Utorak , lipanj 25. 2019.
Naslovnica / Istaknuto / Kineski koncentracijski logori za muslimane i europsko licemjerje

Kineski koncentracijski logori za muslimane i europsko licemjerje

Kina je u svoje logore upravo zatočila (internirala) više od jednog milijuna vlastitih državljana. Riječ je o ujgurskim muslimanima. Tu mjeru Peking opravdava i tumači kao oblik “strukovnog obrazovanja” i ujedno borbe protiv islamskog odnosno separatističkog ekstremizma. Borci za ljudska prava tvrde pak da je riječ o tipičnom nasilnom preodgoju i pranju mozga. Jučer je i američko ministarstvo obrane posegnulo za vrlo oštrim riječima – optužilo je Kinu da više od milijun muslimana drži zatočene u „koncentracijskom logoru“. „Komunistička partija upotrebljava sigurnosne snage za masovno uhićivanje kineskih muslimana u koncentracijskim logorima“, izjavio je danas voditelj sektora za azijsku politiku u ministarstvu obrane, Randall Schriver, u Washingtonu. A brojka interniranih mogla bi, po njegovim riječima, dosezati i „blizu tri milijuna“. Dan prije toga američki ministar vanjskih poslova, Mike Pompeo, u svojoj izjavi o istoj temi poslužio nešto blažim izričajem, govoreći o „logorima za preodgoj“ koji ga podsjećaju na 1930-e.

Riječ je o Ujgurima, muslimanskom turkmenskom narodu, koji živi najviše na području zapadne kineske pokrajine Xinjiang, u kojoj je proteklih godina (kad je počeo nagli uspon ISIL-a u Iraku i Siriji) bilo žestokih nemira i pobuna sa snažnom crtom islamskog ekstremizma odnosno militarizma u kojima su poginule stotine ljudi. Bilo je i terorističkih napada za koje su vlasti okrivile ujgurske počinitelje.

Za logore se doznalo tijekom prošle godine – o njima je izvijestila Organizacija za ljudska prava UN-a. Kineska vlada najprije je poricala da takvi logori uopće postoje, no od jesenas priznaje da su uspostavljeni, ali ih prikazuje kao „središta za strukovno obrazovanje“ koja imaju za cilj obeskrijepiti ugrozu koja dolazi od islamskog ekstremizma.

Udruge za ljudska prava prigovaraju pak Pekingu da zatočene muslimane nastoje putem ispiranja mozga lišiti njihova religioznog i etničkog identiteta te ih asimilirati u kinesko većinsko društvo. Između ostaloga, navodno se zatočene drži prenakrcane u skučenim prostorima, šikanira ih se i nad njima se vrši psihički teror. Prisiljava ih se jesti svinjsko meso (što je muslimanima, a i židovima, po vjersko-moralnom kodeksu zabranjeno, i što je jedna od običajnih sastavnica njihova identiteta). Da bi se koga zatočilo u logor, dovoljno je da taj imao kontakte (recimo putem društvenih mreža) s prijateljima i rođacima u inozemstvu ili da je redovno obavljao molitveno klanjanje – navodi se u izvješćima Human Rights Watch-a i Amnesty International-a.

Sve to događa se u ranoj fazi uvođenja diljem Kine najmodernijeg sustava nadzornih tehnologija, koji će funkcionirati tako da s pomoću velikog broja kamera i softverski moćnih postrojenja kojima upravlja umjetna inteligencija kontrolira ponašanje građana, identificira ih po njihovu licu te ih kažnjava ili nagrađuje ovisno o tomu kako se ponašaju u svemu, od prometa nadalje. Taj sustav vlasti su već instalirale u dotičnoj pokrajini Xinjiang.

Istodobno, Kina ostvaruje svoju „stratešku viziju“ (kako su taj pothvati nedavno nazvali Britanci) novoga „Puta svile“, pod nazivom Inicijativa „Pojas i cesta“ (Belt and Road Initiative – BRI). Riječ je o razvojnoj strategiji i divovskom projektu kineske vlade, koji uključuje razvoj infrastrukture, primarno za izvoz kineskih proizvoda i usluga u druge dijelove svijeta te za uvoz potrebnih sirovina, jačanje kineskih investicija, uzimanja koncesija, vlasničkih preuzimanja i neposrednog angažmana u ostvarenju zacrtanoga. Projekt se odnosi na 152 zemlje i međunarodne organizacije u Europi, na Bliskom/Srednjom istoku, u Africi i u Latinskoj Americi i obuhvaća 70 posto svjetskog stanovništva. Ta inicijativa naravno se i neminovno proteže, iako formalno to još nije tako izrečeno, na inicijativu Kina+17 (s novopridošlom Grčkom), kao oblik višedimenzionalne, poglavito infrastrukturne, prometne, gospodarske i investicijske suradnje, u koju se uključilo 17 jugoistočno europskih i srednjoistočno europskih zemalja, a koja je svoj ovogodišnji susret na vrhu (summit) imala nedavno u Dubrovniku.

Nakon što se doznalo za postojanje koncentracijskih logora i stanje u njima, u studenomu 2018. oglasio se je kritički, među prvima, njemački Bundestag. Na to je kinesko veleposlanstvo reagiralo iznimno osorno. U prosvjednoj noti naslovljenoj na njemački parlament i na saveznu vladu ono je Njemačku optužilo za „eklatantno miješanje u unutarnje poslove i za grubu povrjedu suvereniteta Kine“. I, čini se da su poslije toga Nijemci uglavnom „podvili rep“, svjesni kako zbog ljudskih prava u Kini ne smiju sebi dopustiti „luksuz“ ugrožavanja buduće suradnje s Kinom. U travnju ove godine šef VW-a Herbert Diess samozatajno je stao u obranu onoga što tvrdi kineska strana, izjavivši u jednom intervjuu kako „ništa ne zna“ o masovnim zatočenjima. Njegova moćna automobilska tvrtka ima naime jedan pogon upravo u prijepornoj pokrajini Xinjiang.

Postojanje logora za preodgoj muslimana u politički, ekonomski i vojno sve moćnijoj svjetskoj sili Kini izaziva niz pitanja. Jedno je od njih i sljedeće: Kako će se vlade, organizacije i ustanove koje inače dosljedno ustaju u zaštitu ljudskih i manjinskih čak i na najmanji trag njihova kršenja ubuduće odnositi prema novoj kineskoj praksi. A riječ je o praksi koja podsjeća na prakse raznih zemalja u XX. stoljeću koje su političke protivnike, ljude određene etničke ili etničko-vjerske pripadnosti, potencijalne suradnike neprijatelja te zarobljene neprijateljske vojnike i pobunjenike internirale u logore, poglavito uoči i u razdoblju II. svjetskog rata te neposredno nakon njega (rasistička Njemačka, osvajački Japan, zatim u obrambene svrhe SSSR, SAD…)?

To pitanje utoliko je teže i kompleksnije kada se zna da mnoge zemlje upiru oči u Kinu kao zemlju odakle će za ono što ne mogu same riješiti svanuti ekonomsko sunce ili odakle će bar stići dragocjena investicijska potpora. Osim toga, Kina je ekonomski toliko moćna i konkurentna da joj se u globaliziranom svijetu slobodne trgovine i sve  slobodnijih usluga nitko ne može izravno suprotstaviti kao konkurent, te da nije dobro u njoj imati neprijatelja.

Zanimljivo će biti pratiti i kako će se (a za sada praktički svi o tomu šute) prema toj temi postavljati stranke i asocijacije stranaka koje se upravo natječu za Europski parlament, od kojih većina načelno inzistira na „vladavini prava“, „zaštiti ljudskih i manjinskih“ i drugih (migrantskih, homoseksualnih itd.) prava ili „prava“, odnosno na poštovanju ljudskog dostojanstva. Zanimljivo će biti uspoređivati mekoću postavljanja socijalističkih, liberalnih i narodnjačkih stranaka spram kineske logorske prakse u s njihovim vlastitim odnosom prema neusporedivo blažim, da ne kažemo posve trivijalnim oblicima povrjeda ljudskih prava u nekim drugim državama. Zanimljivo je i što će na sve reći OESS, Vijeće Europe i Soroseva mreža.

Zanimljivo će, naravno, biti pratiti i to kao će na kinesku praksu reagirati dužnosnici i službeni predstavnici hrvatske vlade, koji su inače jednodušni u gromoglasnoj osudi svake crte, slike, „krive“ boje prvoga polja u nacionalnom grbu, izjave, knjige, pjesme ili filma kojima se navodno krše nečija „ljudska i manjinska prava“ ili se izražavaju „neprihvatljiva“ stajališta. A sve po službenom što liberalnom, što „antifašističkom“ obrascu i mjerilu.

Zanimljiva će biti i obnovljena rasprava što danas znači nacionalni (državni) suverenitet te ima li ostatak svijeta pravo miješati se u kineske unutarnje poslove s osnove zaštite ljudskih i manjinskih prava. Ili se nema pravo miješati. Odnosno: Ako i ima pravo miješati se, ima li načina to stvarno i učinkovito i činiti?

A najzanimljivije je zapravo, srednjoročno i dugoročno gledano, pitanje imaju li se i na koji način pravo državne vlasti bilo koje države boriti protiv opakih i opasnih, stvarnih ili potencijalnih terorista zaluđenih borbenim i ratobornim islamom („džihadom“), ili kojom drugom barbarskom pošašću. Imaju li na širem planu pravo što preventivno poduzimati (recimo zaprječivanjem granica za ilegalne migrante) kako bi unaprijed spriječili da oni koji izviru iz određenog milieua ne počnu sutra u tvojoj vlastitoj zemlji terorizirati tvoje vlastite državljane, ili čak planski ili spontano ubijati nasumice građane, slučajno zatečene civile i deklarirane pripadnike drugih vjera odnosno deklarirane nevjernike (time i uvrjeditelje Boga) na javnim mjestima.

Nije riječ o nekritičkom branjenju kineske prakse. Razmjerno nedavno zlo iskustvo s nacističkim i komunističkim totalitarizmom dovoljno je razumnim ljudima da izvuku određene trajne spoznaje. No mi Europljani odnosno baštinici zapadne, kršćanske te prosvjetiteljsko-sekularne kulture morali bismo odustajati od licemjernih obrazaca. A to znači prestajati biti „hrabri“ prema slabijima (recimo prema Hrvatima, i to gotovo ni zbog koje stvarne krivnje ili „krivnje“, sve do danas), a „praviti se njemušti“ prema neusporedivo jačima ili „za nas“ (za SAD, Njemačku, EU i mnoge druge) ekonomski neusporedivo važnijima (Saudijcima, Kinezima, nizu drugih država…) koji krše ljudska prava i dostojanstvo milijuna ljudi na neusporedivo grublji način od onoga što Europska unije i Vijeće Europe mogu i zamisliti kao dopustivo. Dvostruka mjerila, a pogotovu progon određenih ljudi ili skupina zbog izmišljenih krimena u istodobnu pasivnost prema ljudima i skupinama koje čime stvarne krimene velikih razmjera – to nazivamo licemjerjem.

Dosadašnje iskustva kada je riječ o progonima i ubijanjima kršćana u Africi, na Bliskom istoku i u Aziji, a napose odnosu prema vjerskim pravima u Kini, koja je izrazito neprijateljska prema religijama (u duhu ideologije marksizma-komunizma, uvezenoga iz Europe), pokazuju onaj drugi pristup – pasivnost. Zapad se zbog progona kršćana nije osobito uzrujavao. Dapače, neki visoki zapadni dužnosnici pozivali su ih da se spase tako da izbjegnu iz svojih zemalja (Irak, Sirija, Palestina…) i presele se u Europu. No sada je ipak riječ o muslimanima, o njihovu šikaniranju i zatočivanju u logore, a ne o progonima i ubijanjima kršćana odnosno katolika! Možda to ipak prevagne u korist njihove bar ponešto odlučnije zaštite u Kini. Pa bila i ta „zaštita“ licemjerna na drugi način – ostvarena samo na riječima.

Poticajna skupina POKRETA ZA HRVATSKU BUDUĆNOST – Zagreb

glasbrotnja.net

About glasbrotnja.net

Pročitajte i ovo

Škoro objavio kandidaturu: “Moj program je savez s narodom, otuđene elite smicalicama onemogućavaju provođenje referenduma”

Skladatelj i pjevač dr. Miroslav Škoro u nedjelju u devet sati objavio je na svojoj …