Nedjelja , prosinac 15. 2019.
Naslovnica / Najnovije vijesti / Društvo / MARIĆ – Od beogradskih studentskih dana do drhtavice u koljenima ispred spomenika kralja Tomislava

MARIĆ – Od beogradskih studentskih dana do drhtavice u koljenima ispred spomenika kralja Tomislava

„Nesreća čovječanstva počinje odtud, što ljudi neće ostati u svojim kućama.“ Jean Paul, njemački književnik iz 18.stoljeća. Jasno, misli se na nacionalne kuće. Da Turci osmanlije s kopljima i mačevima nisu izišli iz Male Azije, danas ne bih smo imali niti prekodrinskih Srba, niti muslimana, koju vjeru, ni krivu ni dužnu, su osmanlije donijeli sa svojom prtljagom. Džamija u ruksaku. ( Žarko Marić „ Dječak s kamena“  Zgb. 2004.)

„U pravu je onaj tko više galami.“ Rekao je također jedan mislilac. A velika galama su mediji koji imaju ogromnu moć. Soroš novce medijima dao, biračima mozak napumpao. Značaj ratnog generalskog čina, mirnodobski press urednik ima. Pojavom Trampa, Orbana i drugih, Soroševa na veliko nehumana doktrina je razdrmana. „Jest. Prve novce sam zaradio na zubnom zlatu mrtvaca. To su vam zakoni biznisa. Ako nećete vi hoće netko drugi“. Soroševi plaćenici dobar vam tek. Vaš izvjestitelj i komentator će od danas nositi i nadimak Mali galamdžija, kao uvjereni zagovaratelj hrvatske istine i povijesne istine u cjelini koliko god ona bila bolna, tragična i viktimološki određena. U toj funkciji će biti i moje istinito svjedočenje nekih detalja za vrijeme moga trogodišnjeg studentskog i vojničkog boravka u devizokliznom Beogradu krajem 60-ih i početkom 70-ih godina, nalazeći se skoro svakodnevno na i oko tržnice Zeleni Venac, gdje se 1914.godine skrivao i upute primao za svoj teroristički čin Gavrilo Princip, te skoro svakodnevnih šetnji Terazijama na kojima je 27.3.1941.god, uz vojni puč, bolje rat nego pakt, bolje grob nego rob, u funkciji tajnih engleskih ili tko zna čijih službi, i romo harmonikaš bio plaćen da pjeva više nego izazovnu pjesmu. „Oj Hitleru ‘ebo svoju nanu, tebe čeka gedžo na Balkanu.“, koja snimka predočena Hitleru, je pomogla da zagrize pripremljenu udicu, i donese odluku za bombardiranje Beograda, poslije čega se preko noći dogodilo što se dogodilo.

A nama se, 4 dana kasnije 10.travnja dogodilo proglašenje Hrvatske države uz svenarodnu plebiscitarnu podršku, što je izazvalo bijes i zločinačke terorističke akcije svih onih, koji je ne žele niti u ideji a kamoli praksi. I danas ih dobro prepoznajemo.

Di si beograđanin. Dobio si pismo. Primljen si. Uz tresak suhog jasena bačenog s ramena na drvaricu, donešenog s obližnjeg brda, do ušiju mi dođoše i spomenute riječi. Poslije završene medicinske škole, neodgovorenih ili negativno odgovorenih molbi za zaposlenje, bacajući svakodnevne poglede preko zvizdanom opečenih i burom opuhanih kamenih vrhova Čabulje, Čvrsnice i Prenja, odem do grada i sretnem se s kolegom iz razreda Seadom Salčinom, koji me na brzake obradi, pokupi mi iz džepa sve bijele jugodinare za kovertu kojom će bez moga znanja, napisati i poslati molbu za Višu medicinsku Beograd, gdje su njega već primili, i želi nekoga za društvo. Naoružan s potvrdom o socijalnom stanju, obitelji sa 6-ero djece, dobio sam i studentski dom, i par studentskih malih ali vrijednih kredita s kojima se, uz obrazovne obaveze, skromno moglo pratiti sva politička, kulturna, i sportska događanja.

A sada što kraće o obećanim istinitim detaljima s imenima i prezimenima.

„Moj prijedlog je puno bolji, a i moja politička prošlost je čista.“ Začepi usta, na jednom internom skupu, viša fizioterapeutkinja Vjera Božinović dubrovčanka, prof.sociologije dr.Dušanu Dohčeviću. On je bio informbirovac. Došapnu netko. A Vjera je očito bila uvjerena titoljupka.

Krcata velika studentska dvorana na novom Beogradu. Tema je tribine je iseljavanje Srba s Kosova. Sedi more dole, šta ima ti da kažeš. Dopiralo je sa svih strana do studenta Albanca, koji je o tome želio nešto reći. „Trebali ste mu dozvoliti da iznese svoje mišljenje. Istina je da su dole oštećeni srpski spomenici ali još nije utvrđeno koje nacionalnosti su počinitelji; govori liberalna Latinka Perović koja očito o tome nešto više zna.  Zvižduci Latinki sa svih strana. U dvorani su se vjerojatno naguravali i tadašnji beogradski studenti, danas hrvatski medijski biseri; Josip Pečarić, Joško Čelan, Mladen Schwartz…

Zdravo Ustaš. Tako me pozdravljao crni afrikanac Mohamed, koji se hodnikom šetao u dugoj mantiji i s bocom vode u ruci prilikom odlaska na toalet. Od naših zajedničkih kolega je nešto čuo o meni, pa je imenicu, za koju je mislio da je ženskog roda tako prevodio u muški rod.

Cimer Božo Todorović iz Srebrenice, piše samo ćirilicom i studira šumarstvo, kako bi se bolje nosio sa muslimanskim kadrovima u Srebreničkoj šumariji. Njegov stric u Pančevu pokazujući mi u svom svinjcu dvije ugojene svinje, opušteno priča. „Doselio sam se ovamo  s cijelom porodicom i više se tamo među ustaše ne vraćam, jer kad-tad opet može biti zla.“ Moj rođak Andrija Drežnjak, koga je na radnim akcijama prigrlila lepa srbijanka Zorica, kaže. „Ne želim nikakve nacionalne podele. Svi smo mi jugosloveni.“

Drugi cimer Predrag Nikolić iz Draževac kod Niš me također jednog vikenda pozvao u posjetu. Citiram izjavu njegovog očuha Anastasijevića. „Čuli smo da su naši Srbi u Bosni i Hrvatskoj mnogo stradali, ali mi do njih ne držimo mnogo, jer su oni nas, kada nam je bilo najteže pod Turcima iznevereli i pobegli na zapad.“ I časnog hrvatskog domoljuba i kulturnjaka Arsena Dedića, sam više puta sretao u kazališnom „Ateljeu 212.“ Njegovo i Gabikino sudjelovanje u pjesmi „Moja domovina“ 90-ih godina, vrijedi šlepera i šlepera obrambenog streljiva.

Moj nadređeni u Sanitetskom školskom centru u Novom Sadu, poručnik Nikola Opalić, mada mi je ispod jastuka nalazio i oduzimao;i Vjesnik, i VUS, i Hrvatski tjednik, je imao prema meni, kao hrvatu beogradskom studentu, nekakve simpatije, pa je i mene i hrvata Srećka Tunjića,također beogradskog studenta iz Bistarac kod Tuzle, otvorenog Savka i Tripaloljupca, slovenca Andreja Štrukelja, i srbina Aleksandra Gilića, u prekomandu poslao na slobodna mjesta u beogradsku sanitetsku upravu. Tko je dotle znao, da je to zgrada General štaba. Ispred naše sobe je velikim slovima pisalo. Šef sanitetske uprave general Kralj. Ništa mi nije bilo jasno oko te riječi Kralj. Tek 30.godina kasnije, čitajući knjigu „ Hrvatsko zagorje u revoluciji“, nailazim i na njega kao šefa tamošnjeg šumskog saniteta. I Hrvatski tjednik smo ja i Srećko unosili u džepovima, i vodili velike diskusije u pauzama sa ljevičarima Gilićem i vodnikom Josifom Liskom-Slovakom.

Kroz prozor su dopirali reklamni zvuci za prikazivanje filma „ U gori raste zelen bor“ Tončija Vrdoljaka.  U hladovini parka ispred zgrade, djevojci s kaubojskim romanom u rukama sam postavio prvo i zadnje pitanje. Koliko ste do sada izbrojali mrtvih. „ Ja ne smem sa vama razgovarati. Ja sam kćerka poljskog ambasadora, i nas sve prate i snimaju.“ Eto, tada sam prvi put u životu čuo, i za fenomen praćena i snimanja. Toga ljeta, poslije velike Hajdukove pobjede u Beogradu, grad je sa silnim zastavama i transparentima postao u pravom smislu Beo-grad. Nije to sve moglo doći iz Dalmacije. Očito je, da je Hajduk i u Beogradu imao svoju, ja bih rekao, Hajdukovu ljevicu.

Te silne medijske i druge slobode bile su zatišje pred buru, Karađorđevo košavu, koja će potrgati raspupane visibabe i ljubičice Hrvatskog proljeća. Svjestan toga gdje se nalazim, preko Vjesnikove rubrike „Ponuda i potražnja radne snage“ naoružan s dvije diplome, bez ičije preporuke, dolazim u Zagreb, osjećam drhtavicu u koljenima ispred spomenika kralja Tomislava, i produžavam u“Zavod Goljak“, čiji je ravnatelj Miroslav Klindić dao zeleno svijetlo mojoj ćirilićnoj diplomi Višeg radnog terapeuta, a koji me za moga tromjesečnog boravka u Zavodu nikada nije pozvao na razgovor, jer on dođe u Zavod, kako je rekla jedna djelatnica, samo poslijepodne za obaviti telefonske razgovore, a za kojega sam 40 godina kasnije čuo, da je bio socijalni radnik i lički Srbin, koji je eto Vašeg izvjestitelja i komentatora „ Dječaka s kamena“ doveo u Zagreb. Ja bi dao 5000 DM tko bi mi osigurao posao u Zagrebu. Izjavio je naš, tih dana, zajednički prijatelj, beogradski student stomatologije, imoćanin Mirko Karoglan.

 

Žarko Marić

glasbrotnja.net

About glasUrednik

Pročitajte i ovo

Antun Babić: Hrvatska se ubrzanim koracima vraća u komunizam iz vremena Titove Jugoslavije

Upravo je prošla ponoć. Noćas neću lagano spavati. Jako me muči golema reklama koju sam …