Subota , srpanj 22. 2017.
Naslovnica / Istaknuto / Ivica Ursić – Izlazak iz nemira

Ivica Ursić – Izlazak iz nemira

„Mir je tako dragocjen da bih za njega dao sve osim istine.“
(Matthew Henry)

Živimo u nemirnim vremenima.
Nemir dominira u nama i oko nas.

Politički, gospodarski, financijski i ekološki pokazatelji jasno ukazuju kako bismo uistinu i trebali biti zabrinuti. I da nam san ne bi trebao tako lako padati na oči.

Giuseppe de Santis, poznati talijanski sineast, 1950. godine snima film „Non ce pace tra gli ulivi“ („Nema mira među maslinama“) u kojem, kao uvjereni komunist, propagira klasnu borbu, a sve na primjeru nemira u Italiji 1948. godine, i sukoba između ljevice i desnice.

Maslina, kao i bijela golubica, simbol je mira ali je isto tako baš ona, u povijesti čovječanstva, ponajviše svjedočila bezbrojnim nemirima i sukobima na ovim našim područjima. Koji traju i dan danas.

Ali povijest znamo ili bismo je barem trebali poznavati. Ono što ne znamo, a sve u kontekstu mira i nemira, jest današnjost. Niti znamo, niti želimo znati, da smo uvučeni u život kojeg definira – nemir.

Nemir zbog svjetske situacije (ratovi, terorizam, kataklizme, ekologija, klimatske promjene, nafta, voda, novac).

Nemir zbog regionalne situacije (Zapadni Balkan, BiH, Srbija, „region“).

Nemir zbog naše situacije (posvađanost nacije, neugasli komunistički mentalitet, neprovedena lustracija, neokomunisti i kriptokomunisti na vlasti, rasprodaja zemlje, zaboravljeni branitelji, stigmatiziran Obrambeni rat i Hrvati u BiH).

Nemir zbog situacije na obiteljskom planu (rastakanje obitelji, paralelni svjetovi, poguban utjecaj mass medija, nametanje devijantnog sustava obrazovanja, opća haranga protiv Crkve, abortus, eutanazija, istospolni brakovi).

Nemir u osobnom životu (nestabilnost u zaposlenju, porast teških bolesti, gubitak samopouzdanja, tjeskoba, sebičnost, depresija).
Ne postoji segment ljudskog života koji nije zahvaćen nekom vrstom nemira.

I svi mi (navodno) želimo i sanjamo mir. I ništa drugo.

Kako je ono pjevao John Lennon?
„Give peace a chance …“

Što je Neville Chamberlain rekao, mašući komadićem bijelog papira, kojim je predao Čehoslovačku Adolfu Hitleru?
„Donosim vam mir u naše dane …“

Što svaka misica odgovara kada je upitaju što bi to ona poželjela?
„Pa znate … mir u svijetu …“

I to je mir kako ga vidi čovjek. Mir kako ga vidi ovaj naš svijet.

U svijetu je jako puno različitih aktivista koji se bore za vrijedne ciljeve. Za zaštitu okoliša, za beskućnike, za bolesne, za gladne i žedne. Tu su aktivisti koji se bore za prestanak ratova, za socijalnu pravdu, za prava obespravljenih žena, djece, manjina …

Među njima je puno iskrenih, samozatajnih, odlučnih pojedinaca koji su spremni žrtvovati čak i svoj život za ostvarenje boljeg života na ovome svijetu. Ali što se zbiva kada nestane idealizma, kada se prosvjedni skup završi, kada svi odu doma?

Postaje li mir još samo jedan kultorološki artikal, simbol koji će se ispeglati na nečiju majicu ili će se otisnuti na nekakvom bedžu?

U svojoj autobiografiji „Long Loneliness“ („Duga usamljenost“) legendarna katolička socijalna aktivistica, Dorothy Day kaže da mladenačka čežnja za boljim svijetom ponekad ima previše toga zajedničkog s nihilizmom i sebičnošću. Mladi ljudi idealiziraju promjene ali su rijetko spremni početi od sebe samih.

Ako s jedne strane ovaj svijet preko politike, kao transmisije centara moći, ne želi mir nego potiče nemir i ako s druge strane i naj dobronamjerniji pojedinac mir promatra kao nešto što je on sam u stanju ostvariti, onda je jasno kako ovim svijetom dominira nemir. I da mira nema. I da ćemo teško doći do njega.

I koji je onda izlaz?

Jedino Kristov mir.
Mir kojeg ovaj svijet odbacuje, prezire, zaboravlja.

Ali, kažete vi, pa danas, kao nikad u povijesti, svi govore kako je mir nužan, nophodan. Bez njega se ne može. Da, od običnih, pa sve do elektroničkih čestitki, ova naša kultura je preplavljena jezikom mira. Fraze kao „mir i dobra volja“ već su postale izlizane od enormne upotrebe. Postale su slogani, klišeji iza kojih da skoro više ničega nema. Gole fraze.

U osobnim razgovorima često čujemo poruke „mira“, a politika i mediji govore o dobro naoružanim „mirovnim snagama“ koje su poslane u područja zahvaćena ratom.

Vjernici, tijekom svete mise, jedni drugima pružaju ruku govoreći „Mir s tobom.“, a svećenici završavaju službu Božju riječima: „Idite u miru.“

Kako bi samo bio drugačiji ovaj naš svijet kada sve to ne bi u biti bile obične fraze i kada bi one uistinu dolazile iz dubine našeg srca.

Prorok Ezekiel govori:
„Jer narod moj obmanjuju govoreći ‘Mir’ kad mira nema.“ (13,10)

Ljudi koji žive u nemiru se boje. Žele se u strahu skriti. Skrivanje je neizbježno ljudsko stanje i započelo je jako rano.

„Uto čuju korak Jahve, Boga, koji je šetao vrtom za dnevnog povjetarca. I sakriju se – čovjek i njegova žena – pred Jahvom, Bogom, među stabla u vrtu.“
(Postanak 3,8)

U ovonedjeljnom čitanju iz Ivanovog Evanđelja vidimo sličnu matricu. Učenici su se skrili u kući, iza zaključanih vrata, jer su se bojali vlasti koja je upravo ubila njihovog učitelja. Nemir je zavladao njihovim srcima.

Kada čujemo kako je došlo do neke oružane pljačke, do ubistva, premlaćivanja, do nasilja bilo kakve vrste, velika većina nas želi učiniti isto. Želimo se sakriti. Od Boga, od drugih ljudi i od sebe samih. Nasilje i zločin nas čine nemirnima, ali ne zato što su to neke neobične stvari, nego zato što nas podsjećaju na to koliko smo u biti ranjivi i koliko smo smrtni.

I imamo pravo bojati se.

Prosvjetiteljski, znanstveni, racionalni etos, koji prožima našu kulturu, nas je jednostavno hipnotizirao i mi vjerujemo da sa svakim novim medicinskim, biološkim, kemijskim, genetskim otkrićem, i sa svakom novom psihološkom metodom, mi napredujemo kao vrsta.

A to je laž. Najobičnija laž.

Psihologija nas bezočno laže i uvjerava nas da je ona u stanju „pokrpati“ sve naše „rasklimane“ veze i odnose, i uvjerava nas da ćemo tada uistinu biti „sigurni“ i „mirni“.

Ali mi sigurni nismo.
Nismo ni mirni.
Mi smo ranjivi.
I nemirni.
Zato se i skrivamo.

Skrivamo se u svojem poslu, u svojem hobiju, u alkoholu, neumjerenom jelu, u drogi, u seksu. Skrivamo se u politici, u udrugama. Skrivamo se u štedljivosti, u vitaminima, u tjelovježbi, u niskokaloričnim dijetama. Skrivamo se u svemu i svačemu.

Ali gdjegod se mi odlučili sakriti, svi ćemo se mi, u biti, sakrivati od iste stvari – od svoje ranjivosti, od svojeg nemira, od svoje smrtnosti.

Ako je težnja za skrivanjem neizbježan dio našeg života, onda je čežnja da nas pronađu univerzalna ljudska želja.

Kada se je Isus pojavio među svojim nemirnim i posakrivanim učenicima i kada je rekao „Mir vama!“ on im je u biti rekao „Ne morate se više skrivati. Ne morate više biti u tami, izolirani, usamljeni, u strahu. Ne treba više nemir vladati srcima vašim.“
I onda im je pokazao svoje rane i kao da im je rekao „Ja razumijem vaš nemir i vaš strah. Ja sam se znojio krvavim znojem dok sam se molio. Ja sam visio prikovan na križu. Ja znam kako to izgleda umrijeti.“

I ove iste riječi su upućene i nama – danas.

Upućene su nama kršćanima koji se skrivamo po bezbrojnim skrovištima ove naše kulture. Ove riječi su i za nas kako bi nas ohrabrile da priznamo svoje nemire, svoje strahove i da priznamo svoje grijehe. Ove riječi su i za nas kako bismo izišli iz svojih skrovišta i kako bismo se pridružili svojim prijateljima.

I bilo bi divno kada bi na ovome sve i završilo. Ali Isus nastavlja dalje.

„Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.“ Dakle, on im govori da trebaju ići tamo, u susret onome, što ih je i prepalo, što je unijelo nemir u njihova srca i što ih je natjeralo na skrivanje.

Ako je skrivanje od straha univerzalno ljudsko stanje onda je dolazak na mjesto straha središte Kristovog poziva nama. Učenici bi najradije ostali iza dobro zaključanih vrata ali ih Isus šalje naprijed. Možda čak i u smrt.

Nas Isus često šalje tamo gdje mi najradije ne bismo išli. I nema obećanja da ćemo tamo biti sigurni. Jedino što Isus čini jest da nam pokazuje svoje rane i kao da nas podsjeća da se uistinu imamo čega bojati. Jer je ovaj svijet opasan.
U stanju nas je raniti. I ubiti.

Ali ako nam Isus ne jamči sigurnost – on nam daje svoj mir. Nije to mir ugodnih osjećaja, nego je to mir spoznaje da smo u službi Božjoj, neovisno u kojoj se situaciji nalazili.

Svi Isusovi učenici, osim Ivana koji je prognan na otok Patmos, ubijeni su. Živjeli su običnim životom bacajući svoje mreže prije nego što su upoznali Božji mir, koji je ispunio do vrha njihova srca i koji ih je poveo putem Istine i Života.

Ovaj naš svijet i dalje stenje iščekujući svoje otkupljenje. Jadikovka se njegova čuje s jednog na drugi kraj ove naše zemlje. Koliko se još krvi treba proliti prije nego što onaj, za kojeg su greškom mislili da je vrtlar u uskršnje jutro, ne zasadi ponovno vrt?

Samo Bog to zna.

U međuvremenu možemo upoznati paradoksalni mir kojeg Isus pruža. Mir koji nam daje hrabrosti suočiti se sa stvarima kojih se bojimo. I to sve do dana kada se ponovno nađemo još jednom u vrtu, ali ovaj put bez razloga za skrivanjem.

„Mir Božji, ne to nije mir, to je borba, sukob i razdor u svitak zamotani. Pa ipak molimo samo za jedno – za čudesni mir Božji.“
(„Baciše svoje mreže u Galileji“)

Ivica Ursić

glasbrotnja.net

About glasUrednik

Prpčitajte i ovo

AKTIVNOST ZASTUPNIKA ‘DIJASPORE’ U SABORU RH Raguž i dalje ima malo što za reći, Ljubić se ‘blago popravlja’, a Glasnović – najglasniji

Očekivano, neovisni zastupnik Željko Glasnović i dalje je najaktivniji i od 151 zastupnika, on je …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *