Subota , srpanj 20. 2019.
Naslovnica / Najnovije vijesti / vijesti / Mladen Pavković: I neki tzv. ekstremni desničari bore se nažalost samo za sebe

Mladen Pavković: I neki tzv. ekstremni desničari bore se nažalost samo za sebe

Nema dana, a da se ne raspravlja o ustašama i partizanima.

To je donekle i razumljivo, jer se u vrijeme Tita i partije o nekoj takvoj temi nije moglo ni smjelo govoriti ni pisati. Tada je samo i jedino bilo dozvoljeno da se priča o „veličanstvenoj“ pobjedi partizana, (ali ne i četnicima koji su prešli na njihovu stranu), Titu kao velikom i neustrašivom vođi i ratniku. O tome su se (na tone) objavljivale  knjige, stripovi, snimali igrani i dokumentarni filmovi, održavala predavanja, izložbe, a u školama je najmanje  pola programa bilo posvećeno partizanskim ofenzivama, herojima poput Boška Buhe… Ni jedna informativna emisija na televiziji nije smjela proći bez priloga o Titu, socijalističkoj i inoj izgradnji. Prije svakog filma obvezno su se u kino dvoranama  prikazivali „žurnali“ o Titu i komunističkoj partiji. Točno se znalo koji se filmovi mogu, a koji ne prikazati. Urednici su se natjecali tko će više i bolje dati prostora ovim i ovakvim temama. Većina ulica i trgova u mjestima i gradovima diljem bivše, propale Jugoslavije, nosila su imena „neustrašivih“ partizanskih ratnika, koji nisu bili optuživani ni za obične, a kamoli ratne zločine i pljačke.

Sve je bilo crno-bijelo.

Partizani su bili dobri, a svi ostali loši.

Tadašnji najznačajniji (komunistički) jugoslavenski „intelektualci“ zauzeli su sva najvažnija mjesta, od urednika u medijima, ravnatelja najvećih kulturnih i inih ustanova, poput JAZU, muzeja, kazališta, škola i fakulteta, Društva književnika, izložbenih dvorana, pa do glazbenih urednika, koji su bili zaduženi da ni jedna pjesma koja počinje s „H“ (kao Hrvatska) ne može u eter.

Djeca u školama nisu odlazila na ekskurzije u strane države, već isključivo su „gazila“ po mjestima gdje je navodno „stala noga Josipa Broza Tita“, ili pak tamo gdje su poginuli „najveći sinovi SFRJ“.

A jedan od partizanskih heroja bio je i Nikola Severović iz koprivničkog kraja. Poginuo je junačkom smrću 1943., kad je manju skupinu partizana u Ludbreškom Ivancu napalo njemačko zrakoplovstvo. O tome povjesničar (!?) Franjo Horvatić u jednoj svojoj knjizi uz ostalo piše: „Boreći se s avionima, pogođen je u glavu mitraljeskim rafalom iz aviona 25. srpnja 1943. (vjerojatno je točan datum 23. srpnja)“.

Takvih i sličnih „boraca s avionima“ bilo je pregršt u II. svjetskom ratu!

Nu, koliko su partizani znali cijeniti svoje ratnike, podvige i akcije, toliko jedan dio Hrvata  (svaka čast iznimkama) uz domaće izdajice (raznih pupovaca, stazića, pusića i slične) kontinuirano marginaliziraju i gaze po svemu što ima veze i sa svetim hrvatskim obrambenim Domovinskim ratom.

Ako se tako nastavi, još će ispasti da smo 1991. napali i pobili sami sebe!

Zbog čega je to tako, odnosno tko su ti koji nas neprestano vraćaju u prošlost?

U prvom redu to su oni koji nisu ništa ili nešto malo predstavljali na početku stvaranja hrvatske države. Ti su najglasniji.

Gdje je recimo Milorad Pupovac kojem stvarno nitko ništa ne može (a on može sve) bio 1991.?

Oni neprestano okreću mlin i optužuju (s pravom!) pojedine partizanske, četničke i ustaške kolovođe i time (ne)namjerno odvraćaju pažnju od Domovinskog rata i stvaranja hrvatske države, iako dobro znaju da se tim i takvima više ništa ne može.

S obzirom da većina tih i takvih, pretežno političara i politikanata, od općina, županija do Sabora, nema veze s onim što se događalo 1991., pa da bi ispali veliki i pravi Hrvati i domoljubi, svako malo se „bore“ s nekim ustašom ili partizanom.

Jedan dio tih je ostario pa ih valja razumjeti, ali kao „vrh hrvatskog domoljublja“, osobito istaknutih „ekstremnih desničara“ sada se ističu i javljaju pojedini relativno mladi ljudi (svaka čast iznimkama), koji su mogli, a nisu sudjelovali u Domovinskome ratu, već su u to vrijeme grabili što grabiti dalo, pa se uglavnom danas o njima  priča, odnosno oni (i samo oni) gostuju  i u nažalost rijetkim tv emisijama koje imaju „domoljubni štih“, i u koje se najčešće (?) dolazi na način „plati, pa te bum prikazal.“.

Zanimljivo je da ti, kad ugrabe prigodu, bez obzira što su relativno poznati Hrvati, uglavnom i ne spominju istinske hrvatske domoljube, osobito iz vremena komunizma, iako su ih bili puni zatvori, već isključivo govore i ističu sami sebe, kao „e, da sam ja na vlasti!“.Da su 91. bili tamo gdje su trebali, možda bi danas bili i zauzeli mjesta gdje se odlučuje.

Kad se netko, poput generala Glasnovića, i njemu sličnih, istinski založio za hrvatske domoljube koji još uvijek žive diljem svijeta?

Primjera radi, tko i što danas zna o jednom velikom hrvatskom domoljubu Zlatku Tomičiću, koji je zbog pjesme „Hrvatska, ljubavi moja“ više proveo na robiji „nego na životu“? Lani mu je bila deseta obljetnica smrti, a nitko o tome nije rekao (napisao) ni riječ (svaka čast iznimkama).

U Hrvatskoj se nažalost stvara i postoji tzv. „lažna“ desnica, koja svojim ponašanjem i djelima, više vuče na lijevo (svaka čast iznimkama). Ne mogu se ujediniti i u gotovo ničemu složiti. A to se održava i na rezultate na izborima. Čini se kao da i u tim skupinama glavnu, prikrivenu riječ i dalje vode ubačeni bivši Udbaši. Ništa tu nije slučajno.

Žalosno je i jedno što nakon Domovinskog rata „nigdje“ nema onih koji su bili prvi kad je trebalo, (čak ni u veleposlanstvima), što su se istinski hrvatski domoljubi nakon pobjede nad velikosrpskim agresorima predali bez ispaljenog metka, iako na to nisu imali pravo, zbog tisuće onih koji su dali svoje živote od Vukovara do Škabrnje.

Stoga, kad gledamo i slušamo uz ostale i razne „desničare“, (o onim crvenim sve znamo), prvo ih treba pitati: gdje ste bili i zašto niste toliko galamili 1991.?

Mladen Pavković,

predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)

glasbrotnja.net

About glasbrotnja.net

Pročitajte i ovo

Zdenko Štefančić, otac 4-godišnje djevojčice Martine, koju su četnici ubili ’92. u Borovu Selu, progovorio ekskluzivno za Bujicu!

“Dvojica ubojica radili su u MUP-u nakon tzv. mirne reintegracije, a kada me je DORH …