Petak , prosinac 4. 2020.
Naslovnica / Istaknuto / Ivica Ursić: SVI SVETI…

Ivica Ursić: SVI SVETI…

Na današnji blagdan Svih svetih možda će vam se učiniti nesuvislim postaviti pitanje „Tko ne može biti svet?“.

Zar ne bi bilo bolje nabrojiti sve uvjete koje je potrebno ispuniti kako bi se postalo svetim?

U ovo naše vrijeme kada se sekularno (svijet) upliće u sveto (Crkva) i kada neki kriteriji, koji su prije svega politički, stoje kao preduvjet proglašenja nekog svetim najbolje je okrenuti se Evanđelju.

Ovonedjeljno čitanje (Matej 5, 1-12) koje je dio Isusovog Govora na gori, u kojemu je riječ o blaženstvima, idealan je način kako razmišljati na temu svetosti.

Isus proziva blaženima one ljude koji su siromašni i nemaju iza sebe nikakav “lobby”, dakle nemaju svjetovnu potporu.

Isus proziva blaženima one ljude koji su proganjani i trpe od svojih protivnika, dakle one koje je svijet bacio na marginu.

Isus proziva blaženima one ljude koji se bore za svoju egzistenciju i koji si ne mogu priuštiti teološki i filozofski “support”, dakle one koji se nisu upinjali visoko se popeti u crkvenoj hijerarhiji.

Isus proziva blaženima one ljude koji žive po svojoj savjesti i jednostavno čine što je pravo po njihovom ljudskom osjećaju, dakle one koji ne robuju formi i površnome.

Isus proziva blaženima one ljude koji su medijski nevažni, a da bi ikad mogli pružiti jedan odgovarajući javni primjer, dakle one koji ne zauzimaju udarne minute ni naslovnice suvremenih medija.

Dobiva se dojam da Isus proziva sve i svakoga blaženim, jer nisu «moderni». Čini se kako „novo normalno“ kod Isusa nije na cijeni. Može li stanje «biti siromah», «biti tužan», «biti gladan» ikad predstavljati vrijednost za kojom se teži?

Pater Hans Hütter iz reda Redemptorista ovako razmišlja na tu temu.

Isus proziva blaženima one ljude čije je razmišljanje, opipljivost, osjetljivost i težnja  posve usredotočeno na Božje kraljevstvo. Ljudi koji su se tako jako upustili u nastajuće kraljevstvo Božje da su sve ono što je inače ljudima važno, zaboravili i zapustili. Na prvom mjestu, za njih, stoji žudnja za kraljevstvom Božjim. To je njihova najviša i najvažnija vrijednost. Sveti su oni ljudi koji su kraljevstvo Božje učinili najvišim ciljem i  središtem svoga života. Oni se ne brinu za to što su se, u danim prilikama, našli na strani gubitnika. Takovi ljudi se ne pitaju hoće li jednom biti proglašeni blaženima ili svetima. Praksa proglašavanja blaženima i svetima odgovara, prije, ljudskoj potrebi za jasnim uzorima i sklonosti da se nekoga može obožavati. To je također dobro tako, ali to ne može biti sve.

Blagdan Svih svetih bi htio, s jedne strane, častiti bezbrojno mnoštvo ljudi koji su čežnju za kraljevstvom Božjim učinili svojim životnim središtem.

Blagdan  Svih svetih bi htio, iznad toga, ovu čežnju za kraljevstvom Božjim probuditi u nama svima. U nama koji smo još na putu, koji smo u traženju jednog uspjelog života, koji tražimo primjere na koje se možemo ugledati, koji tražimo kriterije i ciljeve za koje se isplati upotrijebiti cijelu životnu snagu.

Konačno bi blagdan Svih svetih htio da svi,  koji se nalaze na putu prema Božjem kraljevstvu, osjete da ne idu sami ovim putem. Oni su povezani u veliku zajednicu svih svetih. Spoznaja o tom velikom zajedništvu može nam dati snagu da idemo svojim putem,  dati nam toplinu i sigurnost koja nam tako često, na našem putu, nedostaje.

U svojem eseju „Veliki preokret“ D. Thomas se pita što je “normalno? Tko odlučuje kako ćemo ga definirati? Kako Isusu izgleda “normalno” – i poklapa li se naša vizija normalnosti s njegovom, odnosno s „novo normalnim“ ovoga svijeta?

U Blaženstvima Isus tvrdi da su siromašni, ožalošćeni, krotki, gladni, milosrdni, čista srca, mirni i progonjeni „blagoslovljeni“. Oni su sretnici. Sretnici. Oni čiji su životi usklađeni sa srcem i Božjim karakterom. Oni su ti koji će ući u nebo, iskusiti utjehu, naslijediti zemlju, biti ispunjeni, primiti milost, vidjeti Boga i nazvati se djecom Božjom.

Vjerujemo li mi u ovo?

Problem je, naravno, što Božja “normala” nije normala koju vidim i doživljavam u svijetu oko sebe. Živim u svijetu u kojem najglasniji, najjači, najbogatiji i najprivilegiraniji ljudi iskorištavaju one “manje sretne”. Živim u svijetu u kojem se pohlepa i sebičnost isplate, i te kako isplate, dok krotkost, milosrđe i žalost zarađuju malo više od prezira. Živim u svijetu u kojem je osigurati svoju dobrobit i ugodu moje “pravo” – ostatak stvorenja neka je proklet.

Ali Isus u svojoj mudrosti prepoznaje tu različitost i obraća joj se u samom formuliranju blaženstava: „Blago … jer će biti.” Jezik je proročki i premošćava sadašnjost i budućnost, „sada“ i „sada još ne“, kraljevstvo koje jest i kraljevstvo koje dolazi. Blagoslov je ovdje; Božja naklonost je sada. Ali njegovo ispunjenje – njegovo savršenstvo – tek je pred nama.

Pitam se je li to razlog zašto nam čitanja tako mudro daju Isusovu propovijed na gori na Dan Svih svetih. Dok se sjećamo i poštujemo one koji su otišli prije nas, slavimo neraskidivu zajednicu između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Utjehu i nadu crpimo iz činjenice da su nebrojeni drugi u prošlim godinama žalili, gladovali, žeđali i tugovali i od svoje borbe išli do punine života u Božjoj prisutnosti.

Vratimo se na ključno pitanje: vjerujem li ja u Isusovu verziju “normalnog”? Vjerujem li da su ljudi kojima je duboko stalo – ljudi koji čeznu, žale, gladuju, žeđaju, pate i govore o pravdi – najsretniji ljudi na zemlji? Vidim li (ili čak tražim li) blagoslov u najugroženijim, jadnim, izgladnjelim, tugujućim, osramoćenim i slomljenim ljudima na svijetu? Ili mi je njihov očaj, strast i patnja neugodna? Pretjerana? Nedostojanstvena?

Nevjerojatna stvar u vezi ljudi koje Isus opisuje u blaženstvima jest ta da žele. Žele bez rezerve i bez isprike. Oni žele pravdu. Oni žele mir. Oni žele utjehu. Žele ozdravljenje. Čak i suočeni s ugnjetavanjem, boli, gubitkom i tugom, oni ne odustaju od svoje želje – ili življenja na način koji svjedoči o tome. U njima nema ničega ležernog, mlakog, nedorečenog ili plitkog.

Drugim riječima, ono što Isus opisuje u svojoj propovijedi jest svijet preokrenut strastvenim uvjerenjem, žestinom i željom. Ekonomija je to blagoslova koja zvuči smiješno onima koji ne žele ići dalje površnog u životu.

Ako ne, što onda? Što trebamo učiniti dalje?

Valjati se u krivnji? Romantizirati siromaštvo? Izbjegavati radost? Mislim da ne. Sama činjenica da Isus provodi svoje dane i noći na zemlji olakšavajući patnju na sve moguće načine, sugerira da on ne valorizira bijedu zbog bijede same. Bol sama po sebi nije ni sveta ni otkupiteljska u kršćanskoj priči, i zapravo se Isusova služba sastoji od iscjeljenja, obilja, oslobođenja i cjelovitosti.

Možda je osnovno pitanje koje treba postaviti pitanje povjerenja. Pitanje usklađivanja svoga srca s Kristovim. Na primjer, mogli bi započeti prihvaćanjem u vjeri da nam Isus govori istinu. Da je njegova definicija stvarnosti točna, a naša nije. Mogli bi konačno priznati  da nas najčešće nije briga ni približno koliko brinu “blaženi” u Blaženstvima.

Ne tragam očajnički za Bogom. Nisam svjestan Božje aktivne, svakodnevne intervencije u mome životu. Nisam pao na koljena od potrebe, boli, tuge, čežnje, zahvalnosti ili ljubavi. Uostalom, zašto i bih? Imam dosta za jesti. Živim u udobnom domu. Čak i u ovo vrijeme globalnih bolesti i tuge imam i zdravlja i zdravstveno osiguranje. Moja djeca su na sigurnom. Imam pristup živahnom društvenom, intelektualnom i rekreacijskom životu. Ne trebam, pa, tako rekuć … ništa.

Ukratko, u mojim životnim okolnostima nema puno toga što bi me dovelo do osjećaja hitnosti oko krajnjih stvari. Mogu danima živjeti bez razgovora s Bogom. Mogu danima živjeti ne razmišljajući o Bogu. Jako je, iznimno je jako lako – neugodno lako – kako sve duboke i božanske stvari postaju naknadne misli u mome životu, jer Bog nije nužno na mom 24/7 radaru.

To nije zato što sam ja bešćutan. To je zato što sam sit. Toliko sit da glad jedva registriram. To je zato što imam lak pristup smijehu i zato se ne pitam koje bi me lekcije mogle naučiti na iskrene suze. To je zato što sam svojim ugodnim životom pripremljen za život u plićaku, nesvjestan blaga koje me čeka u dubini. Većinu vremena jednostavno mi ne pada na pamet da bih bio izgubljen – potpuno i potpuno izgubljen – bez milosti koja me održava.

Mislim da ono što Isus govori u ovom Evanđelju jest da moram nešto naučiti o sljedbeništvu koje me moje životne okolnosti ne će naučiti. Nešto konačno moram naučiti  o ljepoti, slavi i slobodi kršćanskog života što nikada ne ću shvatiti sve dok Bog ne postane moje sve, moj cilj, moj put, moje polazište i moje krajnje mjesto. Konačno moram  ponizno priznati u vezi s ograničenjima moje privilegiranosti. Nešto konačno prepoznati u vezi s radikalnom razlikom između mojih i Božjih prioriteta i obećanja. Konačno moram povesti računa u vezi sa mračnom snagom obilja koje me drži slijepim ispred moje vlastite praznine. Moram pronaći poniznost koja kaže: “Oni ljudi za koje smatram da sam u svakom pogledu superiorniji od njih, pa oni imaju sve kako bi me naučili. Možda je vrijeme da umuknem i obratim svoju pozornost što oni to meni govore.”

U prekrasnom razmišljanju o Isusovu „naglavce“ kraljevstvu, Frederick Buechner piše ovo: – Svijet kaže: „Pazite na svoja posla.“ – a Isus kaže: „Ne postoji vaš posao.“ Svijet kaže: „Slijedite najugodniji put i postići ćete uspjeh.” – a Isus kaže: „Slijedite me i budite razapeti.” Svijet kaže: „Vozite oprezno, život koji spasite može biti vaš vlastiti.” – a Isus kaže: „Tko god bi spasio svoj život, izgubiti će ga i tko god izgubi svoj život zbog mene, naći će ga.« Svijet kaže: »Zakon i red!« – a Isus kaže: »Ljubav!« Svijet kaže:  »Uzmi!« – a Isus kaže: »Daj!«

U uvjetima svjetske pameti i razuma, u postulatima „novog normalnog“, Isus je lud i nerazuman, a svatko tko misli da ga može slijediti, a da nije pomalo lud, trudi se boraviti manje pod križem nego u zabludi.

Ovo nije teologija blagostanja. To nije “blagoslov” kao zdravlje, bogatstvo i sreća. Ovo je učenje toliko skupo, toliko trese našom dušom, toliko neprobavljivo da će većina nas učiniti sve da ga preuredimo ili ignoriramo.

Na kraju, bilo kroz mjesece ili kroz godine, život će nam se vratiti u normalu. Pronaći ćemo bolje lijekove i tretmane. Sklonit ćemo maske sa lica. Izići ćemo iz svojih kuća i gradova. Oplakati ćemo mrtve i ozdraviti ćemo.

Ali čak i kada to vrijeme dođe, ostat će izazov i poziv Isusovih blaženstava. Hoće li Božja norma postati naša? Hoćemo li svoje prioritete uskladiti s Božjim srcem? Hoćemo li se u središe svojega života, kao privilegiju i blagoslov staviti ono što je Bogu najvažnije?

„Blaženi… oni će Boga gledati!“

Gospodine, daj nam vjere vjerovati u to.

Ivica Ursić

glasbrotnja.net

About glasbrotnja.net

Pročitajte i ovo

Mile Prpa: Korono, ljubavi moja! – Nebesima ječi sotonski glas!

Što se ovo događa u svijetu !?  – Jesu li se razmahala četiri jahača apokalipse!” …