Četvrtak , prosinac 5. 2019.
Naslovnica / Istaknuto / Fra Mario Knezović: Svećenici u ozračju “kiselih krastavaca”. A dje je odlučnost?

Fra Mario Knezović: Svećenici u ozračju “kiselih krastavaca”. A dje je odlučnost?

U novinarskome poslu ustalio se izraz „sezona kiselih krastavaca“. To je metaforički, ali isto tako u pravilu pejorativni izraz, kojim se namjerava opisati uređivačka politika informativnih medija tijekom ljeta ili u sezoni odmora. U tome se razdoblju prate trivijalnije teme s mnogo više žutila i ne otvaraju se teške društveno-političke aktualnosti.
Tomu ništa ne mora biti čudno kada su po srijedi mediji. No, to je čudno i mora biti čudno kada se „sezona kiselih krastavaca“ primjeni na pastoralni dio služenja ili posla. Na što mislim? Mislim na govore, propovijedi i nastupe svećenika. Često u propovijedima nedostaje aktualizacija – poveznica sa stvarnim životom. Božja je riječ aktualna, živa, usmjerena na konkretnoga čovjeka. Stoga, slatke priče u propovijedima o zeki i potočiću, te bježanje od zauzimanja stava koji je na liniji Isusa Krista i evanđelja je pretvaranje propovjedaonice u trivijalne govore.
Tko nam može u tome biti uzorom? Do danas se svetoga Ivana Zlatoustoga, zbog toga tako i prozvanoga, smatra najboljim propovjednikom. Mnogi će reći što je Demosten u povijesti svjetovnoga, to je Zlatousti u povijesti crkvenoga govorništva. Zanimljivo je sažeti koje su značajke toga propovjednika resile: inteligencija i srce, živahnost mašte, smisao za mjeru, psihološka prodornost, pastoralna revnost, nesebičnost. Sve su te osobine učinile od njega idealnoga crkvenog govornika, velemajstora propovijedi i svetoga govorništva.

Možda je dobro zaviriti u njegovu riznicu i izvaditi pouke za naše vrijeme i vidjeti o kojim je to temama još u 4. stoljeću govorio taj Božji ugodnik. On je, tijekom dvanaest godina propovijedanja u Antiohiji, smatrao ovo važnim:naviještanje Božje riječi, ali i izravnu borbu protiv poroka koji su tada u gradu vladali. Grmio je protiv poganskih običaja, prekomjerne strasti za cirkuske igre i kazalište, slavljenja poganskih praznika itd. Razumije se kako nije bio protiv zabave kao takve, niti je bio isključiv kritičar lijepe umjetnosti i profinjene kulture. Njegova je nakana bila borba protiv niskih strasti i iživljavanja – novovjekih Ultri i Zrća na Pagu.
U svojim govorima nije se libio otvoreno govoriti o kleru i redovnicama želeći ih upozoriti ako su se odmaknuli od izvornoga nauka i načina života koji pripada njihovu staležu. Bio je uvijek na strani siromaha, te je socijalne nepravde smatrao teškim stanjem društva i udaljenosti od Boga. Njegove su, dakle, propovijedi bile vezane za stvarne probleme tadanjega života, zato su i bile tako žive i prodorne.

Možda se s pravom upitati kako je to sv. Ivan Zlatousti mogao činiti? Odgovor bismo mogli potražiti u njegovu odlasku u pustinju, te u monaškome načinu života. Pustinja i monaštvo su mu nudili slobodu duha, ne navezanost, prostor bez ucjena i pritisaka na kreativnu slobodu uma i duha. Nasuprot tomu, nasuprot pustinji, ako se pastir prečesto druži s onim moćnicima koje mora upozoravati i kuditi, gubi oštricu i silinu Duha Božjega. Stoga, kada to tako razumijevamo, Isus i jest rekao apostolima da idu u svijet navještaja bez torbe i štapa. Ako torba i štap opterete pastira, onda on ne može izgovarati ono što je Isusov nauk, nego se podsvjesno prilagodi govoru podilaženja, pa i interesa.
U tome smislu možemo promatrati i nagnuća prigodom izbora u neke crkvene službe kada se zna čuti kako treba birati nekoga umjerena, odmjerena i snošljivijega. Što? Kakva je ta odmjerenost u Isusovu životu bila? Zar On nije rekao što pripada Bogu, a što caru? Zar On nije prozivao slijepe vođe, carinike, farizeje, tlačitelje malenih itd. Oprostite, ali ne razumijem što bi to značilo netko umjeren i snošljiv. Zar se pastira želi pretvoriti u diplomatskoga činovnika koji će govoriti samo ono što se ljudskim ušima sviđa ili što godi vođama ili interesnim strujama koji će nešto sinekura udijeliti Crkvi ili pastiru. Sezona „kiselih krastavaca“ za Crkvi ne smije biti ni u primisli. A sezona riječi kojepoput ognja plamte uvijek mora biti na snazi.

Pa ima li taj Plenković kažiprst?
Politika bez kralježnice i strasti za Domovinu ponaša se tako da Miloradu Pupovcu daje prigodu da on bira hoće li ili neće ostati u vladajućoj većini. Ozbiljna politika i državnički stav, nakon Pupovčevih izjava i povezivanja Hrvatske sa zločinom, takvoga treba bez mogućnosti premišljanja potjerati iz većine. To se čini i po cijenu novih izbora i pada Vlade. Bolje da padne Vlada, nego da padne ljaga na branitelje, obrambeni rat i cijeli narod.
Jedino što razborito Plenković može učiniti jest: prstom Pupovcu pokazati izlazna vrata s Markova trga. No, što ako je istina, a tako tvrdi admiral Davor Domazet Lošo, da se na vlast u Hrvatsku može samo ako se surađuje sa Srbima. On tvrdi da je tako Sanader došao na vlast, a tko sada može vjerovati nakon svega da i s Plenkovićem nije isto?

Aluminij je propao, političari su spašeni
Aluminij je propao. Narod koji se bunio i prosvjedovao je ušutkan, dijelom zastrašen, a dijelom sinekurama kupljen. Neki, nazovi oporbeni političari, to su iskoristili da riješe svoja stambena pitanja i ostale potrebe. Proglašeno je, od vođa iz vladajuće stranke, vrijeme smiraja i meditacije nad tim stanjem.
Uplakane majke s djecom i očeve blijeda lica gledao sam na odlasku u Njemačku. Došli se u Međugorje pomoliti za snagu i blagoslov. Stegne to čovjeka oko srca. Onima koji imaju vlast, te su u najvećoj mjeri odgovorni za stanje propasti Aluminija, bijaše najvažnije između sebe i očuvanja svojih položaja, te ojađenoga puka staviti specijalnu policiju.
Što je sljedeće? Prema službenome izvješću čak je HT Eronet poslovao s gubitkom. Ozbiljni su to pokazatelji koji, zbog neodgovorene „uhljeb politike“ guraju cijeli narod u neizvjesnost i glad. I umjesto da se kaže: svi na noge, svi u akciju, svi u traženje rješenja za spas ovoga što je još ostalo, narodu se kaže da se primiri. Dokle je rok smirenja? Da se ne bi previše mučili, a ako želimo opisati društveno-političko stanje u BiH, dovoljno je vidjeti uvjete u kojima se igra prva nogometna liga Federacije BiH i sve nam je jasno. Većinski na jednome od igrališta su kaljuža i blato, te poneki tragovi zelene trave. E, dok tu kaljužu ne preobrazimo, nema naprijed.
Kaljuža i blato su sudbina. Inače, to je fotografija iz Živinica snimljena ovo ljeto tijekom utakmice Slaven – Rudar. Ako je tako ljeti, što li će zimi biti? Narod ni travu nema više gdje pasti, elite su sve pretvorile u blato! A oni, bolje reći neki od njih, neku drugu travu furaju. Thompson bi zapjevao „ljutu travu na ljutu ranu“.

Piše: dr. sc. fra Mario Knezović/Naša ognjišta/fratar.net

glasbrotnja.net

About glasbrotnja.net

Pročitajte i ovo

Dok je polovica naše djece funkcionalno nepismena, pogledajte Kineze – najbolji

Najnovija studija PISA pokazuje da na svim testiranim područjima obrazovanja dominira – Kina. Njemačka je …