Srijeda , travanj 25. 2018.
Naslovnica / Istaknuto / Ivica Ursić – BESPLATNI ZAGRLJAJI

Ivica Ursić – BESPLATNI ZAGRLJAJI

Sjećam se … kao da je jučer bilo.

 

Split.
2009.g.
Veljača.
Petak 13-ti.
Negdje oko podne.
Na mjestu gdje se susreću Marmontova i Riva.
Nekoliko mlađih osoba s transparentima u rukama. 


Prosvjedi? Maškare?
Ne!

Besplatni zagrljaji.

 

Tko god je prošao mogao je zastati i dobiti besplatni zagrljaj.
Ljudi su s nevjericom promatrali.
S podozrenjem. Sumnjičavo. Oprezno.
A onda su neki učinili korak prema grupi mladih.
I zagrlili su se. 


Negdje oko podne. Na petak 13-ti.
Jučer.

 

A danas?
A sutra?

 

Možda se pitate što ova crtica sa splitske Rive, koju je tog petka, daleke 2009. godine, tako uredno čistila bura, ima veze s ovonedjeljnim čitanjem Evanđelja po Marku?

 

Malo strpljenja molim.

 

Gospođa Rosemary priča kako je prije nekoliko godina susrela mladića kojemu je dijagnosticirano, prije dvije godine, da je HIV pozitivan i sada je bio hospitaliziran u uznapredovalom stadiju AIDS-a.

 

Mladić se je zvao Mark. Ona ga je u više navrata posjećivala, ali tog jednog dana Mark je bio posebno slabo. Priča gospođa Rosemary, da kada su se zajedno pomolili i kada se je ona spremala otići, Mark je digao svoj pogled prema njoj, suze su mu potekle niz lice i tiho je prozborio: „Je li vas strah zagrliti me na trenutak?“

 

Bio je to jedan od najdragocjenijih zagrljaja u mojem životu, svjedoči gospođa Rosemary.

 

Gubavci su za Isusovog zemaljskog života morali izvikivati: „Nečist, nečist!“ i morali su stajati podalje od nezaraženih, živeći uglavnom po katakombama ili na grobljima. Ljudi su im ostavljali hranu, ali ih nitko nije dodirivao. (Sjećate li se filma „Ben Hur“?)

 

Ovonedjeljno čitanje evanđeliste Marka govori o susretu Isusa s gubavcem koji je jako sličan ovom susretu gospođe Rosemary s mladićem oboljelim od AIDS-a.

 

“I dođe k njemu neki gubavac, klekne i zamoli: “Ako hoćeš, možeš me očistiti!” Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: “Hoću, budi čist!” I odmah nesta s njega gube i očisti se.”

 

Gospođa Rosemary priča da bi bila najsretnija osoba na svijetu da je mogla izliječiti Marka. Njezine ruke su bile pune sućuti za bolesnog mladića i u jednom trenutku joj je kroz glavu prošla pomisao da možda grleći ga, kada su ga svi, pa i njegova obitelj, napustili ona u biti uistinu iscjeljuje Marka.

 

Suosjećanje u, od Boga danim, emocijama postaje duhovno iscjeljenje čak kada i nismo u stanju tjelesno ozdraviti neku osobu.

 

Na trenutak zastanimo i promislimo koliko je danas ljudi oko nas kojima je duhovno iscjeljenje toliko potrebito. Nisu svi ti ljudi ni gubavci kao u Markovom čitanju, a ne boluju svi ni od AIDS-a kao u priči gospođe Rosemary. Mnogi od njih su teško bolesni, ali bez vidljivih vanjskih znakova.

 

U Isusovo vrijeme, zadaća svećenika je bila proglasiti osobu koja je oboljela od gube – nečistom.

 

Ja se često nađem u situaciji kada moram dragim ljudima donijeti jako loše vijesti kada je u pitanju njihovo zdravlje. Ponekad je gore drugome priopćiti takvu vijest nego sam podnijeti neku bol.

 

Jedina molitva koju je moguće u tim i takvim trenucima moliti jest: „Bože pomozi! Ali neka bude volja tvoja!“

 

Mi nažalost teško preko usta prevaljujemo ovu drugu rečenicu.
Prvu svakako, ali drugu jako rijetko.
Skoro nikako.

 

Dr. Leslie Weatherhead u svojoj knjizi „Božja volja“ govori o tome da Bog ima tri želje.

 

Bog ima prvotnu želju da mi na ovome svijetu živimo cjelovit, sretan i zdrav život. To je bila Božja želja i namjera za nas od kada smo rođeni. Život je dar kojeg nam je Bog podario. Svakome od nas.

 

Druga Božja želja je ona u određenim okolnostima. Mi smo stvoreni u slobodi svojih vlastitih želja i okolnosti koje nas okružuju u našim svakodnevnim životima. Kada ne bi tako bilo mi ne bismo bili ništa drugo nego obične lutke na koncu i Bog bi bio veliki lutkar koji manipulira s nama, štiteći neke ljude od opasnosti i ubijajući druge u prometnim nesrećama i prirodnim katastrofama.

 

Ali tako Bog ne djeluje. Bog nam daje slobodu izbora kako bi naši životi imali smisao i kako bismo preuzeli na sebe odgovornost.

Mi pojma nemamo koje su okolnosti nekome od nas donijele dijagnozu tumora. Mi pojma nemamo zašto je onaj gubavac dobio gubu. Mi danas, zahvaljujući znanosti polako otkrivamo uzroke moderne gube zvane rak.

 

Dr. Weatherhead nastavlja i spominje treću Božju želju, a to je njegova konačna želja, njegova konačna volja. Ona se u konačnici uvijek ostvaruje i zato Isus i ozdravlja gubavca.

 

Mi koji vjerujemo u život vječni, mi vjerujemo da će i osobe kao onaj oboljeli mladić o kojemu priča gospođa Rosemary, kao i svi oni teški bolesnici koje mi osobno poznajemo, a koji se bore sa svojom bolešću ili koji su od nje umrli, u konačnici – biti dobro. Njihova tijela prestaju živjeti na ovome svijetu i u ovome životu, ali njihove duše žive vječno.

 

Dakle u konačnici uistinu uvijek je po Božjoj volji.

 

Samo je pitanje vjerujemo li mi da je Božja volja za nas uvijek ono najbolje, pa makar u određenom trenutku mi to ne mogli razumjeti?

 

“Hoću“, odgovara Isus gubavcu, „budi čist!”

 

Isus je ušao u rizik i sam se zaraziti gubom i tako postati ritualno nečist, a sve da bi podigao ovog gubavca i iscijelio ga.

 

„I odmah nesta s njega gube i očisti se. Isus se otrese na nj i odmah ga otpravi riječima: “Pazi, nikomu ništa ne kazuj , nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi za svoje očišćenje što propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo.“

 

Ljude oboljeli od gube trebao je pregledati svećenik i on je trebao objaviti da su zdravi, da su čisti, prije nego su se mogli vratiti normalnom životu u zajednici. Trebali su po Mojsijevom zakonu žrtvovati janje zajedno s brašnom koje je pomiješano s maslinovim uljem. Konačno iscijeljeni čovjek se je mogao vratiti među ljude i slaviti Boga na sav glas.

 

U Markovom Evanđelju dalje stoji: 


„Ali čim iziđe, stane on uvelike pripovijedati i razglašavati događaj tako da Isus više nije mogao javno ući u grad, nego se zadržavao vani na samotnim mjestima. I dolažahu k njemu odasvud.“ (Marko 1, 45)

 

Isus je bio Židov i on se je držao zakona koji su propisivali određenu proceduru, ali ovaj primjer nam pokazuje da ljude ništa nije u stanju zaustaviti kada žele svjedočiti što je Bog za njih učinio.

 

Ja sam u svojem životu došao u napast pomisli kako je Božja volja da ja patim. Priznajem. Moja je vjera u Božji plan za mene bila slaba. Ali tijekom svoje patnje došao sam do spoznaje da Bog koji šalje svog sina jedinorođenca da bude na križ razapet kako bih ja bio otkupljen ne želi moju patnju. Naprotiv, On moju patnju uzima na sebe i nosi je na križ.

 

Jer kakav bi to bio Bog Ljubavi i Milosrđa kada bi nam dao život samo kako bi nas kaznio s gubom ili tumorom ili AIDS-om ili potresom?

 

I ako taj naš život ne bi bio ispunjen smislom i ako u njemu ne bi postojao poziv na služenje i na ljubav prema svome bližnjemu i ako bi taj naš život bio samo nekakav test kojeg bismo trebali položiti ne bi li ušli u Raj, zašto bi nas onda naš nebeski Otac uveo u rizik da padnemo na tom ispitu?

 

Ako je to uistinu tako, onda bi nas Bog sve stvorio u Raju, pa tog rizika ne bi ni bilo.

 

To je jednostavno stvar zdrave logike, zar ne?

 

Ali Isusova istina je razvidna baš u ovoj priči s gubavcem.

 

Ja želim, poručuje nam naš Bog, da ti budeš zdrav.
Ja sam došao da ti imaš život i to život cjelovit.
Moja je želja i volja da ti podarim Kraljevstvo nebesko, da živiš cjelovit život sada na ovome svijetu, a onda u vječnosti. I to ti je dar, kojeg ti u svojim rukama donosi iscjelitelj koji se zove Isus Krist.

 

Međutim kada okolnosti postanu takove da se fizički život ne može više nastaviti na ovome svijetu, ruka nas Božja dodiruje i u smrti Bog nas prima natrag u svoju vječnu volju.

 

Baš ta realnost čini sve naše patnje smislenima i održava nas u našoj ljubavi prema Bogu. 


Uistinu jednog dana mi ćemo pronaći lijek za AIDS. Naravno mi ćemo pronaći čak lijek i za rak. Mi ćemo podizati ljude, podizati ćemo ih iznad okolnosti bijede i zla, rata i nevolje, iznad patnje i apatije, ali ćemo biti u stanju jedino iscijeliti naše ranjene duše kada dopustimo da do njih dopre Kristov dodir, koji će sve promijeniti.

 

Reče netko da „Krist nema ruku do li naših kojima obavlja posao na ovome svijetu“.

 

Možda to zvuči na prvu pomalo pojednostavljeno, ali je jako duboko. Sućut je naša zadaća kao kršćana. Na nama je pokazati milosrđe i ljubav, na nama je donijeti pravdu i mir, kako u našem narodu tako i svakom čovjeku.

 

Guba nije danas problem koliki je bio onih dan dok je Isus hodio ovom zemljom. 


Bogu hvala! Ali nama ni danas ne treba ništa manje Kristovog iscjeljenja kao i onih dana.

 

Kada je Bog u početku stvorio sve na ovome svijetu i kada je stvorio čovjeka, Bog nam je vjerovao. Dao nam je vlast nad svime što je stvorio. Ali mi smo se ponijeli kao loši gospodari. Zato je potreba za iscjeljenjem tako velika. Potreba za iscjeljenjem naših međuljudskih odnosa, za otklanjanjem bijede, za izlječenjem različitih teških bolesti, za zaustavljanjem zagađenja, za prestankom ratova i zločina.

Ali jedna činjenica ostaje – Bog nam još uvijek vjeruje da smo u stanju riješiti sve te probleme.


Kroz nekoliko tjedana ući ćemo u Korizmu i prići ćemo bliže Kristu na križu.

 

Zamislimo prizor u kojem skeptik stoji u podnožju križa i pita:
„Što je sada, Isuse, sa svim onim što si učinio?“
A Isus odgovori: „Moji će učenici nastaviti!“
„A što ako oni ne uspiju? Ako te iznevjere, Sine Čovječji?“ skeptik će podrugljivo.
„Ja drugog plana nemam.“ uzdahnu Isus.

I zatim umre.

 

Mi smo jedini Isusov plan koji treba osloboditi ovaj svijet od gube, od bolesti srca, uma, duše i tijela, koje nas priječe biti cjeloviti u Kristu. I kao što je gubavac ozdravio i kao što je uvelike propovijedao i razglašavao, isto tako i mi moramo govoriti svakome o svome Spasitelju koji nas dodiruje i koji nas iscjeljuje.

 

Bog nam nije podario život, jer nije znao što bi drugo učinio. Naš život nije nekakav test na kojem prolazimo ili padamo. Naš život je dar, dar kojeg trebamo živjeti u punini. U punini u kojoj mi bivamo Krist jedni drugima ako preuzmemo na sebe rizik dodira, ukoliko postanemo odgovor nečijim molitvama, ukoliko kročimo kroz ovaj život u suglasju s Božjim nakanama. Mi smo Božji jedini plan i ukoliko ne ponesemo svoj križ i ukoliko ga ne budemo slijedili onda ćemo morati na kraju života, na ovome svijetu priznati, da smo iznevjerili onoga koji nas nikada nije iznevjerio.

 

I na kraju moram se vratiti na dno Marmontove gdje se ta ulica susreće s Rivom. U veljaču 2009. U taj petak. 13-ti.

 

Mladi su nas pokušali poučiti da jedan besplatni zagrljaj nepoznatoj osobi možda ne će ozdraviti tu osobu od neke njezine bolesti, ali sigurno može njezin dan učiniti cjelovitijim.
Bog nam je sve dao kako bi smo sve to podarili drugima kao što je to on podario nama.

Ivica Ursić

glasbrotnja.net

About glasUrednik

Pročitajte i ovo

BISKUP KOMARICA ČOVIĆU: “To je strašna rečenica, omeđili ste se do Ivan planine i Kupreških vrata…”

Za banjolučkog biskupa Franju Komaricu Hrvatski narodni Sabor (HNS) je samo hercegovački. On je za …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *