Utorak , studeni 20. 2018.
Naslovnica / Istaknuto / Ivica Ursić – NA KRAJU KONOPCA

Ivica Ursić – NA KRAJU KONOPCA

Jedna od najljepših Kierkegardovih parabola zove se „Čovjek koji je hodao natraške“. Kada čovjek okrene leđa nekome i otiđe od njega, izuzetno je lako primijetiti da je otišao, ali kada čovjek okrene svoje lice prema onome od kojeg odlazi, hodajući natraške, a u isto vrijeme pozdravlja tu osobu, uvjeravajući je neprestano da se odmah, istog trena, vraća i stalnoj joj govori: „Tu sam … ne brini.“, iako je svakog trena od nje sve dalje i dalje – onda nije lako toga biti svjestan.

Ista je stvar s onima koji, prepuni „dobrih namjera“ i lakih obećanja, uzmiču natraške i sve se više i više udaljavaju od – dobra.

Ova parabola, velikog danskog filozofa, nevjerojatno se podudara s pismoznancima, iz ovo nedjeljnog čitanja Evanđelja po Marku (12, 38-44), koji hodaju u dugim haljinama i koji vole pozdrave na trgovima, a podudara se također nevjerojatno i s nama – danas.

S nama i s našom društvenom situacijom.
S našom političkom situacijom.
Situacijom koja će eskalirati u svoj svojoj zloćudnoj dimenziji baš kada to bude najvažnije, kada se nađemo pred biračkom kutijom.

I mi obožavamo prve redove, najbolja mjesta, ma gdje god išli. Ne bi li ispali što bolji, pametniji i pravedniji govorimo biranim riječima i izgovaramo duge govore.

To je zasigurno snažna i važna poruka današnjeg čitanja ali ja bih se ipak posvetio središnjem liku.

Udovici.

Tako se često pozivamo na parabolu o udovičinom novčiću, ali dosta je ta jedna žena, mislimo mi, dosta je ta jedna udovica kao dobar primjer i kao tema za dobru priču, jer ne bismo mi bili baš oduševljeni kada bi oko nas bilo puno takvih ljudi. To bi nam dalo misliti, a mi ne volimo misliti. Neka drugi misle umjesto nas.

Ova udovica nema imena, mi ne znamo je li ostala u Isusovom društvu ili je nestala u gomili i nitko je više nije vidio. Ili je možda Isus rekao svom glavnom za financije (Judi Iškariotskom) neka joj poda nešto novca. Ili je ostala s Isusom sve do samog kraja.

Evanđelje ne otkriva ni jednu od ovih pojedinosti.

Bezimena udovica koja je dala sve što je imala gubi se, iščezava u pozadini.

Ali možda je njezina bezimenost adekvatna za ovu parabolu. I možda je dobro što mi pojma nemamo kako ova priča završava. Bezimena žena čiju konačnu sudbinu ne znamo možda je bolja metafora za povjerenje od bilo čega.

Udovica je bila suočena s neizvjesnom budućnošću.
U tom trenutku, kao mnogi među nama, okreće se Bogu.
Vjeruje ako poda sve što ima Bogu da će joj Bog uzvratiti.

Je li joj Isus sam uzvratio ili se je Bog za nju pobrinuo ne neki drugi način, mi to ne znamo ali u to moramo vjerovati. Mi vjerujemo da je udovičina priča završila dobro.

Njezinim primjerom Isus nam pokazuje da ono što zadržimo, da ono što uskratimo, zna biti važnije od onoga što podarimo.

Udovica je bila žena velike vjere, koja nije ništa zadržala.
Znala je da treba dati, znala je da sve što ima da je ionako Božje.

Jer mi Bogu ne možemo ništa dati, ali mu možemo ponuditi sebe.

Ona je bila samo jedna siromašna žena.
Bila je udovica kojoj su ostala samo dva novčića.
Bila je Božje dijete koje je položilo čitav svoj život u ruke svojega Spasitelja.

Ako bismo površno razmatrali ovo čitanje onda bismo vjerojatno sve sveli na pitanje novca i oko novca. Udovica u današnjem čitanju dala sve što je imala iako se je to onima oko nje vjerojatno činilo mizernim. I ne zaboravimo ona je netko tko je već toliko toga izgubio, jer bila je udovica.

Pokušajmo na trenutak zaboraviti novac i pomislimo na mjesta u svojem životu na kojima smo se morali odreći nečega i to uz veliku žrtvu i bol.

Za to otkriti ne trebamo mi baš lutati po svijetu za takvim primjerima u kojima su ljudi dali SVE za nešto u što su vjerovali ili zato što ih je sam Bog na to pozvao.

Mi ćemo za neko vrijeme opet na izbore.
Jesmo li spremni pred glasačkom kutijom promisliti da su nam to omogućili, darovali, osigurali neki koji su za to naše pravo – dali SVE!?

Naši branitelji su, baš kao i ova udovica, dali uistinu – SVE.
Sve. Bez ostatka.
To što su dali bilo je najvrijednije što su imali.
Dali su svoje želje, svoje snove, svoja nadanja.
I sve su to davali, sve do trenutka kada više nisu imali što dati.

Osim svojega života.
A onda su i njega dali.

Davanje bez ostatka.
Davanje bez računice.
Davanje bez kalkulacije.
Davanje do kraja.

To je nešto najteže u životu.
I udovičino je davanje baš to.

Nije ovdje riječ o dva novčića.
Riječ je o davanju.

O davanju Bogu onoga čega nam se je najteže odreći.

I baš u takvom trenutku, Isus nam govori, da smo najviše blagoslovljeni i da smo mu najbliže. Najbliže Bogu i Životu kojeg nam je namijenio.

Usudio bih se „dodati“ nešto Blaženstvima iz Besjede na gori.

„Blago onima koji osjećaju kao da su na samom kraju konopca, jer tada su Kristu najbliži.“

Kada nam se čini da smo na kraju konopca tada nam je teško zamisliti da smo baš tada naj blagoslovljeniji. Zar ne?!

Ali Isus baš tada želi biti uz nas.

Baš poput ove udovice i mi smo ponekad u svom životu posegnuli u svoje džepove i tamo smo pronašli samo dva novčića. Kada smo ih spustili u škrabicu za milodare to nije prouzročilo neki jako dramatičan zvuk, ali baš u tom trenutku mi smo se susreli s Bogom.

Kada se nađemo na kraju svojih snaga, na kraju svojih mogućnosti, kada nam konopac života bježi kroz prste, onda ništa drugo i ne preostaje nego – pustiti sve.

I baš tada kada sve pustimo dodirnuti ćemo tlo svojim nogama i moći ćemo hodati zajedno sa svojim Bogom – nikada više sami.

Blago vama koji dajete svoja „dva posljednja novčića“.

Ivica Ursić

glasbrotnja.net

About glasbrotnja.net

Pročitajte i ovo

Skoro cijeli državni vrh s tisućama ljudi u Koloni sjećanja

Nekoliko desetaka tisuća domoljuba pristiglih u Vukovar iz cijele Hrvatske i inozemstva dostojanstveno prolazi u …