Srijeda , prosinac 13. 2017.
Naslovnica / Istaknuto / Ivica Ursić – SVATKO SAMO ČEKA

Ivica Ursić – SVATKO SAMO ČEKA

Čekajući ribu da zagrize ili vjetar da ponese zmaja,

ili čekajući petak večer ili čekajući možda strica Ivana,

ili vodu da uzavre ili bolje vrijeme ili nisku bisera,

ili par hlača ili periku s loknama ili novu šansu,

svatko samo čeka.“

 

(Theodor Geisel)

 

Mi smo ljudi nestrpljiva čeljad. Teško nam je čekati na odgovore, na solucije, na vrijeme da se promijeni, vjetar da okrene, kiša da stane, standard da poraste, želje da nam se ispune.

Svi smo mi upoznali žudnju nadanja – da će nas najdraži zaprositi, da će najdraža pristati. Svi znamo koliko žudimo čekajući dan vjenčanja, završetak školovanja, svoje prvo zaposlenje, okončanje mučnog razvoda, zasluženu mirovinu. Svi znamo kako žarko čekamo tuga neka da nas mine, zdravlje da nam se vrati.

Čekanje je poput dvosjeklog mača. Ili smo opsjednuti čekajući druge neka odluče o sudbini našeg života ili nestrpljivo čekamo sami sebe ne bi li donijeli neku za život bitnu odluku. I u jednom i u drugom slučaju mi se osjećamo kao zarobljeni. Kao u klopku ulovljeni.

Advent je, a mi smo ljudi zarobljeni razno-raznim stvarima. I čekamo. Čeznemo za Bogo-čovjekom da se porodi i to nije ni malo lako čekanje. Čitav naš život troši se, ovako ili onako, na čekanju. Na ono bitno ali nažalost najčešće na ono manje bitno ili uopće nebitno.

Okrećemo broj telefona i glas kaže … „vi ste na čekanju“ … i onda naše uši ispuni iritirajuća glazba … naša narudžba još nije stigla na red … izgleda da se je lift zaglavio … naš partner opet kasni … kasni nam plaća … kasni zima … kasni sreća … sve kasni … i mi … uredno čekamo.

Život je niz nadanja i čekanja i polu-ostvarenja. S milošću i oboružani strpljenjem, i naravno kolikim-tolikim razumijevanjem ovog ljudskog stanja, u kojem se neostvarene želje samo gomilaju, mi čekamo i čekamo.

Čekanje je tajna. Čekanje je misterij. U svim vremenima kada moramo čekati postoji smisao. To mora biti izuzetno važan misterij, jer toliko u našem životu čekamo. Naša svakodnevica je ispunjena tim malenim trenutcima čekanja koji na kušnju stavljaju naše strpljenje, naše živce i koji nas uče samokontroli.

Mi čekamo na obroke da nam se posluže, na pismo da nam ga dostave, na prijatelja da nas nazove. Mi čekamo u redu pred blagajnom u supermarketu. Naši aerodromski terminali, željezničke postaje i autobusni kolodvori veliki su moderni hramovi čekanja. Ispunjeni su ljudima koji radosno čekaju dolazak svojih milih i dragih ili u tuzi stoje i čekaju kako bi se od njih rastali.

Mi čekamo sami na sebe kako bi odrasli iz djetinjstva u zrele godine. Mi čekamo na one unutarnje glasove koji nam govore kada smo pripravni za naredni korak. Mi čekamo na uspjeh i na priznanje. Čekamo da nas ovaj svijet pohvali, pomiluje po glavi i oda nam zasluženo priznaje za sve naše napore i trude.

Mi nismo u stanju isključiti ili odbaciti čekanje iz svojih života. Ono je dio našeg životnog tkiva, tkiva koje je protkano pričama našeg života.

Današnja kultura, filozofija življenja željela bi da mi zaboravimo na potrebu čekanja, nudi nam se isključivo instant zadovoljstvo. Ne čekaj ni na koga i ni na što. Život je kratak. Jedi, pij i veseli se, jer ćeš sutra ionako umrijeti.

I tako, malo po malo, iz dana u dan, utuvljuju nam u glavu kako nam je najbolje prihvatiti neodgovornu slobodu življenja. Upozoravaju nas kako se nikako ne bismo smjeli vezivati ni uz koga i ni uz bilo što, poglavito ne uz Boga, obitelj i domovinu. Govore nam kako ne smijemo očekivati ništa ni od koga, a niti ti drugi smiju bilo što očekivati od nas.

Naš životni brod ne smijemo sidriti dobrim starim sidrima, nego neka slobodno plovi, luta, pluta, jer ako bismo se sidrili značilo bi da – čekamo.

Ali ako mi uistinu želimo biti stvarna ljudska bića, duhovna kao i tjelesna, s dušom i sa srcem, mi onda moramo naučiti kako čekati. Jer ako nikada ne naučimo kako čekati onda nikada ne ćemo naučiti voljeti nekog drugog nego ćemo isključivo voljeti sami sebe. A i to će biti kratkog vijeka. Bez mjesta čekanja naša srca ne mogu biti dovoljno osjetljiva i mi ne možemo promijeniti se. Mjesto čekanja mijenja i naš pogled. Naš vid.

Mjesto čekanja mijenja naše srce i potvrđuje da mi ne možemo učiniti ništa nego pripremiti se. Inicijativa je u Božjim rukama. Mjesto čekanja potvrđuje da nas negdje netko dovoljno snažno voli i da je spreman za nas sve učiniti novim, počevši od nas samih.

Advent je mjesto čekanja. Čekaonica. Svi smo mi pozvani provesti više vremena, nego što bismo to željeli, u čekaonici. Ali naša kultura nije kultura koja želi čekati. Neprestano nas se tjera na što veću žurbu i to prije svega sve naprednijom tehnologijom. Međutim, što god je tehnologija učinila za našu kulturu putevi Božji se nisu promijenili. On nam još uvijek govori: „Prestanite i znajte da sam ja Bog.“ (Psalam 46, 11)

I Advent nam govori da se umirimo, da prestanemo, da čekamo, da se rastrijeznimo i budemo tihi kako bismo mogli primiti istinu. Istinu za koju nas ova naša kultura želi učiniti nespremnima, jer na sve moguće načine želi da je mi ne čujemo i ne primimo, jer spoznavši istinu mi bismo bili slobodni.

Advent je mjesto i vrijeme čekanja. Advent nas priprema za veliki Božji događaj. Ništa vrijednog ne dolazi bez pripreme. Ništa vrijednog se ne može roditi izvan mjesta čekanja. Nama Advent treba kako bi se pripremili za drugi Kristov dolazak. Nama treba vrijeme trijezno u ovom vremenu „božićnog pijanstva“. Nama treba Advent, vrijeme čekanja, u ovome svijetu koji nam neprestano ponavlja – zgrabi i – požuri.

Kaže Kahlil Gibran da mi živimo samo kako bi otkrili ljepotu i da je sve ostalo jedan oblik čekanja. Ako je on u pravu onda smo mi uistinu osuđeni na čekanje.

Međutim nitko od nas ne voli čekati. Teško je čekati. Ni ja ne volim čekati. Ja odgovor želim – sada. Odgode me zbunjuju. Nerviraju. Frustriraju. Ljute. Obeshrabruju.

Vjernik čekanje uvijek povezuje s Bogom i tumači kao Božje kašnjenje. Čudi se čovjek. I pita: „Koliko dugo, o Bože moj?“ U Starom zavjetu prorok Habakuk također želi dobiti odgovore, ali Bog je odlučio pričekati. „Stat ću na stražu svoju, postavit se na bedem, paziti što će mi (Bog) reći.“ govori Habakuk (2,1). Bog mu odgovara: „Ovo je viđenje samo za svoje vrijeme; ako stiže polako, čekaj, jer odista će doći i ne će zakasniti!“ (Habakuk 2,3)

Vjera, odistinska vjera, nikada ne odustaje. Ona zna da usprkos nekim pojavama, da je sve dobro. Vjera može čekati bez nekih znakova ili značajnih indikacija da Bog djeluje, zato jer je vjera sigurna u Boga.

Madame Jeanne Marie Bouvier de la Mothe Guyon, mistik iz 17. stoljeća, kaže: „Svako je kašnjenje savršeno dobro, jer smo u sigurnim Božjim rukama.“

I mi bismo trebali svako kašnjenje držati savršeno dobrim, jer su odgode dobra prigoda i razlog za molitvu, a ne za tjeskobu, nestrpljivost i ljutnju. Kašnjenja i odgode prave su prigode da Bog učvrsti u nama neuništive, ali nama tako teško ostvarive, kvalitete poniznosti, strpljenja, mirnoće i snage. Bog nama nikada ne kaže: „Pričekaj za trenutak.“ ako ne planira učiniti nešto s nama i s našom situacijom. Bog želi biti milostiv. Zato, ako nam se čini da Božji odgovor kasni – čekajmo ga, jer on će sigurno doći.

Čekanje na Božje obećanje tj. na Njegovo ispunjenje obećanog, dio je našeg povjerenja u Boga. Bez obzira koliko je kašnjenje mi na Boga moramo čekati. U poslanici Hebrejima jasno stoji: „Čuvajmo nepokolebljivo vjeru nade, jer je vjeran Onaj koji dade obećanje.“ (Hebrejima 10,23)

Utemeljitelj Opusa Dei, Sv. Josemaria Escriva de Balaguer, kaže: „Kada ne bi bilo drugoga života doli ovoga, bilo bi to okrutno ruganje: licemjerje, zloća, sebičnost, izdaja.“ Uistinu snažne, teške, proročke riječi. Udaraju snažno poput čekića u kovačnici. Jer kada ne bi bilo Boga ljubavi, milosti i mudrosti onda bi naš ljudski život uistinu bio uzaludno čekanje da nam isprazno vrijeme – prođe.

Kako je od toga samo različita kršćanska nada. Mi čekamo. Mi iščekujemo „blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista.“ (Titu 2,13)

Ta nas nada drži. Nada da onkraj ovog svijeta postoji život neopisivog blagoslova.

Kaže priča da je jedan svećenik čekao u redu na benzinskoj crpki kako bi napunio rezervoar svog automobila prije vikenda. Poslužitelj je radio brzo, ali bilo je jako puno automobila pred njim. Konačno, poslužitelj ga uputi prema slobodnoj crpki. „Velečasni“, reče mu mladić, „žao mi je što ste čekali. Čini se kao da svatko čeka zadnji čas prije nego što će krenuti na dugo putovanje.“ Svećenik se nasmiješi: „Znam što mislite mladiću. I u mom poslu vam je isto.“

Čekamo li mi uvijek zadnji čas kako bi spoznali neke bitne stvari?

Hoćemo li uopće imati vremena?

Jesmo li možda već okasnili? ***

 

Moja duša više iščekuje Gospoda

nego noćna straža zoru.“

(Psalam 130, 6)

 

*** U kolumni su korišteni prilagođeni dijelovi knjige autora kolumne „Sva moja sidra“ (osobna naklada 2011.)

Ivica Ursić

glasbrotnja.net

About glasUrednik

Prpčitajte i ovo

Vlado Marušić – OTROVNE GLJIVE

Dati ću si slobodu pa ću dovesti u korelaciju odnosno u paralelno razmatranje dvije dogme …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *