Ponedjeljak , travanj 22. 2019.
Naslovnica / Istaknuto / Ivica Ursić – JESMO LI SPREMNI ZA SUSRET S KRISTOM?

Ivica Ursić – JESMO LI SPREMNI ZA SUSRET S KRISTOM?

Mi smo samo obični ljudi,

mi ne znamo kojim putem ići,

jer mi smo obični ljudi.“      

(John Legend)

 

Ovo je refren pjesme „Obični ljudi“ čiji je autor John Legend, nagrađivan (Grammy) za najbolju mušku R&B interpretaciju.

Pjesma je prepuna kontrasta, kontradikcija, osjećaja krivnje, sumnje i straha. Legend pjeva o tome kako ljudi krivo prosuđuju kada su njihove veze i odnosi u pitanju i tvrdi da su naši međusobni odnosi teška stvar s neizvjesnim ishodom. Ako želimo da neka naša veza uspije trebali bi činiti kompromise ali čak ni oni nisu jamstvo za siguran uspjeh.

Ne samo što smo „obični“, ne samo što nam je život ionako težak i kompliciran, nego smo još i osuđeni na život prepun kompromisa koji ništa ne jamče.

Zar je onda čudo što, prepuni osjećaja krivnje, sumnje i straha, bježimo u svijet iluzija, što živimo tuđe živote, što smo postali obični voajeri kojima je jedino preostalo nadati se da će nam gospodari osigurati dovoljnu porciju „kruha i igara“?

Iz naših redova ovaj svijet ne poziva nikoga na svoje „partije“ i na svoje „domjenke“, nikoga od nas ne „regrutira“ među svoje izabranike i svoje miljenike.

Ali neko to ipak čini.

Netko ipak bira za važne pozicije – obične ljude.

Isus to čini.

Zašto je Isus birao obične ribare?

Sigurno ne zato što su savršeni ljudi, ili zato što su bili sjajan primjer jako uspješnih profesionalaca („svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo“). Ne, birao ih je zato što ih je njihov osjećaj potrebe za Božjim milosrđem držao na rubu, podalje od svih onih koji su u svojoj oholosti mislili kako oni – sve znaju.

Mi ne volimo kada nas se naziva – običnim ljudima.

To je za nas uvreda. Nešto ružno.

Ponižavajuće.

Mi volimo kada nas ovaj svijet drži za „neobične ljude“. I onda naš ponos, naša oholost, naša samozadovoljnost i naša samodovoljnost ispune naša srca, zavladaju s nama i mislimo kako smo sretni i uspješni.

Malo je nedostajalo pa da i Šimun upadne u tu istu zamku. Malo je nedostajalo pa da Šimun, nakon Isusovih riječi: “Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov.”, ne kaže: „Čekaj malo, pa ja sam ovdje stručnjak, a ti … ti si … tesar?!“

Možda je Šimun to i promislio ali nije izgovorio nego je, požalivši se na lošu noć, rekao: „…ali na tvoju riječ bacit ću mreže.”

Nakon što su im se mreže skoro pokidale od velikog ulova Šimun postaje svjestan svega. Uočava svoj ponos, svoju samodovoljnost i moli Isusa neka ode od njega i neka napravi dovoljan razmak između njegove slabe vjere i Isusove svetosti.

Tek kada se je Šimun osjetio grješnim i praznim bio je spreman za Isusov poziv, za poziv koji će ga ispuniti i učiniti „ribarom ljudi“. Sada mu je jasno da grješnost nije prepreka koja će Boga držati podalje, nego da grješnost koja je u nama treba prepoznati, nje se odreći, i da tada postajemo spremni za Božji ulazak u naše srce.

Šimun je prva osoba u Evanđelju koja je priznala svoju grješnost ali je Šimun i prva osoba koju je Isus pozvao.

Bog ne postaje nervozan kada vidi našu grješnost. Bog je u stanju nositi se s nama grješnicima, jer naš Bog daje nama grješnicima novu priliku za život.

Sve počinje kada Isus dođe do nas, kada dođe usred naših „običnih života“. Kada dođe tamo gdje živimo, gdje radimo, gdje se odmaramo, kada dođe u naš ured, u našu učionicu, u bolnicu, u kuhinju i kada zatraži od nas da mu toliko vjerujemo pa da učinimo nešto „neobično“, nešto što ovaj svijet od nas „običnih“ nikada nije zatražio, a niti je ikada mislio zatražiti.

Da odemo ribariti usred dana u duboko more.

Da učinimo nešto izvan naše uobičajene rutine.

To zahtjeva povjerenje, jer mi to u normalnim okolnostima nikada ne bismo učinili. Ne bismo ni promislili to učiniti.

Jer mi smo „obični ljudi“, zar ne?!

Ali to je način na koji Isusov poziv najčešće i dolazi.

Krist prodire u naš „obični“ život, na svoj „neobični“ način.

I sve ovisi kako ćemo mi Kristu odgovoriti.

I jesmo li spremni za susret s Kristom?

Takvi susreti nisu laki, jer oni dolaze u trenutcima naših slabosti, naše ranjivosti. Dolaze u trenutcima naših neuspjeha. Kada su naše mreže prazne.

„Svu smo se noć trudili … i … ništa.“

Tko se od nas ne može prepoznati u ovoj rečenici?

Mučiš se, trudiš, radiš, boriš, tegliš, pokušavaš ali rezultati – nikakvi.

Pun si nervoze, tjeskobe, straha. Depresivan si. Očajan.

„Svu smo se noć trudili … i … ništa.“

Ali baš tada Isusov poziv dolazi, dolazi kada mi to najmanje očekujemo. Dolazi onda kada nismo uspjeli. Kada nas je ovaj svijet dodatno ponizio i odbacio. Kada nam je svega preko glave. Kada nam je muka od svega i svakoga. Kada se osjećamo tako obični, jadni i beskorisni.

Isus obično ne ulazi u naš život kada smo mi uvjereni da kontroliramo stvari oko sebe i kada vjerujemo kako vladamo situacijom. Kada smo opijeni ovozemaljskim uspjesima i kada mislimo da smo mi daleko od „običnih ljudi“.

Isus dolazi usred naše ranjivosti.

Dolazi usred naše zbunjenosti, usred naših neuspjeha.

Dolazi usred naših grijeha.

Isus dolazi i odvodi nas na pučinu, u duboko more, usred dana, tamo gdje nikada nismo bili, jer je ovaj svijet nas odlučio zauvijek ostaviti na svojim marginama.

Bog ima, za razliku od ovog svijeta, jako visoko mišljenje o nama. O nama „običnim ljudima“. Bog jako cijeni naše mogućnosti. On ne želi da se mi brčkamo u životnim plićacima gdje nas je bacio ovaj svijet. Bog želi da mi osjetimo dubinu. I da mu vjerujemo kada nas u nju vodi. Traži od nas hrabrost. I vjeru.

A mi, što ćemo učiniti?

Hoćemo li ostati u plićaku od života?

Hoćemo li ostati na marginama ovoga svijeta?

Hoćemo li kukati kako „ne znamo kojim putem ići“?

Hoćemo li pristati biti „obični ljudi“?

Ili ćemo prihvatiti Božji poziv?

Ivica Ursić

glasbrotnja.net

About glasbrotnja.net

Pročitajte i ovo

Ivica Ursić – USKRS

Kada se suočimo s nekom novom realnošću onda imamo na raspolaganju najmanje tri opcije kako …