Utorak , kolovoz 14. 2018.
Naslovnica / Najnovije vijesti / Kolumne / Mile Prpa – PROVISIO POSTERI TEMPORIS

Mile Prpa – PROVISIO POSTERI TEMPORIS

(Predviđanje posljednjih vremena)

 

Na tu temu, u svom poetskom djelu (spjev u stihovima) pod istim naslovom, obradio sam dramatičnu hipotetsku (zamišljenu) priču o opozivu flore i faune, obzirom da je čovjek kao tumač i upravitelj prirode, nedovoljno  čuva, pa se iz Knjige života slovo po slovo truni.

 

U Božjim očima više vrijedi jedan skroman,  dobar i pošten, čestit, iskren, istinoljubiv i pravedan  čovjek, nego milijun drugih, koji nemaju te osobine. U zadnje vrijeme sve se više čuju – priče o posljednjim vremenima, ali  to za sada  nikako ne stoji. To je još daleko od stvarnosti i daleko od totalne iskvarenosti ljudstva, što bi trebala biti podloga za nastup Posljednjih vremena.

U svijetu postoji još mnogo, rekao bih, i mnogo više skromnih, dobrih i poštenih ljudi u odnosu na one koji to nisu.

 

A prema  biblijskoj legendi (Post. 19,24), koja govori o Abrahamu i sudbini Sodome i Gomore.  Abraham je pokušao nagovoriti Boga da poštedi ova dva  grada i njihove stanovnike zbog njihove velike iskvarenosti, riječima: “Hoćeš li iskorijeniti i nevinoga s krivim? Možda ima pedeset nevinih u gradu. Zar ćeš uništiti mjesto, radije nego ga poštedjeti, zbog pedeset nevinih koji budu ondje?”

Ipak, ni deset nevinih osoba nije bilo moguće pronaći u Sodomi i Gomori.  I tad “Jahve zapljušti s neba na Sodomu i Gomoru sumpornim ognjem ” uništivši oba grada i područje oko njih.

 

Cijela zemaljska kugla, da ne idemo dalje u svemir, je predragocijena upravo zbog svoje čudesne flore i faune, a ne toliko zbog ljudi. Premda je ljudsko tijelo hram božjeg duha, a pokvarljivo je, jer mu je data sloboda da čini i dobra i zla djela, ali i na kraju ga čeka  i osobna odgovornost.

 

Pred Božjom silom, narodi koji su izgradili atomsko oružje, trebali bi se stidjeti zbog te činjenice, jer su provodili i pripremali  kulturu smrti, a ne kulturu života. Planet Zemlja je mjesto gdje Bog zagovara kulturu života, a u tu kulturu se  ne uklapa nikakvo oružje, a ponajmanje ono nuklearno.

 

Zar će Bog, zbog iskvarenosti jednog dijela njenog stanovništva, dati spržiti na Zemlji s grešnima i bezbrojne nevine, i onaj veći dio dobrih ljudi i oko milijarde nevine dječice, u čijim se očima zrcali zvjezdano duhovno nebo?! Zar će Bog zbog iskvarenosti jednog dijela ljudi, dati spržiti i sva čudesna, (i bezbrojna u različitosti), svoja remek-djela koja su kreirana kao flora i fauna? U kreaciju flore i faune ugrađeno je beskrajno znanje, koje je nama ljudima naprosto nezamislivo i nedokučivo, ugrađena je ljubav prema ljepoti, prema opoju zanosnih mirisa, prema čudesnoj maštovitosti i različitosti oblika, beskrajane i savršene funkcionalnosti. Svaki list na stablu, svaki cvijet i njegov miomiris odaje  – sve je to mogla napraviti samo visoko intelektualna kreacija, nama ljudima  nezamislivog znanja i neshvatljivo velike maštovitosti. Ali ne i spontanost slijepe prirode. I slijepcima je jasno da su svako živo biće i svaka biljka visoki intelektualni dizajn.

 

To se primjećuje na svakom koraku. Raskošna boja i oblici u kreaciji bića i biljnog svijeta; raširena  lepeza pauna, beskrajne ljepote ptica, leptira i čudesni pjev; štiglića, slavuja, ševa, kanarinaca, grdelina, frzelina, lugarina, crvenih kardinala, lirašica, cvrkut kolibrića i brojnih drugih vrsta neopisive ljepote i čudesnog pjeva. Čudesna raskoš kolorita morskih dubina, prekrasnog  svijeta i flore i faune pod morem, čudesno lijepih riba i drugih bića, rascvjetalost koralja, i svega drugog u podmorjima.

 

Zar će Bog, zbog iskvarenosti jednog dijela zemljinog stanovništva, razoriti sve u prirodi

gdje u svemu vlada  savršeni sklad boja, kojeg  mudrost čovjeka nije bila kadra ikad postići. A ljudsko znanje nije uspjelo stvoriti ni najmanju novu amebu, ali je zato vrlo uspješno u rušilaštvu. A sve je to napravljeno pred stotine milijuna godina, a zar samo zbog ljudi koji će nastaniti zemlju – to je neizmjeran i neizreciv dar duhovnog neba čovjeku, koji ga ne zna ni cijeniti ni štititi, ni poštivati.

 

Nema nastupa  posljednih vremena, postoji samo osobna odgovornost svakog pojedinca za čine u svom vlastitom životu. Posljednje vrijeme će doći svakom pojedinačno, a ne kao cjelini Božje kreacije. To jednostavno nije moguće. Osim ako bezumnost ljudska ne bude spremna na samouništenje.

Ali ni tada, poruka Sodome i Gomore govori – dokle god bude više od deset poštenih ljudi na svijetu, Bog na svoj narod neće dići ruku gnjeva, jer je i sam Ljubav, Ljubav koja ne ubija već oplemenjuje i opominje. Ljubav koja je generacijski smisao svakog postojanja, a sposobna je i opraštati i činiti čudesa..

 

Kad miris iziđe iz poljskog cvijeća, kad milost iziđe iz čovjeka, kad rijeke izgube svoje zdravlje – nastupit će opći rat! (Tarabić).

 

Tko skroman u duhu i poštenje gaji kao zadnji cvijet je što miriše Bogom.

 

Kad miris iziđe iz poljskog cvijeća – ne, još miris nije izišao iz mnogog cvijeta. Zar jorgovan i zumbul i dalje ne mirišu opojem mirisa, zar ružmarin svojom aromom nosne ne draži. Zar u proljeće, hodom u prirodi, čudesni prirodni mirisi poljskog cvijeća ne napajaju nam dušu? A tek miris dunja, i nebrojeno bilje po  rascvalim livadama i proplancima u cijelom svijetu još uvijek iskonski miriše.

 

Kad milost iziđe iz čovjeka – ne, te milosti u ljudima ima na svakom koraku, otkud inače dobrovoljne i karitativne udruge za pomaganje nemoćnima, otkud tolika sućut nad nesrećama koje se događaju, otkud tolika solidarnost, i tako možemo beskrajno nabrajati…! Ali i Bog je Milost, unatoč značajnom dijelu ljudstva iz kojeg je izišla milost, pa su spremni zbog sebičnosti na sva zlodjela.

 

Kad rijeke izgube svoje zdravlje – da, doista mnoge su ga izgubile, ali još uvijek u  velikim  dijelovima svijeta glasno buče prekrasni slapovi, teku bistre brzice rijeke, teku pitke vode i napajaju žedne, napajaju polja i planinske proplanke, da bi što ljepše rascvjetali iskonskom ljepotom.

 

Slijedi završni Isječak iz neobjavljene knjige –

¸                                                                                          Mile Prpa;

PROVISIO POSTERI TEMPORIS

(Predviđanje zadnjih vremena)

 

 

 

I RAZABRAH GLAS PEDESET I TREĆI

 

I glas ništa ne reče! Silentium! Silentium!

I pogledah ljude i nitko ništa ne reče.

I neupitan bijah – posvuda samo šutnja.

 

I čuh glas muka, čuh glas tišine,

drhti silentium, ta arija nebesa.

Svuda kamena muk – brda i doline,

tek kuca bilo života ljudskih tjelesa.

I vidjeh muk voda i mrtvilo rijeka,

prirodom, bilja i bića posvud žrtva.

 

Silentium Neba i silentium Zemlje.

Sve gluho i gluhoćom sve razara.

Života nikad ne bilo ili samo drijemlje,

ili je tek pred čovjekom – da ga stvara.

Ne pušite vjetri juga, ni sjevera hladnog,

ne zborite zore rumenilom gôrja!

Silentium posvud – silentium Gladnog!

– Svira se Requiem tog ljudskog obzorja!

 

Ne dajte strune nekoj ruci novoj

melodiju novu, novog života zvuke!

Odzvučale nisu ni arije na ovoj,

pod prstima Božje, stvoriteljske ruke.

Ne dajte se zvuci, nek vas jeke steru

dolinama, gorom svijeta svega, svega!

Ne dajte se nade da vam zore beru!

Alfa, Alfa – vidim li samo – Omega, Omega?!

 

Ah, ta ljudska bića sebična, bijedna,

i urlik pustih – nek sve živo se krsti!

– Ne zaboravi, čovječe, da si i ti jedna

među tisućama tih mesnatih vrsti!

 

 Mile Prpa

glasbrotnja.net

About glasUrednik

Pročitajte i ovo

Ivica Ursić – OTPOČINITE MALO

„I sedmoga dana Bog dovrši svoje djelo koje učini. I počinu u sedmi dan od …