Subota , prosinac 15. 2018.
Naslovnica / Najnovije vijesti / Društvo / dr. Ćavar – Hrvati i Židovi

dr. Ćavar – Hrvati i Židovi

Ovaj svoj tekst pišem upravo na katolički blagdan sv. Terezije Benedikte od Križa, Židovke Edith Stein, na spomendan njezine mučeničke smrti, 9. kolovoza 1942. godine, u zloglasnom nacističkom logoru Auschwitzu, gdje je ugušena plinom, kao i njezina sestra Rosa.
Sestra Terezija Benedikta od Križa odgojena je u židovskoj vjeri u obitelji s brojnom djecom, ali je postala deklarirana ateistkinja u svojoj mladenačkoj dobi, te je doktorirala filozofiju, a kasnije, nakon što je iz uvjerenja, puno prije progona Židova, prešla na katoličku vjeru, postala je redovnica karmelićanka.
Sve ovo pišem sa željom i nakanom boljeg razumijevanja između židovske i kršćanske vjere, kao i boljeg prijateljstva između židovskoga i hrvatskoga naroda.
Povod aktualnom razmišljanju mi je državni posjet predsjednika države Izrael, Reuvena Rivlina, Republici Hrvatskoj, 24. i 25. srpnja 2018. godine, na poziv hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović.
Već 23. srpnja, kada se u vijestima govorilo o tome posjetu, slušala sam kako će predsjednik Izraela posjetiti Jasenovac, da bi odao počast židovskim žrtvama ustaškoga logora u vrijeme Drugoga svjetskoga rata.
Bilo mi je ljudski i logično da predsjednik Izraela oda počast žrtvama svoga naroda u bilo kojoj zemlji i državi gdje dolazi i gdje su se te strašne žrtve Holokausta dogodile.
No, pitala sam se zašto u Hrvatskoj samo počast židovskim žrtvama, a ne i na nekom drugome mjestu počast velikim hrvatskim žrtvama koje je naš narod tako masovno polagao i položio za obranu svoje domovine i svoje države.
Drugi dan, 24. srpnja, već je bilo rečeno da će izraelski predsjednik položiti vijenac i na spomenik “Glas hrvatske žrtve – Zid boli” na Mirogoju, za sve žrtve obrambenog Domovinskog rata. To mi je, naravno, bilo drago, ali sam se ipak pitala zašto hrvatska država, demokratska Republika Hrvatska, u vrijeme posjeta stranih državnika ne uključuje u protokol i polaganje vijenaca na jedno određeno mjesto gdje se održava sjećanje na sve žrtve za domovinu kroz cijelu povijest, a što ima svaka suvremena država koja cijeni svoje žrtve. Takvo mjesto hrvatska država ima, a to je spomenik “Oltar Domovine” na Medvedgradu, koji nam je u amanet ostavio i dao izgraditi prvi predsjednik demokratske Republike Hrvatske, dr. Franjo Tuđman, i gdje je on osobno zadnji put u svome životu, u jesen 1999. godine, gotovo neposredno pred svoju smrt, 10. prosinca 1999. godine, i odao počast svim žrtvama za hrvatsku domovinu kroz cijelu povijest.
To je, kao što svi znamo, predivno mjesto u prirodi, iznad grada Zagreba, gdje se automobilima, kroz prekrasnu prirodu, vrlo brzo stigne. Zašto je taj spomenik zapušten i zanemaren nakon 2000. godine, neka svatko odgovori sam sebi.
Naime, meni osobno je veoma drag židovski narod i osjećam da mi kršćani puno dugujemo tome drevnom narodu, koji je prvi baštinik zajedničke nam monoteističke vjere i spoznaje Boga kao Oca i osobe od koga sve potječe i koji je savršen i besmrtan, odnosno vječan, i da smo svi mi ljudi stvoreni na njegovu sliku. Imamo zajedničku baštinu cjelokupnog Staroga Zavjeta, kojeg i mi kršćani prihvaćamo kao svoju svetu knjigu.
Mi Hrvati imamo i puno zajedničkog sa Židovima po ljubavi za svoju domovinu i prevelikim žrtvama koje smo za domovinu položili.
Jedina je razlika među nama što smo mi Hrvati, bar djelomično, u najtežim povijesnim razdobljima, očuvali uvijek bar “ostatke ostataka” svoje domovine, a Židovi, na žalost, to nisu uspjeli, nego su, zbog povijesnih okolnosti, bili potpuno protjerani i raseljeni.
Iako su bili raseljeni, sačuvali su svoju židovsku vjeru i svoj zajednički identitet i pomagali su jedni drugima svuda u svijetu. Često su bili proganjani, nekada manje, a nekada više, najčešće zato jer su bili vrijedni, marljivi, školovani, sposobni i zbog svog zajedništva bogatiji od prosjeka većine drugih, pa su izazivali zavist i otpore, pa i progone.
Nisu imali svoju državu i nigdje pravoga utočišta.
Slične progone su doživljavali i Romi, odnosno Cigani, jer su poznati nomadski narod koji je imao svoj zajednički identitet, a nigdje nisu imali svoje države. Oni se nisu zajednički toliko pomagali, a bili su i neškolovani i siromašni. Borili su se za preživljavanje, pa su se ponekad služili i prevarama i krađama. Zbog toga su bili smetnja većini drugih, te i više proganjani.
Znači, bitno je za svaki narod koji ima svoj identitet, da ima i svoju državu.
To su Židovi odavno počeli shvaćati, a osobito nakon svoga najstrašnijeg povijesnog progona i Holokausta, sredinom 20. stoljeća.
Naravno da su težili vratiti se i ostvariti državu u svojoj povijesnoj postojbini Palestini, gdje je njihova domovina već 3.700 godina i gdje je uvijek centar njihova kraljevstva i njihove države bio za njih gotovo mitski grad Jeruzalem.
Meni je veoma žao što su za vrijeme Drugoga svjetskoga rata stradali i u NDH, ratnoj državi hrvatskoga naroda.
Mi, današnji Hrvati, ne bismo trebali snositi neku formalnu ni pravnu ili političku odgovornost za ta stradanja, jer to nije bila demokratska država, a u to vrijeme nije takva ni mogla biti, jer je bio rat, te je i sama sa mnogo strana bila napadnuta i doživljavala velika stradanja tadašnjeg hrvatskoga naroda.
No, trebamo snositi moralnu odgovornost, jer se radi o istome našemu hrvatskome narodu.
Ipak mi Hrvati nikako ne smijemo dozvoliti da nam se nameće daleko veća krivnja za progon Židova, kakva objektivno ne postoji.
Činjenica je da se, na žalost, Holokaust rasutog židovskog naroda događao u svim zemljama Europe koje su bile pod kontrolom Hitlerove Njemačke, a to su bile gotovo sve europske zemlje, i da su one sve imale režime na vlasti koji su prihvatili i provodili odredbe Hitlerovih rasnih zakona.
Činjenica je također da u Hrvatskoj nikada nije bilo značajnog antisemitizma i da je Katolička Crkva u Hrvata otvoreno osuđivala svaki rasizam, a posebno hrvatski nadbiskup Alojzije Stepinac, te da su mnogi dužnosnici ustaškog režima bili rodbinski povezani sa Židovima i da su svakako nastojali ublažiti odredbe rasnih zakona.
Naime, izuzeti od rasnih zakona su bili Židovi u miješanim brakovima i oni koji su bili prešli na katoličku vjeru i režim nije previše istraživao i progonio one koji su sakrivali ili pomagali Židovima. Bilo je sigurno oko 2.500 Židova pripadnika tadašnje Hrvatske vojske i također, od 132 generala te vojske, 28 je bilo Židova. Jedan dio Židova borio se i u partizanskom pokretu, a neki su i poginuli.
Židove liječnike, njih oko 50, ustaški režim je poslao u Bosnu da liječe oboljele od tifusa i sifilisa, te su tako bili spašeni.
Poznata Židovka Esther Gitman, koja je jedno vrijeme živjela u Sarajevu, doktorirala je u Americi na temi “Židovske povijesti”, a istraživala je spašavanje Židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941. – 1945. o čemu je napisala znanstveni rad 1999. godine i objavila knjigu 2011. godine. Ona je zaključila da nigdje drugdje nije bio toliko izražen angažman ljudi na spašavanju Židova.
Imamo vjerojatno i najveći broj Pravednika među narodima u odnosu na broj stanovnika neke države, njih 117 do 2018. godine. Kao što navodi Esther Gitman, potpisivale su se i brojne peticije sa punim imenima potpisnika za spas ugroženih Židova, a koji potpisnici nisu posebno proganjani.
Ako ćemo imalo biti objektivni, morali bismo priznati da i tadašnji režim za takvo stanje ima neke zasluge.
No ipak, suvremeni Židovi koji imaju svoju državu Izrael, kad god kao državni predstavnici dođu u Hrvatsku, uvijek inzistiraju da se Hrvati neprekidno ispričavaju i stalno nam udaraju pljuske u Jasenovcu, kao da nigdje u Europi nije bilo progona Židova kao u Hrvatskoj. Lijepe nam izmišljene mitomanske srpske brojke od nekoliko stotina tisuća ubijenih Židova, Srba i Roma u Jasenovcu, što nema nikakve veze sa objektivnim podacima niti sa istinom. Tako pišu, crno na bijelo, za Jasenovac i u Muzeju Holokausta u Washingtonu i u muzeju Yad Vashem u Izraelu, i to sve na temelju velikosrpskih laži.
Predstavnici naše države i našega naroda kad god odu u Izrael sve to vide i neprekidno se za laži ispričavaju, a nimalo se ne potrude, diplomatskim putem, da se te laži isprave, a niti nastoje da se takve i slične laži isprave i u samoj Hrvatskoj u Jasenovcu.

Holokaust u Srbiji

Srbi, koji su u Srbiji imali kolaboracionistički režim sa Hitlerom, na čelu sa Milanom Nedićem, za vrijeme Drugoga svjetskoga rata, počinili su, na žalost, daleko veći masakr nad Židovima. Uveli su rasne zakone daleko prije nego u Hrvatskoj i prvi su od svih okupiranih zemalja proglasili da je Srbija “Judenfrei”. Vrh srpske pravoslavne svetosavske crkve je bio najžešće antisemitski i huškali su na zločine, ali o tome šute ne samo Srbi, nego i Židovi. O tome treba naći na internetu i pogledati film Jakova Sedlara “Holokaust u Srbiji”.
Baš sam također razmišljala što li će predsjednik Izraela, Reuven Rivlin, učiniti prigodom posjeta Beogradu, 26. srpnja 2018. godine, i gdje će položiti vijenac za stradale Židove u Srbiji. No, na žalost od toga nije bilo baš ništa, nego on plasira pohvale Vučiću, a Vučić njemu zahvaljuje kako je dobro održao lekciju Hrvatima u Jasenovcu. Tu normalnom čovjeku pamet stane, kao i meni, i pitam se zar su za predsjednika Izraela žrtve Židova u Srbiji manje vrijedne od onih u drugim zemljama ili potpuno bezvrijedne? Žao mi je zbog takve nepravde od strane predstavnika Izraela i čudim se kako se ne boje da će ih Jahve kazniti, bez obzira na nekakvu politiku koju oni ponekad provode.
Osobno držim da Židovki apsolutno imaju pravo na svoju samostalnu državu na tlu svoje iskonske domovine Palestine i da je normalno da Jeruzalem bude glavni grad Izraela, uz očuvanje međunarodnog statusa svih svetih mjesta kršćanske i islamske vjere.
Ne slažem se sa stvorenim općim javnim mnijenjem u svijetu, koje palestinske Arape smatra žrtvama, a Izraelce okupatorima.
Židovima je Palestina domovina već 3.700 godina i oni tu imaju svoje objektivno i legitimno državno pravo, daleko veće nego Arapi, koji su židovsku domovinu okupirali u 7. stoljeću i koji u današnje vrijeme imaju 22 svoje države, iako kažu da su ista nacija, sa istim jezikom, većinskom islamskom vjerom, tradicijom i kulturom.
Sam Jordan ili Hašemitska kraljevina Jordan, koji je dio Palestine i u kojem žive palestinski Arapi, ima teritorij od 89.342 kvadratna kilometra, a Izrael samo 20.077 kvadratnih kilometara. Zamislimo samo koliko teritorija imaju sve ostale arapske države, te da broje oko 300 milijuna stanovnika u svojim državama, osim onih u svijetu, a Izrael na svom teritoriju ima oko 6 milijuna stanovnika, od kojih oko 4,5 milijuna Židova i oko 1,5 milijun palestinskih Arapa.
Osuđujem zločinačke terorističke metode palestinskih i drugih Arapa, koji otvoreno kažu da žele uništiti Izrael.
Podržavam prijateljske odnose države Izrael sa Republikom Hrvatskom i svaku suradnju na vojnom, gospodarskom i kulturnom planu, ali pravda i istina uvijek trebaju biti temelj takvog prijateljstva i suradnje.

dr. Ružica Ćavar, počasna predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i
počasna članica predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva

glasbrotnja.net

About glasbrotnja.net

Pročitajte i ovo

Vesna Pusić počela kampanju? Napala Culeja i Glasnovića, prozvala Hrvate u BiH

Otkako je napustila rukovodeću poziciju u HNS-u bivša šefica te stranke Vesna Pusić u javnosti …