Četvrtak , srpanj 18. 2019.
Naslovnica / Najnovije vijesti / Kultura / Knjigozori Miljenka Stojića – U NAŠIM TEMELJIMA

Knjigozori Miljenka Stojića – U NAŠIM TEMELJIMA

Anita Martinac, Život nema naslova, Matica hrvatska, Čitluk – Vinkovci, 2018.

Novi svjetski poredak. Riječ koju smo nekada poput Očenaša svakodnevno slušali. Trenutno zatrubiše neke druge trube. Predsjednik Trump, pa negdašnji njegov savjetnik Steve Bannon… Ovamo bliže Victor Orban, hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović… Pribrojiti nam je i narode: Poljake, Čehe, Slovake, Talijane… Kažu, došlo vrijeme domoljublja, oslanjanja na svoju državu a ne na maglovite snove gdje se ne zna ni tko si ni što si, gdje si samo beznačajna jedinka kojoj su utuvili u glavu da je nešto.

Anita Martinac ne piše u ovoj zbirci novela Život nema naslov o svemu tomu. Ona se dotiče naizgled drugih tema. Međutim, u osnovi to je put stvaranja drukčije književnosti od one na kakvu smo naučili do sada u hrvatskom društvu. Put slobode, put dostojanstva, put iskonske književnosti, put bijega od novog svjetskog poretka, rekao bih. Zbog čega je to tako?

Počela je pripovjedačica tamo s Drugim svjetskim ratom i doplovila do ovih naših dana. A između je mnogo toga zanimljivoga. Zapravo, tamo smo mi sami, kao narod i kao pojedinci.

Mirko je junak prve novele »Samo je želio učiti«. Iz okolice je Širokog Brijega. Posrećilo mu se krenuti na glasovitu Franjevačku klasičnu gimnaziju. Bio je presretan, sanjao je kako će najprije izgraditi sebe pa onda društvo u kojem živi. Međutim, jugokomunisti sve prekinuše. Gimnazija ih nije nadživjela, on jest, ali kao i da nije jer nje nema. Slomilo ga novo uređenje i dospijeva u duševnu bolnicu. Zna da je bolestan, zna da se ne smije predati. Moli svakodnevno krunicu. Jedan mu se liječnik preko molitve uspijeva približiti, ali ga jugokomunistički ustroj šalje dalje čim je primijetio što se događa. Novo društvo ne trpi Boga.

A Bog je srž našega života, bez njega sve postaje besmisleno i mrtvo. Nije važno djeluje li se, boluje, umire. On je tu i odgovara na sva naša životna pitanja. Posebno ona dubinska, kao što je ljubav. Anita Martinac vješto to ubacuje u ovo svoje pripovijedanje. Nije to govor koji šokira, koji je perverzan, već govor koji ukazuje na dubinsko značenje toga odgovora u nama. Kako je to različito od onoga što nam se danas uobičajeno nudi pod pojmom hrvatske književnosti! I tjera nas se da sve prihvatimo kao prirodno. Jer, takvi su tijekovi na Zapadu. Na taj način književnost postaje sluškinja tih tijekova pokrenutih zbog ovakvih i onakvih razloga, a ne umjetnost koja nas pročišćuje i vraća nama samima.

Svjesna svega toga, tamo u svojim i našim temeljima, Anita Martinac ne zaboravlja nit koja nas zapravo drži na okupu, iako na prvi pogled sve izgleda drukčije. Ta nit je domoljublje koje se kali u vatri ustrajavanja. Spomenuli smo kratko kako to izgleda u prvoj noveli. U drugoj, »Jordan Viculin«, to je bombardiranje i smrt junaka po kojem je novela dobila ime. U trećoj, »Utočište zabranjene ljubavi«, smrt je na Golom otoku zbog čega obitelj ide dalje bez muške glave. Pa dolazi Domovinski rat i ulazimo u novelu »Božićni miris«. Protutnjalo to nesretno vrijeme, svila se obitelj, djeca počela rasti, ali došlo i vrijeme kad se vremena nema. Trka za poslovnim uspjesima i obitelj se stala polako raspadati. Srećom zamijetili su to na vrijeme i počeli popravljati na zdrav način. Roditelji su se vratili krajevima u kojima su odrasli, djeci su ispričali pravu priču o sebi i novi je život prostrujao. Postoje temelji na koje se može osloniti svoj život. I onda peta novela, »Nadgrobni spomenici«, otvara tisuću pitanja. Odlazi se u inozemstvo ne pojedinačno u potrazi za poslom na određeno vrijeme, odlazi se da bi se tamo ostalo. Doma se istovremeno prave kućetine koje poslije zjape prazne i djeluju poput nadgrobnih spomenika. Politika, pak, gudi svoje.

Takva je zaista naša suvremena povijest. Obilježena s tisuću upitnika, ali i puna ljubavi za svoje. I u spomenutoj se zadnjoj noveli to pokazuje. Otac u inozemstvo smješta svoju obitelj, pa se onda vraća braniti svoj dom. I pogiba. Jesmo li razumjeli taj njegov potez, jesu li to razumjeli svi oni koji bespotrebno odlaze kojekuda, jesu li to razumjeli oni koji kažu da su naši narodni predstavnici? Zaista puno pitanja koja bi nas trebala dotaknuti.

Nisu ovo izmišljene novele. To su neispripovjedane novele našega naroda, novele koja spisateljica odavno sluša. Najprije ih je pretočavala u pjesme, zatim u izuzetno dobro primljene romane, mislim na puk, a sada ih oblikuje na ovaj način. Iskaču one iz onoga što se trenutno »nosi« u hrvatskoj književnosti. Pa i pisci su ljudi. Puno je lakše ići niz struju, nego u suprotnom pravcu. Bogu hvala u ovom slučaju nije tako. Zbog toga mi i jesu pali na pamet dotični s početka teksta. Ne možemo jednostavno reći da živimo u takvom i takvom vremenu i da ništa tu ne možemo učiniti. Kako ne možemo?! Usudimo se poći pravim putem i puk, onaj naš hrvatski, prihvatit će nas otvorenih ruku. A na taj način onda se gradi i kanon književne kritike. Što nas ima više koji progovaramo na pravi način, to će ta književna kritika poprimati drukčije lice.

Ovakva književna nastojanja bila bi uzaludna da spisateljica, čiju knjigu držimo u rukama, sve to nije ostvarila i na književno primjeren način. Tu je najbliža tzv. »suvremenom vremenu«, iako je sve to relativno. Zanima je bit do koje dolazi odlučnim potezima slova, a da je slikarstvo u pitanju onda bi to bila boja. Vjerujem stoga da će je čitatelji rado primiti, kao i u slučaju njezinih romana.

Miljenko Stojić

glasbrotnja.net

About glasbrotnja.net

Pročitajte i ovo

Literarni natječaj ISTINOM DO POMIRBE

U povodu obilježavanja Dana sjećanja na žrtve totalitarnog režima, Središte Hrvatskog svjetskog kongresa za istraživanje …