Srijeda , studeni 13. 2019.
Naslovnica / Arhivske vijesti / Grobnica za nerođenu djecu

Grobnica za nerođenu djecu

Kad se u samo jednom trenutku sruše vaši snovi, kad tijelo preplavi bol, a um grčevito reagira na šok i ne znate što i kamo dalje, potrebna je snaga Božje ljubavi kako biste se izdigli iz stanja beznađa. Upravo to dogodilo se mladom bračnom paru koji je s ljubavlju očekivao svoju prvu bebicu, snovi, nade, želje sve se srušilo u samo jednom trenutku -trenutku koji će na tu mladu obitelj ostaviti trag za cijeli život. Beba više nije sa njima, nevjerica, šok, strah – osjećaji koji poput oštrice noža preplave tijelo, razum grčevito reagira, bori se shvatiti što se dogodilo, je li uopće moguće, i tisuće drugih pitanja???

Donosimo Vam svjedočanstvo jedne majke koja je imala spontani pobačaj :

Anđelima će se Božjim zvati, jer su sinovi Svevišnjega!

Lk 20,36

 

U braku smo bili tek nekih 6 mjeseci. Muž i ja smo bili presretni kada smo saznali za divnu vijest da ćemo dobiti bebu. Našoj sreći nije bilo kraja: radovali smo se, Bogu zahvaljivali i molili za naše dijete koje treba doći na ovaj svijet po našoj ljubavi i Božjem daru.

Radovali smo se svakoj, i najmanjoj promjeni, a pogotovo prvom liječničkom pregledu koji je potvrdio da je sve u redu. Tada nismo mogli ni pomisliti što će nam se dogoditi za samo mjesec dana.

Bio je blagdan Svih Svetih i mi smo se spremali poći k Misi. Ja sam osjetila bolove, i na samom putu do bolnice već se počelo nešto događati. Dan prije smo bili na pregledu i sve je bilo u najboljem redu. Kada sam stigla na pregled, doktorica je samo rekla: „Žao mi je, već je krenulo, vaš plod nije ostao!“ Sve je bilo jasno, beba je izgubljena! O Bože moj koja bol u duši, muž i ja smo bili jako zatečeni i tužni, nismo mogli vjerovati da se to nama događa. Bol i tuga za izgubljenom bebom obuzela je naša srca. Prekrstila sam se i onda samo rekla: „Bože hvala ti! Bog dao – Bog uzeo!“

Doktorica je rekla da se to događa, da se vjerojatno neki kromosom ne poveže i jednostavno, dogodi se. Doktorica i medicinske sestre su obavljale svoj dio posla, koji slijedi kada krene spontani pobačaj. Mogla sam vidjeti kako spremaju tjelešce našega djeteta za obdukciju, onako kako je to uobičajeno nakon spontanog pobačaja. U tom trenutku sam pomislila kako bih željela pokopati to malo tjelešce našega djeteta. A još jučer smo imali priliku gledati na monitoru kako je kucalo njegovo srce.

Od samog početka dijete smo doživljavali kao dio nas, osobu, i radovali  smo mu se, jer mu je Bog udahnuo dušu i život i vjerovali smo da je Krist u njemu. Zgrozila nas je i sama pomisao da tjelešce našega djeteta završi u medicinskom otpadu. Na patologiji smo dobili  odgovor da će nalaz biti gotov za oko tri tjedna i da tjelešce možemo preuzeti na zahtjev, a u svrhu vjerskog obreda, kao što se to radi i za odraslu osobu. Imali smo dovoljno vremena, tri tjedna da se pobrinemo za mjesto ukopa, jer kao mladi bračni par nismo imali svoju grobnicu. Raspitivali smo se kod našeg župnika o mogućnostima pokopa djeteta koje je umrlo u spontanom pobačaju. Župnik je objasnio da postoji krštenje željom roditelja, i da u Crkvenom zakonu postoji obrednik za nerođenu- nekrštenu djecu. To nas je dodatno ponukalo, da se uz pomoć župnika i još nekim roditeljima koji su prošli kroz slične situacije u prošlosti obratimo našem ocu Biskupu s molbom za dostojanstven pokop. Osim toga, tražili smo i grobno mjesto koje bi bilo namijenjeno samo za nerođenu djecu koja su umrla namjernim ili nenamjernim pobačajem, jer smo bili očevidci da se to svakodnevno događa.  Također smo saznali da u Karlovcu postoji spomenik nerođenoj djeci.

Nekoliko prijatelja s nama  molilo je devetnicu Božanskom Milosrđu na tu nakanu. Bogu hvala, vrlo brzo smo dobili potvrdan odgovor zahvaljujući našem ocu biskupu, mons. Ratku Periću i župniku Župe svetog Mateja u Mostaru – don Ivici Borasu, koji je darovao grobnicu u vlasništvu župe za tu namjenu. Grobnica se nalazi u katoličkom groblju župe svetog Mateja u Raštanima. Našem djetetu smo dali ime Svetozar jer se njegovo rođenje za Nebo dogodilo na blagdan Svih svetih.

Pokop našeg djeteta je održan 30. studenoga u toj grobnici u groblju Raštani. Pokopu su bili nazočni i drugi roditelji koji su prošli kroz slične situacije u prošlosti i koji su nama cijelo vrijeme bili potpora. Župnik je molio za našeg Svetozara i svu drugu nerođenu djecu koja su željom svojih roditelja krštena i tako uvrštena među anđele u Nebu.

Iako nam je cijelo vrijeme bilo teško, shvatili smo sve ovo kao volju Božju za nas. Vjerujemo da sada imamo maloga Anđela u Nebu, našega maloga Svetozara – zagovornika u Nebu! Vjerujemo da nas prati, zagovara za nas i svoju buduću seku ili bracu, ako je to u svetom Božjem planu za nas!

Anđelima će se Božjim zvati, jer su sinovi Svevišnjega! – danas piše na Grobnici za nerođene, gdje je dostojanstveno pokopano naše malo dijete Svetozar, koji je bio u mojoj utrobi samo par mjeseci. On je prvo nerođeno dijete koje je pokopano u grobnici za nerođenu djecu na mostarskom  katoličkom groblju Raštani. I tako je mali Svetozar otvorio put svoj drugoj djeci koja budu proživljavala istu ili sličnu sudbinu.

Svetozarovi mama i tata

Sada poslušajmo stav Katoličke Crkve, po riječi našeg biskupa Ratka Perića:

Što je s plodovima koji umru prije rođenja?

Crkveni je stav jasan: „Leševi zametaka ili plodova, bilo da su namjerno ili pak nenamjerno pobačeni, trebaju imati isto poštovanje koje se običava iskazati posmrtnim ostatcima drugih ljudi.“

Što je s uskrsnućem tijela?

 Kršćani vjeruju da će uskrsnuće tijela obuhvatiti i pobačene ljudske zametke „koji su umrli u utrobi u kojoj su i živjeli“.

Roditelji mogu tijela svojih nerođenih plodova zatražiti od bolničkog osoblja kako bi ih na doličan način pokopali.

Neka takve grobnice budu mjesta molitve da se Bog smiluje našemu kraju i narodu, da se svako začeto dijete rodi i svako rođeno dijete dolično odgoji. Neka to budu mjesta oproštaja, utjehe i nade za roditelje. Neka to budu učionice savjesti da se obrate svi oni koji na bilo koji način sudjeluju u dopuštanju, nagovaranju i izazivanju tako prerane smrti nedužnih ljudskih bića. Neka to budu podsjetnici na odgovornost svih nas koji se smatramo vjernicima, da učinimo sve što je u našoj moći da ljudskom voljom i rukom ne dolazi do pobačaja. Bratstvo ljudskoga roda i kršćanske vjere obvezuje nas da ne budemo krivci prolivene ljudske krvi koja iz zemlje vapi do Neba ( Post 4,10). Ali to bratstvo od nas traži i da ne propustimo svjedočiti solidarnost i ljepotu života na koju Bog poziva. To se djelovanje očituje u molitvi, pružanju savjeta, smještaja, kruha i ruha nositeljima života, koji se dovodi u opasnost zbog straha i sebičnosti drugih ljudi.

Neka se nadnevak smrti i pokopa tih preminulih bića vodi u posebnoj župnoj bilježnici.

Neka se sa sadržajem ove okružnice na prikladan način upoznaju vjernici u svakoj župi.

S poštovanjem pozdravljam i zazivam Božiji blagoslov na sve vas župnike i vaše župljane. 

                                                                                                                          + Ratko Perić, biskup

….više u /Crkva na kamenu/ br.3/ožujak 2014., str.10

Uistinu, Bog ima planove sa svima nama – bol ovog mladog bračnog para, njihova situacija u kojoj su se našli ujedinila je mnoge koji su imali isto iskustvo, a nisu znali, bili informirani da mogu pokopati tjelešce svoje bebe nakon spontanoga pobačaja. O inicijativi koja je uslijedila i zahvaljujući kojoj danas na mostarskom katoličkom groblju Raštani stoji grobnica za nerođenu djecu, mjesto na kojemu se možete pomoliti i upaliti svijeću za male anđele razgovarali smo s Damirom Musom, roditeljem koji i sam ima dva anđela na nebu i koji je skupa sa Svetozarovim roditeljima sudjelovao u ovoj inicijativi.

–  Možete li nam reći kako je to sve počelo?

Svetozarovi roditelji su incijatori svega, mi smo samo bili jedna potpora njima da prođu kroz ovo teško razdoblje i da se učini što se učiniti može. Kada sam saznao za njihovu situaciju, odmah mi je kroz glavu prostrujalo kako je nama bilo kada smo to doživjeli, kako smo se osjećali i kako se oni sad osjećaju. To je jedno strašno iskustvo. U tim trenutcima kada saznate da beba kojoj ste se silno radovali više ne živi i ne raste u maminom trbuhu, svi snovi vam se najednom sruše, bol vas preplavljuje i otupljuje. Ja sam u tim trenutcima morao sve to pobijediti i usmjeriti svu ljubav i pažnju prema supruzi. Kako njoj pomoći da prođe kroz sve to. Jer iako nam se to skupa događalo, majka je majka, ona nosi i osjeća titraje srca bebe u svom tijelu, njena fizionomija se mijenja, osjećaji bujaju, ona najviše pati. A tek onda poslije tješenja supruge, sam mogao otići u samoću svoje sobe i isplakati svoju bol. U tom šoku i nevjerici i silnoj boli ni na kraj pameti mi nije bilo da mogu pokopati tjelešce svojega nerođenog djeteta. Kad nam je mladi bračni par, koji su ujedno i naši prijatelji s kojima dijelimo jedno duhovno prijateljstvo, došao s prijedlogom da žele pokopati svog malog anđela, pokrenuli smo se svi kako bismo to riješili prvenstveno za njih a onda i na neki način za sve druge, ako uspijemo riješiti to i sustavno, sukladno crkvenim, ali i ljudskim zakonima.

– Naišli ste na razumijevanje crkvenih struktura, pokrenuli ste lavinu osjećaja i ljubavi?

Tako je. Život započinje začećem, u to smo bili duboko uvjereni u sebi, a to i naša Katolička Crkva cijelo vrijeme govori i promovira. S tim saznanjem i povjerenjem u Crkvu bili smo uvjereni da će Crkva razumjeti našu potrebu za pokopom malog Svetozara i da on i ne samo on, nego i sva takva djeca bez obzira na veličinu, mjesec trudnoće ili način smrti zaslužuju dostojanstveno mjesto za pokop. To malo tjelešce ima dušu, živo je biće i bez obzira koliko je razvijeno ili veliko je isto dijete Božje.

Nakon dosta konzultacija i razgovora, uputili smo pismo našem mjesnom ordinariju, biskupu Ratku Periću sa zamolbom, čvrsto vjerujući kako upravo tu možemo dobiti odgovor, potporu i razumijevanje.

I upravo to smo i dobili od našeg oca Biskupa. Biskup Ratko Perić uputio nas je, nakon što je pročitao naše pismo, na ravnatelja Caritasa don Antu Komadinu koji je sa crkvene strane obrazložio da obrednik predviđa i biblijska čitanja i molitve u sprovodu nekrštene djece i djece koja su krštena voljom roditelja, što je u ovom slučaju bila riječ i da imamo potporu i konkretne prijedloge Crkve u traženju grobnice za nerođenu djecu. U ovoj inicijativi veliku ulogu je odigrao župnik Župe svetog Mateja u Mostaru – don Ivica Boras koji nam je cijelo ovo vrijeme bio velika potpora i pastir koji brine za svaku svoju ovčicu, ma kako mala ona bila. Župnik je u ime Crkve darovao jedno grobno mjesto u katoličkom groblju Raštani koje pripada župi svetog Mateja i određeno je da će to biti grobnica za malog Svetozara i za svu buduću nerođenu djecu umrlu putem spontanog ili namjernog pobačaja.

Tako su mali anđeli kojima nije bilo suđeno da se rode dobili jedno dostojanstveno grobno mjesto, gdje roditelji, ali i ostali vjernici mogu doći i pomoliti se našim malim zagovornicima na Nebu.

 

– Kažete niste znali da roditelji imaju pravo preuzeti tjelešce bebe nakon spontanoga pobačaja, nedostatak informacija i emocionalna rastrganost roditelja u tom trenutku koji su toliko izgubljeni, da i ne znaju koja su im prava-je li sustav zakazao i mislite li da treba obavijestiti roditelje o njihovim pravima?

Da, trojako se to može pojasniti.

Prvo – Naši prijatelji su u tom tragičnom trenutku nadahnuti Duhom Svetim pitali u bolnici što će biti s tjelešcem njihove nerođene bebe. Rečeno im je da mogu nakon obdukcije napisati zahtjev za preuzimanje tjelešca, ali da to u ovakvim slučajevima nije uobičajeno pošto je riječ o nerođenom djetetu iz trećeg mjeseca trudnoće. Na upit gdje uobičajeno završavaju tjelešca nerođene djece, neformalni odgovor je bio – na medicinskom otpadu. Porazno, šokantno i nevjerojatno, ali istinito. Da danas pored svih čuda tehnike i razvoja, raznoraznih hvaljenja da smo mi ljudi došli na tako visoku humanu i emotivnu razinu, tijela malih beba završavaju odbačena kao otpad na smeću. Jeli to dostignuće 21. stoljeća na koje se tako često pozivamo? Je li to ta ljudskost koju promovira politika zapada? Da se brinemo o tko zna čemu, a da se ne brinemo o tijelu svog tijela, malom nevinom stvorenju nesposobnom da se samo brani. Čujemo li mi krike tih malih stvorenja kako vrište do Neba, ako ne ušima onda barem srcem. Ako smo tako oglušili od buke ovog svijeta i nekim slučajem ne čujemo, vjerujte mi ima tko čuje i tko se brine za njih.

Eto oni su imali dovoljno razboritosti pitati, i rezultiralo je dobrim. Ali tu dolazimo do drugog problema – Ljudi ne znaju da na to imaju pravo i sustav ih ne usmjerava prema tome. Mišljenja smo da bi svi trebali biti obaviješteni o svojim pravima, pogotovo u tim trenutcima, jer koji to roditelj ne bi htio znati da može nakon spontanoga pobačaja pokopati svoje nerođeno dijete. Ali to se u tom trenutku ne događa, govorim vam iz prvog lica, jer smo mi to sve dva puta proživjeli. Većina nas je u tim trenucima, što je na neki način i normalno, toliko izgubljena da se povlači u sebe, u svoj dom i provodi vrijeme u žalosti i oporavku od takvog događaja. A recimo, ako bi u tom trenutku doktori ili odgovorne osobe u bolnici rekli roditeljima da imaju tu mogućnost, koju mogu ali ne moraju ako neće, iskoristiti onda bi ovaj problem bio riješen, jer u ključnom trenutku roditelji dobivaju ključnu informaciju.

Treće – očevidna je neinformiranost našeg vjerničkog puka da je pokop nerođenoga djeteta u skladu s Crkvenim naukom. Crkva je ta koja brani i zalaže se za život od začeća do smrti, i brine se i o pokopu. Nema nikakvog razloga da tako ne bude i nakon spontanoga pobačaja. Nerođena djeca imaju pravo na dostojanstven pokop i Crkva to u potpunosti podupire.

– Grobnica u katoličkom groblju Raštani namijenjena je za sve male anđele koji nisu ugledali svjetlo dana?

Mali Svetozar je prva nerođena beba koja je pokopana dostojanstveno u ovoj grobnici i imala je Crkveni obred. Koliko ja znam, prvi put se to dogodilo za ovako malu bebu, ne samo u Župi sv. Mateja, nego u Mostaru i u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji, a mislim i na cijelim ovim našim prostorima.

Pokop koji je vodio župnik Župe sveti Matej – don Ivica Boras bio je potresan. Pokopu maloga Svetozara prisustvovali su obitelj i prijatelji njegovih roditelja, te nekolicina nas koji smo i sami imali to bolno iskustvo.

Nismo stali na tome, organizirali smo se, prikupili sredstva, financijski je dosta pomogla Župa, i uredili smo grobnicu malim nerođenim anđelima kako oni to i zaslužuju.

Uputili smo pismo zahvale biskupu Periću i zamolili ga da obavijesti sve svećenike i sve župe u našoj biskupiji da roditelji nerođene djece mogu, nađu li se u takvoj situaciji, imati pokop s Crkvenim obredima i na dostojanstven način. Biskup je to i učinio, zbog čega mu neizmjerno i iskreno zahvaljujemo, uz sve ostale svećenike i dobre ljude koji su pripomogli na bilo koji način.

Ostala nam je još jedna stvar neuslišana, ali nadamo se ne zadugo, a to je da se ovaj problem o neinformiranosti roditelja riješi na sustavan način i hijerarhijski u sklopu bolnice prema odjelima koji imaju najviše kontakata u ovakvim slučajevima (Odjeli ginekologije, porodiljnog i patologije). Kao što smo prije naveli da osoblje bolnice obavijesti roditelje koji se nađu u takvoj situaciji da mogu preuzeti tjelešce svoje nerođene bebe. Prema našem mišljenju to je ključni trenutak i potrebno je u tom ključnom trenutku reagirati, odnosno informirati roditelje o njihovim pravima. To je dio posla koji mi možemo obaviti, a nakon toga, na roditeljima je što će odlučiti, tu je njihova slobodna volja i odluka po savjesti što napraviti.

– Jeste li razmišljali da napravite Udrugu koja bi okupljala roditelje koji su prošli ista traumatična i bolna iskustva?

Vidite, nakon svega ovog kroz što smo prošli i ove inicijative, ne bi htjeli samo stati i ostati na tome. Nije nam samo cilj pobrinuti se za ostatke nerođene djece, nego se pobrinuti za majke koje žele namjerno pobaciti svoje dijete. Tu vidimo da se može dosta djelovati i raditi na spašavanju tih malih, nedužnih i neobranjenih bića koji čekaju da ugledaju svjetlost sunca, miris zraka i toplinu ljubavi. Razumijevanje smo opet pronašli u katoličkoj Crkvi i župniku don Ivici Borasu, kojemu smo predložili molitvu za nerođenu djecu. Don Ivica je pristao, pozdravio našu inicijativu i zamolio nas da se strpimo dok Korizma prođe, a onda ćemo nakon Uskrsa svakoga petka u Župi svetoga Mateja imati klanjanje na tu nakanu, molitvama za nerođenu djecu i za majke koje su u blagoslovljenom stanju.

Što će biti u budućnosti vrijeme će pokazati, hoćemo li se organizirati u Udrugu ili ne, jesmo li mi pozvani na to ili možda netko drugi, neka nas dragi Bog vodi. Najbitnije je imati dobru volju, ići dalje i pomagati, poglavito ženama koje su u drugom stanju, a nemaju potporu svojega partnera, roditelja i okoline.

Prekrasno je i to što u Zagrebu ispred bolnice Sestara Milosrdnica svaki dan nalaze mladi ljudi iz molitvenih zajednica i tu mole za majke koje imaju namjeru pobaciti svoju djecu. Čitao sam jedan intervju don Damira Stojića gdje kaže da on već pozna dosta mladih majki koje su odustale od pobačaja zahvaljujući molitvi tih mladih ljudi.

– Nakon prvog pokopa nerođene bebe u Mostaru kako je javnost reagirala?

Ljudi su bili iznenađeni, ali kad su doznali da Crkva to odobrava, pozdravili su i podržali našu inicijativu. Svi smo mi osjetljivi kad je dijete i dječji život u pitanju.

No, ono što mi moramo raditi, jeste moliti za majke koje kane napraviti pobačaj, dati im do znanja da smo uz njih molitvama i mislima i ako treba i konkretnom pomoći, da oni nose živo biće koje ima dušu, da je život njihova djeteta Božji blagoslov za njih i za cijeli svijet. I na grobu maloga Svetozara molimo za sve majke i njihovu nerođenu djecu.

Voljeli bi i da naše buduće djelovanje bude usmjereno upravo prema majkama koje kane napraviti pobačaj, posvetiti se tim mladim ženama koje u trudnoći ostaju same, bez potpore partnera i obitelji. One su dovedene pred zid, mi se želimo boriti za dobro-moliti za njih i moliti njih da ne učine to, da ne ubiju svoje dijete. Dijete je dar Božji i radost Božja, nemojmo to uništiti.

– Imate li kakvu poruku za majke koje razmišljaju o takvom strašnom činu?

Ja shvaćam pred kakvim se zidom nerazumijevanja i straha one nalaze. Treba imati razumijevanje za sve poteškoće koje danas jedna majka nosi i s čim se mora boriti. Pitanja poput ovih: Kako ću ja to? Još sam premlada? Nikoga nema uz mene? Partner me ne podržava? Strah me je i reći roditeljima? Što će svijet misliti o tome? Kako ću platiti sve te troškove? I sva ta pitanja stoje i traže odgovor. Ali neka odgovor bude – „Ja to mogu i hoću. Ja želim ugledati svoje dijete živo, živjeti i radovati se skupa sa njim, želim vidjeti taj nevini smiješak na licu tvom, prvi korak, prvu riječ, kako me zoveš Mama“. Pouzdati se treba u Boga jer i u Svetom pismu piše da „Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube“ Rim 8,28.

– U zadnje vrijeme se mnogo govori o “pravu izbora” kako to komentirate-ako žena ima pravo na izbor abortus ili ne, tko nam daje pravo na ubojstvo?

Priča o “pravu na izbor” je neutemeljena. Kad žena kaže to je moje tijelo i mogu s njim učiniti što hoću, to nije točno, to ne stoji, jer u njezinom tijelu je drugo tijelo, drugo živo biće, druga duša. Otkud jednoj osobi pravo da odlučuje o životu i smrti jedne druge osobe? Ja ne vidim nikakve razlike između bebe od sedam dana i sedam mjeseci. I stvarno i nema razlike, jer će beba od sedam dana jednog dana postati beba od sedam ili devet mjeseci. Kako onda možete povući crtu, dijete jeste ako se rodi ali dok je u maminom trbuhu nije. To se kosi protiv zdrave logike, matematike ako hoćete, da ne govorimo da se kosi protiv Božjeg, naravnog i moralnog zakona. Mislim da se tu prvenstveno radi o neinformiranosti i nedostatku duhovnoga razmišljanja kod tih žena, odnosno prejakog utjecaja svijeta i svjetskog razmišljanja koje podržava i potiče takva nedjela. I ako tu dodate još ona maloprije spomenuta pitanja koja vise nad glavom jedne novopečene majke, onda znate i gdje je usmjereno njezino razmišljanje.

Nadamo se da će nam Bog dati snage da se izborimo za život nerođene djece i da će naš glas uspjeti stići do takvih roditelja. Izborili smo se za pokop nerođene djece i mislim da je to tek početak, pred nama je dug put na kojem nam predstoji, tj. borba za majke koje kane napraviti namjerni pobačaj. Doći do srca tih žena nije lako ali je moguće. Evo u Hrvatskoj, imamo jedan lijepi primjer pokreta koji je pokrenuo pater Marko Glogović koji se zauzeo za mlade majke koje su kanile napraviti pobačaj, pobrinuo se da im osigura smještaj i prehranu  i za njih i za njihovo rođeno dijete. Majke tu mogu ostati i godinu dana nakon poroda dok malo pomalo ne stanu na svoje noge i mogu se brinuti o sebi i djetetu. Mnogo je žena odustalo od pobačaja kad su osjetile da nisu same i da imaju pomoć. I možda se baš tu otvara put i šansa za majke sa našeg područja da na sličan način se pokuša napraviti nešto i za njih ovdje. Ovdje apeliramo i na Crkvu, i na institucije i na ljude dobre volje, učinimo nešto za njih – zaključio je na koncu razgovora za glasbrotnja.net Damir Musa koji nam je nesebično prenio iskustva i razmišljanja nekoliko bračnih parova čiji je cilj zaštiti nerođeno dijete i osigurati mu pravo na život dostojan čovjeka.

Razgovarala : Danijela Šakota

glasbrotnja.net

About glasUrednik

Pročitajte i ovo

Dodik: Dubrovnik nikada nije pripadao Hrvatskoj, Sarajevo je za nas inozemstvo!

Povijesno i nacionalno gledano, Jugoslavija je ozbiljna podvala srpskom narodu, koji se odrekao, bukvalno, i …