Utorak , svibanj 22. 2018.
Naslovnica / Najnovije vijesti / Kolumne / Silvije Tomašević – U Italiji je Crkva bila protiv pobačaja i razvoda. Ali vjernici su odlučili drugačije…

Silvije Tomašević – U Italiji je Crkva bila protiv pobačaja i razvoda. Ali vjernici su odlučili drugačije…

Naše je doba pravo doba kritike kojoj se sve mora podčiniti, govorio je Immanuel Kant (1724.-1804.). U kojem dobu nije bilo sve podvrgnuto kritici? Njemački filozof kaže kako religija kroz svoju svetost i zakonodavstvo kroz svoju uzvišenost obično želi izbjeći kritike. Tako oni izazivaju sumnju prema sebi i ne mogu pretendirati na poštovanje koje razum daje samo onome što je uspjelo proći slobodan i javni ispit. Odnos Crkve i države uvijek je bio podvrgnut kritici iz bilo kojih razloga, a vidimo, prema Kantovu mišljenju, kako oboje žele izbjeći kritike. Mnogi u tumačenju toga kakav bi trebao biti njihov odnos citiraju Isusa kako se treba dati Bogu Božje, a caru carevo. Dakle, Crkva i država trebaju biti odvojene premda to kroz stoljeća nisu bile, odnosno države su bile, a neke islamske i danas su teokratske. U Europi je Vatikan još jedina teokratska država. Kao državnu religiju kršćanstvo je u Rimsko Carstvo uveo 380. godine car Teodizije I. Do danas neke europske države imaju ustavom određenu državnu religiju. Danska i Norveška, primjerice, imaju luteransku kao državnu religiju.

Italija je ugovorima sa Svetom Stolicom potpisanima 11. veljače 1929. kao državnu religiju uvela katoličanstvo i ono je to ostalo sve do 1984. kada su ti ugovori revidirani. Ugovore su 1929. potpisali u ime Svete Stolice tajnik kardinal Pietro Gasparri, a u ime Kraljevine Italije premijer Benito Mussolini kako bi se njima riješio odnos nastao ujedinjenjem Italije i proglašenjem Rima glavnim talijanskim gradom 1870. Naime, nakon ujedinjenja Italije nestala je papinska država, a papa (tada Pio IX.) zatvorio se u palače na brežuljku Vatikanu. Lateranski ugovori, kako su nazvani jer su potpisani u palači toga imena, sastoje se od tri akta: ugovor, sporazum o financijama i konkordat. Ugovorom su se dvije države međusobno priznale i stvorena je Država Grad Vatikan. Po sporazumu o financijama Italija je nadoknadila štetu (tadašnjih 750 milijuna lira, ali se s raznim dodacima došlo do 1,7 milijardi lira) Svetoj Stolici zbog oduzimanja dijela crkvenog vlasništva. Italija se obvezala davati plaće svim talijanskim svećenicima, biskupima i kardinalima. Konkordatom su regulirani odnosi Crkve i države, a katoličanstvo je postalo državna religija. Priznavao se vjerski brak i zabrana rastave, u školama se poučavao vjerski nauk, ali su svi biskupi, osim papina rimskog vikara, prije stupanja na dužnost morali prisegnuti vjernost talijanskoj državi. Svećenici nisu trebali služiti vojni rok. Sve u poreznoj prijavi Poslije Drugog svjetskog rata i referenduma kojim su se Talijani opredijelili za republiku i odbacili kraljevinu stvoren je novi ustav kojim su prihvaćeni i ugovori sa Svetom Stolicom, ali se u članku 7. istaknulo kako su “Država i Katolička crkva neovisne i suverene svaka na svome polju”, a u članku 8. kaže se kako su sve religije ravnopravne. Time se kazalo kako katolička nije jedina vjera, ali je tek revizijom ugovora 1984. ukinuta katolička vjera kao državna. Geslo je bilo “slobodna Crkva u slobodnoj državi”. Dakle, imali smo s jedne strane ugovore između Italije i Svete Stolice, a s druge potrebu potpunog odvajanja religije od države. Zanimljivo je kako su i talijanski komunisti prihvatili da u ustav uđu i ugovori s Vatikanom. Na stranu to što su talijanski komunisti mogli biti vjernici za razliku od komunista u, primjerice, Jugoslaviji. Talijanski komunisti vjeru su smatrali privatnom stvari pojedinca i nisu je ideologizirali premda talijanski kler zasigurno nije bio naklonjen Komunističkoj partiji. Dapače, u vrijeme predizborne kampanje za prve poslijeratne parlamentarne izbore talijanski su biskupi “navijali” za Demokršćansku stranku. Premda nisu smjeli izravno se uplitati u predizbornu kampanju, našli su način da vjernicima poruče za koga bi trebalo glasovati. S propovjedaonice su svećenici govorili kako bi trebalo birati one koji su kršćani i demokrati. Jasna je bila poruka da se glasa za Demokršćansku stranku. Do izmjena u vatikanskim ugovorima došlo se nakon dugih i teških pregovora vođenih uglavnom u tajnosti. Novi dokument potpisali su u ime Svete Stolice državni tajnik kardinal Agostino Casaroli i talijanski premijer Bettino Craxi 18. veljače 1984. u zgradi zvanoj Villa Madama. Osnovne izmjene u ugovorima su da katolička više nije državna religija, da poučavanje religije u školama (u prvih pet godina osnovne po dva sata tjedno, a u ostala tri osmogodišnje po sat tjedno) više nije obvezno (moglo se, istina, i prethodno tražiti izuzeće) nego fakultativno, uvela su se i pravila po kojima država priznaje brak sklopljen u crkvi te se uveo novi način potpore Crkvi. Taj financijski dio nije odmah po potpisivanju izmijenjenih ugovora stupio na snagu, nego tek 1. siječnja 1990., a sastoji se u tome da država više ne plaća kler, već porezni obveznici mogu u poreznoj prijavi naznačiti kako se osam promila već plaćenog poreza treba usmjeriti Katoličkoj crkvi. Dakle, to nije dodatni porez, već dio onoga koji se plaća i može se usmjeriti izravno Katoličkoj crkvi, ali i drugim vjerskim zajednicama ili udrugama građana, bolnicama i raznim ustanovama.

Ako se u poreznoj prijavi ne naznači kome se usmjerava taj dio poreza, on se dijeli na sve vjerske zajednice i udruge podjednako. S tih osam promila talijanska Katolička crkva dobiva sada godišnje oko 1,5 milijardi eura. Inače sat religije nije katekizam ili indoktrinacija, već upoznavanje s kulturom, tradicijama, ali i drugim vjerama. Dakle, u Talijanskoj Republici na sanzi su bili ugovori između Svete Stolice i Italije iz doba Kraljevine Italije, koji su bili i u sukobu s ustavom, ali to nije smetalo normalnom odvijanju odnosa i njihovoj primjeni. I Vatikan i Italija znali su da ugovor treba usuglasiti s ustavom, ali to je učinjeno tek 1984. Do tada, primjerice, nitko nije tražio od biskupa da prisegnu na vjernost republici. Istina, na talijansku politiku, posebno preko Demokršćanske stranke, Crkva i Vatikan imali su veliki utjecaj. Utjecaj je, kažu, tim veći kada imaš teokratsku katoličku državu unutar države. No talijansko se društvo mijenjalo, a zakoni se mijenjaju tek kada društvo to zahtijeva. Dakle, u Italiji je do 1970. godine postojala zabrana rastave braka. Postoje i filmovi kao što je Razvod na talijanski način iz 1961. u kojem suprug (Marcello Mastroianni) ubija suprugu kako bi bio s drugom ženom u koju se zaljubio. Na osnovi toga zakona, primjerice, moglo bi se kazati kako je u Italiji bilo elemenata teokratske države jer je jedan od grijeha bio pretvoren u zakon. Deset Božjih zapovijedi u demokratskim društvima nema zakonsku vrijednost premda su neke od zapovijedi, primjerice “Ne ubij!” ugrađene, naravno, i u zakonodavstvo. Ali 6. zapovijed “Ne sagriješi bludno!” Ili 9. zapovijed “Ne poželi tuđeg ženidbenog druga!” nisu kaznena djela. Upravo je objavljeno istraživanje o preljubima u Europi i Talijani (Talijanke) na prvom su mjestu sa 67% preljuba, Španjolci (Španjolke) su drugi s 59% preljuba, a Francuzi (Francuskinje) treći s 56% preljuba. Nema smrtnu kaznu U Italiji je do 1978. bio zabranjen i pobačaj. Tek se te godine usvojio zakon o pobačaju. Prije toga zakona mnoge su žene ili odlazile izvan Italije pobaciti ili su to tajno činile u svojoj državi često dovodeći u opasnost i svoj život. I kod rastave braka i kod zakona o pobačaju Crkva i njoj privržene stranke doživjele su teške poraze na referendumima. Razvod je uveden zakonom od 1. prosinca 1970. donesenim u parlamentu bez obzira na protivljenje Demokršćanske stranke koja je bila na vlasti te desnih stranaka kao što su neofašistički MSI, promonarhistički DIUM ili južnotirolski SV. Dakle, u parlamentu su i neki demokršćani glasovali za rastavu braka. No čelnici Demokršćanske stranke s potporom Crkve i Vatikana zatražili su referendum o ukidanju zakona o rastavi braka. Na referendumu 1974. oko 60 posto Talijana izjasnilo se za zadržavanje zakona o rastavi. Inače, u Italiji referendumi mogu biti samo abrogativni, odnosno sazivaju se samo za ukidanje nekih zakona, ali ne mogu biti sazvani za ukidanje međunarodnih ugovora i financijskih zakona. Mogu biti i konzultativni, ali njihovi rezultati ne obvezuju. Dakle, ne može se sazvati referendum o ukidanju vatikanskih ugovora jer su oni međunarodni pa ih se može mijenjati samo uz suglasnost obiju strana, dakle pregovorima, a ne unilateralno.

www.vecernji.hr/Silvije Tomašević

glasbrotnja.net

About glasUrednik

Pročitajte i ovo

Mile Prpa: Slika Ples mrtvaca – simbolično djelo Vincenta iz Kastva

Mrtvački ples ili zastrašujuća spoznaja o dimenzijama tragedije hrvatskog naroda pod komunizmom. Ex Jugoslavija je, …