Utorak , siječanj 23. 2018.
Naslovnica / Istaknuto / Ugledni katolički intelektualci izjasnili se protiv Europske unije

Ugledni katolički intelektualci izjasnili se protiv Europske unije

Pariška izjava (Paris Statement) objavljena je u listopadu prošle godine i predstavlja najpoznatiji istup prominentnih europskih intelektualaca protiv Europske unije. Potpisali su je trinaest uglednih i uvaženih europskih filozofa, politologa i  publicista, uglavnom katoličke provenijencije. Među potpisnicima svakako treba na prvom mjestu istaknuti  nedvojbeno najvećeg živućeg njemačkog etičara Roberta Spaemanna, umirovljenog profesora na  Sveučilištu u Münchenu, koji je bio osobni prijatelj i savjetnik pape Benedikta XVI.  Spaemann  je zbog svoga  filozofskog djela, stila i nastupa uvijek izazivao respekt i poštovanje diljem svijeta, a posebice u katoličkim intelektualnim krugovima. Među potpisnicima je također osebujni britanski filozof i publicist Roger Scruton, jedan od najpoznatijih suvremenih estetičara, autor sjajnih promišljanja o vinu i duhanu, rezolutni protivnik homoseksualizma. Ovaj briljantni poet konzervativizma poznat je također kao pisac romana i  skladatelj opera. Na listi potpisnika svakako je potrebno spomenuti Rémija Braguea, profesora povijesti filozofije na Sveučilištu Sorbonne, svjetskog eksperta za arapsku, židovsku i srednjovjekovnu filozofiju, jednoga od najvećih filozofskih erudita u Francuskoj koji je ujedno i profesor na katedri Romana Guardinija na  Sveučilištu u Münchenu.

Parišku su izjavu potpisale i dvije žene, Chantal Delsol, danas vjerojatno najuglednija francuska filozofkinja, profesorica na Université de Marne-La-Vallée te Janne Haaland Matlary,  bivša političarka i profesorica politologije na sveučilištu u Oslu. Chantal Delsol je članica pariške akademije Académie des sciences morales et politiques, utemeljica je Instituta Hannah Arendt, angažirana je katolkinja, oštra kritičarka populizma, a deklarira se kao zagovornica liberalno-konzervativnoga svjetonazora. Delsol osim filozofskih rasprava piše također romane i poeziju. Norveška profesorica Janne Haaland Matlary odgojena je u agnostičkoj obitelji. Kao studentica je postala katolkinjom, a danas je jako aktivna u katoličkom konzervativnom pokretu “Opus Dei”. Bila je osobna savjetnica dvaju papa, Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Znakovito je da Pariška izjava nema nijednog potpisnika iz Italije, države s najvećim brojem katolika u Europi.

Pariška izjava prošla je nezapaženo u Hrvatskoj. Nimalo ne čudi jer službena je  hrvatska politika, neovisno bili ljevičari ili desničari na vlasti, ulazak u Europsku uniju naviještala kao ulazak u luku spasa, ostvarenje političkih ciljeva. Jedini osvrt  na kritiku Europske unije iz pera katoličkih intelektualaca dala je Slobodna Dalmacija s dosta jednostranim i pristranim objašnjenjem. Stoga je potrebno dati objektivniji prikaz ovog zanimljivog dokumenta kao znaka vremena.

Autori Pariške izjave započinju svoj tekst konstatacijom da je „Europa naš dom, ona pripada nama, mi pripadamo njoj“. U tom kontekstu, tvrde potpisnici, da  je posebna odgovornost intelektualaca angažirati se na očuvanju europske baštine, zasađene na grčkoj  književnosti i filozofiji, rimskom pravu i kršćanskoj kulturi.  Ljudsko nastojanje da se ostvare forme izvrsnosti, koje su grčki filozofi i književnici nazivali vrlinama (aretai),  „nadahnulo je žene i muževe Europe da stvore glazbena i umjetnička djela nenadmašne ljepote te da ostvare nevjerojatna postignuća u razvoju znanosti i tehnike“.  To je naša baština, tvrde potpisnici deklaracije, koja je nastala kao sinteza starogrčke, rimske i kršćanske civilizacije, na koju smo ponosni i koja treba nastaviti živjeti u nama.

Pisci Pariške izjave suprotstavljaju svoju sliku „istinite Europe“, koja je gotovo uvijek bila osporavana u europskoj povijesti, „pogrešnoj Europi“ koja se danas etablirala kao „Europska unija“.  Pri tome izrijekom naglašavaju da „naš voljeni dom (Heimat) nije ostvario svoje ispunjenje u Europskoj uniji“. Štoviše, autori deklaracije tvrde da je Europska unija u ovakvome obliku dobrano pridonijela „nestajanju kršćanstva u Europi“  jer je stvarala kao nadomjestak (Ersatz) religije i kulture „imperij moći“  s prividnim političkim jedinstvom. Za razliku od Europske unije, smatraju autori Pariške izjave, „istinita Europa jest i uvijek će biti zajedništvo nacija, povezano zajedničkim duhovnim nasljedstvom, koje se diskutira, dalje razvija, međusobno dijeli i voli“. Prevladavanje velikih kriza u europskoj povijesti, kao što je bio slučaj s godinama 1945. i 1989. ostvareno je upravo pozivanjem na intrinzične kršćanske vrednote. Mirovna revolucija u Istočnom Berlinu, pad željezne zavjese u komunističkim zemljama ne bi bilo moguće izvesti  bez čvrstog oslonca u kršćanskim vrednotama.

Ovo blago europske baštine postaje sve više ugroženo jeftinim politikantstvom čelnika Europske unije. Pisci Pariške izjave tvrde da su europski političari svoje nadahnuće tražili u pseudokršćanskom pokretu iz godine 1968. koji je kao virus zahvatio i poharao tadašnju Europu. Autori izjave oštro prigovaraju  „generaciji  šezdesetosmaša da je samo rušila, a ništa nije sagradila. Stvorila je vakuum koji je sada popunjen društvenim medijima, jeftinim turizmom i pornografijom“. Slika svijeta koju su kao životnu formu etablirali “šezdesetosmaši” posebno je, tvrde autori deklaracije, pogodila europska sveučilišta jer smo nedovoljno svjesni činjenice što smo sve izgubili nakon najezde šezdesetosmaša. U europskoj tradiciji obrazovanja i edukacije sveučilišta su bila svjetionici kulture, što su u velikoj mjeri i danas. Nažalost, uočljiva je tendencija na današnjim sveučilištima u Europi  da prevladava “kritičko mišljenje”, odnosno nastojanje da se relativizira i ospori sve ono što je bilo vrijedno u europskoj kulturnoj baštini. Umjesto da se studentima posreduje bogatstvo baštinjene kulture, europsku tradiciju, “kritičko mišljenje” sve češće se manifestira  u negativističkom tonu bez pravog “duha objektivnosti i nepristranosti”. Na europskim sveučilištima se promiče “sposobnost kritičnosti” kao svrha samoj sebi, bez osjećaja za afirmativno vrednovanje svega onoga što oplemenjuje i obogaćuje ljudski duh. S tim u vezi  nametnuo se, tvrde autori deklaracije,  novi oblik kritizerstva koji se prodaje kao  prosvjetiteljstvo, a zapravo je riječ o dogmatskom narušavanju naše kulture.

Kao rezultat urušavanja intrinzičnih vrednota danas u Europi, tvrde autori deklaracije, dominira materijalizam bez cilja i orijentacije koji ne može mlade ljude  motivirati da zasnuju obitelji i rađaju djecu. Materijalistička fiksiranost na konzumerizam obilježje je većine europskih država, a postao je istodobno osnovni motiv politike u Europskoj uniji.

U negativne posljedice “šezdesetosmaške revolucije” ubraja se također i razvikani multikulturalizam koji bi trebao biti jedno od glavnih obilježja demokratskog društva. Nažalost priča o “multi-kulti” društvu jedna je od najperfidnijih negacija bogatstva europske kulturne baštine. Štoviše, iza priče o multikulturalnosti skriva se po mišljenju autora deklaracije “svjesna zlonamjernost” (Arglist), perfidna tiranija koja je pod plaštem tolerancije zapravo odbacila “kršćanske korijene Europe”. Učinjeno je to s nakanom da se ne bi uvrijedilo muslimanske doseljenike s predrasudom da bi oni mogli  prihvatiti i s nama “s oduševljenjem dijeliti sekularno, multikulturalno gledište”. Žalobno je da se “u ime slobode i tolerancije odbacuje i osuđuje svako drugo mišljenje” osim vladajućega  o hibridnoj multikulturalnosti. Potpisnici deklaracije smatraju da smo dospjeli u slijepu ulicu jer je “istinita Europa” ugrožena, ukliještena nametnutim diktatom tiranije, utopijom i iluzijom koje su dokraja iscijedile našu kulturnu supstancijalnost. Žrtvovanje tradicionalnih vrednota sa svrhom da se etablira “veliki projekt multikulturalizma” pridonio je određenom napretku u ostvarenju formalne jednakosti i nediskriminacije. Kao rezultat takvoga razvoja dospjeli smo u situaciju da su naše svetosti odbačene, a mi Europejci doživjeli smo neobičan model kolonizacije koji prešutno prihvaćamo.

Za autore deklaracije to što trenutačno nudi Europska unija svojim građanima na razini je latinskih igrokaza “panem et circenses”, kruha i igara. Katolički intelektualci zahtijevaju od svih Europejaca da ih “podrže u odbacivanju ispraznih fantazija jednoga multikulturalnog svijeta bez granica.  S pravom volimo svoje domovine  i želimo svojoj djeci predati ono što smo dobili kao našu nacionalnu baštinu. Kao Europejci imamo također svoju zajedničku baštinu, a ta baština zahtijeva od nas da zajednički živimo u miru u jednoj Europi domovina. Obnovimo svoj nacionalni suverenitet kako bismo ponovno pronašli dostojanstvo jedne zajedničke  političke odgovornosti za budućnost Europe”.

Dok čitamo tekst Pariške izjave, neminovno  se nameće pitanje kako je zapravo moguće da sve plemenito i dobronamjerno što je ovdje rečeno ne završi u rijekama nacionalizama koji su već jasno artikulirale desničarske partije diljem Europe.

Autor: Jure Zovko
glasbrotnja.net

About glasUrednik

Prpčitajte i ovo

Hrvatskom karizmatiku rekli da mu dijete nema mozak! Odbili su abortus i šokirali liječnike!

Život Mije Barade isprepleten je kušnjama, vjerom i čudesima a ovo je jedno od najvećih: …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *