Nedjelja , prosinac 15. 2019.
Naslovnica / Najnovije vijesti / Društvo / Ujedinjenje zbog rušenja je više gotička horor priča nego Disneyeva bajka!

Ujedinjenje zbog rušenja je više gotička horor priča nego Disneyeva bajka!

Uz deset tjedana do izbora za europski parlament živci (i strpljenje ?) znatnog dijela biračkog tijela Hrvatske su čini se dotrajali i istrošeni. Izobrna groznica uzima sve više maha, pa ni iseljena Hrvatska u kojoj borave hrvatski državljani, birači, nije pošteđena strepnje i grickanja noktiju.

Neki ljudi u Hrvatskoj koji su se našli u samom oku ove političke oluje pokušavaju, čini se, upravljati neizvjesnosti ishoda tih dolazećih izbora tako da izlaze u javnost gotovo šašavim idejama. Šašavim zato što ličnosti dolaze do izražaja više nego platforme na kojima bi isti gradili bolju europsku uniju, odnosno Hrvatsku, a sam korak ujedinjenja (koalicije) postaje važniji od samih programa za boljitak svih. Znam, službena izborna kampanja nije još započela ali prema događajima na javnoj tribini političkog života u Hrvatskoj ista je zaglibila – duboko. «Ubitačne» iskre na račun ujedinjenja čini se frcaju na sve strane ne bi li se skupilo i osiguralo za svoju «ujedinjenu političku silu» što više privole biračkog tijela. Najednom, sam pojam ujednjenja ili koalicije (bilo tko, bilo s kim?) prodaje se kao jedina slamka spasa za Hrvatsku!

Šašavo!

I tako Hrvatska grmi grmljavinom ujedinjenja; grom udara po zdravom razumu koji nam inače govori da politička ujedinjenja ili koalicije politčkih stranaka nikada nisu dobre. Čini se da se ovih dana u Hrvatskoj onaj tko nije za ujedinjenje radi samog ujedinjavanja treba dobro uzemljiti kako nebi izgubio iz vida onu pravu stvar zbog koje se i aktivirao u neku političku stranku ili pokret, prije ove grmljavine.

Na hrvatsku političku scenu stigla «Amsterdamska koalicija» (HSS, GLAS, IDS, PGS, HSU, Laburisti) – ljevičarske samo-podnadute političke mrvice koje se nastoje koagulirati u nekakvu novu silu čiji je cilj rušenje HDZ vlade i regionalizirati Hrvatsku. Na desnoj strani političkog spektra izvire koalicija «Hrvatski suverenisti» (HKS plus HKSova EU parlamentarka Ruža Tomašić, Hrast, uz podršku Građanske inicijative Istina o Istanbulskoj i Hrvatskog bedema poznatog po angažmanu oko pitanja migranata te Pere Kovačevića, bivšeg HSPovca), čiji član, predsjednik HKSa Marijan Pavliček, teatralno tvrdi hrvatskoj javnosti kako «ujedinjenje svih suverinističkih snaga nema alternative!»; a Pero Kovačević poziva «sve da zatome svoju egomaniju, narcisoidnost i samoljublje i da shvate da njihov osobni i partikularni stranački interes ne može biti iznad općeg interesa.” I, normalno, i ova skupina ujedinjenosti tvrdi kako će krenuti mijenjati Hrvatsku na bolje, rušenjem HDZ vlade.

Ina Vukić

Dakle, gledaš lijevo, gledaš desno, nitko u ovim hirovima tobože spasonosnih ujedinjavanja, osim sijanja velikih deklarativnih fraza ne pokazuje svijetu svoj program konkretnih mjera kojima će se založiti da bi Hrvatska postala bolja!

 

Gotovo izluđuju narod riječju «ujedinjenje» pa nije teško pobojati se da će se ujediniti radi konotacija glantnosti i plemenitosti koje sam pojam ujedinjenja prirodno donosi, a nakon eventualne pobjede na izborima – što bude, bit će!?

Istina je jedna, a ona govori da u većini slučajeva, velike su koalicije ili ujedinjenja raznih stranaka smrtna kazna bilo kojoj održivoj političkoj stranci. Samo smrtno bolesne političke stranke razmišljaju o budućim ili perspektivnim koalicijama kao posljednjom šansom preživljavanja.

Nedavni europski primjer ilustrira ovaj problem. Velika koalicija koja je vladala Grčkom do siječnja 2015. dovela je do kolapsa stranke lijevog centra PASOK. Može se tvrditi da je u grčkom slučaju očajno stanje u gospodarstvu opravdavalo veliku koaliciju, ali birači su ipak mislili drugačije. Na siječanjskim izborima 2015. radikalna lijeva stranka Siriza zamijenila je PASOK kao glavnu stranku ljevice.

Ideja ujedinjenja koja ovih tjedana puni javni prostor u Hrvatskoj je jednostavna. U velikoj i velikodušnoj političkoj gesti, političke bi stranke ostavile po strani unutarnju lojalnost vlastitoj stranci i plemenito ujedinile sve raznovrsniju, nemirnu i mrzovoljnu obitelj hrvatskih glasača, bilo s desne ili lijeve strane – jer nabubravaju se «velika» ujedinjanja s obe strane. U međuvremenu bi te «plemenite» stranke ujedinjenja mogle ukloniti sve one nerazumne glasove iz vlastitih prostorija i stranačkih štabova. Svatko će imati koristi od ovog centralističkog aranžmana – tvrdio bi argumenat za ujedinjenje.

Problem je u tome što koalicije ili ujedinjenja u svrhe izbornih rezultata namijenjenih rušenju više nalikuju na gotičku horor priču nego na Disneyevu bajku.

Ako dvije, tri, četiri… stranke s vlastitim razlogom (i programom) postojanja odluče udružiti snage u neku «veliku» koaliciju, što je uopće bila svrha njihovog pojedinačnog postojanja? Što će se dogoditi s njihovim specifičnim programima koje pojedini članovi ujedinjene političke sile i dalje čuvaju u svojim njedrima, a narod ih u prošlosti u stvari i nije prepoznao vrijednim glasa na izborima? Hoće li ti specifični i različiti programi, razlozi postojanja svakog pojedinačnog člana ujedinjene političke snage u stvari ostati u tkanini ujedinjenja ili koalicije bez obzira na zajednički nastup na izborima? Jer, nitko se u ovim novim koalicijama nije odrekao sam sebe! Biračima se ne sviđaju takve vrste političkog ujedinjenja jer nikada se nezna tko će iskočiti i probiti taj ujedinjeni front i sebe odnosno svoju (malu) stranku nastojati učiniti velikom! S ujedinjavanjem ove vrste gubi se i svrha izbora. Izbori su zato da se narod osjeća sigurnim u stalnost i održivost onoga za što su glasovali.

Ina Vukić

Sydney, Australija

glasbrotnja.net

About glasbrotnja.net

Pročitajte i ovo

Antun Babić: Hrvatska se ubrzanim koracima vraća u komunizam iz vremena Titove Jugoslavije

Upravo je prošla ponoć. Noćas neću lagano spavati. Jako me muči golema reklama koju sam …