Uvijek nekako s proljeća ulovi me tuga za minulim danima. Prisjetim se proljeća u gradu na Neretvi, užurbanih kolega u uredništvu koji zajedno s buđenjem prirode žure u nove pothvate – novinarske naravno.  Budi se grad, bude se ljudi, a naš urednik kao da nikada ne spava,uvijek u utrci s vremenom na kolegiju raspoređuje kolege na zadatke. Bila su to dobra stara vremena-valjda bilo se mlađe i moglo se podnijeti više.

radiomostar

Nema više hrvatskoga radija Mostar, njegovi novinari i danas se s tugom sjećaju kako je nestajao medij koji je u gradu na Neretvi, u stolnom hrvatskom gradu u BiH,  u Mostaru sa svojih frekvencija odašiljao istinu i borio se za opstojnost svojega naroda na stoljetnim ognjištima. Sa sjetom se sjećam dana kada smo mi učili naše roditelje govoriti hrvatski jezik, devedesetih godina tijekom i nakon Domovinskoga rata, a u svakom normalnom civiliziranom društvu djeca od roditelja uče materinski jezik. Ipak bilo nam je to na ponos. Učili smo i radili, prijateljevali, radovali se svakom novom usponu, tugovali kad nam ukinuše hrvatski predznak, ali doskočili smo im pa smo si dali ime Radio-postaja Mostar, opet  hrvatsko. Ljubili smo svoj narod, svoju Domovinu, svoj grad i sve dobre ljude, a onda zapuhaše novi vjetrovi, pokvariše se dobri stari ljudi i igrama, igricama, lukavstvom pod isprikom nema novca ugasiše medij s dugom tradicijom, rastjeraše ljude trbuhom za kruhom, pometoše pod tepih sve probleme i kao da nikada ga nije ni bilo nestade s medijske scene jedan veliki i profesionalni medij ode u zaborav Radiopostaja Mostar.

E neću i ne mogu ju zaboraviti, provela sam tamo najljepše godine svojega života, moje kolege bijahu mi obitelj. Gdje su danas ta vremena, samo znam gdje su ljudi, neki se snađoše, neki nikada nisu zbrinuti zbog nepodobnosti, a ne sposobnosti, sposobni i školovani su, radini i pošteni to im se mora priznati.

Opet je proljeće, opet mi nedostaje moj radio s kojega sam pozdravljala sugrađane u ranim jutarnjim satima želeći im ugodan dan i u sumrak mirnu noć.

Čitam danas kako se u Hercegovačko-neretvanskoj županiji kupuju vozila za premijera Vlade županije i njegova šefa Ureda, a mojega urednika, i ne mogu  vjerovati, za nas nije bilo novca, za opstanak Hrvatskoga radija Mostar, za plaće dvadeset ljudi, a za nova vozila o da uvijek se ima, pa ne mogu se važni likovi voziti u oldtimerima  kakva je sudbina većine radijskih novinara. Još više me boli činjenica da je riječ o mom vrlom uredniku koji se kleo u ljubav prema Radiopostaji Mostar, volio ju više od svih nas, a kad je brod počeo tonuti prvi  ju  je napustio. Uredniče kapetan brod ne napušta i pitam se kad počne tonuti brod na kojemu sad jesi hoćeš li mišu moj opet prvi pobjeći.

glasbrotnja.net/Danijela Šakota

Comments