Ponedjeljak , kolovoz 3. 2020.
Naslovnica / Istaknuto / O ukazanjima u Fatimi, proroštvima i navodnoj ‘četvrtoj fatimskoj tajni’

O ukazanjima u Fatimi, proroštvima i navodnoj ‘četvrtoj fatimskoj tajni’

Bog nije sudbina. Nije ni vječni ocean ljubavi iz kojega svatko može zagrabiti kada mu se prohtije. Bog je osoba. Slobodan je. Ima volju. Može a ne mora nešto učiniti. Proroštvo jest viđenje, ali nije predviđanje budućih događaja.

O proročkoj dimenziji fatimskih ukazanja i o fatimskim tajnama kao čuvarima istine o proroštvu

Jedna od bitnih odrednica fatimskih ukazanja jest da su u službenim izvješćima Kongregacije za Nauk vjere definirana kao najproročkija od svih modernih ukazanja. U ovom kratkom prilogu pokušat ću na temelju uglavnom poznatih podataka, nešto reći o proročkoj dimenziji fatimskih ukazanja, konkretno fatimskih tajna. Potpuno je jasno da fatimska ukazanja i poruke ne iscrpljuju temu proroštva, niti se preko njih mogu tumačiti svi (teološki) aspekti proroštva. To nije ni nakana ovog priloga. Moja nakana je, uz ukazivanje na neke vidove/dimenzije proroštva u fatimskim tajnama, pokazati kako nam proroštva sadržana u fatimskim tajnama mogu pomoći za ispravno razumjevanje proroštva u vremenu u kojem se lažni proroci pojavljuju ne samo kao “nova i bolja ponuda” u odnosu na ono što Crkva daje, nego i umotani u veo revnosti za pravovjerje među samim članovima Crkve. Po mome sudu, to je jedan od važnih doprinosa fatimskih tajni i činjenice da je Crkva javno objavila njihov sadržaj.

Najprije ću u osnovnim crtama izložiti važne teološke vidove proroštva, u kontekstu razlikovanja javne (opće) i privatnih (posebnih) objava. Potom ću iznijeti neke više ili manje poznate detalje o ukazanjima Blažene Djevice Marije u Fatimi, s posebnim osvrtom na tri fatimske tajne, te ukazati na njihovo proročko značenje. U trećem dijelu ću pokušati pokazati kako nam fatimska proroštva mogu pomoći za ispravno razumijevanje samoga proroštva. I na kraju ću, inspiriran fatimskim tajnama s jedne, i nekim senzacionalističkim tendencijama s druge strane, ponuditi svoju viziju proroštva kao poziva upućenog svima.

Ukratko o proroštvu

Proroštvo je u kršćanstvu iznimno važna kategorija. Dapače, ono je konstitutivni element kršćanstva, ukoliko je kršćanstvo nezamislivo bez proroštva i proroka. I sam Isus Krist je „prorok koji ima doći na svijet“ (Iv 6, 14), „prorok velik u riječima i djelima“ (Lk 24, 19). Govor o proroštvu ne može zaobići biblijsko shvaćanje proroštva i proroka. Zanimljivo je kako nam upravo biblijsko shvaćanje proroštva pomaže razumjeti da se prorok ne može izjednačiti s biblijskim, konkretno sa starozavjetnim prorocima. To shvaćanje nam otkriva da prorok nije toliko onaj koji predviđa buduće događaje, koliko onaj koji govori u Božje ime, kojemu je povjerena Božja riječ. Proroštvo je u tome smislu način na koji se Božja riječ prima, prenosi i čuva tijekom povijesti.

Proroštvo, dakle, spada u sâm dinamizam objave. S fundamentalno-teološke točke gledišta možemo ga definirati kako stvarnost imanentnu događaju objave. Učiteljstvo razlikuje „javnu (ili opću) objavu“ i „privatne (ili posebne) objave“. Među njima postoji razlika ne samo u stupnju, nego i u bîti. Javna objava usmjerena je svima, a svoj vrhunac i ispunjenje nalazi u Isusu Kristu. „Darovavši nam svoga Sina, koji je njegova jedina i konačna Riječ, Bog nam je odjednom tom jedinom Riječju rekao sve (…) Što je naime nekoć djelomično govorio prorocima, to nam je sve rekao u svome Sinu, davši nam to sve, pošto i jest njegov Sin. Stoga tko bi htio Boga još ispitivati ili iskati od njega viđenja i objave, ne samo da bi činio glupost, nego bi Boga vrijeđao, jer ne bi svoj pogled upravio na Krista jedinoga, nego bi izvan njega tražio još kakve stvari i novine“ (Ove riječi Ivana od Križa iz Uspona na goru Karmel, preuzima Katekizam Katoličke Crkve, 65). Privatne ili posebne objave „ne pripadaju u polog vjere. Uloga im nije da ‘poboljšaju’ ili ‘upotpune’ konačnu Kristovu objavu, nego da pomognu da se od nje u određenom povijesnom razdoblju potpunije živi“ (KKC 67). One, dakle, imaju važnost s obzirom na vjeru. Odnosno, njihova je važnost u tome što upućuju na javnu objavu, pomažu boljem razumijevanju i prihvaćanju javne objave. Stoga je logično da „kršćanska vjera ne može prihvatiti “objavâ” koje bi htjele nadići ili ispraviti objavu koja je u Kristu dovršena“ (KKC 67). To su temeljne premise iz kojih Učiteljstvo razvija kriterije za teološko vrednovanje privatnih/posebnih objava.

Što se tiče teologije, čini mi se da se ovim pitanjem više bavi duhovnost, nego sustavna teologija. Ipak, i unutar sustavne teologije postoje značajne studije. Ovdje je dovoljno spomenuti misli Karla Rahnera iz njegovog djela Vizije i proroštva[1]. Po njemu, je nedvojbeno da privatne/posebne objave ne mogu sadržajno ništa pridodati javnoj objavi, ali one u sebi nose „imperative“ za život Crkve s obzirom na određene povijesne situacije. One nisu nova tvrdnja, nego nova zapovijed. „Imperativ“ kojim Bog nadahnjuje neke članove Crkve za život Crkve u određenoj povijesnoj situaciji, to je zapravo bît privatnih objava poslije Krista, tvrdi Rahner.

Polazeći od toga, možemo odrediti razliku između proroštva i proroka kojima Sveto Pismo pripisuje posebnu karizmu služitelja Božje Riječi, i proroštva i proroka koji ne nalaze svoju literarnu formu u Svetom Pismu. Razlika je u tome što proroštva i proroci u Svetome Pismu spadaju u objavu (depositum fidei), a proroštva i proroci nakon Isusa Krista, mogu pomoći u boljem razumijevanju objave i boljem življenju vjere. “Premda je objava dovršena, ipak nije sva potpuno izrečena; na kršćanskoj je vjeri da postupno kroz vjekove dosegne sav domašaj objave” (KKC 66). Iako prethodi svakom ljudskom odgovoru, objava jest samo ukoliko se dogodi životni odnos između Boga i čovjeka. U tome smislu, najbolje razumijevanje objave događa se u osobnom odnosu s Bogom.

Temeljno kod proroka jest da govori, naviješta, uprisutnjuje Božju istinu ispunjenu u Isusu Kristu i ukazuje na ono što treba činiti (Ratzinger)[2]. Oni koji to čine, u bilo kojem vremenu i prostoru, na bilo koji način i iz bilo koje uloge, doista su proroci. Oni ne donose nove sadržaje ili novu istinu, nego nove „imperative“ s obzirom na trajnu Božju istinu. Proroštvo i proroci, dakle, svjedoče da postoji apsolutna istina i da ju je moguće susresti u svim vremenima i situacijama. Unutar promjenjivosti vremena, proroštvo ne nudi detalje onoga što će doći, nego čini prisutnom Božju istinu i pomaže otkriti putove susreta s tom istinom. Pri tome upozoravaju na svako udaljavanje od te istine i na krive interpretacije božanske istine.

Fatimske tajne kao proroštva

Ukratko o tajnama

Prva fatimska tajna odnosi se na viziju pakla. Lucija opisuje kako im je Gospa pokazala veliko ognjeno more za koje se činilo da je pod zemljom. U tome ognju su vidjeli uronjene đavle i duše. Plivali su u požaru, nošeni od plamenova koji su izlazili iz njih samih zajedno s oblacima dima. Padali su na sve strane kao iskre u požarima, bez težine i ravnoteže, dok su se čuli krikovi i bolni uzdasi puni očaja koji su tjerali strah u kosti. Đavli su se prepoznavali po stravičnim i odvratnim oblicima jezivih i nepoznatih životinja, prozirni i crni. Lucija kaže da misli da bi bili umrli od straha da im Gospa nije u prvome viđenju rekla da će ih odvesti u Nebo. Druga fatimska tajna odnosi se na Gospinu poruku vezanu uz obraćenje Rusije. Nadovezuje se na prvu: “Vidjeli ste pakao, kamo idu duše jadnih grješnika. Kako bi ih spasio, Bog želi uspostaviti pobožnost prema mom Bezgrješnom Srcu. Ako se učini što vam kažem, mnoge će duše biti spašene i vladat će mir. Rat ide svome kraju, ali ako ljudi ne prestanu vrijeđati Boga, još gori će izbiti za vrijeme pontifikata Pija XI. Kada ugledate noć osvijetljenu nepoznatim svjetlom, znajte da je ovo velik Božji znak kojim najavljuje kaznu za zlodjela čovječanstva, u obliku rata, gladi i progona Crkve te Svetoga Oca. Kako bih to spriječila, tražit ću posvećivanje Rusije svome Bezgrešnom Srcu i iskupljeničku pričest tijekom pet prvih subota u mjesecu. Ako se moji zahtjevi ispune, Rusija će se preobratiti i vladat će mir; ako ne, ona će širiti svoje zablude širom svijeta, uzrokujući ratove i progone Crkve. Dobri će biti mučeni, Sveti Otac će mnogo patiti, različite nacije bit će uništene. Na kraju, moje Bezgrešno srce će pobijediti. Sveti Otac posvetit će mi Rusiju, koja će se obratiti te će svijetu biti darovano razdoblje mira”.

Treća fatimska tajna, zadnja objavljena javnosti, odnosi se na viđenje koje se sastoji od tri scene. Najprije se Gospi s lijeve strane pojavljuje anđeo s ognjenim mačem u lijevoj ruci. Činilo se da će plamenovi spaliti svijet. U dodiru sa svjetlošću koja je izlazila iz Gospine desne ruke, plamenovi su se gasili. Anđeo, pokazujući desnom rukom prema zemlji, viče: “Pokora, Pokora, Pokora!” Nakon toga slijedi scena biskupa u bijelom – “činilo nam se da je to bio Sveti Otac” –, raznih drugih biskupa, svećenika, redovnika i redovnica, koji se penju na jedno brdo na kojem je bio veliki križ. Sveti Otac, prije nego je došao na brdo prolazio je polurazrušenim gradom, pun boli moleći za duše leševa koje je susreo na tome putu. Došavši na vrh brda i kleknuvši pred križem, biva ubijen od grupe vojnika koji su ga pogodili vatrenim oružjem i strelicama. Poslije su ubijeni i biskupi, svećenici i muškarci i žene koji su prije Svetog Oca došli na vrh. Ispod križa su bila dva anđela, svaki s kristalnom posudom u ruci. U nju su skupljali krv mučenika i njome ispirali duše koje su se približavale Bogu.

Tumačenje Josepha Ratzingera

Kongregacija za Nauk vjere u osobi tadašnjeg prefekta, kard. Josepha Ratzingera, objavila je svoj „pokušaj tumačenja fatimske ‘tajne’“. Vrlo kratko se osvrće na prve dvije tajne. U kratkom, ali zastrašujućem iskustvu pakla, djeca su vidjela pad duša jadnih grešnika. Tu se otkriva poziv – spasenje duša. Put koji je pokazan za ostvarenje toga cilja jest posvećenje i pobožnost Bezgrešnom Srcu Marijinu. Dajući kratko tumačenje pojma „srca“ – središte ljudske egzistencije, u kojem se događa nutarnje jedinstvo i usmjerenje osobe – Ratzinger ističe kako iz fatimskih tajni izvire poziv da se približimo onome stavu i stanju srca koje blista u Marijinom „fiat“, savršenom predanju Božjoj volji.

Znatno više se osvrće na treću fatimsku tajnu, posljednju javno objavljenu u godini Velikog jubileja, 2000. Pastiri su u svojim viđenjima biskupa u bijelom vidjeli mrtvog, ubijenog. Ivan XXIII. i Pavao VI., odlučili su ne objavljivati „treću fatimsku tajnu“. Ivan Pavao II., tražio je kuvertu s tekstom nakon atentata koji je bio 13. svibnja 1981., upravo na godišnjicu fatimskih ukazanja. Iste je godine povjerio svijet Bezgrešnom Srcu Marijinu. Sam je tom prigodom napisao molitvu predanja Gospi. Sestra Lucija je rekla da to odgovara onome što je Gospa tražila. Time je stavljena točka na „i“ s obzirom na mnoge glasove danas koji kažu da posveta Bezgrešnom Srcu Marijinu nije učinjena onako kako je Gospa tražila.

Sada dolazimo do onoga dijela tajne koji je jamačno izazvao najveća zanimanja. Riječ je o ubojstvu biskupa u bijelom. Sestra Lucija kaže da su odmah u njemu prepoznali papu, ali ne i koji bi to papa mogao biti. To vidioci nisu znali. Sestra Lucija jasno ističe da je njoj dano viđenje, ali ne i tumačenje. „Tumačenje – govorila je Lucija – ne spada na vidioca, nego na Crkvu“. Ivan Pavao II., koji je dao objaviti treću fatimsku tajnu, duboko je bio uvjeren da je proroštvo govorilo o atentatu na njega, iako se time ne isključuje da su se određene dimenzije proroštva ostvarile i u drugim pontifikatima XX. stoljeća. Majčinska ruka Marije skrenula je metak koji je mogao biti smrtonosan, piše Ivan Pavao II. u svojim Meditacijama iz poliklinike Gemelli. U noći s 13. na 14. svibnja 1981., Ivan Pavao II doista je bio u agoniji, na „pragu smrti“. U razgovoru s mons. Tarcisiom Bertoneom, tada tajnikom Kongregacije za Nauk vjere – kojeg je Ivan Pavao II. delegirao da u njegovo ime razgovara sa sestrom Lucijom – sestra je rekla da u potpunosti dijeli tumačenje Ivana Pavla II. Dakle, vidjelac, iako na njega ne spada tumačenje, dobro zna odgovara li tumačenje onome što je vidio.

Iz fatimskog proroštva razumjeti proroštvo

Iz ovoga odnosa opisa treće fatimske tajne i događaja koji su se dogodili, možemo izvući neke vrlo važne zaključke. Poznato je da je proroštvo dar koji Bog u svojoj slobodi daje pojedincu u korist zajednice, Crkve[3]. Ovdje vidimo također da tumačenje proroštava spada na Crkvu. I kada daje kritiku života Crkve, proroštvo nije iznad Crkve. Time padaju u vodu sva proroštva koja bi smatrala da donose nešto novo u Crkvu ili bi dovodila u pitanje obvezujuću podložnost institucionalnoj Crkvi.

Drugi važni zaključak proizlazi iz činjenice da Ivan Pavao II. u događaju atentata prepoznaje ispunjenje onog dijela viđenja koje govori o smrti biskupa u bijelom. On daje tumačenje, a sestra Lucija potvrđuje da odgovara viđenju, makar je Ivan Pavao II. de facto preživio atentat. Iz toga vidimo da proroštvo nije filmska anticipacija budućnosti (Ratzinger). Baš suprotno: Fatima nam potvrđuje da se proroštvo opire determinističkom shvaćanju povijesti/vremena. Ono je jamac i čuvar povijesnoga, povijesnosti u kršćanstvu.

Nepredvidivost je jedna od važnih oznaka objave. Bog nije sudbina. Nije ni vječni ocean ljubavi iz kojega svatko može zagrabiti kada mu se prohtije. Bog je osoba. Slobodan je. Ima volju. Može a ne mora nešto učiniti. Proroštvo jest viđenje, ali nije predviđanje budućih događaja. Stoga, ne odgovara kršćanskom shvaćanju proroštva niti misao da je atentator bio instrument kojim je upravljala Božja providnost i koji zbog toga nije mogao djelovati slobodno (Ratzinger). Možda bismo mogli reći: makar se ne vrši u svemu Božja volja, ipak se ništa ne događa izvan Božje volje. Slika anđela s mačem podsjeća na slike iz Otkrivenja. Riječi koje dominiraju unutar treće fatimske tajne „Pokora, Pokora, Pokora!“, predstavljaju poziv na ozbiljnost života, na obraćenje. To je zapravo evanđeoski poziv koji je trajno upućen, ali koji je potrebno uvijek iznova osvješćivati. Proroštva u tome pomažu. Ona ne izmišljaju ništa novo ni spektakularno, nego nas upućuju na bitno koje nam olako izmakne.

Brdo i grad, tumači Ratzinger, simboliziraju ljudsku povijest. Ona je trajni hod, mučni uspon prema visini (brdo), mjesto suživota i kreativnosti, ali i opasnosti (grad). Na brdu stoji križ, vrhunac i cilj povijesti, u kojemu će sve biti preobraženo. Dakle, cilj proroštva nije senzacija, nego usmjerenost prema Bogu.

Iz do sada rečenog vidimo da nam proroštva ne otkrivaju samo istinu na koju se odnose, nego nam pomažu i oprijeti se svemu onome što želi nositi naziv proroštva i proroka. Opiru se senzacionalnosti, teoriji zavjera. U tome smislu, a direktno vezano uz ukazanja u Fatimi, čini mi se važnim spomenuti govor o tzv. „četvrtoj fatimskoj tajni“.

Sukus tih priča može se iščitati iz pisma koje je 2016. godine Maike Hickson poslala Papi emeritusu Benediktu XVI. Inače, ona je javnosti postala poznata 2015. godine svojim „otvorenim pismom zabrinute američke katolkinje papi Franji“. Tko želi, o sadržaju oba pisma može se informirati na internetu. Ovdje nas zanima samo ono što se tiče Treće fatimske tajne. Dakle, Hicksonova tvrdi – i to piše Papi Benediktu XVI., – da joj je njemački teolog Ingo Dollinger (1929.), ispripovjedio kako mu je kard. Ratzinger, ne puno nakon što je Kongregacija za Nauk vjere objavila Treću fatimsku tajnu u lipnju 2000. godine, osobno rekao da jedan dio Treće fatimske tajne još nije objavljen. “Ima više od onoga što smo objavili”, navodno su riječi kard. Ratzingera. Štoviše, tvrdi se da mu je sâm Ratzinger izričito rekao da neobjavljeni dio tajne govori o “jednom lošem Koncilu i lošoj misi” koji će se dogoditi u budućnosti. Na kraju, tvrdi Hicksonova, “sam otac Dollinger mi je dao dopuštenje da to objavim na svetkovinu Duhova, i dao mi je svoj blagoslov”. Nakon što je to sve izišlo na web stranicama One Peter Five, uzburkali su se duhovi sa svih strana. Zahtijevalo bi odvojiti mnogo vremena pozabaviti se time detaljno. Međutim, i letimični pogled na neke stranice koje o tome izvještavaju, i komentare na tim stranicama, dovoljni su da se lako uoči: postoje oni koji, skloni uvjerenjima o teoriji zavjere, u svemu vide zakulisne igre. Postoje razne grupacije tradicionalista koji misle da je sakriven upravo dio koji bi doveo u pitanje Drugi vatikanski koncil i liturgijsku reformu. Također, poznato mi je da i među našim svećenicima, župnicima i teolozima, ove stvari „golicaju uši“. „Ništa još nije završeno vezano uz Treću fatimsku tajnu“; „tko zna što je sve sadržano u njoj“…, samo su neke izjave koje sam i sam imao priliku čuti. I ne bih se tome čudio da Papa emeritus Benedikt XVI. u svibnju 2016., nije sam jasno dao do znanja da ne postoje elementi fatimskih tajni koji nisu objavljeni. Prenosim u cijelosti tekst koji je objavio tiskovni ured Svete Stolice:

„Neki članci koji su se pojavili u zadnje vrijeme, iznijeli se izjave koje se pripisuju prof. Ingu Dollingeru, prema kojima mu je kard. Ratzinger, nakon objave Treće fatimske tajne (u lipnju 2000.), povjerio da ta objava nije potpuna. Stoga Papa emeritus Benedikt XVI. izjavljuje ‘da nikada nije razgovarao s prof. Dollingerom u vezi Fatime’, jasno tvrdi da se iskazi o toj temi pripisani prof. Dollingeru ‘puka izmišljotina i apsolutno nisu istinite’, i potvrđuje sljedeće: ‘objava Treće fatimske tajne je potpuna’“[4]. Ozbiljnom kršćaninu, teologu, to bi trebalo biti dovoljno. Bog nam je dao Crkvu upravo kako bismo bili sačuvani od zabluda, ali i slobodni od kojekakvih interpretacija. Crkva se ne boji proroštava – ona je istinski čuvar proroštva.

Slušati proroke i biti proroci

Proroštvo, budući da je sudjelovanje na božanskoj istini, u sebi je usmjereno na teologalne kreposti, nadasve nadu[5]. I kad je sadržaj proroštva opominjujući, ono nikada nije prijetnja. Proroštvo je događaj buđenja nade. Protivi se svakoj senzacionalnosti. I kada govori o teškim događajima, ono ih ne apsolutizira. Ne dramatizira. Dapače, potiče na vjeru da ništa ne može imati vlast nad nama ukoliko se otvorimo Bogu.

Danas se susrećemo, a vjerojatno je to i trajno obilježje ljudske povijesti, s fenomenom izokretanja paradigme proroštvo-događaji. Nisu samo proroštva koja upućuju na događaje, nego događaji rađaju proroštva. Pogledajmo o čemu je riječ? Nitko ne može osporiti da velike prirodne katastrofe (potresi, poplave…, ali i terorizam, ratovi…) izazivaju nelagodu, strahove, pitanja. Što su nam bliže, zacijelo o njima više i promišljamo. Čini mi se da postoje dvije krajnosti u tumačenju teških događaja. Jedna je krajnost u traženju uzročno-posljedičnih veza, nasilnom povezivanju detalja, i traženju krivca. Druga je krajnost potpuna ravnodušnost: „događa se i to je tako, mene se to ne tiče“. Isus Krist nam po svojoj riječi daje savršeni odgovor, koji prevladava obje krajnosti:

„Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto,kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti! Ili onih osamnaest na koje se srušila kula u Siloamu i ubilaih,zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti“ (Lk 13, 2-5)

U tome smislu, smatram, kršćanin treba zauzeti dva stava pred teškim događajima, pred onim što ne razumijemo. To su poniznost i mudrost. Moraju ići zajedno. Poniznost je u tome da znamo da sve što se događa drugima i daleko, može zadesiti i nas. Poniznost je također u tome da „smatrajući druge višima od sebe“ (Fil 2, 3), zlurado ne mislimo da je netko zaslužio zlo koje ga je snašlo. A mudrost je u tome da iz svega nešto naučimo. Primjerice, kad vidimo kako ljudi ginu, onda nam to može pomoći da više ljubimo, više mislimo na ljude oko nas. Ili spoznaja da su potresi ili poplave mnogima odnijeli sve što su godinama stjecali, može nam pomoći da se oslobodimo od navezanosti na materijalne stvari, da uočimo njihovu nestalnost i da usmjerimo pogled prema nepropadljivome, vječnome. Ili, biblijskim rječnikom govoreći, kršćanin u svemu treba imati strah Božji. On oslobađa od svih drugih strahova.

Dakle, proroštvo nije zastrašivanje, ali jest poziv na ozbiljnost. Nadalje, proroštvo nije kritizerstvo, niti je revnost proroka u neprestanom traženju negativnog, a još manje u svemu vidjeti zlo, nedostatke. Mudrost proroka nije u uočavanju i najmanjih nesavršenosti. Dapače, daleko su od Božje istine oni koji bi htjeli mijenjati sve nesavršenosti. Prorok zna da nije njegova zadaća iskorjenjivanje zla. Samo Bog može iskorijeniti zlo. Ipak, proroštvo je glas borbe protiv pomirenosti sa zlim. Ono je kao neušutkani glas savjesti koji čovjeka, često nesposobna vidjeti zlo, ili pomirena sa zlim (stanjem), budi i poziva da se otrgne zlu koje često suptilno pogađa pojedince i institucije.

Proroštvo se protivi svakoj formi bonizma, koji se suptilnom zamkom „u svemu treba vidjeti dobro“, opire prepoznavanju i ispravljanju štetnog i lošeg. Proroštvo je način na koji Božja riječ, oštrija od svakog dvosjekla mača, rasvjetljuje i poziva. Ona upozorava jer želi osloboditi.

I papa se Franjo u nekoliko navrata osvrnuo na – kako kaže – „destruktivni bonizam“ koji je u suprotnosti s povijesti spasenja. Nesposobnost uočiti zlo i ono što je štetno, svakako je ozbiljan znak nepoznavanja Boga i duhovne tromosti.

Također, proroci ne laskaju. To je djelo đavla. On nas i u najtežim grijesima uvjerava da mi i nismo tako loši, posebno ako pogledamo druge oko sebe. U Crkvi, nažalost, imamo previše laskanja. Svi svima laskaju! Varijacije na temu su beskonačne! Sve je manje proroka u Crkvi: onoga koji će znati navijestiti Božju istinu i upozoriti na iskrivljivanja i zatamnjivanja te istine; onoga koji će pomoći drugome da uvidi nečistoće svoga srca i dovesti ga do kajanja i priznanja. Vjerojatno je razlog tomu što smo sami spori u slušanju proroka, što nam je srce tvrdo pred Božjom riječi. Mislim da je to jedini put: slušati Božju riječ, ne opirati joj se, dopustiti joj da nas rasvijetli, prožme, oslobodi… kako bismo sami mogli postati proroci!

Tekst je izvorno objavljen u Vjesniku Đakovačko-osječke nadbiskupije u svibnju 2017., u broju posvećenom Gospi Fatimskoj prigodom stote godišnjice ukazanja, a prenosimo ga s dopuštenjem autora.

———————————————–

[1] Riječ je o djelu objavljenom 1952. Tal. prijevod koji koristim: Visioni e profezie. Mistica ed esperienza della trascendenza, Vita e Pensiero, Milano 19952.

[2] Za svetoga Tomu, proroštvo je privremeni dar, koji se odnosi na ono što ne može biti poznato nikome osim Bogu, kao što je riječ o budućim događajima. Ono je sudjelovanje na božanskoj istini, ali prorok ne zna sve. On spoznaje samo one istine koje mu Bog želi objaviti i koje su važne za Božji narod. Tako jedan prorok prima jedno, a drugi drugo. Proroštvo, kao forma Božje objave, jest nesavršeno, kako kaže sv. Pavao: „proroštva će uminuti“, ali nije nesavršena istina na koju se odnosi. Kao sudjelovanje na božanskoj istini, proroštvo ne može biti pogrešno. Pravo proroštvo ne može doći od đavla, ali on može poticati lažne proroke koji, tvrdi sveti Toma, uz laži koje govore mogu reći i poneku istinu. Upravo je to, čini se, razlog zbog kojeg su mnogi danas, i unutar Crkve, skloni vjerovati raznim proricateljima budućnosti svijeta, Crkve, Papa…

[3] Za proroštvo se ne traži ni svetost života. Svetost je vlastita volji, a proroštvo intelektu, tvrdi sveti Toma. Za proroštvo je važna spoznaja i uprisutnjenje božanske istine. Ipak, prorok je prvi kojega pogađa božanska istina. Iako ih ne nazivamo prorocima, nego vidiocima, Lucia, Francisco i Jacinta, doista su bili prvi koje je pogodila božanska istina: poziv upućen Crkvi koji je izvirao iz ukazanja koja su imali i po kojima su ta ukazanja doista bila proročka, najprije je pogađao njih – oni su bili prvi koji su ozbiljno usvojili ono na što je Gospa preko njih pozvala Crkvu i svijet.

[4] https://press.vatican.va/content/salastampa/it/bollettino/pubblico/2016/05/21/0366/00855.html#I

[5] To se posebno ističe s obzirom na funkciju proroka u Izraelu, ukoliko je riječ o narodu koji živi iz/u vjere u Božja obećanja.

bitno.net

glasbrotnja.net

 

About glasbrotnja.net

Pročitajte i ovo

Miletić: ‘HOS je jedina postrojba u Hrvatskoj vojsci u kojoj nijedan član nije počinio nijedan zločin’

Saborski zastupnik Mosta Marin Miletić gostovao je na N1 Za kakve će se politike zalagati …