. Uvijek smo imali onih koji su nas osporavali i pružali otpor našoj samostalnosti, uz stalno posizanjem za našim teritorijem. Ovo što nam je ostalo, u tzv. „avnojevskim granicama“, predstavlja samo ostatak ostataka – reliquie reliquiarum. Hrvatska se nikada nije razvijala na štetu drugih, nikad nije osvajala tuđe zemlje, ali je zato imala velike teškoće za održanje, spas svoga naroda i države. Bio je to hod po mukama, ali, uvijek s vjerom da, kao i drugi, imamo pravo opstanka na svojem, u svojoj državi. Antun Gustav Matoš s pravom je nazvao našu zemlju „Drevna kraljevino, mučenička zemljo naša Hrvatska.“

Morali smo nastupati u svijetu pod krajnje nepovoljnim uvjetima: svijet nam je uglavnom bio nesklon, a istovremeno smo imali i nametnuti agresivni rat koji nam je oduzeo jednu trećinu teritorija.
U svijetu smo imali tri različite skupine zemalja, prema njihovoj većoj ili manjoj sklonosti da nas priznaju: 1. prijateljske i nama naklonjene države spremne na naše priznanje kao što su Sveta Stolica, Njemačka, Baltičke zemlje 2. neprijateljske, nama, u to vrijeme, nesklone zemlje, koje su još podržavale Jugoslaviju, kao što su Rusija, Rumunjska, Grčka, Cipar (ja to nazivam pravoslavna vertikala) i više-manje sve nesvrstane zemlje i zemlje u kojima su na vlasti bili socijalisti, i 3. skupina u ovoj stvari neutralnih ili nezainteresiranih zemalja (afričke, azijske i latinskoameričke zemlje). Naš stav je bio: prijateljske zemlje trebalo je ojačati u njihovoj naklonosti prema nama, nesklone neutralizirati, a nezainteresirane nastojati pridobiti i objasniti im našu situaciju i opravdanost naših zahtjeva.
Među protivnicima međunarodnog priznanja bile su tada velike sile i sve stalne članice Vijeća sigurnosti. SAD, Velika Britanija i Francuska bile su protiv našeg priznanja. Otpor smo imali u vladama koje su vodili socijalisti, socijalistička internacionala, masoni i još neki. Pri tome su se posebno isticali neki pojedinci koji su bili protiv našeg priznanja kao što su lord Carrington i Cyrus Vance bivši ministri vanjskih poslova Velike Britanije i SAD-a. Oni su bili pristrani u mirovnim misijama kojima su bili na čelu izjednačivanjem krivnje žrtve i agresora. Lord Carrington je zagovarao autonomiju Srba na okupiranim područjima. Cyrus Vance je mogao spasiti ranjenike u Vukovarskoj bolnici, što sam mu osobno prebacio, a on je odgovorio da su njega odveli pred neku drugu zdravstvenu ustanovu, a ne vukovarsku bolnicu. Sir Fitzroy Maclean koji je kao obavještajac bio u Bosni kod Tita i poslije nagrađen kućom u Korčuli, u mom razgovoru s njim u Londonu nije krio svoju ljubav za Jugoslaviju i nesklonost Hrvatskoj. Stipe Mesić mu je posthumno udijelio visoko priznanje Republike Hrvatske! Jedan drugi Englez sir Duncan Wilson je izjavio: „Kad vidim Hrvate želio bih biti Srbin.“ Ministar Douglas Hurd, s kojim sam vodio teške pregovore, završio je kao savjetnik Slobodana Miloševića.
Otpore priznanju pružao je i Slovenski ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel tvrdeći da Sloveniju treba priznati odmah, a ne čekati na priznanje Hrvatske, jer da mi nismo sijamski blizanci.

U Austriji bliski i nama vrlo naklonjeni ministar Alois Mock nije uspio ishoditi rano priznanje jer je kancelar Franz Vranitzky, socijalist, stvorio zid prema nama, primao me je hladno. Protiv nas je bio ministar tadašnje Češko-slovačke Jiří Dinstbier koji mi je rekao: Mi vas nećemo priznati. Možda ćemo priznati Sloveniju, ali vas nećemo. Bio je tvrd kao nitko s kojima sam razgovarao. Poslije sam saznao da mu je knjiga Sanjarenje o Europi prevedena na srpski. Kasnije se našao u posredničkoj misiji u BiH i otvoreno navijao za srpsku stranu kao što su to činili Carl Bildt, lord Owen i mnogi drugi. Vrlo nam je nesklon bio državni tajnik SAD-a Lawrence Eagleburger.
Veliku štetu Hrvatskoj su napravili i predstavljali su nam smetnju i ljudi kao što je bio Budimir Lončar, koji je učinio sve da se uvede embargo na oružje protiv Jugoslavije što je služilo Miloševiću i Srbiji i JNA, koja je bila do zuba naoružana. Lončar je govorio da je on jugoslaven i služio je Miloševiću do poslije Vukovara. Ante Marković, posljednji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća SFRJ, nagovarao je njemačkog ministra vanjskih poslova da dade dovoljno novca Jugoslaviji „da smiri luda Balkanska plemena.
Za nas nesklonost svijeta nije bila nova pojava. Još je u XV. stoljeću slavonski ban i hrvatski pjesnik Ivan Česmički (Janus Ponnonius) 1463. godine tadašnju bešćutnu Europu u stihovima ovako opjevao „Nema (nikoga) pod kapom nebeskom, /Tko misli da pritekne u pomoć mojoj stvari /Tko li će ovoj nevoljnoj hrvatskoj zemlji pomoći…“
Unatoč vrlo brojnim ljutim protivnicima, imali smo i one koji su nas podržavali. Uspjeli smo prije svega zato jer smo imali branitelje i jedinstven hrvatski narod, imali smo Domovinski rat u kojem su se naši branitelji uspjeli oduprijeti agresivnom vojno-tehnički nadmoćnom neprijatelju. Uspjeli smo i u diplomatskoj djelatnosti jer smo pojačali angažman saveznika. Sveta Stolica i Njemačka su vodili međunarodnu akciju za naše priznanje. Pridobili smo osobne prijatelje kao što je to bio ministar Alois Mock iz Austrije, Hannibalsson iz Islanda i još neki. Njemačka Kohla i Genschera žestoko je nastupala za Hrvatsku uz cijenu da ih se optuži da hoće ponovno na jugoistok Europe. Optužuju ih da su prerano priznali Hrvatsku.. Činjenica je da se naše diplomatsko priznanje dogodilo protiv volje većine ključnih europskih i svjetskih čimbenika.
Vatikan otvoreno zagovara naše priznanje i suprotno uvriježenoj praksi, priznaje Hrvatsku umjesto na kraju, prije većine drugih. Optuživali su (Marković u Haagu) predsjednika Tuđmana da je pustio Vukovar i Dubrovnik da bi dobio priznanje. Gruba laž! Hrvatske žrtve su pomogle međunarodnom priznanju, ali nisu svjesno proizvedene.
S ponosom moramo naglasiti da je i Hrvatska diplomacija u nastajanju odigrala kapitalnu ulogu. U našoj diplomatskoj aktivnosti posebno smo bili usmjereni na susjedne i zemlje Europske zajednice, te na velike sile i članice Vijeća sigurnosti. Posebno smo se bavili zemljama u kojima je bilo znatno hrvatsko iseljeništvo (Kanada, SAD, Latinska Amerika, Australija, Novi Zeland). Nisam se držao načela da je diplomacija umijeće mogućeg, jer prema tom načelu postiže se samo onoliko koliko su vaši partneri voljni popustiti, to je politika kompromisa, traženje onoga što se po prirodi stvari očekuje. Naprotiv, u našoj do neizdržljivosti teškoj situaciji, zalagao sam se za diplomaciju usmjerenu na uspjeh, za postignuće nemogućeg, više od očekivanog. Zato sam išao na Vijeće sigurnosti 25. rujna 1991. kad još nismo imali nikakva prava u UN. Ne samo da sam ušao u zgradu u UN i u dvoranu za vijećanje, već sam i razgovarao sa svim stalnim članicama Vijeća sigurnosti i većinom ostalih članica.

U razgovorima sam se rijetko zadovoljavao samo sa susretom s kolegom ministrom – kad god sam mogao tražio sam susret sa šefom države, a ne samo predsjednikom vlade. Tako sam u Emiratima bio kod kralja, a u Egiptu kod predsjednika Mubaraka, koji su na kraju naših razgovora rekli da nas od toga dana priznaju. U Mađarskoj, Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj, Turskoj, Islandu, Poljskoj, Češkoslovačkoj i još nekim zemljama razgovarao sam i sa šefovima država. Tu je učinak uvijek jači. Ne smije se smesti s uma da su oni tada primali ministra vanjskih poslova zemlje koja međunarodno pravno ne postoji.
Imali smo istaknutih pojedinaca koji su nam bili izrazito naklonjeni, ali iz nekih svojih posebnih razloga, nisu mogli u tom trenutku priznati našu zemlju. Tako su Antal i Jaszenski u Budimpešti rekli: Priznat ćemo vas čim to učini EZ, jer bismo inače ugrozili pola milijuna Mađara u Jugoslaviji. Moj kolega i prijatelj Alojz Mock bio je spreman odmah priznati Hrvatsku, ali je na čelu vlade imao kancelara Vranitzkog koji je pripadao socijalističkoj internacionali i bio sklon Jugoslaviji.
Posebno je mjesto Svete Stolice u priznanju Hrvatske i hrvatskog naroda. Diplomatske odnose sa Vatikanom imamo takoreći od pamtivijeka. Posebno je važno naglasiti da je papa Ivan IV. zvani Dalmatinac poslao opata Martina kao prvog misionara među Hrvate. Papa Ivan VIII. na Spasovo 879. godine blagoslivlja kneza Branimira i narod Hrvata i priznaje državnu samostalnost Hrvatske. Sveti otac Papa Ivan Pavao II. primio me je u proljeće 1991. godine kao rektora zagrebačkog sveučilišta. Tada sam mu predao Apel hrvatskih kulturnih institucija (Matice hrvatske, Društva književnika, HAZU i Sveučilišta u Zagrebu) kojim smo zazivali mir i najavljivali opasnost od agresija s istoka. Papa je obećao da će se moliti Bogu i da će pomoći hrvatskom narodu naglasivši da kao što svaki pojedinac ima prava da i svaki narod ima svoja prava posebno pravo na samoodređenje. Mons. Tauran, tajnik za odnose sa drugim državama, došao je u posjet Zagrebu početkom kolovoza 91. i dobio jake dokaze naše vjere i ljubavi prema miru i Svetom Ocu. Sveta Stolica i Sveti Otac priznali su Hrvatsku 13. siječnja 1992., protivno tradiciji prema kojoj Sveta Stolica među posljednjima priznaje Nove države.

Hrvati u svijetu učinili su vrlo mnogo za međunarodno priznanje svoje stare domovine. Okupljali su se na trgovima i ulicama, obilazili svoje kongresmene i senatore, apelirali i obraćali se svojem parlamentu, vladi i šefu države, pisali su pisma i Boga molili. Gđa Amalija Janović se na koljena bacila pred ministra Genschera moleći priznanje Hrvatske. Posebno su bili aktivni članovi Društava prijatelja i bivših studenata Zagrebačkog sveučilišta (AMAC).

U Latinsku Ameriku nije bilo potrebno putovati, i tamo su svoj posao obavili naši iseljenici, posebno gosp. Ivo Rojnica, koji je dobio priznanja većine zemalja Latinske Amerike. Jugoslavenska ambasada u Čileu većinski se uključila u sustave Republike Hrvatske. Na tom području je posebno radio gospodin Ante Domagoj Petrić, koji je u predstavništvu RH u Buenos Airesu bio imenovan prvim kulturnim atašeom.

Sada pokojni uzoriti Franjo kardinal Kuharić rekao je na svečanosti obnove crkve u Kutini: „Ovo što ste učinili – priznanje Hrvatske – to je jedno pravo čudo. A naš je dragi veliki kardinal Franjo Kuharić dobro znao što govori.

Ipak, može se reći, najveće zasluge za međunarodno priznanje Republike Hrvatske idu našim vojnicima, braniteljima, poginulim ranjenim, zarobljenim. Pokazalo se da njihova žrtva nije bila uzaludna. Izvan je svake dvojbe da Hrvatski državni sabor i Vlada imaju svoju značajnu ulogu. Najznačajniji pojedinačni doprinos je onaj od prvog predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana, uz kojeg sam pribivao podizanju našega hrvatskog barjaka na East Riveru u New Yorku. Od tada imamo Hrvatsku zauvijek.
Međunarodnim priznanjem, posebno prijemom u Ujedinjene narode, postigli smo sve što jednu državu čini samostalnom, nezavisnom suverenom zemljom – postali smo punopravni međunarodni subjekt. U proteklih 25 godina postigli smo integraciju u euroatlantske zajednice u NATO i Europsku Uniju. Mi smo se potvrdili kao mediteranska, srednjoeuropska zemlja. Griješe oni koji nas svrstavaju u tzv. Zapadni Balkan. Mi jesmo jugoistočna europska zemlja ali ne i balkanska. Balkan je negdje drugdje. Mi to nismo ni po svojoj kulturi. S Balkana su nam dolazili nasilni osvajači. Branili smo Zapad pa smo bili s pravom proglašeni Predziđem kršćanstva.

Danas Hrvatsku vidim u velikim egzistencijalnim teškoćama. Zemlja je opljačkana, političke elite ne brinu o javnom dobru, proteklih godina zemlja rasprodana, demografski ugrožena, u opasnom položaju zbog nadiranja izbjeglica s juga i odlazaka naših mladih na Zapad. Dosegli smo dno. Moramo se prenuti da ne bude kasno, jer imamo demokratsku međunarodno priznatu državu, koja je sada u opasnosti.
Moramo se vratiti moralnim vrijednostima, redu i radu, kršćanskim vrijednostima. Lijepo je to rekla naša pjesnikinja Anka Petričević, sestra Marija, klarisa, hrvatska književnica: “Osvijestimo se, uzmimo kormilo povijesti u svoje ruke!“.
Prije dvije godine utemeljili smo Hrvatsko nacionalno etičko sudište sa svrhom podizanja moralnih vrijednosti u hrvatskom društvu. U Staroj Ateni su one koji ne brinu o javnom interesu smatrali suvišnim.
Mi želimo biti korisni u Lijepoj našoj Domovini, suverenoj, nezavisnoj, demokratskoj državi Hrvatskoj, u kojoj, kako pjeva pjesnik: od stoljeća sedmog, tu žive Hrvati!“I živjet će u vijeke vjekova.

dr. Zvonimir Šeparović

glasbrotnja.net

About glasbrotnja.net

Pročitajte i ovo

ANTE PRKAČIN: “Srpsko ‘sveto trojstvo’ – država, vojska i crkva – jedna su velika povijesna laž!”

Državu su dobili 500 godina nakon Hrvata, najznačajnije bitke su vodili kao turske sluge protiv …