Četvrtak , veljača 22. 2018.
Naslovnica / Istaknuto / Ivica Ursić – SVI TE TRAŽE!

Ivica Ursić – SVI TE TRAŽE!

Romanopisac Russell Banks jednom je napisao kratku priču pod nazivom „Riba“.

U toj maštovitoj priči upoznaje nas s divovskom ribom koja je živjela u jednom jezeru nedaleko malog sela u Kini. Iz nekih razloga, koji nikome nisu bili baš jasni, vlasti, predvođene pukovnikom Tungom, proglase tu veliku ribu prijetnjom koju treba odstraniti. Ali svi pokušaji eliminacije ribe su propadali.

Što sve nije pokušao pukovnik Tung, koje sve metode nije primjenio, ali riba bi uvijek iz svih situacija izlazila živa. I svaki put, nakon nekog novog neuspjelog pokušaja ubijanja velike ribe, njezin ugled je bivao sve veći i veći. Ljudi su bili zapanjeni i oduševljeni što takvo otporno stvorenje uopće i postoji. Počeli su  dolaziti iz daleka, privučeni očitim fenomenom neuništive velike ribe.

Ali jednog dana netko prospe priču da je najvjerojatnije voda u jezeru čudotvorna i da ta voda posjeduje sposobnost iscjeljivanja. I naravno da bi ta voda trebala biti čudesan eliksir za dug život. Ubrzo, svi oni koji su dolazili na jezero vidjeti ribu, nosili su sa sobom boce, lonce, posude, kante, bačve, kako bi sa sobom ponijeli što više čudotvorne vode.

Trajalo je to mjesecima. Vlasti su pokušale stvari staviti pod kontrolu, ali pod okriljem mraka stizale su cisterne i ispumpavale vodu iz jezera. I prije nego što je itko mogao bilo što poduzeti razina vode u jezeru dramatično je pala. Vrelo i sušno ljeto još je više smanjilo količinu vode u jezeru. Zatim je došao i taj dan kada u jezeru više nije bilo dovoljno vode u kojoj bi velika riba mogla plivati. Jednog jutra, ljudi su pronašli ribu kako se koprca u muljevitom rupi koja je jednom bila jezero. Počeli su donositi vodu i ulijevati je u jezero, žurili su i nastojali spasiti veliku ribu, ali sve što im je, krajem dana, preostalo učiniti, bilo je pokopati ribu.

Jako puno poruka može se iščitati iz priče Russella Banksa.

Jedna od tih poruka sigurno je i ona da nema ničeg toliko lijepog i čudesnog u ovom životu, a da mi ljudi nismo u stanju pronaći način kako to uništiti i upropastiti kada sebe i svoje interese stavimo u središte.

Onda kada nešto postane smislenim samo zato što je u mojem interesu, onda se moje perspektive sužavaju, moja obzorja smanjuju i odjednom ja otkrijem da sam, nastojeći sebično nešto prisvojiti, ustvari to – ubio.

Stara priča.

Stara koliko su stari Adam i Eva.

Eva je otkrila nešto što je bilo izuzetno dobro.

Nešto preljepo i predivno, kao što je uostalom sve što je Bog stvorio.

Jabuka, sama po sebi, nije bila loša.

Ali je postala zla onog trenutka kada je Eva posegnula svojom rukom prema njoj kako bi je učinila svojim privatnim vlasništvom, svojim osobnim životnim eliksirom.

Stara priča, koja se ponavlja neprestano tijekom ljudske povijesti.

Ovaj mali uvod mi je trebao za razmišljanje nad ovonedjeljnim čitanjem Evanđelja po Marku.

Možda ovaj uvod i nema baš previše očitih poveznica sa zbivanjima u Kafarnaumu, ali pokušajmo doći do kraja, možda ih uspijemo povezati.

Markova priča je izuzetno jasna.

Isus dolazi u Kafarnaum i počinju se zbivati čudesa.

Jedna riječ se kod evanđeliste Marka jako često ponavlja. To je riječ „odmah“ (grčki „euthus“). Ova se riječ ponavlja i u stihovima 21, 23, 28, 29 i 30.

Sve se tu događa jako brzo. Odmah.

I čini se da je Isus i svoju reputaciju stekao vrlo brzo.

Ali moramo vidjeti i zašto.

Sve je počelo njegovim naučavanjem.

Isus je zračio svojim autoritetom koji je bio neupitan.

Naravno autoritetom potpuno drugačijim od onog kojeg su imali pismoznanci.

Kod Isusa se je jasno vidjelo da govori rekli bismo „od srca“, za razliku od onih koji su naučavali „o nečemu“.

Postoji jedna anegdota o Papi Ivanu XXIII. Jednoga dana u audijenciju mu je došla grupa ljudi, a među njima je bila i majka, koja je imalo jako puno djece. U jednom trenutku Sveti Otac reče ženi: „Hoćete li mi reći imena svoje djece? Ja znam da bi svi koji su s vama u društvu mogli reći njihova imena, ali događa se nešto jako posebno kada majka izgovara imena svoje djece.“

Pismoznanci su naizust znali svaku riječ iz Starog Zavjeta, ali Isus je „osobno“ poznavao Boga. Govorio je kao da je s njim „osobno“ proveo jako puno vremena. Čak se je ponekad činilo da Isus govori „kao Bog“.

Vjerojatno nitko u Kafarnaumu, tih dana, nije otišao tako daleko i zaključio da je Isus utjelovljeni Bog, ali kada je Isus govorio o Bogu to je bilo kao kada majka izgovara imena svoje djece. Osjećala se ljubav i osobnost u odnosu. Isusove riječi nisu, kao kod pismoznanaca, izlazile „iz glave“ nego „iz srca“.

Kada s ovim povežemo istjerivanje zloduha, o kojem je bilo riječ u prošlonedjeljnom čitanju, onda je jasno da se je fama o Isusu jako brzo proširila.

I za tren je masa svijeta slijedila Isusa.

No on je potiho i daleko od očiju javnosti povratio zdravlje Petrovoj punici.

Njoj je bilo toliko dobro nakon toga da se je odmah prihvatila pripremanja i posluživanja večere. Ali nije još ni slatko bilo posluženo kada se je začulo kucanje na vratima.

Pred vratima je već bila masa bolesnih ljudi.

I što je bilo dalje?

Ovo do sada nema baš puno veze s današnjim uvodom.

Rano, narednog dana, dok se još nije ni svanulo, Isus odlazi na samotno mjesto i stade se moliti. Nikome ništa nije rekao, nikakvu poruku učenicima nije ostavio, jer su se namučili tražeći ga. Pomalo su ga i korili rekavši: “Svi te traže.”

Toliko je bolesnih, mislili su učenici, a on moli.

To ih je sigurno začudilo, ali čini mi se da ih je još više začudio njegov odgovor: “Hajdemo drugamo, u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam! Ta zato sam došao.”

Dvostruko su bili iznenađeni.

Najprije je Isus otišao bez riječi, ostavivši za sobom tolike bolesne i potrebite, a sada kada mu je rečeno da toliki čekaju njegovu pomoć, Isus kaže da je vrijeme za ići dalje.

Ne piše u Markovom tekstu, ali za pretpostaviti je da su učenici najvjerojatnije poželjeli reći: „Ali što je sa svim tim ljudima ispred Šimunove kuće?“

Jesu li oni njega pitali ili nisu nebitno je, jer je očito Isus krenuo dalje.

U Kafarnaumu je ostalo poprilično potrebitih ljudi kada je Isus otišao, baš kao što ih je bilo porilično i prije nego što je Isus i došao u Kafarnaum.

Kako to objasniti? Kao to razumjeti?

Jedino objašnjenje je da je Isus došao učiniti više, daleko više, nego što je ozdraviti sve ljude u nekom kratkom vremenu.

On je primarno došao propovijedati izuzetno jasnu poruku i trebalo je vremena da bi je ljudi čuli.

Zato Isus i jest uvijek ušutkivao demone.

Isus je trebao još neko vrijeme držati tajnim svoj pravi identitet.

Da su ljudi to doznali „prije vremena“ vjerojatno bi „zarobili“ Isusa prebrzo, pa ne bi nikada našli vremena spoznati duboku istinu što to zanači da je Isus Božji Sluga Patnik (Izaija 53), čovjek koji je rođen kako bi umro kao jedina žrtva, koja će u konačnici sve učiniti novim.

Međutim kada vi imate sposobnost činiti čuda onda se uvijek krećete po rubu.

Isus nije mogao ne-iscjeljivati kada je za to imao prigodu, ali svaki put kada bi učinio čudo, dolazio je u rizik da ga ljudi „prigrabe“ samo za sebe.

Nema sumnje da je Isus odlučio nastaniti se u Kafarnaumu i da je donio odluku sagraditi „Kliniku čuda“, ljudi bi stajali u redu kilometrima dugom kako bi kupili dionice i naravno kako bi ozdravili i kako bi ga – zadržali isključivo za sebe.

Ali Isus je došao kako bi svjedočio o jednom drugom svijetu.

Isus je došao s neba, došao je „s desna Ocu“ i zato demoni i jesu kričali u negovoj blizini.

Isus je došao da bi nas podučio o većoj stvarnosti, stvarnosti neba i pakla, koji su izvan naših svakodnevnih stvarnosti.

Isus je došao očitovati nam da stvari koje nas razboljevaju, u ovom našem jadnom i žalosnom starom svijetu, zahtjevaju lijek kojeg ovaj svijet nije u stanju osigurati nam.

Spasenje će nam doći ne zato što smo mi u stanju poboljšati ono što već imamo.

To je logika po kojoj naše glave obično i rezoniraju.

Jer kako mi rješavamo svoje probleme?

Sa – „Daj još!“

Još novca!

Još ljekova!

Još vitamina!

Još terapija!

Još zabave!

Još modnih noviteta!

Još vremena!

Pa zar nam oglašivačka industrija ne poručuje – „Vi zaslužujete – VIŠE – od života!“

I kada mi Isusa shvatimo kao potencijalni izvor za VIŠE, onda ga mi „zgrabimo“.

Međutim kada Isus postane „roba“, netko pomoću kojeg se promovira ovo ili ono, zagovara ova ili ona strana, onda mi iz vida gubimo onaj drugi svijet kojeg nam je Isus došao najaviti – Kraljevstvo Božje.

Isus nije iz vida izgubio ono bitno.

Zato se je i povukao na osamu moliti.

Ali učenici su bili iznenađeni što je Isus odvojio vrijeme za molitvu dok je toliko potrebnih čekalo i dok je toliko posla bilo pred njim. 

Zašto tratiti vrijeme na molitvu?

Isus jest došao dati nam život, ali on je znao da će nam život doći poprilično nepopularnim putem – putem smrti.

Isus jest došao osloboditi nas od zla, ali je imao daleko veće protivnike nego što su to bili Herod ili Cezar.

Isus je došao utjeloviti život Kraljevstva Božjeg i molitva je bila važna spona s Kraljevstvom njegova Oca.

Zato i nije mogao ostati u Kafarnaumu. Baš kao i ona velika riba iz priče na početku Isus bi postao „privatna svojina“ ljudi koji su željeli nešto od njega.

I na kraju, takav uski način razmišljanja „ubio“ bi Isusa ili bi u najmanju ruku ubio razlog nejgovog dolaska na ovaj svijet.

To je razlog zašto čak i danas, mi kao kršćani, moramo se čuvati svih pokušaja ove naše kulture da od Isusa Krista napravi ovo ili ono.

Isus ne živi u našim srcima kako bi nas učinio bogatijima, ljepšima, uspješnijima ili zdravijima. On nije ovdje kako bi zagovarao ovu ili onu točku gledišta ili kako bi zagovarao ovu ili onu filozofiju.

Isus nije ničija maskota.

Isus je naš Gospodin i on je s nama po Duhu Svetomu kako bi nam pomogao živjeti stvarnost nekog drugog svijeta usred ovog našeg svijeta.

Ali u trenutku kada povežemo Isusa kao „jokera iz rukava“ koji bi nam trebao rješavati naše životne probleme i to na način kako smo mi to zamislili, onda mi pokazujemo da Isusa trpamo u kalupe ovog našeg svijeta i načina kako ovaj naš svijet funkcionira, zaboravljajući da nam je ovaj svijet samo prolazna postaja na putu prema Kraljevstvu Božjem.

I zaboravljamo da taj put uvijek vodi preko križa.

U Markovom Evanđelju što Isus više govori o samoodricanju, o žrtvi i o potrebi smrti na križu, to broj onih koji idu za njim biva sve manji.

Sve je manja gužva oko Isusa.

Sve dok Isus ispunjava očekivanja onih koji ga slijede, ljudi ga slijede i sve ih je više oko njega.

Ali smrt na križu ljudima se činila potpuno u suprotnosti od njihovog shvaćanja života, pa je zato Isus, čovjek jedno vrijeme tako jako popularan, umro potpuno usamljen.

Međutim, oni koji znaju za taj drugi svijet, za Kraljevstvo Božje, za koje je Isus svjedočio, shvaćaju da je baš križ omogućio svemiru da prijeđe granicu između tame i svjetla.

Mi Isusu to ne dopuštamo učiniti sve dok ga držimo svojim osobnim izvorom zdravlja i blagostanja. Na koncu konca Isus je i bio razapet na križ, jer su ga svi i napustili.

Što je to danas drugačije nego u ona vremena?

Ništa.

I ova naša kultura pokušava Isusa proglasiti „jednim od“ mudrih ljudi u povijesti čovječansta.

Mediji ga svrstavaju uz bok Sai Babi, raznim prorocima New Agea, o njemu se pišu „pozitivne recenzije“, ali ga se Bogom ne drži ni slučajno.

Isus se koristi za rješavanje bezbroj ovozemaljskih pitanja. Od globalnog zatopljenja pa do socijalne pravde, od ljudskih prava do geopolitičkih pitanja, a to su pitanja koja mi ljudi putem svojih institucija trebamo i moramo rješavati.

Mi u Isusovo ime imamo zadaću biti ribari ljudskih duša, mi moramo svjedočiti Krista i Radosnu vijest. Nama je primarna zadaća dovoditi zalutale i izgubljene duše Kristu. Sam Isus je rekao učenicima: “Jer siromahe imate uvijek uza se, a mene nemate uvijek.” (Ivan 12, 8)

Nažalost danas je i Crkva sve više nalik nekoj humanitarnoj udruzi ili političkoj stranci dok sotona putem svojih vjernih slugu odvodi ljudske duše na put bez povratka.

Crkva nikako ne bi smjela upasti u tu stupicu.

Crkva nikada ne bi smjela izgubiti iz vida Kraljevstvo Božje.

Crkva, dakle mi Kristovi sljedbenici i svjedoci, moramo biti širitelji Kraljevstva Božjeg.

Puno puta će se dogoditi, da što više budemo širili Radosnu vijest onima oko sebe, to će se, po kriterijima ovoga svijeta, činiti da smo manje djelotvorni.

Možda ćemo čak neke bitke i gubiti, naš će se glas ušutkivati, odbaciti će nas na marginu, čak i progoniti.

Ali ako je tome razlog to što častimo svoga Boga, što služimo svome Bogu i što nastojimo približiti sebi i drugima Kraljevstvo Božje, onda moramo biti zadovoljni što je ovaj svijet protiv nas i što nas nastoji ušutkati.

Na koncu nitko nikada nije učinio nešto tako besmisleno i beskorisno kao kad je taj čovjek iz Nazareta dopustio da ga se prikuje na križ.

Sigurno su toga dana njegovi učenici željeli upitati ga: „Pa što radiš ovdje Učitelju? Svi te traže.“

Da je Isus odlučio odgovoriti im na to pitanje, razapet na križu, sigurno bi im rekao: „Znam. Ali vjerujte mi – ovo je pravo mjesto gdje oni koji me traže moraju i naći.“

Ivica Ursić

glasbrotnja.net

About glasUrednik

Pročitajte i ovo

Akademik Josip Pečarić – NE BORASA ZA REKTORA III.

Dobio sam više zanimljivih komentara prethodnih tekstova o rektoru Borasu. Mladen mi piše: Ovo s …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *