Subota , lipanj 23. 2018.
Naslovnica / Istaknuto / Ivica Ursić – OŽILJCI NADE

Ivica Ursić – OŽILJCI NADE

„Ožiljci nas podsjećaju da je naša prošlost stvarna.“ (Cormack McCarthy)

Nema osobe bez ožiljaka. Svatko od nas ima nekakav ožiljak. Vidljiv ili nevidljiv. I iza svakog ožiljka stoji priča. Ponekad bolna, ponekad smiješna. Ponekad puna srama, a ponekad puna ponosa. Život nam je obilježen nekom od tih priča, dok se nekih više i ne prisjećamo. Ali svaki ožiljak vidljiv je podsjetnik rana koje su nam nanijete.

Ne možeš živjeti život, a ne biti ranjen. To dolazi u paketu. Ali ima nešto kod ožiljaka što ljude čini više ljudima. Mi smo ponekad (i to s pravom) sumnjičavi kada vidimo ljude koji, onako na prvi pogled, djeluju – savršeno. Djeca bez oderanih koljena, tinejđeri bez bubuljica, žene savršenih proporcija, starije osobe bez bora, svi oni izazivaju kod nas barem blagu nevjericu.

Ima nešto stvarnog, uvjerljivog, vjerodostojnog u ožiljcima.

Ali kako onda govoriti o „ožiljcima nade“ kada je u svakoj od tih priča prisutna bol?

„Sve što mi ovi ožiljci mogu dati jest – nada, ali sve što vidim u ovoj noći jesu brodovi koji tonu.“, jada se pjesnik.

Za nas kršćane nadu simbolizira smrt i uskrsnuće Isusa Krista. Križ, simbol okrutne smrti, postao je simbol nade, jer je Krist svojim uskrsnućem pobijedio smrt. Kristovi ožiljci nas podsjećaju da je nemoguće preskočiti razdoblje od Cvjetnice do Uskrsa. A mi ljudi bismo to najradije učinili. Kristovi ožiljci pomažu nam sjetiti se mračnih dana i muke koju je Isus podnio kako bi otkupio naše grijehe.

Isusovi ožiljci svjedoče svu njegovu muku, bol i patnju. Oni su vizualni podsjetnik da uz činjenicu da je Isus bio Bog da je ujedno bio i čovjek. Za pretpostaviti je da je Isus želio da njegovi učenici vide njegove ožiljke kako bi mogli razumjeti nadu koju oni predstavljaju.

Što bi bilo da se je Isus pred učenicima pojavio bez ožiljaka?

Isus se pojavljuje, učenici su u strahu, zaključani su, ali vidjevši Isusove ožiljke dolazi do transformacije njihovog duševnog stanja. Oni sada slave. Zamislite, ožiljci, koji su rezultat boli, rezultiraju radošću i nadom.

Dakle, što bi bilo da se je Isus pred učenicima pojavio bez ožiljaka?

Pa, učenici vjerojatno ne bi povjerovali da je ovaj čovjek uistinu njihov uskrsli Gospodin, onaj koji je mučen i koji je umro prikovan za križ. Isus bez ožiljaka značilo bi pitati se je li on uopće bio u cijelosti čovjek, kao što je u cijelosti bio Bog? Postavilo bi se logično pitanje je li Isus iskoristio svoje božanske moći i izbjegao patnjama i boli? Vjerojatno bi bilo onih koji bi se upitali može li Krist uistinu razumjeti ljudsku bol i patnju? Može li uopće suosjećati s nama?

Isusovi ožiljci, ožiljci nade, nevjerojatno su značajni za našu vjeru.

Često se krivo misli da su učenici, a Toma prije svih, tražili od Isusa da vide njegove rane. Ali ako pozorno čitamo Sveto Pismo onda možemo vidjeti da je Isus sam ponudio učenicima neka pogledaju njegove ožiljke.

Učenici su odgovorili radošću, a Toma je odgovorio središnjom istinom čitavog Evanđelja: „Gospodin moj i Bog moj!“. Ovim riječima Toma na najsnažniji način spominje Isusov pravi identitet. Toma, vidjevši Isusove ožiljke, prepoznaje Boga u Kristu, prepoznaje Riječ koja je tijelom postala.

U svojoj knjizi „Fingering the Evidence“ („Ukazujući na dokaze“) Richard B. Hays kaže: „Zar nije zanimljivo da je Bog u stanju uskrsnuti Isusa iz mrtvih, a nije iscijelio rane od čavala na njegovim rukama? Je li to bio previd? Sigurno nije. Moć smrti je pobijeđena, ali su ožiljci ostali.“

Kada je Isus pokazao učenicima svoje ožiljke on je u biti njima rekao: „Evo mog potpisa!“

Isus, naš Gospodin i naš Bog, u slavi uskrsnuća, još uvijek nosi rane svojeg iskustva Boga u susretu s nama ljudima na zemlji. Uskrsnuće nije odstranilo njegovo bolno ljudsko iskustvo. Uskrsli Gospodin još uvijek nosi na svom tijelu ožiljke koji govore o njegovoj solidarnosti sa ljudskom patnjom. Ti ožiljci služe kao podsjetnik da je Bog s nama kroz čitavo vrijeme i da ostaje uz nas kroz sve ono što nam se događa, a poglavito kroz našu bol i patnju.

Slika uskrslog Krista s ožiljcima, na rukama i na boku, podsjeća nas da kada mi patimo da je jednako tako patio i naš Bog, da kada mi plačemo u samoći da je jednako tako te emocije proživljavao i naš Bog, da kada se mi osjećamo napušteni da je Krist pribijen na križ vapio: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“

Mi nemamo nekakvog nezainteresiranog i ravnodušnog Boga koji stoji na distanci, nego imamo Boga koji u cijelosti ulazi u stvarnost naše boli. I kada mi patimo onda mi znamo da Krist može reći: „Ja sam bio tamo i to mogu posvjedočiti moji ožiljci.“

Dok se mi nosimo s našim životnim mukama, bolima i ranama, Kristovi ožiljci postaju ožiljci nade koji nam jamče da ćemo u Kristu iscijeliti svoje rane i pobijediti svijet i smrt.

„Ožiljci nisu znakovi slabosti, oni su znakovi opstanka i ustrajnosti.“

(Rodney A. Winters)

Ivica Ursić

glasbrotnja.net

About glasUrednik

Pročitajte i ovo

DIANA ZELENIKA: Prijete mi da će me izgurati s ceste, pretući, a prijete i mom djetetu!?

Među svim do sada poznatim kandidatima za članove Predsjedništva BiH, samo je jedna dama. Aktualna …