Ponedjeljak , listopad 26. 2020.
Naslovnica / Najnovije vijesti / Društvo / dr. Ćavar – General HV-a Mirko Norac je junak i žrtva, a ne zločinac!

dr. Ćavar – General HV-a Mirko Norac je junak i žrtva, a ne zločinac!

Kao što znamo, 9. rujna 2018. godine u Gospiću je obilježena 25. obljetnica vojno-redarstvene operacije Medački džep, u organizaciji državne i lokalne vlasti.
Sudjelovalo je mnoštvo naroda, hrvatskih branitelja, sudionika u toj operaciji 1993. godine i drugih i obitelji tada poginulih hrvatskih branitelja. Bili su nazočni i političari na državnoj i lokalnoj razini. U samo nekoliko sati u toj operaciji, 9. rujna 1993. godine oslobođeno je 225 četvornih kilometara okupiranog teritorija takozvanog Medačkog džepa. Tijekom borbenog djelovanja, od 9. do 17. rujna, prije predaje oslobođenog teritorija civilnoj vlasti, poginula su 13-orica hrvatskih branitelja, a 53 su ranjena.
U okviru službenog državnog protokola sudjelovali su ministar obrane, general Damir Krstičević, te izaslanici predsjednice Republike Hrvatske, predsjednika Hrvatskoga sabora i ministra branitelja, generali Ante Gotovina i Mladen Markač.
No, na slavlju je bio nazočan i general Hrvatske vojske Mirko Norac, kao jedan od čelnika i najhrabrijih zapovjednika Zbornog područja Gospić. On nije bio dio nikakvih službenih protokola, a došao je na poziv gradonačelnika Gospića Karla Starčevića. On, kao slobodan čovjek, normalno ima pravo doći na svaki javni skup, gdje god želi, u svojoj domovini i u svijetu.
No, budući da je general Mirko Norac, a do 2001. godine i alkarski vojvoda, bio dva puta osuđen za navodne ratne zločine u Domovinskom ratu, na montiranim političkim procesima, u Rijeci, 2003. godine, na 12 godina zatvora i u Zagrebu, 2008. godine, na 7 godina teške robije, za neke je nastao problem jer je ministar obrane Republike Hrvatske, general Damir Krstičević, pozdravio nazočnog generala Norca i rekao da mu je drago što je tu, na što je uslijedio najveći pljesak nazočne publike.
To je bio povod da su se odmah postavili na zadnje noge svi protivnici samostalne i slobodne Hrvatske, a među prvima, na žalost, partneri u vladajućoj koaliciji iz HNS-a, Vrdoljak i Štromar, te notorni Milorad Pupovac iz SDSS-a, koje narod nije birao da sudjeluju u vlasti, nego ih je samovoljno postavio nametnuti predsjednik HDZ-a i predsjednik Vlade Andrej Plenković.
Oni su stali na stranu svojih prijatelja iz agresorske Srbije, jer je general Mirko Norac jedan od najzaslužnijih za onemogućavanje njihova zločinačkog plana ostvarenja granica velike Srbije Virovitica-Karlovac-Ogulin-Gospić-Karlobag, kao i pokoravanja cijele Hrvatske. Najvažnija točka srpske agresije upravo je bio Gospić. Uz prethodne mrzitelje je odmah stala poznata jugo-velikosrpska takozvana Inicijativa mladih za ljudska prava Hrvatske, koja surađuje sa istim takvim inicijativama i u Srbiji i BiH, a i drugdje u “regionu”. Oni imaju novca koliko hoće iz hrvatskoga proračuna i drugih svjetskih izvora, pa često postavljaju i jumbo-plakate za svoju promidžbu, pa tako i za ispriku Hrvatske velikosrbima za srpske žrtve u Oluji.
Oni su i ovoga puta, kako piše Večernji list od 11. rujna 2018., oštro osudili pozdrav Damira Krstičevića generalu Norcu i njegove izjave o pobjedničkoj operaciji Medački džep, riječima: “Sramotno je da ministar Krstičević smatra da moramo biti ponosni na vojno-redarstvenu akciju tijekom koje su ubijeni i mučeni civili na najokrutnije načine.”, još dodavši kako su o spomenutim izjavama ministra Krstičevića, koje, tvrde, ugrožavaju ljudska prava u Hrvatskoj i vrijeđaju žrtve, obavijestili Ured pučke pravobraniteljice, Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, Povjerenicu za ljudska prava Vijeća Europe, Ured tužitelja mehanizma za međunarodne kaznene sudove, te predsjednika Europske pučke stranke.
Eto, vidite kako zločinačka banda slobodno radi protiv Hrvatske. Kada bi postojalo išta od pravne države, takvi bi svakako bili procesuirani po Kaznenom zakonu Republike Hrvatske, Članku 349, zbog povrede ugleda Republike Hrvatske širenjem lažnih informacija i optužbi u zemlji i u svijetu.
Ne pada im na pokvarenu pamet govoriti o zločinima koje je ta velikosrpska tvorevina, takozvana Republika Srpska Krajina, uz pomoć takozvane JNA, počinila nad hrvatskim narodom i hrvatskom zemljom kad su okupirali trećinu teritorija Hrvatske, poubijali i masakrirali preko 7.000 hrvatskih civila, staraca, žena, djece i hrvatskih branitelja, etnički očistili taj teritorij prognavši blizu 500.000 Hrvata samo sa plastičnim vrećicama, dok su malobrojni preostali morali nositi bijele trake i od kojih je, tobože pod zaštitom UNPROFOR-a, pobijeno oko 1.000 ljudi.
Niti ne govore o granatiranjima sa okupiranog teritorija, iz topova i minobacača, i svakodnevnom razaranju gradova sa tisućama granata i ubijanju civila. Ne kažu i ne šalju na te adrese informacije o preko 150 otkrivenih masovnih grobišta hrvatskih žrtava na okupiranom teritoriju, o porušenim svim katoličkim crkvama i vjerskim objektima, pa čak uništenim i hrvatskim grobljima. I nikome od tih “velikih humanista” nisu problem tolike hrvatske žrtve, nego im je problem stradanje nekoliko desetaka Srba, navodno civila, pri osloboditeljskim hrvatskim akcijama. Ne kažu da je četnicima, velikosrbima i njihovoj jugo armiji bio cilj osvojiti Gospić, izbiti na Karlobag i prekinuti Hrvatsku na dva dijela, kako bi lakše osvojili cijeli hrvatski teritorij. Zbog toga je Gospić postao velika ruševina (uništeno je preko 80% grada). U njemu su svakodnevno ginuli deseci Hrvata civila, jer bi Srbi iz grada prije garantiranja odlazili, pa bi po tome i neki Hrvati dobili signal da se trebaju skloniti.
Tek operacijom Medački džep, 9. rujna 1993. godine, pobunjenici su odbačeni od Gospića.
Nakon te briljantne akcije u kojoj je izrazitu zapovjednu odgovornost u planiranju i izvođenju akcije imao i hrvatski general Mirko Norac. On je godine 2018. bio prvi put na obilježavanju godišnjice te akcije i rekao je nakon pitanja novinara da ta akcija ne vuče nikakve repove i da je provedena po Ženevskoj konvenciji. To je meni i svakom dobronamjernom sasvim dovoljno, osim onima kojima je zakon ono što kaže poraženi agresor. Umjesto da nakon pobjede u Domovinskom ratu i mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja sudski odgovaraju svi agresorski zapovjednici i svi izvršitelji zločina u vrijeme agresije na Republiku Hrvatsku, od 2000. godine na dalje u Republici Hrvatskoj se optužuju i sude hrvatski generali, ostali časnici Hrvatske vojske i HVO-a, kao i mnogi drugi hrvatski branitelji, što neprekidno traje do današnjih dana.
Zapravo, za čudo, iako je na izborima 3. siječnja 2000. godine pobijedila šestorka, tj. dvije koalicije, SDP-a i HSLS-a, i druga HSS-a, HNS-a, IDS-a i LS-a, oni su se svi složili da zajedno formiraju vlast, po uputama moćnika svijeta i prema ranijim dogovorima, a presudnu ulogu je imala neprirodna trgovačka koalicija između Račanovog SDP-a i Budišina HSLS-a, dok je HDZ i tada pojedinačno dobio najviše glasova. U oporbi se našao, kao tada značajna parlamentarna stranka, i Đapićev HSP. Ipak, te 2000. godine, što je dosta nevjerojatno, 13. listopada, tada službenog naziva Hrvatski državni sabor i njegov Zastupnički dom, donio je Deklaraciju o Domovinskom ratu sa potpisom i predsjednika Županijskoga doma Zlatka Tomčića, koja nikada, hvala Bogu, službeno nije povučena i dakle neprekidno je na snazi do ovoga vremena.
U toj Deklaraciji o Domovinskom ratu u preambuli se, između ostaloga, kaže: “potvrđujući da je na Republiku Hrvatsku oružanu agresiju izvršila Srbija, Crna Gora i JNA s oružanom pobunom dijela srpskog pučanstva u Republici Hrvatskoj”, a u Članku 5 stoji: “U skladu s temeljnim načelima pravednosti i građanske solidarnosti, Republika Hrvatska će u okviru materijalnih mogućnosti osigurati svim hrvatskim braniteljima, obiteljima poginulih i stradalnicima Domovinskog rata, koji su najzaslužniji za njezino stvaranje, punu zaštitu, dostojanstvo i skrb.”. Članak 6 glasi: “Radi dostojanstva Domovinskog rata hrvatsko pravosuđe je dužno procesuirati sve moguće slučajeve pojedinačnih ratnih zločina, teških povreda humanitarnog prava i svih drugih zločina počinjenih u agresiji na Republiku Hrvatsku i u oružanoj pobuni te tijekom Domovinskog rata, strogo primjenjujući načela individualne odgovornosti i krivnje.”, a Članak 7: “Zastupnički dom Hrvatskoga državnog sabora poziva sve građane, državne i društvene institucije, sindikate, udruge i medije, a obvezuje sve dužnosnike i sva državna tijela Republike Hrvatske, da na navedenim načelima štite temeljne vrijednosti i dostojanstvo Domovinskog rata, kao zalog naše civilizacijske budućnosti. Na taj način čuvamo moralni dignitet hrvatskoga naroda i svih građana Republike Hrvatske i tako štitimo čast, ugled i dostojanstvo svih branitelja i građana Republike Hrvatske koji su sudjelovali u obrani Domovine.”.
Dakle, to znači da će hrvatsko pravosuđe procesuirati sve zločine sa agresorske strane, jer su, kao što je poznato, već tijekom Domovinskog rata procesuirani i kažnjeni svi dokazani slučajevi kaznenih djela protiv života i tijela ljudi, te imovine, počinjenih od strane kriminalaca u odorama Hrvatske vojske. Vodilo se više od 3.000 postupaka, u kojima je veći broj osoba kažnjen za svoja nedjela.
Stoga, prema Deklaraciji o Domovinskom ratu i općemoralnim načelima, nije bilo nikakvog razloga da se dalje procesuiraju pripadnici Hrvatske vojske.

Poseban preokret

Ipak, na žalost i tragediju hrvatskoga naroda i hrvatske države, 2001. godine dogodio se preokret na štetu pobjedničke Hrvatske vojske, hrvatskih generala i ostalih hrvatskih branitelja.
Dolazi do promjene Ustava Republike Hrvatske i prihvaćanja nadležnosti Haaga za istrage nad osloboditeljskim akcijama u Republici Hrvatskoj, Oluja, Bljesak i ostalima, te prihvaćanja optužnica protiv hrvatskih generala, iako je prethodna vlast, za života predsjednika dr. Franje Tuđmana, legalno kod Haaškoga suda uložila žalbu na obvezujući nalog (subpoenu) za te optužbe, a koja je bila još u tijeku rješavanja. Mijenja se i naziv Hrvatskoga državnoga sabora u Hrvatski sabor, ukida se Županijski dom i uvodi se puno drugoga na štetu Hrvatske. U tome zlu veliki doprinos je učinio Anto Đapić sa svojim zastupnicima Hrvatske stranke prava, bez kojih Račan ne bi imao dvotrećinsku većinu za promjenu Ustava Republike Hrvatske. To Đapiću ja nikada ne mogu zaboraviti, a ne smije ni hrvatski narod. Tada je započela i propast HSP-a, koja se, na žalost, neprekidno nastavlja.
Račanovu politiku protiv hrvatskih branitelja Đapić je nastavio i sa Sanaderom, podržavajući na sastanku parlamentarnih stranaka njegov sramotni takozvani Akcijski plan za hvatanje generala Gotovine. Tako je doveo do toga, što nikada u hrvatskoj povijesti višestranačja nije bilo, da u državnom saboru nema ni jednog narodnog zastupnika pravaša.
Mnogi Hrvati, skrivajući glavu u pijesak, govore da sve vladajuće strukture od 2000. godine na dalje žele izjednačiti agresora i žrtvu, ne videći da se u stvarnosti, na žalost, sve više agresora pretvara u žrtvu, a žrtvu u agresora.
Tako je general Mirko Norac, nakon odsluženih 10 godina robije, jer mu je 2011. godine isteklo dvije trećine dosuđene kazne, pušten na slobodu.
Glavni dokaz na procesu koji je protiv njega vođen u Rijeci na navodne zločine nad Srbima u Gospiću 1991. godine, bila je montirana video kazeta u kojoj neki govore kako je on počinio zločine, pa čak osobno ubio nepoznatu srpsku ženu i pozivao na druga ubojstva nemoćnih Srba, iako je za tu kazetu, koliko se sjećam, bilo dokazano da je krivotvorena.
Na Županijskom sudu u Zagrebu optuživalo ga se za zločine nad Srbima u operaciji Medački džep 1993. godine, po zapovjednoj odgovornosti, iako on nije bio glavni zapovjednik, nego je to bio njegov suoptuženik general Rahim Ademi, koji je oslobođen, jer je, prema poznatom scenariju Ante Nobila sa suđenja generalu Blaškiću u Haagu, i u Medačkom džepu postojala dvostruka linija zapovijedanja, u kojoj je bio zapovjednik Mirko Norac.
Osobno sam nazočila svakome ročištu protiv generala Norca u Zagrebu, i to sa odobrenjem suda, a u ime Hrvatskog žrtvoslovnog društva i humanitarne udruge Hrvatskoga pokreta za život i obitelj. Ni jedno ročište nisam propustila, niti sam zakasnila. Pisala sam redovito i zabilješke.
General Norac je na tome suđenju bio izložen svakome zlostavljanju i ponižavanju od strane predsjednika Sudskoga vijeća, suca Marine Mrčele. Osim što mu je dovodio najzloglasnije četnike kao “ugledne” svjedoke optužbe, da govore protiv njega osobno, također je dopuštao svjedočenja i putem video-linka iz Srbije, koja svjedočenja su za suce bila vrlo “vjerodostojna”. Sjećam se da je jedan od takvih svjedoka bio i u Hrvatskoj optužen za ratne zločine, a bio je hrvatskom pravosuđu nedostupan jer je živio u Srbiji. Sud je njemu čak dao garancije da i pored raspisane tjeralice ako dođe u Hrvatsku neće biti uhićen, te da će mu sud platiti sve troškove boravka u zagrebu za vrijeme njegova svjedočenja.
Takvim svjedocima sudac Mrčela se stalno dodvoravao, dok je optuženog generala Mirka Norca neprekidno maltretirao, a jednom prilikom ga je strogo opomenuo da dok sjedi kao optuženik ne smije staviti nogu preko noge, pa makar mu bilo i neugodno stalno sjediti u istom položaju za vrijeme zasjedanja suda koje je znalo trajati i po dva-tri sata, jer da je držanje jedne noge preko druge znak nepoštivanja suda, što je nedopušteno.
General Norac je sve te sudske i zatvorske patnje strpljivo i dostojanstveno podnosio, te ostao, hvala Bogu, čvrst, hrabar, zdrav i normalan.
Na jednom ročištu, kad ga je jedan od svjedoka optuživao za ustaštvo, on je odlučno rekao: “Ja sam hrvatski domoljub i uvijek sam spreman položiti život za ljudsko dostojanstvo i za Domovinu, a nikakve laži i spletke me neće slomiti”.
Mirko Norac se u zatvorsko vrijeme se i oženio, dobio dvoje krasne djece i završio fakultet odgojnih i naobraznih znanosti, smjer kineziologija. Nakon izdržavanja kazne, on svojim radom doprinosi obitelji da mogu živjeti bez materijalnih poteškoća.
Predsjednik Josipović mu je oduzeo čin generala, koji mu je dodijelio prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman. Sudac Marin Mrčela je nakon presude generalu Norcu unaprijeđen u suca Vrhovnog suda.
Karakteristično je da su kroz ovo razdoblje represije nad hrvatskim braniteljima suđeni u Haagu i u Hrvatskoj samo časnici koji nisu došli u Hrvatsku vojsku iz JNA. Bilo je, kao što znamo, takvih iz JNA koji su dali vrlo značajan i hrabar doprinos pobjedi Hrvatske vojske, ali ni jedan nije bio optužen, osim Rahima Ademija, koji je bio oslobođen, a generala Bobetka i Tuđmana su davno otpisali kao ekstremne hrvatske nacionaliste. Tako se postupalo vjerojatno zato da se ne bi okrznula “nedostižna i slavna” JNA.
Vjerojatno da su neki visoki oficiri iz JNA pridošli u Hrvatsku vojsku i dalje ostali povezani sa KOS-om i da su služili njihovim interesima, na sreću bezuspješno.
Ta sva suđenja hrvatskim pobjedničkim generalima su tako apsurdna kao što bi bilo suđenje nakon Drugog svjetskog rata primjerice generalima francuske vojske koji su sudjelovali u pokretu otpora protiv njemačke okupacije Francuske, s optužbom da je u nekim njihovim osloboditeljskim akcijama stradalo nekoliko desetaka njemačkih vojnika iz redova njemačke nacionalne manjine u Francuskoj i još im kao svjedoke dovodili poražene vojnike i oficire njemačke okupatorske vojske.
Tako, dragi Hrvati i Hrvatice, dobro razmislimo kako ćemo uz Božju pomoć dalje, a držim da bi se bilo najvažnije izboriti da hrvatsko pravosuđe poštuje i provodi u djelo Deklaraciju o Domovinskom ratu, koju je donio Zastupnički dom Hrvatskoga državnoga sabora 13. listopada 2000. godine.

Dr. Ružica Ćavar,
počasna predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i
počasna članica predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva

 glasbrotnja.net

About glasbrotnja.net

Pročitajte i ovo

Emisija Agape: Koronavirus, cijepljenje – što je istina?

Što se zbiva? Kako u ovim okolnostima pokušati živjeti normalno i bez straha? Što zahtijevaju …