Petak , listopad 19. 2018.
Naslovnica / Najnovije vijesti / vijesti / Mladen Pavković: Govor mržnje prvi su pokrenuli novinari sramnog „Ferala“

Mladen Pavković: Govor mržnje prvi su pokrenuli novinari sramnog „Ferala“

U Hrvatskoj su, pretežno, ekstremno lijevi ponovno podigli pravu buru. Ovog puta nikome drugima nego najviše njima, zamislite, smeta – govor mržnje! Oni bi  ponovno zatvarali one koji ne misle, ne pišu ili ne govore kako „aga kaže“. Nu, ako i ima govora mržnje, a ima ga, onda prvo strelicu treba uputiti prema pojedinim političarima, poglavito u Hrvatskom saboru, gdje se većinom govori kao na „Dolcu“, a sve to prenose i mediji. Političari bi trebali biti primjer ne samo za govornicom već i inače u životu, a pogledajte što mi imamo od tih i takvih (svaka čast iznimkama). Svaki „drugi“ ili „treći“ se za nešto goni, pretežno za kriminal namještanje poslova svojim „drugarima“, pa čak i za primanje mita. Kod nas političari uglavnom ne služe narodu, već narod njima. A kad je riječ o govoru mržnje dovoljno se prisjetiti i ne tako davne predizborne kampanje, recimo Kerum-Opara. Padale su teške riječi, čak je bilo govora da će jedan drugoga  tužiti i sudu, ali to se ipak nije dogodilo. Sada su „najbolji“ suradnici, milina jedna.

Ljudima inače najviše smetaju „komentari“ nakon nekih članaka u pojedinim portalima. Masovno se znaju javljati razni anonimusi, kojima je jedina životna „svrha“ na najgori i najružniji način, bez ikakvog argumenta i dokaza pljuvati i bljuvati po pojedinim autorima teksta. Međutim, „komentar“ može napisati svatko, pa čak i oni (da se ne uvrede) iz Vrapča, ali nakon toga puno se teže potpisati punim imenom i prezimenom. Neke  manje-više političke stranke imaju posebno zadužene ljude (armije) koji prate sve što se u novinama, televiziji, a osobito na portalima negativno piše i govori o njihovim gazdama, pa kao jedan istog trenutka se pojavi stotinu i više „komentara“. Oni koji prijete u zadnje se vrijeme i uhićuju. Ako se tako nastavi, u zatvorima, gdje inače vlada gužva, više neće biti mjesta.

Nekad su to drug Tito i partija vrlo jednostavno rješavali. Za bilo kakvu kritiku komunističke vrhuške po hitnom postupku i čak bez suđenja ljude se slalo na Goli otok, Staru Gradišku ili Lepoglavu. Ostajali su bez posla, a zbog te njihove „nepodopštine“ stradavala je i cijela njihova obitelj. Oko 330 novinara, pretežno mladih ljudi, koji su radili i pisali za bilo koje glasilo ili radio u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH) odmah nakon završetka II. svjetskog rata stigla je „zaslužena“ kazna. Većini je oduzeto pravo da i dalje pišu, druge su zatvorili na teške robije, treće su strijeljali, a četvrti su se spasili bijegom u inozemstvo.

Do danas nitko te ljude nije rehabilitirao, iako nisu bili ubojice ni zločinci već jednostavno – pisci. Bili su krivi jer su se u vrijeme rata našli na drugoj, propaloj strani.

A što bi bilo da smo se  i mi tako ponijeli nakon hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, tj. da smo sudili i osudili novinare koji su u to vrijeme pisali za srbijanska glasila? Zbog toga bi nas sigurno osudila Europa, ali i cijeli svijet. Nu, na ono što se novinarima (i ne samo njima) događalo nakon 1945. mnogi su to „zaboravili“. U Srbiji je rehabilitiran i jedan Draža Mihajlović – Čića, poznatiji kao krvnik Balkana, a u Hrvatskoj ni jedan novinar iz NDH-a. Međutim, nisu samo nastradali novinari koji su pisali u vrijeme Ante Pavelića. Tito i partija napravili su pravu čistku među tim ljudima i nakon 1970.-te godine. Među prvima je nastradao hrvatski književnik i novinar Zlatko Tomičić (1930.-2008.), koji je pokrenuo i uređivao „Hrvatski književni list“ (HKL), a potom i svi njegovi suradnici među kojima je bio i Bruno Bušić. Osim što je bio progonjen poput zvijeri i to na žalost gotovo do kraja života (sic!), zanimljivo je da ga zbog njegove prošlosti ni u vrijeme nakon Domovinskoga rata nisu željeli primiti natrag u Hrvatsko novinarsko društvo (HND). Na svoj teški položaj žalio se na sve strane, ali kao što je moja malenkost objavila i u knjizi „Zlatno Tomičić – pisma na koja nisam nikada dobio odgovor“.za njih je ostao uskraćen do svoje smrti. I što? Nikome ništa! Zato jedan Đorđe Ličina slobodno i dalje može pisati i objavljivati knjige, a svakako mu je najbolja biografska s nazivom „Gnjida“. Protiv takvih koji su onda i danas unosili govor mržnje nitko se ne buni.

A u hrvatskoj državi, što se tiče medija, govor mržnje pokrenuli su novinari sramnog „Feral Tribuna“. Nakon što se jedan dio njegovih vlasnika i suradnika obogatio i nakon što su okrivili državu da im ne da pisati i objavljivati, okrenuli su se (ponovno) prema istoku, tamo gdje su pripadali i gdje pripadaju. Njihove „Novosti“, koje izlaze usred Zagreba, pomno nalikuju „Feralu“., a kako i ne bi kad su u njemu svoje novo utočište našli većina iz starog, srbijanskog društva, koji i dalje svojim tekstovima šire mržnju među Hrvatima.

A tko najviše smeta onima koji se poput nekog „nadriliječnika“ Brune Šimleše zalažu protiv govora mržnje? U prvom redu oni koji te i takve najčešće pitaju: što si radio u ratu, tata? Taj u nekoj svojoj kolumni uz ostalo brani Aleksandra Stankovića, kao „borca za slobodu“ te kaže da nije posao novinara veličati Domovinu, odnosno da jeste, ali u – Sjevernoj Koreji! Nije li i to govor mržnje i uvreda svim onim novinarima koji su dali i živote za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu?

Sada se priprema i zakon kojim bi se suzbio govor mržnje pretežno na društvenim mrežama i internetu. Zatvarat će se prema svemu sudeći i vlasnici i urednici pojedinih portala. A o tome što jeste, a što nije netolerancija i govor mržnje te određivanje i izricanje globe  trebalo bi biti povjereno sudovima.

Ako će to biti tako, a prema svemu sudeći bit će, onda ne treba prepisivati njemački ili neki drugi zakon o medijima, već je dovoljno ponovno razmotriti i primijeniti sličan zakon iz 1971. godine!

Mladen Pavković,

predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)

glasbrotnja.net

About glasUrednik

Pročitajte i ovo

Antun Babić – Poruka gradonačelniku Vukovara Ivanu Penavi

Gospodine Penava, na Vašim je leđima velika odgovornost. Znam što znači biti organizator ili suorganizator …