Nedjelja , listopad 20. 2019.
Naslovnica / Najnovije vijesti / Kolumne / Mile Prpa: Bijeli čovjek ugušit će se u svom vlastitom smeću

Mile Prpa: Bijeli čovjek ugušit će se u svom vlastitom smeću

(Pismo indijanskog poglavice Seattlea)

Poglavica Seattle (oko 1780. – 7. lipnja 1866.) bio je poglavica plemena Duwamish. Kao svi tadašnji Indijanci ili domoroci, volio je i čuvao prirodu i njenu ljepotu i čistoću. Danas to proročansto više ne zvuči zlokobno, već je posvuda nastupilo kao suvremeni život i okoliš pun ljudskog smeća. Apokalipsa smeća stiže već na svačija vrata, gotovo u cijelom svijetu.

Izgorjelo gigantsko odlagalište smeća u Jakuševcu, zamalo je ugušilo pola milijunskog grada Zagreba. To je samo prva lasta nesreća koje tek slijede. Da se to dogodilo u bilo kojoj državi u njenoj metropoli, gradonačelnik koji je za to najviše odgovoran bio bi prikovan na stup srama, sve dotle dok i sam ne postane smeće, koje smrdi okolo njega. Isti tren takav gradonačelnik odletio bi sa svoje funkcije najkasnije u roku 24 sata, dobio bi zabranu života i boravka svuda, osim u našem  Zagrebu,  koji se još sei  izrugiva s vama   s TV ekrana i služi kao najveća sramota koju je ikada grad Zagreb imao.

Ali dragi moji Zagrepčani, umjesto da se svi dignete na noge i da tražite njegov izgon iz Zagreba, ili pritvaranje u Remetincu, vi ga na tv ekranima , istina pomalo izobličenog, gledate kako vam se izruguje u oči i sprda s vama, radi ono što je suprotno ljudskom razumu.

Kante kao nova smetlišta i ishodište raznih bolesti

Svi se sjećamo vremena kad su kante za smeće uvijek bile udaljene najmanje pedesetak metara od ulaza u zgrade. I sve je štimalo, znalo se  dva puta godišnje da se odvozi krupno smeće, svi bi dan prije počistili svoje tavane i podrume i na taj način se rješavali starudije, znajući da će sutradan po gradu voziti  kamioni koji će to sve pokupiti i složiti na odgovarajuće mjesto.

Danas pred svakim vratima zgrade ima nekoliko kanti, iz kojih se širi smrad i ulazi u zgrade, sve postaje odvratno i zagađujuće. Grad nam zbog nečijih izuma ali i zbog većih zarada postaje cijeli jedno veliko smetlište, puno smrada.

I ne samo to, vlasnicima stanova besplatno se daju vreće u kojima će držati smrdljivi otpad, na njihovim terasama, lodžama, balkonama, pa čak i kuhinjama i  spavaćim sobama, oni koji imaju male stanove i nemaju to smeće gdje odložiti osim ispod kreveta.

Apokalipsa smeća krenula je suludo iz metropole  Zagreba, s još luđim Gradonačelnikom.

Budite bez brige, takova suluda koncepcija prikupljanja smeća, proširit će raznorazne boleštine, kugu i da dalje ne nabrajam. Posljedice će biti zastrašujuće, ponajprije za djecu i starije osobe.

Nakon uvođenja te koncepcije svuda smrdi, gdje prije toga nikad nije smrdjelo. To je doista veliko kulturološko, ekološko i drugo veledjelo gradske vlasti.

Bijeli čovjek ugušit će se u svom vlastitom smeću.

Kako to gordo zvuči! Zar Gradska vlada nije momentalno trebala dati ostavku nakon apokaliptičnog dima iz najvećeg odlagališta smeća u Zagrebu. Ne, u Hrvatskoj to nije tradicija. Vlast je takva, a posebno institucije gonjenja za kaznena djela, sve dopuštaju. Ekološke rak rane niknule su posvuda kao otrovne gljive poslije kiše.

A na globalnom planu onečišćenje smećem masovno je prisutno i u nekad čistim rijekama, zagađenja su postala masovna i za mora, ali najnovije  i u prostoru svemira gdje se iz ispaljenih raketa odbacuje tehnološko smeće koje će vječno kružiti oko planeta, i u budućnosti biti velika smetnja zbog mogućih sudara i sl.

Kad miris iziće iz poljskog cvijeća,

kad milost iziđe iz čovjeka,

kad rijeke izgube svoje zdravlje, (onečiste se)

nastupit će opći rat. (Mitar Tarabić)

 

 

Pjesma br2 . iz 33. Pisma Teofilu (Mile prpa Filozofija čovjeka)                                                                                                                                                                                                                                         

  1. Što bi kazati, o nama mogli reći,

oni iza nas, što još nerođeni brode.

– Sebični bili, sve sebi htjeli steći,

ni čiste nam nisu ostavili vode.

 

Ni čiste vode, ni morskog sjaja plava,

ni zraka čista, ni blagost Sunca što zrači.

Kakav to nakot, luda im ta glava –

što sudbinski potez i za nas vlači?

 

Ah, što bi kazali, tek nemoćno se gleda.

Vrli, nemoćno se gleda i nemoćno prati.

Učiniti tu se previše ne da –

da neuk učenog, a nepošten poštenog shvati.

 

Učiniti se ne da, već riječima samo –

lakše mi biva kad se o tome zbori.

I riječ ova u tom mozaiku tamo –

još kamenčić je jedan što tim plamom gori.

 

 

U POČETKU SVE BIJAŠE ČISTO

 

1.

Čisti vjetrovi ne pušu više.

Iz njih ne struji bistrina zraka.

U našu

već ulazi dušu

sumorni zov

mraka.

 

2.

Čisti više ne sipe snjegovi.

U njima se pršteća bjelina zgubi.

Zriju u očima

tamni bregovi.

Naš duh ih

ne ljubi.

Čiste već ne padaju kiše,

bistrinom neba nas ne kvase.

 

U nama nema

te žeđi

što je jasnoća

duha pase.

 

Po travi nisu više jutarnje rose,

ne zrcale se u svjetlu sjaja.

U nama

već se kose

te kapi

što odraz ne daju.

Oko nas nema blagosti mirisa lipa,

ni zanosa cvjetnog peluda iz bilja.

Taj miris

već nosne nam štipa.

U njeg nesta

svakoga milja.

6.

Ni mladenke više ne nose

čistinu svoje vjenčane halje.

Već upliću

u ruse kose

bodlju što ih gnâ

od ljubavi dalje.

 

U nama ni misli više nisu čiste.

Na naše duše pale su sjene.

Već u krugu se vrte

radosti iste.

Bez svježeg daha

bez nove mijene.

Sa zvonika zvona

što zvonjavom se glase

već trulost u zvuku svome nose.

Duh naš

tu nemilost pase.

Sile nebeske

već nas kose.

(Mile Prpa/GOZBA ŽIVOTOM

 

 

Mile Prpa

glasbrotnja.net

About glasbrotnja.net

Pročitajte i ovo

Ivica Ursić: LAŽNA VJERA

Živimo u vremenima kada svi žele privući našu pozornost. Zato nam putem različitih medija uporno …