Subota , rujan 23. 2017.
Naslovnica / Istaknuto / Ivica Ursić – JAVNO PONIŽAVANJE

Ivica Ursić – JAVNO PONIŽAVANJE

Kako se osjećate kada Nedjeljom čujete čitanje koje i nije baš umirujuće, nego je čak zbunjujuće, pa čak za vas i neprihvatljivo?

Ovonedjeljno čitanje (Matej 18, 15-20), čini se, pripada baš u tu kategoriju.

Opraštanje je dobra stvar, kažete vi, ali … čujte … sve ima svoje granice, zar ne?

Ako netko zgriješi prema tebi, suoči se s tom osobom, lice u lice, jedan na jedan, i pokušaj stvari raščistiti. Ako pomirba ne uslijedi nekon jednog susreta, suoči se s tom osobom opet i to u prisustvu svjedoka.

Ako se situacija i tada ne razriješi, sve reci Crkvi, odnosno najmudrijima u njoj. I to će biti griješnima prava lekcija. Ali ako i to ne bude djelovalo, onda neka ti onaj koji prema tebi zgriješi, bude kao „poganin i carinik“.

Ovdje već čujem mnoge kako slavodobitno govore: „Tako im i treba, kada se ne žele ispričati i prihvatiti ruku pomirbe. Treba s njima baš kao sa svim tim agnosticima i ateistima.“

Ili kako je jedan filozof rekao: „Mi trebamo uvijek oprostiti svojim neprijateljima ali tek nakon što oni budu javno pogubljeni.“

Nu, ima tu jedan veliki problem.

Čini se da smo mi uglavnom zaboravili sve ono što Isus kaže o opraštanju i kako se je Isus odnosio baš prema poganima i carinicima.

Zato ne donosimo preuranjene i konačne zaključke temeljem istrgnutih citata, ne budimo kao ovaj svijet, nego razmotrimo sve u cijelosti Božje ljubavi i milosrđa.

Kako mi postupamo?

Da, mi, kršćani?

Ako neki drugi član crkvene zajednice zgriješi prema nama … mi jednostavno pozovemo grupu ljudi i požalimo se njima. Možda čak pokrenemo distribuciju pisma u kojem tu osobu optužujemo.

Ako neki drugi član crkvene zajednice zgriješi prema nama … mi mu jednostavno  pošaljemo zločesti e-mail. Kopiju naravno pošaljemo svima u našem „address book-u“. Sada slijede objave na Twitteru.

Ako neki drugi član crkvene zajednice zgriješi prema nama … mi jednostavno ne kažemo ništa. Mi ga izbjegavamo. Izbacimo ga sa Facebooka. A ako ga ne možemo izbjeći Nedjeljom na misi mi onda jednostavno odemo u drugu crkvu.

Isus, u današnjem čitanju, izravno govori svojim učenicima neka nam kažu što nas čeka. Ako te brat ili sestra u vjeri povrijede, naljute, ražaloste ili ti nanesu bilo kakvo zlo … otiđi i razgovaraj s njima izravno … oči u oči.

Ne samo što takav put vodi do oprosta, nego to čini na milosrdan način. Povrijeđena strana ne vuče kroz blato onoga tko ju je povrijedio. I ako se sve tu riješi nitko za to ne treba ni znati. U zajednici oprost je moguć bez straha i neugodnosti. Do oprosta može doći u tišini. S ljubavlju.

Ali ako to ne djeluje, povedeš osobu ili dvije sa sobom. To ubrza malo stvar ali i dalje ostaje dovoljno prostora za milosrđe i diskreciju. A onda ako se stvari ne dovedu u red, iznesi sve pred Crkvu, jer ako nismo u stanju to učiniti između sebe, u Crkvi, kako ćemo pomirbu donijeti svijetu?

Crkvena zajednica nije kao sekularni svijet.

Umjesto da se među sobom tužakaju i kažnjavaju, vjernici trebaju prijestupniku pružiti novu šansu. Da, s prijestupnicima se treba konfontirati ali ih se ne smije javno ponižavati. Umjesto osude i progona trebaju dobiti šansu za pokajanje. Treba pomoći ljudima da se ne osjećaju poniženima. Ali to zahtjeva izuzetno veliku osjećajnost.

James Twitchell, autor knjige „For Shame: The Loss of Common Decency in American Culture“ („Na sramotu: Gubitak uobičajene pristojnosti u američkoj kulturi“) kaže da je dovođenje ljudi u neugodnu situaciju danas jako popularno. Ne može sudstvo riješiti svaki problem, pa je sramoćenje onih koji su pogriješili sve češće.

U davna vremena prekršitelje zakona ili nekih običaja, dovodili bi na glavni gradski trg gdje bi se prolaznici nad njima iživljavali vrijeđajući ih. Mi danas činimo isto ali na drugi način. Činimo to putem „medijskog linča“.

 

Javno sramoćenje ljudi sve više postaje prihvatljiva praksa. Vlada uvjerenje da netko tko je počinio nešto loše, ako proživi dovoljno javnog sramoćenja, da će mu to pomoći okrenuti život u drugom pravcu.

Drugim riječima, društveno je dobro i opravdano prekršitelje dovesti u stanje osramoćenosti. Tako tvrdi James Twitchell. I ovo se sigurno sviđa velikom broju ljudi.

Ali bi li se Isus složio s ovom filozofijom?

Put Crkve je put pomirenja. Jer ako želimo da se netko iskupi onda to znači pomoći toj osobi povratak u stanje mira sa samom sobom i s bližnjima.

Dakle, Crkva treba učiniti sav mogući napor da pruži prigodu svima koji su sagriješili kako bi ispravili ono što su krivo učinili.

Crkva je skup vjernika u pravom smislu kada njezini članovi čine sve moguće napore kako bi podarili ljubav, oprost i potporu.

U današnjem čitanju Isus opisuje proces koji se razlikuje od svega onoga kako ovaj svijet postupa. Umjesto kamenovanja, optuživanja i javnog sramoćenja, crkvena zajednica treba činiti sve kako bi griješniku pružila prigodu za novi život.

Koliko smo mi danas blizu Isusovom učenju? Bojim se da smo objeručke prihvatili sve “blagodati” sekularnog svijeta kako bi se obračunali sa svima onima koji su nam “stali na žulj”.

To nam je daleko lakše, nego oprostiti.

Naravno, sve dok mi osobno ne budemo izloženi javnom ponižavanju.

Ivica Ursić

glasbrotnja.net

About glasUrednik

Prpčitajte i ovo

Pogledajte zašto je govor srbijanskog zastupnika o LGBT lobijima za dva dana vidjelo više od 1,75 milijuna ljudi

Boško Obradović, osnivač srbijanske stranke Dveri, tijekom rasprave o pravima LGBT zajednice u Srbiji održao …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *