Četvrtak , listopad 18. 2018.
Naslovnica / Najnovije vijesti / Kolumne / Mile Prpa: Slika Ples mrtvaca – simbolično djelo Vincenta iz Kastva

Mile Prpa: Slika Ples mrtvaca – simbolično djelo Vincenta iz Kastva

Mrtvački ples ili zastrašujuća spoznaja o dimenzijama tragedije hrvatskog naroda pod komunizmom. Ex Jugoslavija je, gotovo u cijelosti, kosturnica  hrvatskih kostiju – bezbrojnih masovnih stratišta, zbog čega nam ne dopuštaju da saznamo noviju povijest u cjelini.

 

U Hrvatskoj se nalazi čuvena  slika ljudskih kostura na temu mrtvačke povorke u crkvici sv. Marije na Škrilinah kod Berama. Djelo je Vincenta iz Kastva iz 1474. godine. Slika Mrtvački ples, povorka mrtvaca ili ples mrtvaca (franc. dance macabre) je simbol onog što je već djelomično nastupilo, otpočelo ponajprije u Hrvatskoj, a slijedi širenje tog Mrtvačkog plesa mrtvih kostiju na cijeli svijet gdje god je vladao komunizam, ali i svako drugo zlo u svijetu.

 

Sv. Pavao upozorava nas da nam se “nije boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništva, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih sila na nebesima” (Ef 6,12). Sotona je, kaže Isus, “čovjekoubojica od početka” i “otac laži” (Iv 8,44). On “griješi od početka” (1 Iv 3,8), on je “knez ovoga svijeta” (Iv 12,31; 14,30; 16,11); on zavodi čovjeka na grijeh (Dj 5,3; 1 Kor 7,5). Sv. Pavao ga naziva i “bog ovoga svijeta”

 

Poručujemo Austriji, neka ne dira u Blejburg, i sve one tragedije što se pod tim pojmom podrazumijevaju, jer to je djelo Sotone, čovjekoubojice od početka i oca laži. Tamo su zaplesale kosti bezbrojnih nevinih  hrvatskih mučenika, zaplesat će mrtvačke kosti i u vašoj Austriji i, i to one kosti koje su posijali  nacisti Austrijanci ili one  iz vremena vlasti SSSR-a nad Austrijom, I to u jednoj Austriji iz koje je nikao Adolf Hitler. O svemu tome trebala bi šutjeti upravo jedna  Austrija, koja je više milom nego  silom postala sastavni dio Trećeg Reicha.

 

Uzalud Vam svrstavanje na stranu zla, na stranu ubojica, jer ovo su kosti koje spominje Sv. Ivan apostol u svome biblijskom djelu Otkrivenje ili Apokalipsa.  Ako ste demokrati, stanite na stranu žrtava, bez obzira tko je njihov masovni ubojica.

 

Mrtvački ples će zaplesati i u jednoj Rusiji,  Ukrajini, Kini, sjevernoj Koreji, u svim onim drugim državama, gdje su crveni bezbožnici, (više divlje zvijeri nego ljudi) posijali bezbrojne masovne grobnice,  po ogromnom prostranstvu bivšeg SSSR-a, Kine,  Mongolije, Albanije, Mađarske, Jugoslavije, Kube, Kambodže i brojnih drugih država na svijetu. Svi oni imaju svoje male ili velike Bleiburge.

 

Kad neki čovjek oduzme život nekom drugom čovjeku, to se naziva ubojstvo, takav ubojica poslije toga cijeli svoj život nema mira i spokoja, jer je postao rob grijeha. A masovni ubojice, koji su ubili na desetke, stotine, tisuće, stotine tisuća, pa neki i milijune, ali i po nekoliko desetaka milijuna žrtava – oni  nemaju ni najmanje grižnje savjesti. Čak su pojedini izjavljivali da im nije žao i da bi to sve isto ponovno napravili. (JBT)

 

Nepostojanje grižnje savjesti, govori da nije riječ o ljudima, već je riječ o demonima.

Mao ce Tung , Staljin, Hitler, Lenjin, Tito, Ismail Enver Paša, Kastro, Pol Pot, Kim Il SUNG, Mengistu Haile  Mariam, Idi Amen, Kralj Leopold II ( u Kongu).  i brojni drugi.

Oni su bili u vlasti Zla, rođeni su da budu zlo, jer su sinovi Sotone. Ne znaju što je to pokajanje, jer ono u njihov duhovni svijet nije ugrađeno. I što je karakteristično da su nacifašisti  gazilii druge narode, a nitko od njih nije se obrušio na vlastiti narod. Dok su komunisti ,svuda  beziznimno svuda gdje su god došli na vlast, obrušili su se na na vlastiti narod. Prema nekim procjenama oni su krivci za nekih 150 milijuna žrtava u svijetu. Krivi su za ideološki genocid vlastitih naroda.

 

U ožujku 1945. godine Tito je uputio svim partijskim komitetima i komesarima vojnih jedinica slijedeću zapovjed: „Ovih dana pružit će se prilika da Komunistička partija Jugoslavije preuzme vlast na teritoriju cijele države. Ta prilika trajat će samo nekoliko dana, a možda i samo nekoliko sati, i ako u to vrijeme ne likvidiramo sve naše neprijatelje ta će se prilika zauvijek izgubiti“. Iz ovog citata možemo vidjeti da se nije spremala nikakva osveta, već da je Tito spremao strateško preuzimanje vlasti zločinom.

Nadalje, svim protivnicima svog režima najavio je „da će u novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo, koliko traje put do najbliže jame“.

 

Kosta Nađ u beogradskom tjedniku „Reporter“ od 13. siječnja 1985 kaže: „Sto pedeset hiljada protivnika vlasti palo je u naše ruke i „prirodno“ na kraju smo ih likvidirali. Odmah sam izvestio Tita o ovomu „uspehu.“

Milovan Đilas je pak izjavio:  Hrvati su morali umrijeti da bi Jugoslavija mogla živjetiili „jer takvo  zlo kakvo smo mi učinili nad Hrvatima, nije poznato u cijeloj povijesti europske civilizacije. Ti ljudi su mahom bili nevini, nepismeni seljaci, i nikome ništa nisu napravili.“

 

Iz izvještaja Aleksandra Rankovića u Beogradskoj skupštini, kao glavešina vojnog i tajnog redarstva,

  1. veljače 1951. možemo pročitati: ,,Kroz naše zatvore je između 1945. i 1951. prošlo 3,777,776 zatvorenika ( ovaj broj je očito namješten pet sedmica zaredom nikad se ne može dobiti), ali nije daleko od stvarnog stanja), dok smo likvidirali 586,000 narodnih neprijatelja, od toga 500 tisuća Hrvata.”

 

Pobiti hrvatsku ranjeničku đubrad!

 

U pratnji bivšeg bravara, generala OZNE Ivana Krajačića, Tito je više puta obišao zagrebačke logore i zatvore i izrazio nezadovoljstvo sporošću „likvidacije“. Od Krajačića i Ministra zdravstva Narodne vlade Hrvatske dr. Aleksandra Koharevića zatražio je detaljan popis pobijene „hrvatske ranjeničke đubradi“ iz zagrebačkih bolnica, jer je načuo da je nekima pošteđen život. Nakon toga svi preostali ranjenici su pobijeni, a vrhovni komandant je dobio popis smaknutih ranjenika iz svih tadašnjih 11 zagrebačkih bolnica. Ukupan broj ubijenih ranjenika iznosio je 4.791. Tom iznosu nisu bili pribrojeni teški tuberkulozni bolesnici, poklani sa svojim medicinskim osobljem, u Bolnici Brestovac na Zagrebačkoj Gori. Prezauzet ubijanjem Hrvata, Tito se 22. svibnja telegramom ispričao generalu Crvene armije Ždanovu što ga osobno ne može primiti prilikom njegova posjeta Beogradu, pa je gosta u zamjenu primio načelnik Generalštaba JA Arso Jovanović.

 

Izbjegličku bandu  izbaciti iz Zagreba , a onda bez milosti likvidirati!

Iduće jutro, nakon proslave rođendana se otrijeznio, Tito je odlučio na revolucionaran način riješiti pitanje velikog broja ratnih izbjeglica zatečenih u Zagrebu i bližoj okolici. Zagreb, koji je prigodom zadnjeg prijeratnog popisa 1931. imao 185.581 stanovnika, dočekao je konac rata s preko 600.000 duša, pretežito vojnika i izbjeglica iz opustošenog dijela NDH. Nakon uzmaka hrvatske vojske u Austriju, u Zagrebu je na rubu gladi i dalje boravilo oko 220.000 svjetovnih (civilnih) izbjeglica. Prema Divjanovićevu svjedočanstvu, Tito je u subotu 26. svibnja naredio „da se ova cjelokupna hrvatska izbjeglička banda izbaci iz grada“ i „pod oružanom pratnjom jedinica regularne armije, OZNE i KNOJ-a, usiljenim hodnjama ili vlakovima organizirano sprovede u zavičajna mjesta“. „Putem ili po prispijeću u zavičaj, hrvatski je smrad trebalo bez milosti likvidirati, jer su oni većinom bili narodni neprijatelji“.

Pobijeni zagrebački mladići u dobi od 21 do 24 godine

Prema Svjedočenju Koče Popovića i dr. Gabrijela Divjanovića, Tito je nakon proslave rođendana na nagovor generala Rankovića naredio da se za odmazdu pobiju svi hrvatski mladići rođeni između 1924. i 1927. (21-24 godine starosti) u gradu i kotaru Zagreb, koji nisu zarobljeni u završnim operacijama II svjetskog rata, a njegov su kraj iz raznih razloga dočekali kod kuće jer nisu sudjelovali ni u kaklvim vojnim postrojbama..  Komanda grada Zagreba, na čelu s  Večeslavom Holjevcem,  ovu je Titovu odluku uobličila u čuvenu „Naredbu broj 7“. Tom je naredbom komanda uspjela podlo namamiti 7.800 mladića koji su se kojekuda skrivali, da se jave radi tobožnjeg „novačenja u Jugoslavensku armiju“.

Odmah po partizanskom „novačenju“, izvršenom u vojnom objektu u Maksimirskoj ulici 63, mladići su stavljeni pod vojnu stražu i sprovedeni u logore Maksimir i Prečko. Odatle su noću, podijeljeni u dvije skupine, u četveroredovima odvedeni na usiljenu hodnju smrti preko Podravine, Slavonije i Srijema u logor Kovin u Vojvodini. Nakon neizrecivih zvjerstava izvršenih putem, u Kovin ih je živih stiglo 2.200, a u Zagreb se vratilo svega 58.

Likvidirali smo 200.000 bandita, a još toliko smo zarobili!

Vjesnik je u nedjelju 27. 5. donio vijest „da Tito ovih dana u pratnji generala Rankovića obilazi okolicu Zagreba“, bolje reći rukovodi pokoljem Hrvata širokih razmjera, koji je upravo tada bio u punom zamahu. Vodnik OZNE i sudionik pokolja u okolici Krapine, a kasnije pokajnik Mladen Šafranko, osobno je svjedočio da je Tito dan-dva nakon svog rođendana obišao zatvor OZNE u Krapini, logore u Mirkovcu i Oroslavlju, te stratišta u Đurmancu i na Maceljskoj Gori. Ovaj se posjet mogao dogoditi isključivo između 26. i 28. svibnja. S udaljenosti od kojih 300 m Tito je promatrao ubijanje skupine od 500 do 600 nezakonito uhićenih svjetovnih osoba. Prema njegovoj naredbi svi su ubijeni sjekirama. Potom je prišao jami i naredio da se na tijela, koja su se još uvijek micala, nagrne zemlja.

Prema partizanskom tisku, Tito je 28. svibnja otišao iz Zagreba u Ljubljanu, gdje je istog dana održao brojno posjećen govor. U njemu se neuvijeno i pobjedonosno pohvalio: „Likvidirali smo 200.000 bandita, a još toliko smo zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde“. Prema svjedočenju borca pratećeg bataljona Franca Sečena, putem je obišao stratište u rudniku Barbarin rov (Huda jama) na brdu iznad Laškog i stratišta u Trbovlju, gdje je „izrazio zadovoljstvo metodologijom ubijanja“. U rudniku su žrtve, nakon serijskog vezanja žicom, žive bacali u okomita rudarska okna i potom su za njima ubacivali potpaljeni dinamit.

Prema svjedočanstvu Milovana Đilasa, Tito je u Ljubljani 28. svibnja, nakon govora i cjelodnevne proslave pobjede partizanske paravojske, mrtav pijan osobno naredio otvaranje novog masovnog stratišta na Kočevskom Rogu, koje je trebalo ubrzati „likvidaciju“ spomenutih preostalih 200.000 zarobljenih „bandita“. Tito pritom nije razbijao glavu utanačenjem bilo broja, bilo načina odabira zarobljenika i uhićenika za smaknuće na Kočevskom Rogu. To je pitanje prepustio svojim partizanskim životinjama. Odabir i broj žrtava kočevskog pokolja bili su stoga, kao dio tada široko razmahane stihije masovnog ubijanja, nasumični i slobodno improvizirani od Titovih krvoloka. Samo mjesto pokolja, pijani je maršal odabrao na savjet Franca Leskošeka Luke i Borisa Kidriča, svojedobno zapovjednika i politkomesara tzv Glavnog štaba Slovenije, te Ivana Mačeka Matije, načelnika OZNE za Sloveniju. Sva trojica pozivnih ubojica, odlično su poznavali bespuća i pećine Kočevskog Roga, jer su se upravo u njima skrivajući neotkriveni održali cijelo vrijeme rata. Tito je tada u Ljubljani i okolici proboravio cijeli tjedan, odnosno razdoblje od 28. svibnja do 2. lipnja, kada se vratio u Zagreb i primio izaslanstvo katoličke crkve na čelu s biskupom Salis-Sevisom.

Osobno je posjetio Kočevski rog, Hudu jamu i Tezno

Upravo tijekom tog boravka u Sloveniji, točnije 1. lipnja, Tito je prema svjedočenju partizanskog koljača Jure s visokim partijskim i vojnim izaslanstvom obišao klaonicu na Kočevskom Rogu u vrijeme najžešćeg ubijanja ljudi. Nakon jednodnevnog boravka u Zagrebu 2. lipnja, Tito je nenajavljeno 3. lipnja ponovno otišao u Sloveniju i konspirativno se krećući, susreo s maršalom Crvene armije i zapovjednikom ukrajinske fronte F. I. Tolbuhinom, te ga pritom odlikovao ordenom „narodnog heroja“. Vjesnik nije naveo mjesto i vrijeme susreta, no izvijestio je „kako je Tito na putu kroz Sloveniju obišao Celje i okolicu“.

 

Svjedok Sečen tvrdi da je Tito uistinu obišao okolicu Celja, no prvenstveno klaonicu ljudi koja je radila punim pogonom. To su bili eksterminacijski logori Bezigrad i Teharje dupkom puni zarobljenika i uhićenika, te okolna stratišta. Tito je isti dan obišao logor i šumu Tezno kraj Maribora. Sečen navodi da nikada u životu nije vidio ništa slično. „To su bili vrlo duboki, kilometrima dugački protukolski iskopi do vrha popunjeni leševima ljudi, iz kojih se širio strašan smrad“. Tito je naredio da se jame zatrpaju čim prije, ako treba i uz uporabu strojeva.

„Hrvatska banda je dva metra ispod zemlje“

U utorak 5. lipnja ujutro Tito je posjetio partizanske ranjenike u Vojnoj bolnici Rebro, gdje se zadržao preko 2 sata. Pritom se zanimao je li bolnica do kraja očišćena od „hrvatske bande“. Zapovjednik Vojne bolnice Rebro, partizanski kapetan dr. Julius, svom je maršalu podnio slijedeći prijavak: „Hrvatske bande više nema. Smještena je na dva metra ispod zemlje, a neki još i dublje“.

Odmah nakon posjeta Rebru, Tito je u pratnji generala Rankovića otišao u Bjelovar, gdje je prvo posjetio Komunistički koncentracijski logor za eksterminaciju Hrvata. Bjelovar i stratište Lug. Potom je iz Bjelovara pravcem današnje podravske magistrale krenuo prema Osijeku. Kolona vozila je uz rubove ceste stalno nailazila na nepokopane, unakažene ljudske leševe, zaostale iza prolazaka hodnja smrti. Vozila su u nekoliko navrata obišla četveroredove izgladnjelih i krajnje iscrpljenih, polugolih ljudi, koji su se usporeno vukli cestom pod partizanskom stražom.

Prema kazivanju generala Koče Popovića, od 9. svibnja nadalje, samo na relaciji Bjelovar-Kovin, u pokretu je istodobno bilo 26 ešalona ratnih zarobljenika i uhićenih civila, a svaki je brojio od 3 do 5 tisuća ljudi. Tim je pravcem tijekom dva mjeseca, ususret pomno razrađenom stroju za ubijanje, prošlo 200.000 ljudi, od kojih je rijetko tko preživio. Oni su dijelom pobijeni na području Vojvodine i pobacani u protutenkovske rovove koje su tamo iskopali Nijemci (kao i one u Teznom kod Maribora) u svrhu zaustavljanja Crvene armije na Sremskom frontu. U srijedu 6. lipnja rano ujutro, obišao je veliki logor u Kovinu i nakon toga se skrasio u dvoru srpskih kraljeva u Beogradu.

Unatoč uvjerenosti u vlastitu nedodirljivost, Tito je bio svjestan strahote koju čini i njezinih mogućih povijesnih posljedica, pa je tih dana dao nalog Koči Popoviću, u to vrijeme načelniku Generalštaba JNA, da se unište svi pisani tragovi o poslijeratnim pokoljima. U tu operaciju bili su uključeni: XII. odelenje JNA (Služba bezbednosti), personalna služba JNA, Vojnoistorijski arhiv, Savezni zavod za statistiku, te UDBA i njene ispostave.

Koča Popović: „Tito je bio teško poremećena ličnost“

Najzorniji prikaz Titove uloge u pokolju hrvatskog stanovništva tijekom proljeća i ljeta 1945. pružio je general Koča Popović, u svjedočanstvu izrečenom nakon što je pao u Titovu nemilost i bio lišen svih partijskih i državnih dužnosti. Popović tvrdi da je Tito rukovođenje svim važnim političkim i vojnim zadaćama uvijek čvrsto držao u svojim rukama i nikada ga nije prepuštao svojim suradnicima. Takav je odnos imao i prema zahtjevnom i složenom pothvatu eksterminacije Hrvata, Nijemaca, Mađara i Šiptara koncem II svjetskog rata. Tito je tih dana s najpovjerljivijim suradnicima satima sjedio nad zemljovidima zarobljeničkih „maršruta“, naredbama za otvaranje stotina logora i planovima za što djelotvornije i što okrutnije ubijanje svojih političkih i klasnih neprijatelja.

Prema Kočinom navodu, maršal prema svojim žrtvama, kako iz neprijateljskih, tako i vlastitih, komunističkih redova, nije osjećao nikakvu sućut. Bio je teško poremećena ličnost, kojoj dostojanstvo i životi ljudi nisu značili ništa. Bolesno je uživao gledajući krvoločno mučenje ljudi i sam čin gašenja ljudskih života. Tito se više puta javno hvalio kako je pokolj Hrvata izvršen 1945. njegov doktorat znanosti na univerzitetu komunističke revolucije, čime je javno preuzeo vrhovnu zapovjednu odgovornost za taj zločin bez zastare. Pri njegovom izvršenju nitko nije evidentirao imena i broj ubijenih ljudi. Jednostavno rečeno, zemljom su se valjale kolone iznemoglih zarobljenika i uhićenika, te punile zatvore i logore. Ubijanja su bila svakodnevna uz nastojanje da ih se pobije što više u što kraćem roku. O metodologiji „likvidacija“ nitko nije vodio računa i ona je bila prepuštena izvršiteljima.

Pored osobnog izdavanja brojnih naredbi za „likvidacije“, te javnog preuzimanja vrhovne zapovjedne zločinačke odgovornosti, Tito se nije libio javno pohvaliti i brojnošću pobijenih „narodnih neprijatelja“ 1945. godine. Ona prema službenom partijskom izvješću iz 1952. iznosi 586.000 ljudi. Unutar tog broja preko 500.000 žrtava činili su Hrvati. Uz svog vrhovnog zapovjednika i vrh zapovjedne piramide, dobro su poznati i neposredni izvršitelji tog genocida. To su bili tadašnja tzv. Jugoslavenska armija, postrojbe KNOJ-a i OZNE, organi „narodne vlasti“ zvani Narodno oslobodilački odbori i njihovi odsjeci unutrašnjih poslova, te mnogobrojno srpsko stanovništvo, koje je prema Titovu naputku dovedene hrvatske uhićenike ubijalo s posebnom nasladom, u velikom broju i iznimno okrutno. Istaknute komunističke ubojice, od maršala Tita pa do Pavla Lovasića, vlasti Republike Hrvatske su, poput jugoslavenskih, izdigle na „čast oltara revolucije“ i njihovim imenima prozvale ulice, trgove i parkove, kako bi udruženim snagama, plešući Kozaračko kolo, nastavili s ruganjem žrtvama hrvatskog genocida izvršenog prije sedamdeset godina. Ni jedan od dostupnih počinitelja tada izvršenog ratnog zločina protiv hrvatskog naroda nije podvrgnut kaznenom progonu.

Ta užasna nedjela nisu bila rezultat samo patološke mržnje, nego i hladnog i proračunatog plana istrebljenja Hrvata na način koji se je u više navrata pripisivao nekim drugim vlastodržcima. Formula je bila jednostavna: jednu trećinu pobiti, drugu prognati, a treću „preodgojiti“. Tito je doduše pobio „samo“ jednu šestinu hrvatskog naroda, ali u toj šestini velika većina bili su muškarci i to mladi i zdravi. To znači da je muškaraca doista pobio oko jedne trećine, ali budući da su to većinom bili mladi ljudi sposobni osnivati obitelj, njih je pobio možda i preko polovice. Drugi dio plana provodio je dvadesetak godina kasnije, kada je „velikodušno“ svakome dao „pasoš“ (putovnicu), čime je mnogima trasirao put u inozemstvo iz kojega se neki nikada nisu vratili. Treći dio plana nije mu uspio, jer su mnoge Hrvatice odlučile ostati same radije nego da sebe i svoje potomke pretvaraju u „ateističke jugoslovene“. Unatoč svim zabranama, domoljubna svijest nije nestala. Naprotiv, bilo je dovoljno želje za slobodom da ju se u Domovinskom ratu i ostvari. Unatoč svim sotonskim klanjima, Titov paklenski plan završio je debaklom.

Ono što apsurd čini jedinstvenim u svijetu je činjenica da taj patološki ubojica donedavno i  imao svoj trg, jedan od najljepših u glavnom gradu, a održavaju ga upravo oni čije je pretke pobio – Hrvati. Štoviše, zvao   se „Trg maršala Tita“, čime mu njegove žrtve priznaju čak i čin u vojsci koja više ne postoji. Da stvar bude gora, u „demokratskom i pluralističkom društvu“ u kojem postoji „medijska sloboda“, hrvatski „mainstream“ mediji su toliko blokirani, da široka javnost uopće ne zna istinu o Titu. Štoviše, mediji su puni hvalospjeva njegovih „obožavatelja“ organiziranih u razne udruge koje slave čak i njegov „rođendan“ ističući „zvijezdu petokraku“, simbol zločina. Uskoro se to spremaju ponovo učiniti u Kumrovcu kuda treba stići čak i „rođendanska štafeta“ koja je krenula iz Slovenije, pa preko Fažane koja je ponovno dobila Titovu rivu, bez imalo srama ili barem straha od istine koja ih nezaustavljivo sustiže.

Takvo postupanje s narodom ne može se zvati „oslobođenjem“ Hrvatski narod je doživio najveću tragediju u svojoj čestrnaest  stoljetnoj povijesti. Zapravo sva stradanja kroz dugih četrnaest stoljeća u svome zbiru manja su od zla koje su komunisti na čelu s Titom, udruženi s velikosrbima nanijeli Hrvatskom narodu.  Zato, gospodo Austrijanci, i vi koji sebe nazivate Europejcima, morate znati da mi komemoriramo komunističkovelikosrpske žrtve, a ne možete nas tjerati da zbog lažnog Antifašizma u Hrvatskoj da mi komemoriramo naše strašne ubojice. Hrvatskom narodu je nanesena smrtonosna rana od koje se ni nakon 73 godine nije oporavio. Među žrtvama je bilo manje od 1% zločinaca.

Kad nema slobode, vlada tuga, umiru vjetrovi radosti i lahor tâme obavija duše. Apsolutni suverenitet naroda je najveći stijeg njegove slobode. (Codex moralis croaticum)

 

Povijest je ludnica careva, kraljeva, državnika,vojskovođa – pravih i lažnih veličina. Svačiji život završi u povijesti – uglavnom u onoj koju nitko ne pamti. (Codex moralis croaticum)

 

Napomena: U pisanju ovog  članka,  autor je osim svog teksta, koristio tekstove  Wikipedije, i nekoliko drugih autora istraživača hrvatske povijesti.

 

Priredio Mile Prpa

glasbrotnja.net

About glasUrednik

Pročitajte i ovo

Silvije Tomašević – Pobjeda makedonskih nacionalista ne znači i “Ne” EU i NATO-u

U najkičastijem glavnom gradu na svijetu, kako mnogi nazivaju Skoplje zbog neoklasicističkih ukrasa na socrealističkim …