Srijeda , travanj 24. 2019.
Naslovnica / Istaknuto / HRVATSKI PROROK KOJI OSLOBAĐA DUŠE SVEZANE U PROSTORIMA, O JAPANU: Tu sam doživio najpotresnije vizije!

HRVATSKI PROROK KOJI OSLOBAĐA DUŠE SVEZANE U PROSTORIMA, O JAPANU: Tu sam doživio najpotresnije vizije!

Čovjek kojeg dozivaju zarobljene duše svijeta za pomoć

Mijo Barada, svjetski poznati hrvatski katolik, karizmatik i laik, koji u suradnji s Gospodinom kroji čudesne puteve Božje na tri kontinenta prošlog tjedna letio je u Japan gdje je predstavio svoju novu knjigu ‘Evo činim sve novo’, a koja je prevedena i na japanski jezik.

Knjiga govori o oslobođenju prostora i sadrži nevjerojatna svjedočanstva o oslobođenjima brojnih duša po molitvama i svetim misama prikazanim za određeno područje, kako u Hrvatskoj, tako i u svijetu.

Priča o Bogu koji djeluje kroz život i djela ovog ponajprije obiteljskog čovjeka,  najpoznatijeg hrvatskog agronoma, koji uz svoj posao i obitelj mjesecima evangelizira narode svijeta naprosto je začuđujuća, ali i toliko plodonosna da je Barada u poniznosti slušajući samo Božji glas postao jedan od snažnih promotora Božjih čudesa i ljubavi u životima onih koji Bogu kažu i svoje malo da, neovoisno o kontinentu na kojem se nalazi.

Avantura s misijskim putovanjima Barade u Japan započela je 2010. godine kad je Barada trebao prvi put putovati tamo. Nakon odluke da ide, pojavile su se neke prepreke, pa je umalo odustao, a tada je gospođa Wakako, organizatorica seminara u Japanu dobila sljedeću riječ u molitvi: Ne odgađaj put, ljubljeni proroče Božji jer čekamo već dugo, dugo, stoljećima i tisućljećima da dođe čas kad će se netko i nas molitvom sjetiti.

Riječi su ga toliko potresle da se pokajao za svoje slabosti i odmah krenuo putem Japana, gdje je upoznao biskupa Paula Kenjiro Koriyama koji ga je pozvao na otok Amani, a gdje je Barada doživio neke od najpotresnijih vizija u svom životu ali i prekrasna oslobođenja tisućama godina svezanih duša koje zahvaljuju Bogu na ovom Hrvatu i njegovim molitvama.

Potresnu priču o otoku Amani i vizijama i svjedočanstvima što ih je imao Barada, donosimo iz njegove knjige: ‘Evo, činim sve novo’:

Otok Amami, udaljen 1300 km od Tokija prema otoku Okinawi, čudesno je lijep, prepun divnih zaljeva s pješčanim plažama i kristalno tirkiznim morem, no unatoč ljepoti plaže su puste i sav okoliš djeluje vrlo sablasno. Došavši na taj otok osjetih strah kao nikad u životu. U duhu vidjeh diktatora koji je u prošlosti vladao otokom i njegovim stanovnicima učinio mnogo zla. Mještani su potvrdili moju viziju. Taj je diktator vladao prije 400 godina i s vojskom okrutno mučio i ubijao stanovnike te su samo rijetki sretnici uspjeli pobjeći. Zanimljivo je da je biskup koji me pozvao na otok daljnji potomak toga diktatora.

Pet dana smo se molili osjećajući veliku duhovnu težinu i nelagodu. Bilo je jasno da se ondje kriju mnoge mračne tajne o stravičnim i potresnim događajima iz prošlosti. U jednom trenutku u duhu sam vidio trgovačke brodove iz Europe koji su onamo donijeli razne prijenosnike zaraznih bolesti te mnoštvo duša umrlih od gube, kuge, sifilisa i drugih zaraznih bolesti. Vidio sam stravične muke u kojima su živjeli i umirali ti bolesnici. Tijela su im bila prekrivena gnojnim ranama. Iz njihsu se migoljili brojni crvi, a jeziv smrad širio se svuda oko njih. Čuo sam vapaje usamljenih i zaboravljenih duša koje su mi rekle da su se osjećale napuštene i od ljudi i od Boga, ali da je našim dolaskom napokon njihovo spasenje blizu. Gledah potresan prizor kako malo i nejaka dijete umire u krilu uplakane majke koja u bolnom opraštanju predaje svoje tjelešce Majci Božjoj.

Grleći djetešce Gospa ga tješi, privija uz srce i njžno govori: ,Ne brini se, djetešce moje, brzo će i tvoja majka doći k nama u Raj.”

Na tom se otoku i danas nalazi klinika za liječenje oboljelih od gube. Pri završetku Drugoga svjetskog rata japanska je vojska oformila jedinicu poznatu pod imenom kamikaze. Vojnici te jedinice samoubilački bi se avionima ili malim brodovima napunjenima eksplozivom zabijali u neprijateljske brodove. Jedna od takvih baza nalazila se na susjednom otoku koji je djelovao vrlo sablasno jer na njemu gotovo nitko nije živio. U duhu sam intenzivno osjećao teške patnje, očaj i tjeskobu mladih ljudi koji su, misleći da čine dobro, pošli u smrt. S otoka Amami tridesetih godina prošloga stoljeća prognani su svi kršćani. Na dan kada je pala atomska bomba na Nagasaki bombe su pogodile i taj otok te usmrtile velik broj stanovnika, napose male djece.

Za vrijeme Drugoga svjetskog rata, prije nego su se američke vojne jedinice iskrcale na otok Okinawu, tisuće izbjeglica, uglavnom žena, djece i staraca, brodovima je napustilo otok i krenulo prema Japanu. Prema danas dostupnim informacijama američke su podmornice torpedirale većinu tih brodova. Tisuće raskomadanih tijela koja su plutala Pacifikom morske su struje izbacivale na plaže toga otoka. Prizor je bio neopisivo bolan i jeziv. Taj je dio Pacifika velika nepoznata grobnica djece, majki i staraca koji su ubijeni samo zato što su Japanci. Bog mi je udijelio milost da vidim kako je to izgledalo. Vidio sam kako torpeda velikom brzinom jure prema brodovima dok ih djeca u panici, strahu i nevjerici gledaju pitajući se: ,,Zašto moramo umrijeti? Đto smo mi skrivili?

Zašto nas ti ljudi žele ubiti?” Potom vidjeh prasak velike eksplozije i mnoštvo raskomadanih tijela kako ih valovi oceana donose na obale otoka. Bila je to jedna od najpotresnijih vizija na mojim misijskim putovanjima. Užasnuti spoznajama i informacijama koje smo dobili od lokalnoga stanovništva gorljivo smo slavili Svete Mise za sve pokojne moleći se za njihovo međusobno pomirenje, zadovoljštinu za grijehe i milost praštanja. Molitve smo namijenili za:

1. sve ubijene u ratovima u moru i na otoku;

2. sve preminule od rana zadobivenih u ratovima i preminule od njihovih posljedica;

3. sve umrle od siromaštva, gladi zaraznih bolesti i epidemija;

4. sve prognane, mučene, nepravedno okrivljene i opljačkane;

5. poništenje duha smrti, rata, osvete, mržnje, neopraštanja, idolopoklonstva, magije, duhovnih medija i bilo kojega drugog kulta;

6. oslobođenje Božjih blagoslova i izljev novih blagoslova života na taj otok i stanovnike te na one koji su izbjegli.

Osobito smo se molili na mjestima gdje su se u prošlosti obavljale ritualne smrti za središte kamikaza, skladište eksploziva, za sva mjesta gdje su bačene bombe te sva ona mjesta gdje se danas vrše različiti obredni rituali. Nakon Svete Mise u duhu sam čuo pjesmu zahvalnih duša iz čistilišta.

Pjesma glasi ovako:

,,Mi u slavu Bogu pjevamo,

u daljini njegovu slavu gledamo,

stazom radosti sad kročimo,

u rajsku slavu doskora stižemo.

Muke naše bijahu teške,

ali sve je to sad iza nas.

Mi u slavu Bogu pjevamo,

u daljini njegovu slavu gledamo,

stazom radosti sad kročimo,

u rajsku slavu doskora stižemo.

Nikad baš, nikad nećemo zaboraviti Vas

koji izmoliste nam vječni spas.

Muke naše bijahu teške,

ali sve je to sad iza nas.

Mi u slavu Bogu pjevamo,

u daljini njegovu slavu gledamo,

stazom radosti sad kročimo,

u rajsku slavu doskora stižemo.”

Velika mi je radost ispunila srce, cijelu noć su mi duše pjevale tu predivnu pjesmu. Ujutro sam na Svetoj Misi čuo vapaj duša s Okinawe: ,,Hvala ti što si našoj djeci i ženama pomogao da Nebo ugledaju! Dođi i na obale otoka našega osjetiti patnje teške naše i jasnije čuti vapaje naše. Dođi, dođi, dođi i na otok naš da i nama olakšaš ovaj teški čas i približiš vječni spas. “Vidjeh manju skupinu duša koje odlaze u Nebo. Zadivljene njegovom ljepotom grle se sa svetima iz svojega roda. Napokon su zajedno! Puno blagoslova s Neba u obliku cvjetnih latica spustilo se na otok Amami. Nakon te vizije bilo mi je jasno da ćemo nagodinu nastaviti svoj misijski put na otoku Okinawi te da trebamo proći rutu smrti i moliti se za sve one čije kosti leže zaboravljene na dnu oceana.

Bog je blagoslovio naš misijski rad u Japanu mnogim znakovima. Na jednom mi je molitvenom susretu prišao bračni par koji četiri godine nije mogao imati djece. Nisu bili katolici nego šintuisti. Zamolili su me da se pomolim za njihovu plodnost što sam rado i učinio. Darovao sam im krunicu za buduću kolijevku i rekao: ,,Molite se ovako: ‘Isuse Kriste, Sine Boga živoga, ako doista postojiš, udjeli nam milost da postanemo roditelji, a mi ćemo se krstiti zajedno s našom bebom. Amen!”‘ Kada sam nakon deset mjeseci opet došao u taj dio Japana, na seminaru me je dočekala žena s djetetom u naručju starim desetak dana. Bila je to ona žena, šintuistkinja.

Na prste sam počeo brojiti mjesece i sve je bilo nekako tijesno pa sam ih s čuđenjem upitao koliko dugo su molili. ,,Jednu veče sigurno, a drugu je sve već bilo gotovo!” radosno je odgovorila. Na ginekološkom pregledu tako se i ustanovilo. Ubrzo su se zajedno sa svojim sinom krstili.

Obilazeći ovu prekrasnu zemlju u duhu sam često viđao različite prizore iz prošlih japanskih ratova, mnogobroj na spaljena sela i gradove te utopljenike u morima, različite osvajačke vojske koje se brodovima iskrcavaju te isukanih mačeva napadaju i porobljuju žitelje tih područja.

Povijest Japana uistinu je bolna i krvava. Svi ti potresni prizori i zaboravljene duše koje sam po Božjoj milosti vidio duboko su mi potresali srce tužnim vapajima: ,,Ne zaboravi nas”. Zato sam u Japanu često govorio o dušama u čistilištu i pozivao prisutne da se mole za njihove potrebe bez obzira jesu li iz njihove obitelji, roda, naroda ili ne. Moleći se za njih stječemo velike prijatelje i zagovornike na nebesima. Svake godine rado odlazim u Japan. Moram priznati da sam toliko zavolio japansku hranu da mi sada puno više odgovara nego europska. Na svojem sam se primjeru više puta uvjerio da se ne trebamo tjeskobno brinuti ni što ćemo jesti ni što ćemo piti jer za sve se brine Gospodin. ,,Nemojte, dakle, zabrinuto govoriti: ‘Što ćemo jesti?’ ili: ‘Što ćemo piti?’ ili: ‘U što ćemo se obući?’” (Mt 6, 31)

U toj dalekoj Zemlji Izlazećega Sunca susreo sam puno dobrih ljudi i stekao drage prijatelje. I ondje je Gospodin blagoslovio naš misijski rad mnogim ozdravljenjima i novim svećeničkim i redovničkim zvanjima.

dnevno.hr

glasbrotnja.net

About glasbrotnja.net

Pročitajte i ovo

Mladen Pavković: Ni Franjo Kuharić nema svoju ulicu ili trg u Gradu Zagrebu. Zašto?

Tko sve nema trg ili ulicu u Gradu Zagrebu? Međutim, neki, poput zagrebačkog nadbiskupa i …