Srijeda , listopad 21. 2020.
Naslovnica / Najnovije vijesti / Društvo / Svećenici probudite se, pogibosmo! – O celibatu, racionalizmu, evoluciji i Antikristu

Svećenici probudite se, pogibosmo! – O celibatu, racionalizmu, evoluciji i Antikristu

Isus govori: «U današnjim vremenima, više od 50 % stanja u svijetu, i još malo kažem, ovisi o vama, svećenici.[1] Kolike li odgovornosti! Vratite se Bogu, svećenici i postanite ‘svećenici’. Vjernici se gube jer nemaju svjetala u tminama. Ponesite im Svjetlo. Ja sam Svjetlo svijeta. Ali ne možete Me nositi ako me nemate u sebi.[2] 

Prije par dana čujem razgovor dvojice bogoslova: «Ej, jesi čuo radosnu vijest: Možda nam papa Franjo ukine celibat». Njegov sugovornik mu na to reče: «Ne vidim tu nikakve radosne vijesti. Jesi li ti zalutao u svećenike? Ako ti je to radosna vijest trebao si ostati u svijetu, pa se ženi, brate, ako ti se ženi.» Dan ili dva poslije opet čujem razgovor mladih, ovaj puta laika. Jedan od njih kaže: «Papa Franjo svećenicima ukida celibat.» Na to mu drugi reče: «Kako može ukinuti nešto što nije ni uspostavljeno? Treba ga najprije uvesti da bi ga mogao ukinuti.» Obzirom da današnji mediji prenose tolike laži i dezinformacije tko može znati što je od toga istina a što laž. Nekad pomislim da bi bilo bolje ništa ne čuti i ništa ne vidjeti. Ali, ako Bog hoće da čujemo i vidimo, pitam se; smijemo li šutjeti? Evanđelje kaže (Iv 8,32): «Istina će vas osloboditi» – od neznanja i ropstva grijeha.

U ono vrijeme Isus reče apostolima (Mt 5,13): «Vi ste sol zemlje i svjetlo svijeta.» (Iv 15,14): «Vi ste prijatelji moji ako činite ono što ja zapovijedam.» «Svatko će (Mt 19,29), tko radi Imena mojega ostavi kuću, ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili njive, stostruko primiti i baštiniti život vječni.» (Gal 5,24): «Koji su Kristovi, razapeše svoje tijelo zajedno sa njegovim strastima i požudama.» (Mt 16,24): «Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.» «Jer Ja, kad sam vas pozvao, nisam vam prstom pokazao na kraljevsku palaču, ni stol, ni kesu, ni obitelj, nego križ, moj križ, na kojemu sam umro gol, nakon što sam se lišio svega, zato da kažem svima, a naročito vama, svećenici, da se duše spašavaju žrtvom[3]

Isus kaže: «Što mislite, vi, svećenici, kojima je teret lagano opsluživanje vaših svećeničkih dužnosti, da je meni bilo lako biti svećenikom? Koji je među vama, ma koliko pritisnut brigama, bio pritisnut mukama sličnima mojim?»[4] Isus nije samo nosio križ nego se  odrekao i života, da bi nama dao život. I na oltaru križa, umjesto starozavjetnog janjeta, prinio je i žrtvovao sama sebe, Janje Božje – Žrtvu živu, Žrtvu svetu, Žrtvu savršenu – kao zadovoljštinu za naše grijehe. Najveća žrtva, kojom sam Bog Bogu daje zadovoljštinu za naše grijehe. Svojom žrtvom, Krist (Ps 110,4)); «Svećenik zauvijek po redu Melkisedekovu» (Heb 9,10-28); «Jednom je zauvijek ušao u svetinju nad svetinjama, i to ne krvlju janjadi ni junaca, nego Svojom vlastitom krvlju i isposlovao nam vječno otkupljenje.» Krist bi jedanput prinešen da otkupi grijehe sviju; onih koji su živjeli, koji sada žive i koji će tek živjeti. Sveta misa nije ponavljanje Kristove žrtve već njeno posadašnjenje, jer Bog je vječan, i za Njega ne postoje ni granice vremena ni prostora.  SVETA MISA JE NAJVEĆE ČUDO SVIJETA. OTAJSTVO, LJUDSKOM UMU NESHVATLJIVO – SVJETLOM VJERE U DUHU PRIHVAĆENO. Kad smo na Svetoj Misi, mi se nalazimo u centru najvećeg događaja u svemiru. Sveta misa je naš stvarni dolazak na Kalvariju, gdje Isus Krist, vječni Veliki Svećenik, Svećenik zauvijek (jer Njegovo svećeništvo nije od ovoga svijeta), umire na križu, da nama donese vječno otkupljenje i ostavlja nam sama Sebe za hranu, hranu koja posvećuje i život daje. Sveta Faustina u svom Dnevniku piše: «Danas sam za vrijeme Svete mise vidjela Razapetog Isusa. Bio je pribijen na križ i u velikim bolovima. Isusove muke prožele su moju dušu, duh i tijelo na nevidljiv a ipak tako stvaran i bolan način. O kako se velike tajne događaju za vrijeme Svete mise! S kojom pobožnošću bismo trebali osluškivati i sudjelovati na ovom Isusovom umiranju! Jednog dana upoznat ćemo što sve Bog za nas čini u svakoj Svetoj misi i koliki nam dar Bog u Njoj pripravlja. Samo Njegova božanska, beskrajna ljubav, mogla se odlučiti za takav dar. O moj Isuse, kako velikom boli je prožeta moja duša kada vidim kako sladak i snažan izvor teče za svaku dušu, a unatoč tome vidim da su uvenule i osušene – svojom vlastitom krivicom.»[5] Sveti otac Pio kaže: «Kad bi ljudi poznavali vrijednost svete Mise, svaki dan bi morali doći žandari da prave reda na ulaznim vratima – zbog velikog mnoštva ljudi.» Zbog vječnog otkupljenja, koje nije ograničeno ni vremenom ni prostorom, i posljednja sveta misa koja će biti prikazana na zemlji, imat će istu vrijednost kao i prva sveta misa koju je prikazao Vrhovni Svećenik – Isus Krist prije dvije tisuće godina, žrtvujući sama sebe na Oltaru križa za naše spasenje. Kako bismo se ponašali da smo bili na Kalvariji prije dvije tisuće godina, kada je Krist umirao na križu? Upravo tako bismo se trebali ponašati i danas na svetoj misi: sa strahopoštovanjem, klanjanjem i zahvalnošću – kao raskajani razbojnik.

Kakvu moć i vlast, dostojanstvo i čast je Krist dao svojim svećenicima! Oni mogu  ono što ne može ni jedan zemaljski kralj, ni najveći moćnik, ni anđeli nebeski. Oni mogu  što ne može ni jedan svetac, ukoliko nije svećenik: mogu pretvoriti kruh u Tijelo Kristovo i vino u Krv Kristovu. Moglo bi se reći, da u trenutku pretvorbe sam Bog dragovoljno postaje sluga svećeniku, jer po svećenikovim rukama i svojoj beskrajnoj ljubavi prema čovjeku, djelovanjem Duha Svetoga, pretvara kruh u Tijelo i vino u Krv Kristovu. Kako bi trebale biti čiste ruke i srce onoga koji dotiče Svetinju nad Svetinjama; samoga Boga! Velika su radost Božja oni svećenici koji imaju ruke i srce čisto od svakog poroka. Oni, čije srce kuca s Isusovim srcem i čije su riječi jeka Isusovih riječi. Oni, koji su se odrekli svega, i samih sebe i potpuno se predali Bogu. Oni koji zbog Krista (Gal 5,18-25): «…razapeše svoje tijelo zajedno sa njegovim strastima i požudama.»  Oni, koji žive i rade kako bi proslavili Boga i čije srce kuca samo za Boga i nije podijeljeno. Sveti Pavao kaže (1 Kor 7,32): «Htio bi da budete bez (drugih) briga. Neoženjeni se brine za stvari Gospodnje: kako da ugodi Gospodinu. A oženjeni se brine za stvari svjetske: kako da ugodi ženi: Tako je razdijeljen.» A svetoj Faustini Isus govori: «Zapiši za sve redovničke duše, da je moja radost doći u Svetoj pričesti u njihova srca. Ali, ako je tu netko drugi, to ne mogu podnijeti i brzo izlazim pri čemu odnosim sve pripremljene darove i milosti. Duša ne primjećuje moj odlazak, ali nakon nekog vremena zamijetit će svoj unutarnji nemir, prazninu i nezadovoljstvo.»[6] «Jedina dva ženska stvorenja, kojih se je dopušteno sjećati s ljubavlju od strane jednog svećenika su – moja Majka i njihova majka.» «Trebali bi biti slični svome učitelju u čistoći, u odcjepljenju od svjetskih stvari, u poniznosti, ljubavi i velikodušnosti[7] Oni koji ljube Boga više od svega sve su podredili toj ljubavi. I iz te ljubavi i želje da nasljeduju svog Ljubljenoga, rađaju se u njima sve druge kreposti; čistoća tijela, čistoća srca i čistoća misli, poniznost, umjerenost, jakost, mudrost i uzdržljivost. Oni znaju ono najvažnije; znaju vladati nad samim sobom, nad strastima tijela i od tijela napraviti podnožje s kojeg uzdižu svoj duh prema nebesima. Oni čistim rukama, koje im je Krist očistio i posvetio na dan njihova ređenja, dotiču živoga Boga, koji je kruhom postao. Oni su slika Kristova na zemlji, pravi pastiri Kristova stada. Oni su magnet koji privlači Bogu, sol zemlje i svjetlo svijeta. Oni su svjetionici na olujnom moru života, putokaz prema Nebu, drugi Kristi. Oni propovijedaju i kad šute. Oni su ljubav Očeva, razasuta širom zemlje. Ljubav prema Bogu, jača im Svjetlo vjere, po kojemu dolaze do spoznaje najuzvišenijih stvari – a da ne znaju ni kako, ni kada, ni na koji način. Njihov razum spoznaje u jednom trenutku više nego dugogodišnjim učenjem i razmatranjem. Sveta Faustina kaže: «U životu ima trenutaka spoznaje, božanskog prosvjetljenja, u kojima duša spoznaje o stvarima o kojima niti je čitala niti je bila učena od ljudi. To su trenuci nutarnje spoznaje, koju sam Gospodin dariva duši. To su velike tajne…» Kad je s. Faustina bila nezadovoljna stoga što ne može na neko predavanje, požalila se Gospodinu, a Isus joj reče: «Kćeri moja, zašto ti je toliko stalo do ljudske pouke? Ja sam ću te poučiti. U jednom trenutku dat ću ti više upoznati nego drugi saznaju u višegodišnjoj muci sa učenjem.»[8]Imala sam sreću upoznati mnoge takve svećenike-svjetionike koji su radost i utjeha Božja, koji ljube Boga više od svega i koji su spremni, znojem i krvlju, služiti mu sve do smrti. Ima li išta ljepše i dostojanstvenije od svećeničkog poziva? Ima li veće časti na zemlji nego biti službenik Kralja kraljeva.

Nažalost, srela sam i onih svećenika kojima je od svećeništva ostala samo haljina. Onih za koje Isus kaže (Mt 13,2 ) «Slušajte ih i činite sve što vam kažu, ali nemojte se ravnati po njihovim djelima, jer govore a ne čine.» Koliko sam puta (dok još bijah dojenče u vjeri) ušla u crkvu gladna riječi Božje i željna utjehe, a iz crkve izašla još gladnija i još jadnija. Onaj koji ne gori, ne može ugrijati. Onaj koji ne nosi svjetlo, ne može svijetliti. Bezgrešna govori don Gobiju: «Samo čistima srcem Isus otkriva tajne svog Božanskog srca. Svećenici, da bi ušli u otajstvo Isusova života i Njegova Evanđelja spasenja, morate živjeti krepost čistoće jer Isus najviše voli čistoću.» «Koliko samo želim od svećenika da zdušno poštuju celibat, a od redovnika strogo i vjerno vršenje njihova zavjeta čistoće. Isusa se i danas prezire i bičuje u njegovom mističnom Tijelu.» «Kolika je patnja za Njegovo Božansko Srce stav tolikih svećenika i biskupa koji opravdavaju i najteža djela nečistoće. Došlo je vrijeme da se objavi svima, jasno i hrabro, da šesta zapovijed koju je Bog dao Mojsiju (‘Ne sagriješi bludno’) i dalje ima svoju vrijednost, te da je mora poštovati ova trula i izopačena generacija.» «Svaki pastir, koji na bilo koji način opravdava ove grijehe, povlači na svoj život goruću vatru Božanske pravde. Mnogi šute kada bi morali odvažno govoriti kako bi obranili istinu a osudili zabludu i grijeh. Oni idu u nagodbu samo da bi očuvali svoje privilegije.»[9] Biskupu Sebastianu Saileru Gospa govori: «Ja ne bih bila uzdignuta na dostojanstvo majke Sina Božjega da nisam posjedovala izvanrednu čistoću i djevičanstvo. Da sam morala izgubiti čistoću i djevičanstvo, zato što sam imala postati majkom Božjom, odrekla bih se te velike časti samo da sačuvam djevičanstvo. O, kad bi ti sinko, znao, što znači biti sličan anđelima, sigurno ti čistoća ne bi bila na teret. O, kad bi mogao predočiti nagradu djevičanstva! Što sve ne bi učinio i trudio se da je u potpunosti sačuvaš!»[10] Sveti otac Pio kaže: «Bog se objavljuje samo onima koji su čista srca. Sjetite se toga, utisnite to duboko u vaše srce. Čistoća prodire sve do nebeskih visina i čini da se vide i shvate uzvišene stvari. Čistoća daje okus i slast svemu onome što je sveto i daje oduševljenje za spasenje duša[11]

Sam Isus, govoreći o kreposti čistoće, kaže: «Naglašavam vrijednost kreposti  čistoće. Čistoća je uvijek izvor bistrine misli. Sotona dobro zna da sjetilni grijeh ošamuti dušu i čini je laganim plijenom drugih grijeha.»[12] «Bludnost je tako odvratna da mi se gadi. Svakakva je bijeda oko mene i za sve njih sam spasitelj. Ali, više volim dotaći se mrtvaca koji trune u svom čestitom tijelu, nego približiti se onomu koji zadaje po bludnosti»[13] I još kaže (Mat 19,11): «Ne shvaćaju toga svi, nego samo oni kojima je dano.» A dano je samo čistima. Samo oni koji su čisti i kojima grijeh ne zamračuje misao i duhovni vid mogu shvatiti vrijednost kreposti čistoće. Svetoj Katarini Sienskoj, Bog govori: «Nijedan grijeh ne oduzima toliko svjetla razumu, i nije toliko odbojan koliko grijeh tjelesnosti. I filozofi su spoznali, ne po svjetlu vjere i milosti koje nisu imali, nago im je narav pružala takvo svjetlo da vide kako grijeh tjelesnosti potamnjuje razum. Stoga su se neki čuvali u uzdržljivosti da bi mogli bolje shvaćati i učiti» «Zapravo, oni koji griješe, nemaju nikakvu ispriku za grijeh, jer sam se Ja (postavši čovjekom), snizio do njihovih strasti i slabosti. Oni dakle, mogu živjeti sveto u bilo kojem staležu, samo ako istinski od sebe otkinu otrov  sjetilnosti koja zadaje smrt. Sjetilnost je zaista otrov koji truje dušu i zadaje joj smrt.» «Vidiš,  predraga kćeri, koliko mi je taj grijeh oduran kod svakog čovjeka; promisli, dakle, kako mi je mnogo više oduran kod službenika koje sam odabrao da žive u staležu uzdržljivosti.» «Oni koji obeščašćuju svoje tijelo, postali su oruđe zloduha, te svojim zadahom truju iznutra i izvana. Izvana truju svjetovnjaka, iznutra redovnike. Protive se zapovijedima i zavjetu čistoće što su ga dali kod ređenja.»[14] Talijanski filozof, prof. Mantegazza, kaže: «Svi ljudi mogu na sebi osjetiti blagodati čistoće; pamćenje je sposobnije i jače, misao živa i plodna, volja krepka, a čistoća se prekali u takvu duhovnu snagu o kojoj raskalašene i pomamne osobe ne mogu znati baš ništa.»[15] Biskup Shen kaže: «Između čistoće i razuma postoji istinski odnos. Nema nikakve sumnje, kako to kaže sveti Pavao, da tijelo ratuje protiv duha.  Spolno pomamna (raskalašena) osoba nalazi se uvijek pod pritiskom da opravda i učini  razumnim svoje nerazumno ponašanje koje je očito u suprotnosti sa diktatom savjesti i zdravog razuma. Osim toga, strast sama po sebi škodi razumu, jer usmjerava životne sile na tijelo a slabi one sile, čija se djelatnost razvija u višim, duhovnim sferama. S druge strane, usmjeravanje životnih sila na duhovnu plodnost, po samoj naravi, doprinosi visokom stupnju intelektualne sposobnosti. Tu se ne misli na znanje stečeno učenjem, nego se misli na oštroumnost, sposobnost prosuđivanja, sposobnost savjetovanja, donošenje odluka, vjernost, umjerenost; tu se misli na Mudrost i darove Duha Svetoga.»[16] Koliko je istinito sve ovo o čemu govori biskup Shen, potvrđuje i Teologija tijela, pape Ivana Pavla II. U Teologiji tijela papa, vođen Duhom Svetim, govori o ljudskom tijelu i seksualnosti bolje od ikojeg stručnjaka, liječnika, psihologa ili bračnog savjetnika. O tome govori i Papa Pavao VI, u svojoj encikliki  Svećenićki celibat, i kaže «Svećenik nema neposredno i osobno iskustvo o životu, ženidbi, braku i obitelji. Ipak, zbog njegove službe i milosti njegova staleža, neće mu biti uskraćeno dublje poznavanje ljudskog srca. Svjetlo Duha Svetoga  omogućiti će mu da problemima dođe do korijena, i da tako snažno pomaže kršćanske supružnike i obitelji.»[17] To potvrđuje i Evanđelje kad kaže (1 Kor  2,10-16): «Nama je to Bog objavio po Duhu Svetome. Duh, naime, proniče i dubine Božje. Jer, tko od ljudi poznaje čovjeka, osim Duha koji je u njemu. Zemaljski čovjek ne prima ono što potječe od Duha Božjega, jer mu je to ludost. I ne može to shvatiti, jer se to mora uz pomoć Duha prosuđivati.» Sam Isus obećaje apostolima da će ih, kad budu govorili, voditi Duh Sveti i kaže  (Mt 10,19): «Izvodit će vas zbog mene pred upravitelje…ne brinite se kako ćete i što ćete reći, jer će vam se toga časa dati što da kažete. Jer, niste toliko vi koji ćete govoriti, nego Duh Oca vašega koji će govorit po vama.»

Svećenici koji odbacuju rajski jaram kreposti čistoće, nanose svetoj Crkvi Kristovoj veliku sramotu i pomutnju. Oni zbog tanjura ovozemaljskog napoja, sami sebi oduzimaju dostojanstvo, čast i slavu koju im je Bog namijenio i na ovom i na onom svijetu. Oni su duhovni slijepci. Neprijatelji Kristovi. Sv. Toma Akvinski kaže: «Sljepoća duha je prvorođena kćer razvratnosti.» Pobijaju Kristov nauk koji i sami naučavaju jer svojim životom osporavaju istinitost Kristovih riječi (Fil 4,13): «Sve mogu u Onom koji me jača», i (Lk 11,9)  «Molite i dat će vam se, tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se.» Pobijaju, po Kristovim zaslugama, snagu vraćene Milosti i glas Oca Nebeskog, koji kaže: «Sloboda čovjekova je tako velika i on je, po vraćenoj Milosti, postao tako jak da ga ne može ni đavao, ni bilo koje drugo stvorenje prisiliti ni na najmanji grijeh, ako on to neće. Dignuto mu je ropstvo (vraćena mu je Milost), i postao je slobodan da gospodari nad svojom sjetilnošću i postigne cilj za koji je stvoren.»[18] Također, pobijaju vrijednost Kristove žrtve i križa. A sveti Pavao kaže (Gal 6,14): «Nemam se čime ponositi osim križem Gospodina našega Isusa Krista.» Jer «Svaka žrtva je jedan mali otkupitelj sebe i braće.» Isus kaže: «Kad bih se mogao vratiti na križ, kako bih se rado vratio! Ali ne mogu – zbog pravednosti. Zamijenite Otkupitelja, dajte mi svoje tijelo kao žrtvu za grijehe svijeta.» «Potrebno mi je tvoje trpljenje. Ti ne znaš koju otkupiteljsku vrijednost ono ima u mojim očima. Kad to budeš saznala, reći ćeš da sam vrednovao tisuću naspram sto tvoje trpljenje i zahvaljivati ćeš mi zbog toga – zahvaljuj mi već sada.» «Jer žrtve će biti te koje će spasiti svijet.» «Pomozi mi pobijediti Sotonu. Stanoviti se demoni pobjeđuju samo molitvom i pokorom.» «Koliko je duša koje mi spašavaju vaše žrtve!» «Kad završi zemaljska kušnja, imat ćete blaženstvo čitati u knjizi života imena koja ste vi spasili, i čekati –  privijeni na mom srcu – njihovu zahvalnost, kada, otkupljeni od našeg trpljenja, budu ušli u mir.»[19] «Oni koji su žrtve, čete su arkanđela koji pobjeđuju čete zloduha i drže svijet čineći da mu Bog ostaje milostiv. Oni koji su žrtve, najistinskiji su nasljedovatelji Krista.»[20] Oni su, iako nemaju svećeničku haljinu, pravi Kristovi svećenici. «Križ je najveći dar što ga Ja mogu dati svojim odabranicima na zemlji.»[21] Križ, u kom god obliku  bio: bolesti, duhovne patnje, poniženja, osamljenost, siromaštvo, prezir od strane rodbine, prijatelja, suradnika…Blago bolesnima, blago žalosnima, blago ucviljenima… Sveci su to znali: «Umrijeti ili trpjeti»- govorila je sveta Terezija. «Ne umrijeti, nego trpjeti» – klicala je sveta Magdalena de Pazzi. «Trpjeti i biti prezren radi tebe, Isuse moj» – govorio je sveti Ivan od Križa.» Sveta Faustina kaže: «Trpljenje je najveće blago na zemlji.» «Od trenutka kad sam zavoljela patnju, prestale su za mene biti patnja.» «Što više ljubimo Boga tim više nam patnja postaje slatkoća.» «O, moj Isuse, Vječna istino, ničeg se ne bojim, ni jedne poteškoće ni patnje – samo jednog se bojim; Tebe uvrijediti. Radije želim prestati živjeti nego tebe uvrijediti.»[22] Isus govori; «Vi ne uspijevate shvatiti da je trpljenje jedan dar od Boga a vi ga odbacujete. Kad biste vi poznavali vrijednost koju trpljenje ima u mojim očima, možda ne samo da ga ne biste odbacivali, nego što više, vi biste ga od mene s upornošću iskali.» «Kako veliku vrijednost ima trpljenje, kad sam ga Ja sam izabrao za spasenje čovjeka.»[23] Da je bilo drugog puta da se čovječanstvo spasi, zar vam ga Ja ne bih pokazao i prvi krenuo njime? Svetoj Faustini Isus kaže: «Postoji samo jedna cijena kojom se otkupljuju duše – to su patnje koje su sjedinjene s mojim patnjama na križu. Čista ljubav razumije ove riječi. Tjelesna ljubav ih nikada neće razumjeti.» «Dijete, tako je…nema drugog puta u nebo, osim puta križa. Ja sam prvi išao njime. Znaj, to je najkraći i najsigurniji put.»[24]

Svećenici (Gal 5,25) koji ne «…razapeše svoje tijelo zajedno sa strastima i požudama», svojim sablažnjavim načinom života potiču druge na preljub, bludnost, predbračne odnose, rastavu braka i novu ženidbu – jer njima, očito, ništa nije grijeh. Ako svećenik primjerom ne pokaže da čovjek može i mora gospodariti nad samim sobom, kako će od drugih moći zahtijevati da žive u čistoći. Svojim životom kao da poriče da čovjek može gospodariti nad samim sobom, obuzdavati nagone i biti svet, a sam Bog kaže (1 Pet 1,16): «Budite sveti, jer sam ja svet». Oni uništavaju vjeru i na taj način odvlače u propast cijelo čovječanstvo, jer nevjera i bezboštvo su korijen i izvor svega zla što postoji na svijetu. Njihove su propovijedi mlake, jer nemaju Duha Svetoga. Božja Riječ kaže da (Mudr 1,5): «Duh Mudrosti ne ulazi u dušu opaku i ne nastanjuje se u tijelu grijehu podložnu. Jer Sveti Duh pouke bježi od prijevare…» Pored toga, oni ne mogu hrabro, poput Ivana Krstitelja, reći onima koji griješe: «Nije ti dozvoljeno», jer i sami isto čine. Isus kaže: «Jao onima koji ne drže čistima sami sebe, a osuđuju se govoriti u moje ime, s dušom u grijehu. Oni nisu moji učenici i nisu moji apostoli. Oni su moji otimači. Jer mi otimaju duše da ih dadu Sotoni.»  «Odviše je među vama onih koji nasljeduju dvanaestoga apostola – Judu, i za niske ljudske interese prodaju dio mene – duše, koje sam vam Ja, okupane u mojoj Krvi, povjerio – prodaju Neprijatelju Božjem i čovječjem. Sadašnje stanje, za najmanje pedeset dijelova – i još sam dosta popustljiv – ovisi o vama, svećenici, soli koja si postala bljutavom, ognju koji više ne griješ, svjetlosti koja dimiš a ne sjajiš, kruhu koji si postao gorkim i utjeho koja si postala mučenjem, jer dušama koje, već ranjene, dolaze k vama da ih podržite, pružate hrpu bodljikavih drača: tvrdoću srca, protuljubav, indiferentnost, rigorizam… to dajete dušama koje dolaze k vama da čuju riječ u kojoj će biti jeka moje blagosti, praštanja, moga milosrđa i pouke. Bilo bi bolje da otvoreno priznate da više ne možete ostati na tom putu, negoli živjeti kako živite. Time biste Me se samo odrekli. Ostajući, otkidate od mene tolike duše, koje, krivnjom lijenih pastira i izjelica, koji, dok su ovce u opasnosti, banči ili spava ili se bavi trgovinom i bankarskim poslovima. Ištite u Boga, kroz jedan pokornički život, da vas opere od tolike ljudske prizemnosti. Ne bojte se pokore. Pokora ubija samo ono što treba biti ubijeno. Pokora daje svjetlost i okretnost duha, jer kroti ono tjelesno, što drži duše prikovane na dnu. Pokora vas trga s dna i baca vas u visine u susret Ljubavi.»[25]

Jao onima zbog kojih se govori: «’Gledaj kakvi su svećenici! Gori su od nas. Kad bi doista bili službenici jednoga Boga, Bog ne bi dopustio tih sablazni. Stoga vjerujem da Bog što ga oni propovijedaju ne postoji, ne postoji ni drugi život, ne postoje sakramenti…’ – I eto ti smrti vjere, Milosti, Života.» Za takve Isus kaže (Mt 23,13): Stoje na vratima, sami ne ulaze (u kraljevstvo Božje) i ne daju drugima da u nj uđu.» Svećenik može učiniti puno dobra ili puno zla. Jer mlak svećenik i onaj koji grijehom sablažnjava narod, čini tisuću puta veću štetu od običnog čovjeka koji griješi, jer narod svećenike gleda pod povećalom. Svećenici bi trebali poučavati riječima a još više djelima i primjerom, poput Krista. Primjerom i nenavezanošću na zemaljske stvari, govorili bi više nego riječima; da je Bog živ, da ima nešto više od ovozemaljskog života, Nešto, zbog čega vrijedi sveto živjeti i sveto umrijeti. Ljudi bi   spoznali da Evanđelje nije bajka, već najljepša ljubavna priča ikad napisana, krvlju Božjom potpisana. Tada ne bi bilo ni krize vjere, ni manjka svećeničkih zvanja. Svi bi htjeli služiti Kralju kraljeva – Živome Bogu, na ovaj ili onaj način.

Ukidanjem celibata u Katoličkoj crkvi ne bi se u znatnoj mjeri pridonijelo porastu svećeničkih zvanja. Celibat nije uzrok pomanjkanja svećeničkih zvanja. To pokazuje iskustvo Pravoslavne crkve i ostalih crkvenih zajednica koje dopuštaju ženidbu svojim službenicima pa ipak ne obiluju zvanjima. Međutim, ukidanjem celibata znatno bi se smanjila kvaliteta crkvenih službenika. Sama činjenica da celibat omogućuje veću angažiranost i raspoloživost u svećeničkoj službi, to potvrđuje. Shodno tome, problem manjka svećeničkih poziva neće se riješiti ni angažiranjem laika koji bi vodili župe – baš suprotno. Vjera bi se još više gubila i bilo bi još manje svećeničkih zvanja; jer kod službenika Božjih nikada se kvaliteta ne može nadomjestiti kvantitetom. Problem je u potpunom gubitku ili slabljenju vjere kod pojedinaca i u obitelji a još veći razlog manjka svećeničkih poziva je taj što je sama Crkva zakazala; liberalizirala se, modernizirala (kao da Božje zapovijedi imaju rok trajanja), i izgubila značaj ustanove za spasenje pomoću vjere i svetih sakramenata. Crkva se treba početi obnavljati i čistiti iznutra. Bolje da u Crkvi ostane samo dvanaest svećenika, kao na početku, ali pravih, Božjih službenika, nego da ih ima tisuću Juda. A tih dvanaest neka budu vatra koja gori a ne izgara…vatra koja će zapaliti i druge vatru…sol koja se ne kvari i čuva od kvarenja… Tada bi Crkva doživjela svoje novo proljeće i donijela obilan plod.

Htjeli mi to ili ne, ali mora se priznati da je nauk Katoličke crkve moralni stožer društva. To je posebno vidljivo kad je u pitanju osnovna stanica društva, tj. obitelj. Svojim naukom o spolnosti u braku, bračnoj i predbračnoj čistoći, upotrebi kontracepcijskih sredstava, jednoženstvu i nerazrješivosti braka štiti osnovne moralne vrijednosti društva. Crkvi se prigovara da se se, navodno, nedovoljno brine za mir u svijetu, dok previše pažnje poklanja začeću i kontracepciji. Crkva, vođena Duhom Svetim, zna da se u iskri požar skriva a u pahulji snijega lavina, a u samom začeću i načinu začeća svi ratovi i nemiri, počevši u od onih u ljudskom srcu pa do svjetskih ratova i zna da je bolje ukloniti sam uzrok nego bezuspješno liječiti posljedice. (O navedenom više u knjizi Ljubiš li me uistinu.)

Isus kaže: «Jao, jao, jao vama moćni. Ali sedam puta jao vama svećenici. Jer, ako prvi više zadaju smrt tjelesima nego dušama, vi ste odgovorni za smrt duša, počevši od duša moćnih koje ne znate zaustaviti, ili ih ne nastojite obuzdati s jednim čvrstim ‘non licet’, nego ih puštate da rade zlo, zbog vaše osobne koristi ili lažnog poštovanja prema moćnima, i tako poput Jude izdajete Krista i Crkvu. Zato dalje, dalje od mog stada, vi vuci u janjećoj koži, nosite se vi lažni pastiri, vi požudni za bogatstvom i užitkom. Koji mene ljubi treba da ljubi ono što je čisto i pošteno.»[26]

«Svećenici i doktori Svete znanosti odviše često zaboravljaju o čemu raspravljaju; u čijoj su službi i o kakvim moćima govore. Zaboravljaju i kome govore i kakve su posljedice njihova poučavanja, koje, poput valova, imaju širok odjek na mase, nakon što su pogodile prve koji ih čitaju. Trebali bi biti svjetla, ali nisu – dim su i mnogi će odgovarati za neprocjenjivo zlo što su ga nanijeli drugima svojim krivim učenjem, počevši od svoje subraće pa dalje, jednostavnim vjernicima i priprostim ljudima. Uistinu vam kažem, da, ako je lakše da deva prođe kroz iglene uši, nego li da se bogataš spasi, da će još teže biti jednom crkvenom čovjeku ili bilo kojem drugom čovjeku, po ljudski učenom, koji raspravlja o stvarima vjere samo sa ljudskim, razumskim znanjem, da se spasi.»[27] «Razum je velika stvar. Ali veća stvar je duh. Jer, ako razum pomaže da se bude čovjekom a ne živinom –  duh, kada je kralj u čovjekovom Ja – od čovjeka čini dijete Božje, daje mu sličnost s Bogom i dopušta mu sudjelovati u Njegovom Božanstvu i Njegovim vječnim dobrima. Neka racionalisti – pristalice evolucije, znaju vidjeti Boga u njegovom neprekidnom savršenom djelovanju u uzdržavanju Svemira, koji je nastao po Njegovoj volji…» «Zar je logično i razumno da se može prihvatiti čudo kaosa koji se sam od sebe uređuje i koji sam od sebe stvara stanicu i da se ta stanica razvije u vrstu i ta vrsta u druge, sve savršenije – dok se izjavljuje da Bog sam nije mogao sazdati sve što je stvoreno? Zar je logično i razumno zastupati razvoj, štoviše, razvoj jedne određene vrste, do najsavršenijeg životinjskog oblika, obdarena govorom i razumom, pa makar i samo s njima (jer čovjek ima i besmrtni duh), kad se tisućljećima vidi da ni jedna životinja nije postigla razum i govor premda živi zajedno s čovjekom? Svaka je životinja tisućama godina onakva kakva je bila kada sazdana. Bilo je križanja zbog kojih su od prvih pasmina nastale druge pasmine. Ali kako prolaze epohe i tisućljeća nikada se nije vidjelo da bi bik prestao biti bik, da bi lav prestao biti lav, da bi pas prestao biti pas, koji stoljećima i stoljećima živi zajedno sa čovjekom. Isto tako nikada se nije vidjelo da bi majmuni tokom tisućljeća i u dodiru s ljudima postali ljudima, barem animalnim ljudima. Majmuni mogu oponašati čovjekove kretnje, ali ne mogu naučiti govor. Sami niži stvorovi opovrgavaju očevidnim činjenicama tlapnje poklonika samo razumske znanosti – evolucije. Stvorovi su onakvi kakvi su stvoreni. S raznolikošću vrsta svjedoče o Božjoj svemoći. Ali se nisu razvili. Ostali su onakvi kakvi su bili stvoreni sa svim svojim instiktima, sa svojom posebnom misijom za koju su stvoreni a koja nikada nije beskorisna, makar se naoko moglo tako pričinjati. Bog ne čini beskorisnih djela, i sam zmijski otrov je koristan te ima razloga za postojanje»[28]

«NE, NIJE BILO AUTOGENEZE, NIJE BILO NI EVOLUCIJE, nego je bilo stvaranje što ga je Bog htio. Razum, s kojim ste toliko ponosni, morao bi vas uvjeriti da se početna stvar ne formira iz ničega. Samo Bog može urediti kaos, i taj premoćni Stvoritelj nije imao ograničenja u svom stvaranju… Može li se zamisliti Raj, čije su čete svetaca što pjevaju aleluja oko mog prijestolja, konačni proizvod evolucije zvjeradi? Sadašnji čovjek nije rezultat uzlazne evolucije, nago bolni rezultat silazne revolucije, stoga što je Adamov grijeh zauvijek oštetio čovjekovo fizičko-duhovno-moralno prvotno savršenstvo. Toliko ga je oštetio da ni muka Isusa Krista, iako vraća život Milosti svima koji su kršteni, ne može uništiti ostatke grijeha. To jest, ne može uništiti ona nagnuća koja navode na grijeh… Čovjek nije rezultat evolucije, kao što ni svemir nije proizvod autogeneze. Misliti da su od jedne same stanice koja je nastala sama od sebe postale bezbrojne vrste, nemogući je besmisao. Ako se stanica formirala iz ničega, gdje je našla elemente da bi se mogla oblikovati, živjeti i razmnožavati? Ako je još nije bilo, kako je nastala a kada je počela postojati gdje je našla životne elemente: zrak, svjetlost, toplinu, vodu? Ono čega još nema ne može stvarati. I tko, koji izvor joj je dao klicu ‘život’. I kad bi se, samo pretpostavimo, to što nije postojalo moglo formirati iz ničega, kako bi se iz njegove jedine jedinke i vrste bilo moglo razviti toliko raznih vrsta koliko ih ima u vidljivom svijetu? Zvijezde i planeti, hridi, minerali, raznolike bezbrojne vrste biljnog carstva i još različitije i bezbrojnije vrste i rodovi životinjskog carstva, od kralježnjaka do nekralježnjaka, od sisavaca do onih koji se legu iz jaja, od četveronožaca, vodozemaca i gmizavaca do riba, od mesoždera do biljojeda, od sitnih insekata do gigantskih stanovnika prašume, od čitavog niza člankonožaca do jednostaničnih bacila – zar su svi potekli od jedne jedine stanice?  Kad  bi to tako bilo, ta bi stanica bila veća od Beskrajnoga Boga. Zašto je Bog, Beskrajni, i Neizmjerni u svakom svom svojstvu, radio kroz šest dana, šest vremenskih odsjeka, da sazda vidljivi svijet…? Svakako ne da bi sve više naučio stvarati, nego zbog reda koji ravna svim njegovim djelima. Taj bi red bio povrijeđen – i tako bi bilo nemoguće da preživi čovjek – posljednje stvoreno biće. Čovjek ne bi mogao preživjeti da je stvoren prije nego što je stvorena zemlja sa svim njezinim dijelovima i postala podesna za stanovanje zbog reda uspostavljenog u njezinim vodama i kontinentima i prije nego što je postala ugodna stoga što je stvoren nebeski svod; prije no što je postala svijetla, lijepa, plodna od blagotvornoga sunca, od sjajnog mjeseca, od bezbrojnih zvijezda, prije no što je postala boravište, smočnica, prekrasan perivoj za čovjeka zbog biljnih i životinjskih stvorova kojima je prekrivena i napučena. Šestog dana stvoren je čovjek: spojna karika između Neba i Zemlje. Čovjek je točka sjedinjenja duhovnog i materijalnog svijeta. Biće u kojemu je materija tabernakul duha. Biće u kome duh oživljava materiju, ne samo za ograničen život na Zemlji, nego za besmrtan život poslije konačnog uskrsnuća. Čovjek: čudo moći Boga koji svoj dah, svoj dio, dio samoga Sebe, udahnjuje u prah uzdižući ga na dostojanstvo čovjeka i daruje mu Milost. Milost, koja životinjskog čovjeka uzdiže na dostojanstveni položaj nadnaravnog stvorenja – djeteta Božjeg…. Šesti dan je, dakle, bio stvoren čovjek. Potpun i savršen u svakom svom materijalnom i duhovnom dijelu. Sazdan  po zamisli Božjoj, prema svrsi za koju je bio stvoren; ljubiti svoga Boga, služiti mu, istinski ga upoznati a i zatim Ga u Nebu uživati zauvijek. Bio je stvoren jedinstven Čovjek, onaj od kojeg je moralo poteći čitavo čovječanstvo, a najprije žena, družica Čovjekova s kojim je imala napučiti cijelu zemlju. Stvoren je jedinstven Čovjek, onaj, koji je kao otac imao prenijeti svojim potomcima sve što je primio: život, osjetila, materijalne sposobnosti, imunitet protiv svake bolesti i trpljenja, razum, razbor, znanje, neporočnost, besmrtnost, i na kraju, dar nad darovima: Milost – dioništvo s Bogom. Kada bi i kako čovjek bio morao primiti od Boga besmrtnu dušu kad bi bio posljednji proizvod evolucije od životinja? Treba li pretpostaviti da su životinje, zajedno sa životinjskim životom primile besmrtnu, duhovnu dušu? Besmrtnu dušu? Razumsku dušu? Slobodnu dušu?  Hula je to samo i pomisliti. Kako su onda mogle prenijeti ono što nisu ni imale? Jer čovjek ima besmrtnu dušu. I da li je Bog mogao povrijediti sama sebe udahnjujući besmrtnu duhovnu dušu – svoj božanski dah, u životinju razvijenu dokle se vama hoće zamišljati, ali svakako poteklu od dugotrajnog množenja životinja? I sama ta pomisao je uvreda za Gospodina… U potopu su uništene pokvarene grane čovječanstva i kad su uništeni svi izrodi, čovječanstvo je ponovo umnoženo od Noina roda, što ga je Bog smatrao pravednim… Zbog pokvarenosti ljudskog roda došao je potop. Stoga je kasnije, ali mnogo kasnije, da se čovječanstvo opet ne iskvari, došao Zakon sa Sinaja i tako stroge zapovijedi i kazne što se nalaze u mojsijevskim prokletstvima…

          Htijući sebi stvoriti sinovski narod kako bi širio ljubav kojom pre-obiluje i kako bi primao ljubav koje je žedan, Bog je sebi stvorio čovjeka. Izravno, svojom savršenom voljom – jednom jedinom radnjom – koja se zbila šestog dana stvaranja. Tom radnjom učinio je od praha život sa savršenim tijelom kome je zatim dao besmrtnu dušu za njegovo osobito dostojanstvo čovjeka, posinjenog djeteta Božjeg i baštinika Neba. Ne samo dušu ‘što je i životinje imaju u nosnicama’ nego duhovnu dušu koja je besmrtna, koja živi i nakon smrti tijela i koja će ponovo oživjeti tijelo, poslije smrti, na zvuk truba konačnog suda i trijumfa utjelovljene Riječi, Isusa Krista, da ta dvije naravi, koje su živjele zajedno na Zemlji, žive zajedno i u vječnosti. Trpeći ili uživajući, prema tome kako su, živeći na zemlji, zaslužile.

          To je istina. Bilo da je prihvaćate ili da je odbijate. Ali, premda je mnogi uporno odbijate, doći će trenutak kad ćete je savršeno spoznati i uklesati će vam se u dušu, uvjerivši vas da ste zauvijek izgubili dobro, stoga što ste htjeli slijediti oholost i laž»[29]

«Bog je strpljiv, čeka, a zatim sudi i protiv njegova suda nema opoziva. Posljednja riječ je njegova. I takva je da će i najuporniji manijak od svih ljudi izaći iz svoga huliteljskog ludila, poput onoga koga iz mračne tamnice izvedu na jako svjetlo, osvijetljen božanskom Svjetlošću kao munjom, ući u sebe vičući; ‘Prokleto moje oholo mišljenje! Nijekao sam Istinu i ona me udara zauvijek. Klanjao sam se onome čega nema a nijekao ono što postoji. Mogao sam dobiti nepokvarljivu nagradu koja dolazi od savršeno Nepokvarljivoga. Pretpostavljao sam joj mnogostruku Pokvarenost i zagnjurit ću u nju zauvijek, vječan ali pokvaren[30]

«Neka racionalisti i nevjernici znaju vidjeti, s pomoću božanske Riječi koja je govorila na usta patrijarha i proroka starog vremena (u Starom Zavjetu), a na usta svetaca i mistika novog vremena (u Novom Zavjetu), kojima je uvijek govorio jedan te isti Duh, Božji Duh, i otkrivao im i tumačio skrivene i buduće stvari…Neka racionalisti nadasve progledaju s pomoću utjelovljene Riječi Božje: Isusa, Učitelja nad učiteljima, jer On nije izmijenio ni jednog slova od Objave sadržane u Bibliji. Nego ju je dapače i potvrdio, rekavši, da nije došao ukinuti zakon i proroke već ih potvrditi. On, koji je sve znao u cjelovitosti istine, jer je Sveznanje i Istina.»[31] «Sve vam je rečeno o meni po mesijanskim proroštvima i na usta mistika i svetaca novog vremena. I nemate isprike za svoj grijeh (nijekanja Boga).» «Pitate kao i Pilat: ‘Tko si?’ A znate dobro tko sam. I oni koji Me niječu znadu da Jesam i Tko sam. Nemojte lagati. Dvadeset vjekova stoji oko Mene i osvjetljuju vam Tko sam i poučavaju vas o mojim čudesima. Lakše je oprostiti Pilatu. Ali ne može se oprostiti vama koji imate nasljedstvo od dvadeset vjekova kršćanstva da poduprete svoju vjeru i da si ju utuvite u glavu, ali nećete o tome ništa da znate.»[32]

«Usta racionaliste govore ali ne mogu osvjedočiti. Oni sami nisu uvjereni pa ne mogu uvjeriti. To su ljudi promašena zvanja. U početku su oduševljeni a zatim se (zbog nedostatka dokaza) njihovo oduševljenje gasi ali nemaju hrabrosti povući se. Bolje jedan pastir (ili znanstvenik) manje, nago pastir koji izgleda živ a mrtav je duhom. Ali oholost, ljudski obzir ili interes ih sprečava da priznaju otvoreno: ‘Više nisam sposoban te se povlačim.’»[33] «Pobijati poznatu istinu je grijeh protiv Duha Svetoga. A rečeno je da (Mudr 1,5) Duh Sveti uzmiče kad se nepravda pojavi. A koja je nepravda veća od ove: zaključivati da je Bog, Svemogući, morao čekati spontane evolucije da bi sebi stvorio remek-djelo; čovjeka, svoje najdraže stvorenje. Koja misao je bezumnija od misli da je Bog bio nemoćan da izravno stvori čovjeka, najljepše djelo svoga stvaranja? U Bibliji se nalazi istina o svemu. Jer ona je riječ napisana po nadahnuću Mudrosti, to jest Boga.»[34]

Živite s Mudrošću. Mudrost će vam osvijetliti Knjigu Stvaranja. U Knjizi je rečeno «dan», ali ne dan od 24 sata. Božje vrijeme ima drugačije mjere. Rečeno je «dan», jer se u danu radi. Tek, nakon što je sve stvoreno, kad je zemlja postala jedna velika smočnica, izobilje svega, prakrasan perivoj, stvoren je čovjek – remek-djelo Božjeg stvaranja. Najveći grijeh današnjeg čovječanstva je nijekanje Boga-Stvoritelja i prezir Božje ljubavi koja se očitovala u Kristovu križu. Kristov križ je najveći i neporecivi dokaz Božjeg stvaranja i Božje ljubavi prema čovjeku.  

«Prije ste se trebali ravnati prema pločama Zakona i po riječima Proroka. Sad imate Mene, Riječ i Otkupitelja, da vam tumači Zakon, da vam dade svoju pouku, svoju Krv, da vam svojim dolaskom donese Duha Svetoga, koji ne ostavlja ni sjene nejasnoća, da vas podrži sakramentima i sakramentalima. A vi, što ste učinili od mog dolaska? Novi teret grijeha…» « Dao sam vam svoju Riječ, svoju Ljubav, svoju Krv, Krv Boga, a vi ste zatvorili soje uši za Riječ, svoju dušu za Ljubav i hulili ste na moju Krv.» Svetoj Faustini pokazao se  Isus. Ona kaže: «… pokriven ranama po cijelom tijelu, oči pune krvi i suza, iznakaženo cijelo lice, popljuvan. Tada mi reče; ‘Vidiš što je ljubav prema ljudskim dušama učinila od mene.’» Drugi put ga je gledala kako podnosi bičevanje i kaže; «Neshvatljivo je to mučenje! Kako je užasno Isus trpio za vrijeme bičevanja!. – Vi jadni grešnici, kako ćete se na sudnjem danu susresti s ovim Isusom, koga sada tako zlostavljate? – Njegova krv je curila na zemlju i na nekim dijelovima meso se razdvajalo. Na leđima sam vidjela nekoliko Njegovih golih kostiju… Isus je tiho stenjao i uzdisao.» Jednom prilikom, kad je došla na klanjanje, vidjela je Isusa kome je skinuta odjeća, svezanog za stup. Počelo je bičevanje. Ona kaže: «Vidjela sam četiri čovjeka koji su naizmjenice bičevali Isusa. Srce mi zastade od boli. Isus mi reče; ‘Ja trpim još veću bol nego što je ti vidiš.’ Tada mi je dao spoznati da se dao bičevati zbog grijeha nečistoće (bludnosti). Reče mi; ‘Gledaj i vidi ljudski rod u današnjem stanju.’ U istom trenutku ugledala sam strašne stvari. Krvnici se udaljiše od Isusa a bičevanju pristupiše drugi. Uzeše bičeve i nemilosrdno udaraše po Isusu. Bili su to svećenici, redovnici, redovnice i najviši crkveni dostojanstvenici, što me jako začudilo, a k tome i svjetovne osobe različite starosti i različitih staleža. Svi udaraše po nevinom Isusu (a Isus reče da su udarci bičem udarci grijesima bludnosti). Kad sam to vidjela, srce mi obuze borba sa smrću. Za vrijeme bičevanja od strane krvnika Isus je šutio i gledao u daljinu. Ali kad su ga počele bičevati gore spomenute duše Isus zatvori svoje oči, i otrže se tiho i bolno jecanje iz Njegova srca. Gospodin mi dade spoznati kako je velika zloća ovih nezahvalnih ljudi…[35]

          «Isus kaže: «Ne možete reći; ‘Ne znamo kakav je Bog’. Uzeo sam ljudsko Tijelo, da biste imali jedno Tijelo da ga ljubite, kad već nije bilo dovoljno vašoj tromosti da ljubite moj Duh. E pa dosta! Što ste vi učinili? Okrenuli ste leđa Bogu, Njegovom Oltaru, Njegovoj Osobi. Niste htjeli Boga Jedinog i Trojstvenog, Boga pravoga i Živoga. Htjeli ste bogove od krvi i mesa i pred njima se klanjate i kličete ‘hosana’ i sagibate glave i leđa koja niste znali prignuti pred pravim Bogom. Prezirali ste i nijekali, ismjehivali i kidali moj Zakon a prihvatili i poslušali, poput robova i ukroćenih životinja, lažni nauk ljudi koji su skrenuli s Božjeg puta više nego vi, i čija je sudbina takva, da čitavo nebo dršće od užasa.» [36]

«Malo je stvari koje ja tako strogo osuđujem kao racionalizam koji oduzima djevičanstvo duha i ubija Vjeru – jer racionalista ne prihvaća ništa duhovno, ništa što razumom ne može objasniti. Kažem Vjeru s velikim slovom da reknem: pravu vjeru, apsolutnu, kraljevsku. Ja ga osuđujem kao svog plaćenog ubojicu. On naime, ubija Mene (u dušama) i pripravlja najžalosnija vremena Crkvi i svijetu. Nijednu stvar neću prokleti kao racionalizam. Svojim nijekanjem Boga-Stvoritelja on je otvorio vrata Sotoni koji nikada nije toliko vladao kao otkada racionalizam vlada.» «Uistinu ti kažem da ću privinuti na srce svakog grešnika koji je počinio jedan ljudski zločin (jer znam da čovjek nije samo duh, nego i tijelo koje je podložno napasti), a koji se zbog grijeha pokajao, samo ako je uvijek pripuštao da sam Ja Stvoritelj i da sve mogu, ali ću imati lice suca za one koji na temelju jedne izmudrene ljudske znanosti, niječu nadnaravno i Stvoritelja.» «Moj glas već 20 stoljeća govori iste riječi… Ali čovjeku je drago ne znati ili zaboraviti ono, što je osuda za njegova zla djela, zato da može reći kako nije znao ovo ili ono. Moju riječ priječe mnoge stvari ali ja ti govorim o najpogubnijoj koja se uvukla i u Crkvu: o RACIONALIZMU. Kažem najpogubnijoj, možda više i od samog grijeha. I neka se nitko ne sablazni, ako kažem da je ta stvar smrtonosnija od grijeha. Jer, istina je. Grešnik, čija pamet nije iskvarena od kiseline racionalizma, ima devedeset posto vjerojatnosti da će znati prihvatiti Riječ Božju, pokajati se i ponovo naći život. Racionalista ima samo deset posto vjerojatnosti, i još manje, da se sačuva sposobnim za spasenje kroz Božju Riječ. Gori od otrova je racionalizam. (Gori i od komunizma koji je otvoreno odbijao Boga, dok racionalizam nasrće na vjeru i Crkvu skrivajući se iza znanosti, koja je većinskim djelom u službi Sotone jer hoće dokazati ono što je nedokazivo – stvaranje bez Stvoritelja) Kada se budu vidjela sva njegova djela, u času u kojem će biti spoznata sva zemlja i sva djela ljudi, vidjet će se da je ova hereza bila najgora, najsuptilnija i koja najviše prodire u dubinu. Ona je slična plinu. Udišete ga i ubija vas, ali ga ne vidite, čak mu ni mirisa ne osjećate, ili, kako mu miris znade biti ugodan, udišete ga sa užitkom. Velike hereze su imale dvije dobre stvari. Imale su svojih mučenika, svojih suza i svojih borbi da se afirmiraju… Druga dobra stvar je velika buka koju su one proizvele, tako da je onaj, koji nije htio pripadati herezi, znao što treba činiti. Kod racionalizma toga nema. Oblači se u dopuštene haljine…ulazi neprimjetno. To je virus. Kad ga netko primijeti, on mu se već proširio u krv i teško ga se oslobađa. Reakcija grijeha je vrlo jaka pod zrakama mog Milosrđa. Ali reakcija racionalizma, pod zrakom moga Milosrđa, je na ništici. Racionalizam se služi stvarima Božjim za vlastiti cilj… Tumači i upotrebljava Riječ Božju u svjetlu svoje uznemirene pameti i, poput luđaka, koji više ne poznaje vrijednost stvari i riječi, daje im značenja koja mogu izaći samo od onoga koga je najprepredenije djelovanje Sotone učinilo svojim slugom. Ima više vrsta racionalista. Počet ću od onih najgorih. NIJEKAČI BOGA. Hoće tumačiti stvaranje, čudo, božanstvo, prema svojim poimanjima punim ljudske oholosti. A gdje je oholost tu nema Boga. Budite u to sigurni. Gdje je oholost nema vjere. Tu je sotona, a Sotona je najvještiji opsjenar da zavede čovjeka i da učini da mu list staniola, izvađen iz blata, izgleda čisto zlato. Ovi nijekači Boga, koji misle da se ponižavaju ako ponizno prihvate ono što svojom razumom ne mogu protumačiti, a ubili su u sebi sposobnost ljubavi, jer gdje nema Boga nema ni ljubavi, jesu divovi racionalizma. Za mene su mrtva zvijezđa, strmoglavljena u komadićima u blato. Nemaju više imena, ili imaju samo jedno, koje će ognjem biti urezano na njihovu bezočnom čelu i u njihovom srcu tvrđem od kremena. Provode život pustošeći duše. Gore od lavine i uragana, gore od mahnitosti i gore od ognjice. Gdje stignu ubijaju. U ove Riječ Božja uistinu ne ulazi. Odviše mnoge stvari su na njima da zapriječe Boga. Oni su jedna kategorija ‘Mrtvih u duhu’. Pobunjenici i sablažnjivci. Ne prezirite nikoga ali budite strogi za Božje stvari. Ne postanite sukrivac njihove zablude. Ostanite kao granit nasuprot njihovih ljudskih nauka. Ništa ne prolazi a da ne ostavi traga. Velika je nerazboritost postaviti oštricu noža prema duši. Mogla bi vam oduzeti život ili zadati rane koje teško zarastaju i uvijek ostavljaju ožiljak.»[37] «Odijelite se od onih koji su idolopoklonici Sotone, tijela i svijeta. Bez prezira, ali se odijelite od njih. Odijelite se od njih da vas ne iskvare. Ljubite ih ljubavlju otkupitelja, stavite između sebe i njih svoju vjeru kao zaštitni bedem. Niste dovoljno jaki da živite usred njih bez opasnosti. Nasljedujte prve kršćane. Znajte živjeti u svijetu, ali odijeljeni od svijeta snagom vaše ljubavi prema Bogu. Ima mnogo ljudi koji nisu više od životinje, jer im je duh mrtav, duh stvoren za Nebesa, od kojih je bolje stajati daleko da duh Sotone i bestijalnosti koji izlazi iz njih, ne bi zarazio vaše čovještvo i učinio ga sličnim njima. Molite za njih, vi blagoslovljeni. To je ljubav, i zatim dosta. Riječ Božja ne ulaze u one koji su zatvoreni za riječ. Ne ponizujte se nikada i ne smatrajte velikim onoga koji puše svoju oholost iz nosnica poput životinje. Velik je samo onaj koji u sebi ima živi Duh i stoga je sin Božji.»[38]

«Ja ne osuđujem znanost. Dapače, drago mi je da čovjek produbi znanje. Zato sam vam i dao inteligenciju. Ali trebate se njome služiti da vidite Boga u znakovima zvijezda, u oblikovanju svijeta, u začeću bića, a ne da upotrebljavate inteligenciju da nanosite nasilje životu ili da niječete stvoritelja.»[39] «Kad je Bog stvorio Zemlju izvukao ju je iz ništa, skupljajući plinove iz etera, već stvorenog i postalog nebeskim svodom, u jednu masu koja se, vrteći se, stvrdnula poput meteorske lavine, koja je sve više rasla oko prvotne jezgre. Pa i vaše Nijekanje (nazivam nijekanjem Znanost koja hoće tumačiti stvaranje niječući Boga), priznaje centripetalnu silu, koja dopušta jednom tijelu da se vrti a da ne izgubi dio sebe, nego privlači sve dijelove svome središtu, a koju sam silu stvorio Ja, da bi stvorio svjetove da ih drži, te da obavezno kruže oko Sunca, Fiksnog stožera, a da se ne strmoglave izvan nebeskih putova, za njih određenih, i tako ne naruše stvoriteljski red i izazovu kataklizme neprocjenjivog uništenja. Svom svojom znanošću ne možete protumačiti misterije Zemlje koju je Bog, moj Otac, stvorio iz ništa. Koliko dobrih i korisnih sila još ne poznajete…a nećete da ih ištete od Boga koji bi vas očinskom ljubavlju o njima poučio… »[40] Job je (26,7) prije 3500 godina rekao da Bog drži zemlju obješenu «ni o što», a Izaija (40,22) je prije 2700 godina rekao da Bog «stoluje vrh kruga zemaljskog.» Otkud njima to znanje ako ne od Vječne Mudrost? Znanstvenici su to otkrili tek 1650. g. Bog je prije 6000. godina sklopio savez sa Abrahamom i rekao (Post 17,10-12): «Ovo je Savez moj s tobom…Obrezujte se…Svako muško…kad mu se navrši osam dana neka bude obrezano.» Zašto obrezivati i zašto baš osmi dan? Obrezivati iz medicinskih i higijenskih razloga, zbog uvjeta koji su postojali u ono vrijeme. Još u predprošlom stoljeću medicinsko je osoblje iz sale za seciranje leševa, ulazilo u porodiljni odjel, ne opravši čak ni ruke. Tako se prenosila infekcija i mnogi drugi su umirali zbog toga. Nisu se držali Božjih propisa sadržanih u Bibliji, koji su govorili o obaveznom pranju ruku (i haljina, kada dođeš u dodir s mrtvacem). Tako je i s obrezanjem. Higijenski uvjeti su u ono vrijeme bili veoma loši. Nije bilo svakodnevnog kupanja, kao danas, a možda ni mjesečnog. Da bi se izbjegle spolne bolesti, Bog je Abrahamu dao naredbu da svako muško dijete bude obrezano – osmog dana. Znanost je otkrila zašto baš osmog dana: prije osmog dana obrezanje može biti opasno po život. Do osmog dana se razvija važan faktor za zgrušavanje krvi, vitamin K. Njega ima u dovoljnoj količini tek – osmi dan. Pored toga, protrombin, još jedan bitan faktor za zgrušavanje krvi, osmog dana dosiže razinu višu od prosječne – 110 posto – a slijedećeg dana pada i ustaljuje se na normalu. Prema tome, količine vitamina K i protrombina osmog dana su idealne za obrezivanje. Tko bi to mogao znati osim Onoga tko je čovjeka stvorio – osim Boga. U Ponovljenom Zakonu (23,13-14) piše: «Imaj mjesto izvan tabora gdje ćeš ići napolje…a sobom nosi i lopaticu, njome ćeš, kad ideš napolje, iskopati rupu i poslije zatrpati svoju nečist.» Sve do pretprošlog stoljeća čovjek nije znao za opasnosti i širenje zaraznih bolesti koje mogu nastati kada se izmet ostavlja nadomak muha. Ali zato je Stvoritelj znao i dao naredbe po kojima se čovjek trebao ravnati. Danas nam nije potrebno ni obrezanje ni lopatica da zakopamo svoju nečist, jer imamo bolje higijenske uvjete nego su ih imali ljudi u ono vrijeme.

«Isus govori: «Ja sam svojim svetima dao Mudrost koju u potpunosti posjedujem da bi ju proširili na sve ljude. Ja sa zahvalnošću gledam i blagoslivljam one svećenike koji su istrošili sami sebe da bi bili prenositelji moje Mudrosti. Tko ljubi Mudrost ljubi i njezin izvor: ljubi Boga. Potrudite se zaslužiti Mudrost i već na zemlji ćete posjedovati sve, jer ćete posjedovati Boga, koji će govoriti u vama, koji će vas voditi, koji će vas tješiti, koji će vas dizati i učiniti mojim prijateljima i prorocima Svevišnjega. Vi ćete tada shvatiti, govorit ćete, vidjet ćete, ne vašim organima niti s vašim sposobnostima, nego s pogledom i pameću Onoga koji je u vama, Sveti nad Svetima, kao u svojem živom Tabernakulu. Bit ćete, draga moja braćo, kakva je bila moja Majka kad me nosila u svome krilu i ja sam joj priopćavao svoju ljubav. Marija, živi tabernakul, najdragocjeniji i čisti veo Živome, Mudrome, Svetome, već s ulivenom Mudrošću radi svoje anđeoske čistoće, bila je jedno s Mudrošću kad ju je Ljubav učinila Majkom svoje utjelovljene Mudrosti. Ni vi, draga braćo svećenici, niste manji kada sa Mnom-Euharistijom u srcu, i sa srcem koje hoće živjeti za Boga – eto bitnog uvjeta – postajete jedno sa mnom i u meni znate ostati poslije konzumiranja Hostije, s vašom poklonstvenom ljubavlju. Budite mi ‘Marije’. Nosite Krista u sebi. Svijet pored tolikog beskorisnog znanja, treba onih koji će mu priopćiti pravu mudrost. I tko Mene ima u sebi, koji poništi sebe u Meni, pa makar ne govorio riječi, priopćuje Mudrost svojim djelima, jer njegova djela svjedoče Boga.»[41]

«Kada je Crkva – a sada aludiram na skup njenih visokih dostojanstvenika – radila po nauci moga Zakona i mog Evanđelja, poznavala je vremena blistava od sjaja. Ali jao Crkvi kada interese Neba podredi interesima Zemlje i oskvrne samu sebe s ljudskim strastima. Tri puta jao kada se bude klanjala Zvijeri o kojoj govori Ivan (u Otkrivenju), to jest, političkoj moći, i sebe učini njenom sluškinjom. Tada se nužno svjetlost pomračuje radi vlastitih mana crkvenih poglavara, uzdignutih po ljudskim makinacijama na to prijestolje ili zbog svoje slabosti prema ljudskim (političkim) pritiscima. U prošlim vremenima, od tih zabluda izašli su protupape i raskoli, koji su koliko jedni, toliko drugi, razdvojili savjesti na dva suprotna pola (i danas je situacija ista, kršćani se razdavajaju na dva suprotna pola) izazivajući neprocjenjive ruševine duša. U buduće će te iste zablude znati izazvati Zabludu, tj. Odvratnost, ‘Grdobu opustošenja’ u kući Božjoj, prethodni znak svršetka svijeta.»[42] «Ne recite: ‘Crkva se to ne može dogoditi, jer će ona uvijek biti sveta’. Rečeno je i po prorocima i po utjelovljenoj Riječi Božjoj, da će se (Ez 8 1,17); ‘velike odvratnosti’, i  znanost bez Mudrosti, koja niječe Boga i njegovo stvaranje je jedna od tih odvratnosti, kao i klanjanje ljudskim idolima i onomu što nije za štovati, da će se zbivati u Hramu (tj. Crkvi). I pošto svetište bude razoreno (Dan 9,26,27); bit će dokinuta žrtva. Više neće biti slobodno prikazivati mise, ljudi će biti u strahu, mnogi će se bojati da će biti uhvaćeni i u Hramu (tj. Crkvi) će nastati ‘mrzlost opustošenja’…»[43]  «Svijet je postao predsoblje pakla. Kad izbije gnjev Božji, (zbog grijeha i razvratnosti, Bog će se samo povući i prepustiti vas vama samima), tada će se uspraviti sin tmina… i po zlokobnoj moći koja mu je dana (od Sotone) rušit će i uništavati… Po obmani će učiniti da laž izgleda kao istina i postići će sve što bude htio. Taj sin bezakonja, nedonošće Sotone, stavit će svu svoju inteligenciju u akciju. Njegove riječi već odzvanjaju u svijetu, naročito njegova nauka na zemlji. To biće je kao jedno tajno sredstvo podmuklosti i prevare…koji će ljude činiti suludima i smetenima. On živi skriven. To je kao da se potpuno PRETVORIO U OČI KOJE UHODARE SVIJET, kao jedna usta koja izgovaraju zaglušujuće (nejasne) riječi koje zavode ljudske duše, čineći da se tako strmoglave u svoju propast. Bit će gori od ikoga. On će zgaziti nacije. Uništit će čak i one nacije koje su  slušale njegov glas i slijedila njegove riječi. On će doći do zemlje odakle se pasu moja stada. Moja armija bit će dijelom uništena, a svetište razoreno. On će doći u Rim. On i njegova armija oskvrnut će sveto mjesto i žrtva će biti dokinuta. U svojoj oholosti, srcem punim mržnje, pokušat će napraviti najužasnije djelo. Krenut će prema mjestu koje zauzima papa, pokušavajući se na nj uspeti. Tada će, bez intervencije ljudske ruke, biti uništen. Sva moć bit će mu oduzeta zauvijek… Žrtve i zadovoljštine koje Ja tražim su nužno potrebne da bi se što više skratio mučno vrijeme koje prijeti čovječanstvu, ovom čovječanstvu koje ne želi odložiti svoju oholost i pokoriti se Božanskim zakonima.» «Snage pakla upravo skupljaju svu svoju moć. One su spremne obmanuti svijet da raspale najstrašniji rat što ga vjekovi nisu poznavali (abortus, pedofilija, tlačenje nevinih, legaliziranje grijeha svih vrsta). Kako će kazna skoro nastupiti, Ja hoću i želim da se sve kuće formacije posvećene mojoj službi u svim redovničkim zajednicama nastave pripravljati da postanu vojska koja će izvojštiti pobjedu…(poput Cenakula SMP) S njezinom pomoći ja ću srediti sve u jedan čas…Ja ću se ukazati očima sviju…na sreću mnogih i nesreću drugih duša. Potrebno je činiti pokoru da se što više duša spasi. Grijesi su nebrojeni. Velika je oholost protiv Boga. Njegova pravda zadržana je po mojoj Majci i po njezinim molitvama…Zloća, slavoljublje, oholost i sjetilnost stvorili su ovaj užasni grijeh; hotimično nijekanje i vrijeđanje Boga svim vrstama grijeha. Radeći tako, čovječanstvo je uništilo kolektivnu savjest i tako učinilo da se vjeruje da je sve dopušteno, ako čitav svijet tako čini.»[44]

«Sveti Pavao se duhom uspeo u treće nebo i spoznao mnoge istine, i one o posljednjim vremenima i ‘grdobu opustošenja’ Ali, bila mu je skrivena (da ne umre od užasa), i nije upoznao najgoru opačinu poluposljednjih vremena, opačinu koja pospješuje dolazak otpada i očitovanja čovjeka grijeha. Ali, kad devet desetina čovječanstva odbacuje Onoga (Krista) koji zadržava razvijanje bezakonja…može li Bog i dalje zadržavati približavanje Zmije Bezdana? A koje ime da dam ogavnim obredima, užasnim orgijama, koje završavaju sa sotonskim parenjem, u kojima je gospodin i svećenik sam Sotona? A koje ime da upotrijebim da s pravim imenom nazovem ovaj najveći grijeh, ovu sotonsku vjeru, po grozoti goru od svake najbarbarskije vjere među divljim narodima? Tu se ne žrtvuju bogovima tijela nevinih žrtava, kao nekad Molohu. Tu se žrtvuje Žrtvovani, tu se udara Nevini, tu se protivniku-sotoni za žrtvu daje utjelovljeni Sin Božji, živ u presvetom Sakramentu sa svojim Tijelom i Krvlju, sa Dušom i Božanstvom. O, kako mora da se smije svojim jezivim smijehom u ovim svojim časovima slave! Na svom prijestolju je on, prokletnik, udareni, izbačen od Boga, na onom prijestolju što mu ga podižu ljudi, i prikazuje mu se Jaganjac da mu se on ogavno ruga. Prikazuje mu se Onaj u koga on nikada nije mogao ući. Onaj koji ga je pobijedio stotinu i tisuću puta, i pobjeđuje ga već dvadeset stoljeća, i pobjeđivat će ga sve do kraja, oslobađajući duše dobre volje od njegove gnusne vlasti. I Sakrament nad sakramentima, to najveće otajstvo ljubavi, za koje je i najserafskija čovjekova ljubav uvijek nedovoljna da mu poda dostojnu čast, ljudi daju sotoni kao sredstvo za njegov kratkotrajni trijumf. To Pavao nije poznavao. Ne. Božje milosrđe sakrilo je pred njim taj odurni grijeh nad kojim se zgraža čitavo nebo. I – slušajte dobro vi, koji se zajedno s Nebom zgražate od užasa – kad oni koji oskvrnjuju Svete Prilike, ne bi znali da je u njima živi i pravi Krist, onako kako je bio na Zemlji i kako je u Nebu, kad ne bi vjerovali u njegovu nazočnost u posvećenim Prilikama, njihovi bi se postupci sveli na jednostavan čin magije (gatanja). Ali oni znaju. I to znanje čini njihov grijeh neoprostivim. Na njih se ne može primijeniti Otkupiteljeva molitva (za oproštenje) jer oni ‘znaju što čine’…i unatoč tome čine to najveće oskvrnuće.»[45] 

«Oh! Sveti moji posljednjih vremena! Ako je herojski bilo živjeti prvima kršćanima za vrijeme progona, sedam puta sedam herojskije će biti živjeti mojim posljednjim svetima. Samo hranjeni Vjerom moći će suprotstaviti tim mučenjima dok će ih tmine obavijati sa svih strana… a laž nastojati da joj se poklone i da se odreknu Krista.» «Tumači Ivanovog Otkrivenja iscrpili su svoju sposobnost da bi protumačili sebi i mnoštvu tko bi bila ta velika Babilonija. Kako nikada nisu pomislili da bi Babilonija bila čitava Zemlja. Bio bih uistinu mali i ograničeni Bog Stvoritelj da sam stvorio jedino Zemlju kao nastanjeni svijet! Jednim kretom svoje volje stvorio sam iz ništa svjetove i svjetove… Zemlja, zbog koje ste toliko oholi samo je jedna od tih sitnih prašina koje kruže beskrajem. I nije najveća ali je sigurno najpokvarenija. Zar zemlja nije velika bludnica koja je bludničila sa svim moćima zemlje i pakla? Zar stanovnici Zemlje nisu prostituirali sami sebe: i tjelesa i duše, samo da bi trijumfirali u ovom zemljinu danu? Zločini Zemlje imaju sva huliteljska imena kao i Zvjer, s kojom su se Zemlja i njezini stanovnici udružili samo da trijumfiraju….» «Ali kriknut će krv mučenika i proroka, velikim krikom koji će biti sačinjen od njihovih svetih jecaja i Zemlja će zadrhtati tjeskobnim trzajem, rušeći gradove i kuće ljudi gdje se griješi i ubija, ispunjajući svod nebeski glasom koji ište pravdu.»[46] «Ništa nije različito u životu mog Mističnog Tijela – Crkve od onoga što je bilo u životu Kristovu. Bit će tu i «hosana» a zatim će doći muka moje vojujuće crkve i napokon slava vječnog uskrsnuća u Nebu… Ali jao onome koji će svoju posvećenu haljinu iskorištavati za ljudsku korist. Jao onima koji će dopustiti da propadnu braća zanemarujući naviještanje riječi koja im je povjerena kao kruh za gladne Boga.»[47] «Kažem da od klera koji odviše gaji racionalizam i koji je odviše u službi političkoj moći može jedino neizbježno doći vrlo mračno razdoblje za crkvu.» «Svemu ima granica. I nema milosrđa za onoga koji majmuniše Boga i postaje sličan Luciferu.» «Nakon razdoblja bolnih trudova u kojem će, progonjena od paklenih sila, Crkva, progonjena kao mistična Žena o kojoj govori Ivan, nakon što bude pobjegla da se spasi sklanjajući se u najboljima (u srcima vjernih, ostatku ostataka) i gubeći u mističnom (kažem mističnom – ne stvarnom) bijegu svoje nedostojne članove (neraskajane grešnike), Crkva će rodit svete koji su određeni da je povedu u čas koji prethodi posljednjim vremenima. Ruku oca i kralja imat će oni (svećenici) koji će trebati sabrati plemena oko Križa da priprave Kristov zbor. Neće, na poziv, uzmanjkati ni jedno pleme, sa svim svojim najboljim sinovima. Tada ću doći Ja. (Kako kaže Ivan u Otkrivenju (19,11-16): «…opazih otvoreno nebo, i odjedanput se pojavi bijeli konj. Jahač na njemu zove se Vjerni i Istiniti; on sudi i vojuje pravedno. Oči su mu plamen ognjeni; na glavi mu mnoge krune. Na njemu stoji napisano ime koje samo on zna. Obučen je u ogrtač koji je krvlju natopljen. Ime mu glasi; Riječ Božja. Pratile su ga nebeske vojske na bijelim konjima, obučene u bijeli lan, čisti lan. Iz njegovih usta izlazi oštar mač da njime pobije pogane. On će njima vladati željeznim žezlom. On gazi tijesak gnjevnog vina srdžbe Boga, Svemogućnika. A na svom ogrtaču, na bedru, nosi napisano ime: Kralj kraljeva i Gospodar gospodara.») Protiv svih zasjeda i podmuklosti, atentata i zločina Sotone prema mojoj vojujućoj Crkvi – mom zemaljskom Jeruzalemu, postavit ću moju moć u obranu… Izlit ću svoga Duha na sve otkupljenike zemlje. Pa i oni koji sada trpe (Židovi), ispaštajući grijehe svojih otaca, i koji ne znaju naći spasenje, jer se ne osuđuju okrenuti k meni, i oni će naći mir… jer će, udarajući se u prsa, zazivati – na sasvim drugi način od svojih otaca – na sebe onu Krv već prolivenu, a koja neprestano kaplje iz udova koje su njihovi oci probili. Poput česme, Ja ću stajati usred moga stada, svega sakupljenoga, i oprat ću u Svojoj Krvi sve prošle grijehe, koje je kajanje već bilo započelo brisati. Tada, ja Kralj Pravednosti i Mudrosti, uništit ću idole krivih nauka, pročistit ću zemlju od lažnih proroka koji su vas uveli u tolike zablude. Ja ću zamijeniti sve naučitelje i sve proroke… jer posljednje poučavanje treba biti bez nesavršenosti, budući da će trebati pripraviti za posljednji Sud one koji neće imati vremena za čišćenje, jer će odmah biti pozvani na strašnu smotru. Krist otkupitelj, čiji je cilj otkupiti vas i spasiti, ne propušta ništa nepokušano učiniti, i već započinje svoje drugo poučavanje (novu evangelizaciju) da bi se suprostavilo glasom istine svim kulturnim, socijalnim, i duhovnim herezama koje su se posvuda pojavile…»[48]

Svom Izraelskom narod Isus kaže: «Ja sam Spasitelj. Ne mogu ne biti spasitelj i svoga naroda. Kad me budete znali prepoznati i plakati skrušenim srcem, ja ću izmijeniti vašu svjetovnu osudu, kao Bogo-ubojica, u oproštenje i blagoslov, jer ne mogu zaboraviti dobro koje su učinili vaši Oci, koji iz Kraljevstva mole za vas koji lutate. Svaka gruda zemlje reži pod vašom nogom i tjera vas. Pa i vaše stare grude. Ali, ako ja, Gospodar svijeta, dignem svoju ruku i kažem: ‘Dosta! Ovi su ponovo moji!’ Zemlja vas više neće moći progoniti. Sjetite se kako sam za vas progonio moćne, otvarao more, učinio da vam provru izvori i da vam pada hrana s neba… Uvijek sam taj isti Bog, milosrdan i moćan. Ja vas čekam da bih mogao reći ‘Mir’ Zemlji, i reći Nebu: ‘otvori se i primi živuće. Vrijeme je svršeno! Nemam, sada kada sam u Nebu, drugačijeg srca od onoga kakvog sam imao na Golgoti, kad sam molio za vaše očeve i kad sam opraštao Dizmi.»[49] (Židovski narod posljednjih godina masovno prelazi na kršćanstvo – op.a.) 

«Budući da je čovjek prije 20 vjekova primio sve elemente i nadnaravne pomoći, koje su mu potrebne da bi mogao posjedovati vječno Kraljevstvo i postići svrhu za koju je stvoren, neće biti drugog otkupljenja od strane Čovjeka-Boga. Čovjek, koji po grijehu izgubi Milost, ima sredstva (u Crkvi) da je ponovno zadobije, samo ako on to hoće, i da se otkupi …služeći se trajnim darovima (sakramentima), što ih je Krist ustanovio za sve ljude koji se hoće spasiti. Riječ Očeva neće doći osobno radi drugog evangeliziranja, nego će probuditi nove evangelizatore, koji će evangelizirati u Njezino Ime. Evangelizirati će na nov način koji neće mijenjati Evanđelje, niti veliku Objavu, ali će ih upotpuniti i učiniti razumljivima i prihvatljivima i onima, koji, zbog svoga ateizma i nevjerovanja u objavljene istine, navode razloge da «ne mogu vjerovati u stvari što ih ne razumiju… Novi evangelizatori su, u stvari, već tu. Iako ih svijet djelomice ne pozna, a djelomice im se protivi ili izruguje. Ali bit će sve brojniji i svijet, pošto ih je ignorirao ili ismijavao, ili im se protivio, kada strah bude obuzeo lude koji sada ismijavaju nove evangelizatore, okrenut će se k njima da im budu svjetlost u tami, u užasu, u oluji progona antikrista na djelu. I budući da će beskrajno Božje Milosrđe, iz samilosti prema ljudima, isprevrtanima od vihora krvi, ognja, progona i smrti, učiniti da na moru užasa zasja čista Zvijezda Mora, Marija, koja će biti preteča Kristova posljednjeg dolaska, ovi novi evangelizatori naviještat će Mariju… Jer Ona je Suotkupiteljica i Učiteljica. Učiteljica čistog, poniznog, vjernog, razboritog, samilosnog života…Učiteljica kroz stoljeća, uvijek dostojna da bude to poznatija, što se svijet više spušta k blatu i tami, da bi ju svijet mogao nasljedovati i doći k Svjetlu. Antikrist će nastojati povući razumne stvorove prema kaljuži bestijalnog života. Krist će nastojati spriječiti to odmetništvo, ne samo od vjere nego i od zdravog razuma. Otvarati će nova obzorja i putove osvijetljene duhovnim svjetlima, izazivajući, u svakome, tko god ga otvoreno ne odbije, snažno probuđenje duha. Probuđenje što će ga pomagat novi evangelizatori, koji su već na djelu. Evangelizatori, ne samo Krista nego i Majke Božje. Oni će podignut Marijin stijeg. Vodit će k Mariji. I Marija, koja je već jedanput bila uzrokom i izvorom čovjekovog otkupljenja, bit će to opet. Jer Ona je protivnica podmuklog Protivnika, i određeno je, kako kaže Knjiga postanka (3,15), da njezina peta trajno gnječi paklenog zmaja, kao što je i Mudrosti, koja je u njoj napravila sjedište (i Tijelom postala), određeno da pobjedi krivovjerja koja kvare duše i umove.»[50] Marijina vremena je prije više od tri stoljeća najavio i Sveti Ljudevit Montfortski, rekavši: «Po Mariji je spasenje svijeta započelo, po Mariji se ono treba i dovršiti. Osjećam više nego ikad prije… da će Presveta Djevica prije ili kasnije imati više nego ikada sinova i sluga… i da će tim sredstvom Isus, moj dragi Gospodin, zavladati u srcima ljudi kao nikada do sada. Vidim… nadolazak velike čete hrabrih i vjernih Isusovih i Marijinih vojnika, obojega spola, koji će udariti na svijet, na đavla i pokvarenu narav u pogibeljna vremena koja se približavaju.»[51] Sam Isus kaže da je u ovim posljednjim vremenima poduzeo sve da nas spasi. Sjetimo se samo Marijinih ukazanja: Lurda, Fatime, Guadalupe, Carravaggia, La Salettia, Rue de Bac, Bannuexu, Kibehu,  Međugorja… i još tisuće drugih, znanih i neznanih.

           Svi smo pozvani da budemo ‘novi evangelizatori’. Po krštenju smo postali (1 pet 2,9): «…rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod koji je postao Božjom svojinom, da razglasi silna djela onoga koji nas pozva iz tame u svoje divno svjetlo.» Ali, kako kaže Isus: «Danas ima mnogo katolika, koji se ograničavaju samo na primanje sakramenata, na pokoravanje zapovijedi o blagdanima (da bi umirili svoju savjest), na sudjelovanje u procesijama, na pohađanje propovijedi, ali, ako ih tko zapita, ne znaju odgovoriti na toliko stvari.»[52] Mnogi od njih izgube sate i sate sjedeći pred televizorom ili igricama a danima, ili nikad, ne uzmu Bibliju u svoje ruke ili životopis kojeg sveca. Evanđelje kaže (1 Pet 3,15): «Budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas traži razlog nade koja je u vama.» A mi ne znamo objasniti ni u što točno vjerujemo, ni zašto vjerujemo, ni ovo ni ono… Isus govori: «Ne može sebi pridavati ime kršćanina onaj koji ne nastoji upoznati Krista. Nekoji puno čitaju (pune se nepotrebnim znanjem i informacijama), a ne znaju izabrati ono veliko, najvažnije štivo, ono u kojem vam Ja govorim.» «Ne zanemarujte svoju djecu. Polagati ćete gospodinu račun za njih. Učinite od njih pravu djecu Božju. Otvarajte oči jedni drugima. Ne dopustite se navesti u zabludu. Jer sve što činite na zemlji, zna se na Nebu.»[53]

Ljudi često pitaju: «Zašto vrijedi biti kršćanin kad se svi mogu spasiti?» To je istina. Neće nas Bog suditi po vjeroispovijesti, boji kože ili narodnosti, jer nitko od nas nije birao obitelj ni sredinu u kojoj će se roditi. Zar je onaj Afrikanac ili Patagonac, koji ima dobru volju i žudi za istinom i pravednošću, a nema priliku upoznati ju, jer ne zna čitati, nema Bibliju, nema svećenika da ga pouči, zar je kriv što nije upoznao Istinu? Možda se u svom pravednom srcu klanjao ‘Nepoznatom Bogu’, poput Atenjana, za koga je samo slutio da postoji, više nego pojedini kršćani Kristu. Sudit će nam se po našim djelima i prema savjesti. Ipak, vrijedi biti kršćanin, jer po zaslugama Kristova križa (kojim Krist plaća otkupninu za naše grijehe), i po krštenju (koje nas pere od istočnog grijeha), po svetoj ispovijedi i bolesničkom pomazanju (koji brišu naše osobne grijehe), kršćanin, ukoliko je u stanju Milosti posvetne, može odmah ući u Kraljevstvo nebesko. Kao onaj sretni razbojnik s križa, Dizma, koji je zbog svog iskrenog kajanja (i hrabrosti pred bijesnom ruljom priznati Krista za spasitelja) zaslužio isti dan ući s Kristom u Raj. Naprotiv, oni koji se ne koriste Kristovim zaslugama ne mogu odmah, jer ništa što nije čisto ne može ući u Kraljevstvo Božje. Evanđelje kaže (Dj 4,12): «Ime Isusovo je jedino ime pod nebom po kojem se čovjek može spasiti.» Samo po Isusu Kristu imamo ulaz u Nebo, jer samo Krist-Otkupitelj otvara nebeska Vrata koja su Adam i Eva svojim neposluhom zatvorili sebi i svom potomstvu. Stigmatičar, sveti otac Pio, preporučao je ispovijed svakih deset dana. Jednom, kad je papa Pio XII za nj pitao: «Što radi otac Pio?» biskup mu je spremno odgovorio: «Oduzima grijehe svijeta». Sveta Faustina je govorila (Dnevnik str 41):  «Spopada me strah pred danom u kojem nemam sv. Pričest.  Ovaj Kruh jakih daje mi snagu i hrabrost činiti sve što Gospodin od mene traži.» «Isus govori: ‘Često se ispovijedajte. Vi se spasavate, jer sam vas ja spasio, a ne po vašim zaslugama.» «Malo se ili nikako danas govori o Nebu, paklu ili o čistilištu. Pa ipak sva ta mjesta nisu prestala postojati. Ja želim da posvećene duše ne ostanu nijeme. Govorite svijetu. Recite mu koja je ovo ura što je upravo živite. Nemajte straha – i život i smrt, sve je to u mojim rukama.»[54]

O strahotama pakla govori i sveta Faustina: «Danas me jedan anđeo vodio u ponore pakla. To je mjesto velikih muka. Vrste muka što sam ih vidjela su slijedeće. Prva muka koja čini pakao jest gubitak Boga, druga – trajno predbacivanje savjesti; treća – ta se sudbina više nikada neće promijeniti; četvrta muka – vatra, koja prolazi dušom ne razarajući je – to je užasna muka; peta muka – potpuna tama; premda je tamno đavli se uzajamno vide i proklinju…šesta muka – neprestano sotonino društvo, sedma muka je užasni očaj i mržnja prema Bogu, hule, proklinjanja i psovanja. To su muke koje zajednički trpe svi osuđeni. Ali postoje još posebne muke za duše, muke osjetila. Čime je pojedina osoba sagriješila, time se kažnjava na strašan i neopisiv način. Naočigled te užasne muke bila bih umrla da me nije sačuvala Božja svemoć…. Ovo pišem na Božju zapovijed da ne može govoriti ni jedna duša da nema pakla, ili da tamo nitko nije bio i ne zna kako je tamo.» «Kad sam jednom došla u kapelu, Gospodin mi reče: ‘Kćeri moja, pomozi mi spasiti jednog određenog umirućeg grešnika. Moli za njega krunicu milosrđa, koju sam te naučio.’ Kad sam započela moliti, vidjela sam umirućeg u užasnim mukama i borbama. Branio ga je i njegov Anđeo čuvar, ali on je bio bespomoćan s obzirom na ogromnu bijedu te duše. Cijela masa đavola čekala je na dušu. Dok sam molila ugledala sam Isusa u liku kao što je predstavljen na slici. Zrake, koje su dolazile iz Isusova Srca, okružile su bolesnika i sile tame obuze paničan bijeg. Bolesnik je tiho posljednji put udahnuo. Kada sam došla k sebi, shvatila sam kako je važna molitva za umiruće. Ona ublažuje Božju srdžbu prema umirućem grešniku.» «Dok pišem o Božjem milosrđu čujem škripanje zubiju sotone, koji ne može podnijeti Božje milosrđe (jer zna da će mu ovo djelo i krunica Božanskog milosrđa oteti mnogo duša). On udara naokolo predmetima u mojoj ćeliji, ali u sebi osjećam veliku snagu Božju, i ništa me se ne tiče što je bijesan neprijatelj našeg otkupljenja – pišem mirno dalje.» «Kćeri, znaj da snagu koju imaš u sebi za podnošenje patnje možeš zahvaliti čestom primanju Svete pričesti. Stoga često dolazi ovom izvoru milosrđa i crpi posudom povjerenja sve što ti je potrebno.»[55]

 

«U svom drugom, posljednjem dolasku Jaganjac Božji, Otkupitelj, neće imati za preteču pustinjskog Pokornika, nego će mu preteča biti naš Anđeo. Ona koja je, premda je imala tijelo, bila naš Seraf. Ona u kojoj smo napravili svoje obitavalište…Ona će prelijetati nebom, bacajući zrake svoje ljubavi, da Kralju kraljeva pripravi mirisan i kraljevski put i da u posljednjem materinstvu rodi onoliko koliko se ljudske djece bude htjelo roditi za Gospodina.» «Jedna božanska riječ još nije shvaćena u punini. U 9. glavi Postanka rečeno je: ‘…stavit  ću svoju dugu u oblake i bit će znakom ugovora između Mene i Zemlje. I kad nagomilam oblake (kazne) na nebu pokazat će se u oblacima moja Duga i sjetit ću se svog ugovora utvrđenog između Boga i svakog tijela što je na zemlji.’ Duga; znak mira. Duga; most između Neba i Zemlje. Marija, mironosni most koji spaja nebo i Zemlju. Najmilija, koja sama svojom nazočnošću postizava milosrđe grešnicima. Marijin čas. Ovaj čas.»[56]

          Spas čovječanstva uvelike ovisi o svećenicima. Crkva je Božja riznica na zemlji, stečena po zaslugama krvi Kristove, iz koje Bog, po rukama svećenika, čovječanstvu dijeli neprocjenjive milosti i karte za ulaz u Nebo. Kad na zemlji ne bi bilo svećenika, kad se ne bi prikazivale Svete Mise, kad se na oltaru-žrtveniku ne bi prinosilo Janje bez mane, koje oduzima grijehe svijeta i pere čovječanstvo u svojoj Presvetoj Krvi, na svijetu bi zavladala potpuna tama. Tama gora od pomrčine sunca. Tama grijeha, očaja, mržnje, tama pakla, carstvo zloga. Kaže Isus: «Onog dana, kad na svijetu više ne bi bilo svećenika, uistinu svetih, svijet bi završio u užasu koji se riječima ne može opisati. Tada bi došao čas ‘grdobe opustošenja’. Ali bi došao s tako zastrašujućom silovitošću da bi to bio pakao na zemlji. Što više bude pravih svećenika na svijetu kada vremena budu dovršena toliko će manje okrutno i dugo biti vrijeme Antikrista i posljednji grčevi ljudske rase.»[57]

Molimo za svećenike. Molimo da mognu izdržati strašne kušnje i đavolske napasti kojima su izloženi u ovim teškim, apokaliptičkim vremenima. Na njih je, raznovrsnim napastima, nasrnuo čitav pakao, jer zli dobro zna, ako padne pastir da je i stado njegovo. Ima jedna stara priča koja kaže kako su vragovi držali sastanak na ruševinama jedne crkve. Sotona je pozivao vragove da mu kažu svoje uspjehe. Jedan, kad je došao na red, reče: «Ja ne učinih baš ništa, ali imam dobru zamisao. Promatrao sam mladića koji ima prekrasna svojstva; darovit je, plemenit, sposoban, nevin i poletan. Želi postati svećenik i činiti velika djela za Crkvu i svoj narod. Taj se mora učiniti bezopasnim. Moramo ga pridobiti za naše svrhe i to pod svaku cijenu. Eto, to je moja zamisao, ali za njeno ostvarenje trebam mnogo pomagača.» Sotona skoči sa stolice, zagrli vraga i reče: «Traži pomagača i pomagačica koliko hoćeš. Moraš ih dobiti. Koristi sva sredstva da pridobiješ onog mladića za naše stvari.» Mada tako izgleda, ali ovo nije borba između sjevera i juga, između nacije i nacije. Ovo je samo odraz borbe koja se vodi na nebesima. Isus kaže: «OVO JE BORBA IZMEĐU NEBA I PAKLA. Vi ste samo jedan lažni paravan. Iza vaših četa bore se anđeli i vragovi. Iza vaših izlika krije se pravi razlog: borba Sotone protiv Krista» – borba za ljudske duše.

Fusnote u ovom tekstu često upućuju na djela Marije Valtorte. Njena djela su dobila podršku mnogih priznatih egzegeta. Sveti i mudri papa Pio XII je rekao: «Tiskajte to djelo takvo kakvo jeste. Tko čita taj će shvatiti.» Podršku djelu dao je i otac Gabriele Rosini, doktor filozofije i teologije na Papinskom lateranskom sveučilištu, najveći svjetski mariolog. Napisao je više od 125 knjiga, ali je rekao: «Gospa u spisima Marije Valtorte je najvažnija od svih mojih knjiga.» Podršku djelu dao je i blaženi pater Alegra koji je osnovao biblijski institut u Kini i preveo cijelu Bibliju na kineski jezik. Zatim sveti otac Pio (kad su ga pitali dali preporuča čitati djela M. Valtorte, rekao je: «Ne samo da ih preporučam, već vam zapovijedam da ih čitate.» Zatim kardinal Augustin Bea, nadbiskup Ottavio Michelini i još mnogi. Nekadašnji kardinal, papa u miru, Joseph Ratzinger je rekao da je to djelo «slobodno od svih pogrešaka u nauku i moralu.» Marija Valtorta je 17. svibnja 1953. g. dobila od Isusa slijedeći diktat: «Moja božanska Milost dala je ovo djelo iz milosrđa prema tolikim dušama; izgubljenima, onima koji su na putu da se izgube, i posvećenim dušama.» «Prignite čela i poklonite se…Uzevši da vremena postaju zrela za veliku žetvu i da sve morate upoznati prije nego čovjek prestane postojati… i ako vas ja sada poučavam u jednoj točki do sada ne protumačenoj, prihvatite taj dar i izvucite iz njega plod, a ne osudu. Ne činite kao Židovi za vrijeme mog ovozemaljskog vremena, koji su htjeli zatvoriti srce za moje pouke.»[58] Sve recenzije u vezi djela Marije Valtorte, a napisao ih je rimski biskup Danilak, datirano 13. veljače 2002., možete pogledati na: www.jesusmariasite.org /Reference/Reference_.asp? Maria Valtorta – jesumariasite.org.

Djela Marije Valtorte postala su poznata, preko Međugorja, po cijelom svijetu. Kad su vidjelice Marija i Vicka, svaka zasebno, pitale Gospu da li se djela Marije Valtorte mogu čitati, Gospa ih je objema toplo preporučila.[59] 

Poslušajmo Bezgrešnu, Najljepšu među ženama, Kraljicu Neba i Zemlje, našu najbrižniju Majku, koja u Međugorju iznova poziva: «Molite za svoje svećenike da imaju snage biti svjetlo mojega Sina.»

 

Bog vas blagoslovio!                                                             Tekstove odabrala:          .

Amalija Majur

 

 

 

 

[1] Valtorta, M., Ja vam kažem, Jelsa, 1986., str. 22.

[2] Valtorta, M., I vidjeh u noćnim viđenjima, Jelsa, 1997., str. 21.

[3] Valtorta, M., Ja vam kažem, str. 6.

[4] Ibid., str. 36.

[5] Kowalska, s. Faustina, Dnevnik, str. 270.

[6] Ibid., str. 451.

[7] Valtorta, M., Ja vam kažem, str. 10.,13.

[8] Kowalska, s. Faustina, Dnevnik, str. 310., 318.

[9] Don Stefano Gobi, Svećenicima, Marijinim predragim sinovima, Zagreb, 2009., str. 698.,469.,387.

[10] Sailer, S., Nasljeduj Mariju, Sion, Zagreb, 2000., str. 22. (Nihil obstat)

[11] Medvid, B., Otac pio govori svijetu, Duh i voda, Jelsa, 2005., str. 33.

[12] Valtorta, M., Spjev o Bogu-Čovjeku, Jelsa, 1983., II/1., str. 36.

[13] Ibid., sv.  II/2, str. 216.

[14] Sienska, K., Dijalog  Božanske Providnosti, Split, Symposion, 1988., str. 86.,110., 258., 261.

[15] Puntigam, A., Kroz oluje mladosti, Zagreb, Glasnik Srca Isusova, str. 66.

[16] Shen, Fulton, J., Prva ljubav svijeta, Zagreb HKD sv. Jeronima, 2004., str. 156.

[17] Papa Pavao VI, Enciklika Svećenički celibat,  Zagreb 1967, str. 29-30.

[18] Sienska. K., Dijalog Božanske Providnosti, Symposion, Split, 1988., str. 62.

[19] Valtorta, M., Duše – žrtve, Jelsa, 1988. str. 63.,48., 43., 11.,32., 38., 35., 85

[20] Valtorta, M., Tumačenje Pavlove poslanice Rimljanima, str. 60.

[21] Montfortski, Lj., Duhovni spisi, str. 296.

[22] Kowalska, s. Faustina., Dnevnik, 119., 104., 109, 154.

[23] Rivas, C,. Velika Križarska vojna Ljubavi, str. 85., 89.

[24] Kowalska, s. Faustina., Dnevnik, str. 115., 400.

[25] Valtorta, M., Ja vam kažem, Jelsa, 1986., str. 21-23.

[26] Ibid., str. 31-32

[27] Ibid., str. 63

[28] Valtorta, M., Apokalipsa, str. 81-84

[29] Valtorta, M., Pouke ne temelju Pavlove poslanice Rimljanima, Jelsa, 2000., str. 143-149.,

[30] Valtorta, M., Pouke na temelju Pavlove poslanice Rimljanima, str. 52-53.

[31] Ibid., Apokalipsa, str.  83-84.

[32] Valtorta, M., Spjev o Bogu-Čovjeku,  dio 9.   Zagreb, 1979., str. 163., 279.

[33] Valtorta, M., Apokalipsa, str.  84-85.

[34] Ibid., str. 61.

[35] Kowalska, s. Faustina, Dnevnik, str. 82., 102., 154

[36] Valtorta, M., I vidjeh u noćnim viđenjima, Jelsa, 1997., str.15-16.

[37] Valtorta, M., Ja vam kažem, Jelsa, 1986., str. 42-50.

[38] Valtorta, M., I vidjeh u noćnim viđenjima, str. 94.

[39] Valtorta, M., Ja vam kažem,  str., 58

[40] Valtorta, M., Duše – žrtve, Jelsa, 1988., str. 76..

[41] Valtorta, M., Ja vam kažem, Jelsa, 1986., str. 67-68.

[42] Ibid., str. 85.

[43] Valtorta, M., I vidjeh u noćnim viđenjima, str. 29-30.

[44] Rivas, C., Velika Križarska vojna Ljubavi, str. 73-76

[45] Valtorta, M., Pouke na temelju Pavlove poslanice Rimljanima, str. 54-56

[46] Valtorta, M., I vidjeh u noćnim viđenjima, Jelsa, 1997.,  str. 61., 68-69.

[47] Ibid., str. 12.

[48] Valtorta, M., Ja vam kažem, Jelsa, 1986., str. 86.

[49] Valtorta, M., I vidjeh u noćnim viđenjima, str. 104.

[50] Valtorta, M., Apokalipsa, Jelsa, 1998., str. 29-31.

[51] Montfortski, Lj., Duhovni spisi, Zagreb, 2009., str. 129.

[52] Valtorta, M., Apokalipsa, str. 40.

[53] Rivas, C., Velika Križarska vojna Ljubavi, str. 135., 175.

[54] Ibid., str. 208., 213.

[55] Kovalska, s. Faustina, Dnevnik, str. 229., 419., 423., 401.

[56] Valtorta, M., Tumačenje Pavlove poslanice Rimljanima, str. 48-49., 109.

[57] Valtorta, M., Ja vam kažem,  Jelsa, 1986., str. 15.

[58] Valtorta. M., Priprava, Zagreb, 1981., str. 121.

[59] Prijetelj Međugorja, Zašto toliko katastrofa, str. 34. i prema: www.jesusmariasite.org

glasbrotnja.net

About glasUrednik

Pročitajte i ovo

Gospodarstvenici: Nećemo preživjeti novi “lockdown”

Koliko je pandemija korona virusa ostavila posljedice na male privrednike, možda se najbolje vidi u …