Subota , travanj 21. 2018.
Naslovnica / Najnovije vijesti / Kolumne / Tihomir Dujmović – Fatalna Plenkovićeva neodlučnost

Tihomir Dujmović – Fatalna Plenkovićeva neodlučnost

Bio je takav i Račan, do neke mjere je takva bila i Jadranka Kosor i koliko se god to skrivalo i prikrivalo, ova godina dana u kojoj smo ga detaljno upoznali – jasno govori da Andrej Plenković ima velikih problema s donošenjem odluka.

Znate do kud je to došlo kada se čak i Jutarnji list usuđuje to konstatirati! Pogledajte koje je sve teme načeo, a pogledajte koliko je malo kapitalnih odluka donio. Ne postoji niti jedna velika reforma koja je danas u tijeku, o famoznim strukturnim reformama da ne govorim. Čak niti u zdravstvu, koje po ovom modelu žuri dosegnuti fantastičnih deset milijardi kuna minusa, uz kašnjenje nekim veledrogerijama za isplatu lijekova na nevjerojatne dvije godine!

Unatoč svemu tome, ministrica Dalić na RTL-u ističe kako ona zapravo i nije sklona „bolnim rezovima“. Unatoč proklamiranim velikim promjenama koje su nužne godinama, jer tapkamo po dnu svih europskih gospodarskih tablica, mi dakle još uvijek nismo za „bolne rezove“. Čak niti danas, kada nas i Bugarska pretiče u gospodarskim pokazateljima!

Plenković samostalno odluke iznimno teško donosi, to nam je posvjedočio Šeks kada je rekao da ga je on nagovorio da se riješi Mosta, a Plenković ne voli donositi odluke, jer je to višedesetljetna navika iz diplomacije. Diplomati su bolji ili lošiji, ali tek prezenteri politike koju osmišljava netko drugi, ništa više od toga. I kako vidimo, to ide tako daleko da se krupne gospodarske i političke odluke ne donose čak niti sada, kada po recentnim istraživanjima 74 posto stanovništva uopće ne podržava njegovu politiku, a premijer je zasjeo i na čelo najnepopularnijih političara u zemlji.

Plenkovića zapravo nosi opsesivna potreba da nikako ne pogriješi, a ta vječna analiza bez sinteze, što je stara boljka intelektualaca, pokazuje se sve fatalnija u ovom primjeru. No na ovaj način permanentnog odgađanja rješavanja problema, samo da se izbjegnu otvoreni sukobi, Hrvatskoj prijeti opasnost od političke lavine nerješenih problema. I to ne samo glede unutarpolitičkih relacija. Na Triglavu se, u tom smislu, gruda već počela stvarati i ne vidimo da Plenković na slovensku agresiju ima spremljen odgovor. Što će napraviti kada Slovenci donesu sveobuhvatne mjere za preuzimanje Piranskog zaljeva i iza njih stane Europska komisija, a pitanje je dana kada će se to dogoditi?

Krenuo je odlučno s kurikularnom reformom, sam je premijer najavio povjerenstvo i sebe na čelu tog povjerenstva, ali do danas nema ničega od toga. U političkom smislu reforma stoji, jer se premijer nalazi između HNS-ovog čekića i HDZ-ovog nakovnja – koje je upravo on spojio.

Istanbulska deklaracija već je dva puta bila najavljena u saborskoj proceduri i dva puta je odgađano glasovanje o njoj, jer je kristalno jasno da bi po ovom pitanju došlo do otvorenog raskola u stranci. Stranka na terenu pak funkcionira uglavnom na crti lokalnih interesa, a centrala je bez kontrole terena.

Ni Jandroković ni Stier, kao službeni glavni operativci, teren ne kontroliraju i zato je izvan njihove kontrole i novi HDZ u Osijeku i požeški župan i odabir prvog čovjeka hrvatskog nogometa. U sva tri slučaja Zagreb je eksplicitno imao svoje zahtjeve koje je teren ignorirao. Sad već legendarno povjerenstvo za suočavanje s prošlošću formirano je prije gotovo godinu dana, ali nije iznjedrilo jedne jedine odluke. Dobili smo Ministarstvo državne imovine, ali zakon o tom Ministarstvu stoji u Vladinim ladicama već mjesecima.

Najavili smo pregovore i nove ideje glede bilateralnog rješavanja graničnih problema sa Slovenijom, a da niti jedan jedini sastanak na tu temu nije održan u tom novo najavljenom ozračju. Neriješena granična pitanja s Crnom Gorom i Srbijom netaknuta su kao i godinama ranije. Krenuli smo u bolju budućnost s neviđenim obećanjima i fascinantnom arogancijom glede povlačenja novaca iz EU da bismo sada čuli od naših eurozastupnika kako smo efektivno povukli jedva desetak posto raspoloživih sredstava. Pustite dogovorene projekte, govorim o povučenim sredstvima! Dobili smo ministarstvo koje vodi računa o demografiji, a iseljavanje nikad nije bilo veće, upravo zato jer izostaju veliki, krupni potezi! Zdravstvo nam generira rekordne dugove, premda ga vodi čovjek koji nam je šeretski objašnjavao da kao mogući predsjednik države ima rješenja za sve naše probleme, da bismo sada vidjeli da uopće ne zna što će sa zdravstvom i fascinantnim dugovima. Nikakve poteze ne vuče, nikakve reforme nema na vidiku! Ništa!

Kada pak govorimo o kadrovskoj politici, dao bih se kladiti da je ovo Vlada koja je srušila sve rekorde u zadržavanju starih kadrova u javnim poduzećima. I to se ne radi stoga jer su zadržani perfektini kadrovi, tih promjena nema zbog, najprije, nepoznavanja kadrova na terenu i s tim skopčane neodlučnosti i straha da se nikako ne pogriješi. U diplomaciji možete ignorirati probleme i čekati bolje dane, no takvo držanje na premijerskom mjestu je za državu fatalno! S obzirom na to da je najveći dio svoje karijere proveo izvan Hrvatske, Plenković realno ne poznaje ljude, njihove odnose, faktore međuovisnosti, a ponajmanje njihove kvalitete. Sve smo, kažem, to već vidjeli, već se na nama vježbalo i učilo, no danas su izazovi uistinu dramatični.

Dok Hrvatska realno nestaje, jer iseljavanje poprima biblijske razmjere, Vlada povećava minimalnu plaću za 130 kuna! To je Vladin odgovor na masovna iseljavanja! To je sve što ste smislii glede poticajnih mjera razvoja? Upravo nadrealno. Primjerice, Rumunjska se suočava s masovnim odlaskom liječnika i da bi zauzdala taj proces donijeli su odluku o povećanju plaća od tisuću eura za liječnike! A mi povećavamo minimalne plaće za 130 kuna. I to će zadržati iseljavanje? Potaknuti zapošljavanje? Kad pogledate razmjere krize i ponuđena rješenja, čovjeku dođe da te naše ministre pita: čekajte, jeste li vi normalni?

Oporbene ideje o tome da se uvede minimalna plaća od 5.000 kuna djeluju kao ozbiljan, dramatičan potez dostojan razine krize, potez kojim bi se vidjelo da se razmišlja sukladno dramatičnosti situacije. Jer najveći dio ljudi koji ima 2.700 kuna plaće će sutra ili preksutra ionako otići van! Ima li ikoga u Vladi koji o ovim kategorijama razmišlja u ovim teškim vremenima?

Sada je pak krenula hajka glede uvođenja eura, a da se uporno ignoriraju svi argumenti protiv toga, kao što u medijima nemaju pristupa ekonomisti koji tvrde da je to zadnji čavao u lijes hrvatske monetarne suverenosti. Nedavno je do mene stiglo predavanje koje je u Saboru u uvođenju eura u organizaciji kluba ‘Promijenimo Hrvatsku’ održao profesor Drago Jakovčević i prava je šteta da ga nije čula cijela nacija. Jakovčević je predavanje počeo riječima:

“Suverenost moderne države čine zastava, grb, himna, policija, vojska i novac. Ako država ima suverenu monetarnu politiku, ako suvereno raspolaže s primarnom emisijom, to znači da raspolaže s instrumentom koji je moćniji od oružane sile. Pa zašto onda jedna pametna država, jedna suverena država želi odustati od svog novca?“.

Naravno da Jakovčevića mainstream mediji preziru, s obzirom na to da jedan Jutarnji list onako manijakalno navija za ukidanje kune da se iz zrakoplova vidi da su trbuhozborci Hrvatske narodne banke. Stvar je otišla tako daleko da neupućenom narodu prodaju šarene bombone i balone pod naslovom: “Europska Unija će nam platiti da uvedemo euro!“. I naravno da na tim stranicama, kao i u kompletnom televizijskom programu, nema mjesta za argumente profesora Jakovčevića. On naime tvrdi da je hrvatska monetarna politika od samog početka, dakle od 1993., fatalna za naš razvoj.

“Fiksni tečaj kune uz marku, odnosno euro, zapravo je, uz valutni dualizam, bio smrt za naše izvoznike“, ističe ovaj profesor i dodaje kako je upravo politika HNB-a omogućila ekspanziju imovine banaka i stvorila nekretninski mjehur dionica koji je puknuo, a naša se ekonomija raspala i ušli smo u recesiju 2008. godine. Jakovčević ističe: “Kod nas se ne govori o tome da mi još nismo izašli iz te recesije, a mi naime još nismo došli na vrijednosti koje smo imali 2008 godine, što znači da bilježimo deset izgubljenih godina ekonomije. Pogledajmo što se na bankarskom tržištu događa? Godine 1997. imali smo 60 banaka, 2005. imamo 45 banaka, danas 25 banaka. S tim da prve dvije banke čine 45 posto ukupne financijske aktive, a prvih pet banaka čini više od 75 posto bankarske aktive. Do ovog okrupnjavanja je došlo pod utjecajem poteza HNB-a, a u tom kontekstu se postavlja niz pitanja. Zašto HNB nikada nije poticao kunsku štednju, čak niti marketinški? Zašto je dopušten valutni pluralizam? Zar smo zaboravili koje su društvene štete bile kod štednje u francima, no unatoč tome ne potiče se štednja u kunama? Zašto su kamatne stope više u RH negoli u EU? I sada, ako u ovim uvjetima mi s ovakvom tečajnom i monetarnom politikom uđemo u monetarnu uniju, mi ćemo biti zakovani za samo dno, jer mi danas ostvarujemo samo 23 posto robnog izvoza u BDP-u“.

I sada, umjesto da se nacionalno odgovorno, suverenistički, uhvatimo u koštac s ovim problemima, osmislimo našu monetarnu politiku u kojoj ćemo koristiti prednosti vlastite valute u utjecaju na gospodarstvo, mi bacamo koplje u trnje, predajemo se u toj borbi, žurimo u preuzimanje eura, a nepismenoj se publici podilazi tekstovima pod naslovom: “EU će nam platiti uvođenje eura“.

U ovu operaciju Vlada se uključila više negoli spremno, ne zato što razumije ove relacije, nego zato što je stigla sugestija iz Unije da što prije prihvatimo euro. HNB pokazuje da jedino zna iz zagrljaja Beograda trčati u zagrljaj Bruxellesu i svaku mogućnost da uistinu bude Hrvatska narodna banka gotovo s prijezirom odbacuje! Pa u HNB-u je zamjenik guvernera čovjek koji je u HNB stigao nevjerojatne 1978. godine, iste godine kad je diplomirao, a prvi put je viceguverner postao 1992.! Dajte mi još jednu tranzicijsku zemlju s takvom kadrovskom politikom u ovako prevažnoj instituciji! Vlada se pak, koja tradicionalno pobožno pogledava u Bruxelles, uhvatila u kolo s HNB-om na ovu temu jer je prvi poticaj stigao iz Europe, a sad vidimo po novinskim napisima da nam je obećano da će oni cijeli projekt još i platiti! Zamislite koju korist oni tu slute, kad će nam platiti promjenu valute! A mi stojimo kao afrički domoroci kojem doseljenici prodaju mali džepni „špigl“, zrcalo, kojem se domorodac divi jer ga nikada nije vidio, za šaku dijamanata čiju vrijednost ne razumije!

To naočigled gubljenje suverenosti, ta rasprodaja nacionalnih relacija u bescjenje, najava prodaje HEP-a, davanje koncesija za pitku vodu strancima, more takvih većih ili manjih izdaja, to se više ne da gledati! Uvođenjem eura, s obzirom na to da na Hrvatsku otpada 0,60 posto ukupne novčane mase eura, mi ćemo u monetarnoj politici Unije sudjelovati s tih 0,60 posto utjecaja. Imat ćemo dakle manje od jedan posto glasa u određivanju ukupne monetarne politike Unije. I sad u to hrlimo iz današnje perspektive u kojoj imamo vlastitu valutu, potencijalnu vlastitu monetarnu politiku i sve alate za financijsku i monetarnu suverenost. To samo idioti mogu napraviti! Jer mi se uporno odričemo vlastite suverenosti, kao što se pomalo odričemo vukovarskih ada, kao što se odričemo generala Praljka, kao što se odričemo financijske i gospodarske suverenosti kad se radi o uvozu hrane, jer nikad neću zaboraviti kako je zgažen pokušaj ministra Tolušića da pokuša uvesti kakav – takav red u uvoznom kaosu hrane. Jučer je pak objavljen podatak da smo u zadnjih devet mjeseci uvezli hrane za milijardu kuna više negoli lani! A na taj očekivani trend, premijer nije dao Tolušiću niti da uvede uvećane naknade za inspekcije te hrane! Sjećate se kako smo prezirali Milanovića što mirno gleda kako Jakovina upropaštava poljoprivredu i dramatično raste uvoz hrane?

Imamo li snage za promjenu, imamo li svijesti što sami sebi radimo, imamo li povijesne odgovornosti, imamo li ljudske odgovornosti? Što će sutra pred sudom povijesti odgovoriti današnji vlastodršci koji nijemo gledaju kako se časni Domovinski rat u sred državne televizije pretvara u građanski rat, a ljude koje su u programsko vijeće te iste televizije oni odabrali, ne dozvoljavaju niti prijekora na tu svojevrsnu diverziju ništa manje podlu od podmetanja bombe pod židovsku općinu 1991. godine? Ima li na obzorju rješenja, novih kadrova, novih ljudi, novih ideja? Jer, kako bi rekao sjajni mladi Knezović koji je briljirao u Bujici: nemojte nam stalno dolaziti paliti svijeće, ne trebamo mi nekoga da nam upali svijeću, nama treba netko tko će probleme riješiti! I doista, premijer je čini mi se šest puta bio u BiH u godinu dana, ali mi ni milimetra nismo bliži niti novom izbornom zakonu u BiH niti istinskoj konstitutivnosti Hrvata u BiH. Paliti svijeće, kako kaže Knezović, znaju i sami.

Tihomir Dujmović

glasbrotnja.net

About glasUrednik

Pročitajte i ovo

Tihomir Dujmović – Hladan tuš Crkve i tko je u zadnja 24 sata otišao iz Hrvatske

Nije mu do sada uvijek bilo lako, ali ovakav hladan tuš kakav je premijer doživio …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *