Četvrtak , rujan 21. 2017.
Naslovnica / Najnovije vijesti / Kolumne / Miljenko Stojić – KRIVO

Miljenko Stojić – KRIVO

Izvijestiše nas razglašeni vrli mediji u hrvatskom narodu ovih dana da su ISIL-ovci ponovno napali kršćane, Kopte, tamo na Sinaju. Poubijaše ih više od dvadeset. Toliko ti mediji, ako sam ih pozorno uspio popratiti. Tek na inozemnim portalima saznah da su većina pobijenih bila djeca. Sa svojom župom išli su u samostan svetog ispovjednika Samuela. Živio je krajem VI. i početkom VII. st., ali ga kršćani nisu zaboravili. Usprotivio se i Bizantu i okolnim beduinima, uvijek čuvajući čistoću svoje vjere i ne praveći nikakve kompromise. Toliko o tomu.

I dok prebirah u glavi ove misli upozoriše me sa strane raznih naroda u BiH da se teolog Ivan Šarčević, tako rekoše, kritički prije kratkog vremena osvrnuo na Groblje mira. Pojma nisam imao. Baš me je zanimalo što je rekao, jer uvijek se isplati čuti kritičku konstruktivnu riječ. Uspjeh pronaći taj baš dugi tekst, s naslovom »Groblje šutnje«, i ubrzo spoznah da malo toga razumijem. Trudio sam se čak do njegova kraja, ali nije išlo. Razlog: premise. One pogrješne. Nekad nas zajednički profesor fra Ignacije Gavran učiše da se u silogizmu s dvije pogrješne premise dobije pogrješan zaključak. Ovdje je i više od te dvije pogrješne premise, ali zaustavimo se na tom broju. Najprije su pogrješni ili neprecizni podatci o samom Groblju mira. Recimo samo da ga gradi Odjel HNS-a za Drugi svjetski i Domovinski rat, a Vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« u tomu nema niti može biti. Očito je to pomiješao s tim da je ona imala čast, skrbeći se za pobijene fratre, nadahnuti neke općine s hrvatskom većinom (do sada njih 9, a neke kreću tim putom) da osnuju povjerenstva koja će se brinuti o pobijenim civilima iz drugog svjetskog rata i poraća. Kasnije su ta povjerenstva osjetila potrebu za koordinacijom pa je nastao spomenuti Odjel. U međuvremenu je nastala i Komisija HBK BK BiH za hrvatski martirologij. Ona popisuje pobijene katolike s obje strane granice i pomaže u pripremi izgradnje Svehrvatskog groba na Udbini, što vodi biskup Mile Bogović, a na čijoj se namisli nadahnulo i Groblje mira. Komisija ima i svoje povjerenike po svim našim biskupijama, a na području gdje se gradi Groblje mira to je fra Miljenko Stojić. Pa on… A sad hajdemo na drugu pogrješnu premisu. Trebamo govoriti o svojim zločinima i podići barem jedan spomenik žrtvama načinjenima u naše ime. Naizgled, sve u skladu s ljudskim i kršćanskim zakonima. No, znamo li mi zapravo koji su naši zločini? Dugih 45 godina najprije su jugokomunisti nemilice istraživali naše stvarne i nestvarne zločine. Na kraju se to svelo na to da smo nitko i ništa te da trebamo pljunuti na same sebe. A istinu pusti kraju. Slično se pokušava i s Domovinskim ratom. Ni u jednom ni u drugom slučaju ne treba tražiti istinu, istraživati pozadinu događaja, nego samo pljunuti i držati glavu sagnutom. O svojim, pak, žrtvama ne bi trebalo govoriti, jer zločinci smo i trebamo šutjeti. Očito, ovo nije put ni za kakvo pomirenje. Put je samo pokajanje, s obje strane, i istraživanje što se zapravo dogodilo. A u svemu tomu ne pomaže nikakvo politikantstvo ili umno dovijanje. Ni HNS-u, ni Čoviću, ni Herceg Bosni, niti bilo kome drugome (kako Šarčević u zaključku silogizma krivo zaključuje) ne treba nikakvo Groblje mira. Ono treba onomu čovjeku komu smo očeve kosti iskapali u jami u Ljubuškom a njega majka nosila u 8. mjesecu trudnoće, ono treba svima onima pobijenima oko Radimlje (kažu oko 10.000), svima onima čiji su očevi, majke, braća, sestre… završili po kojekakvim Hudim jamama… Otkrivanje te istine naš je zadatak u ovo suvremeno vrijeme i na taj način konačno ćemo ostaviti prošlost po strani. Ne će to napraviti nikakva politički korektna mišljenja, nego će samo još pojačati nepravdu.

Mišljah manje napisati o svemu, međutim ne dade mi težina teme. Zaista nema smisla neke stvari stavljati u službu ovoga i onoga. Tako se prevari i Kongregacija milosrdne braće u Belgiji. Više od stotinu godina pomažu bolesne na smrt. U posljednje vrijeme neki od njih, posebno oni u Belgiji, odlučiše u svojim bolnicama dopustiti eutanaziju, pod nekakvim uvjetima, nevažnima za ovaj kratki govor. Zaboraviše na svetopisamsko učenje o patnji i o svetosti ljudskoga života, želješe ispasti suvremenima, onima koji prate tijekove u društvu. Kako će sve to završiti, vidjet ćemo. Svakako da bi trebalo biti u skladu s crkvenim zakonima. To će se dogoditi i s fra Radoslavom Glavašem. Jugokomunisti su ga za pola sata osudili zajedno s još 57 njih i nakon toga ih sve pobili. Nije imao pravo na obranu. Sad ima. Na kraju će proći ili pasti kao kandidat za mučeništvo, rekosmo u skladu s crkvenim zakonima. Ne treba nitko zbog svega, dakle, biti zabrinut. Ali treba biti zabrinut zbog one zastave u selu Ljubačama kraj Tuzle ovih dana. Mediji rekoše da pripada jednom terorističkom islamističkom pokretu. Ili da jednostavno sagnemo glavu, a njima tamo neka bude što će biti?

Teologija nas uči da je se važno moliti kako bismo znali prihvatiti i razumjeti svoju patnju te se pokajati za svoje grijehe. Mudrovanje ničemu ne vodi, još manje kada smo duhovni vođe, ili bismo to trebali biti, svoga naroda.

Miljenko Stojić

glasbrotnja.net

About glasUrednik

Prpčitajte i ovo

Ivica Ursić – JAVNO PONIŽAVANJE

Kako se osjećate kada Nedjeljom čujete čitanje koje i nije baš umirujuće, nego je čak …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *