Utorak , prosinac 10. 2019.
Naslovnica / Najnovije vijesti / Društvo / Veliki intervju Mladena Pavkovića s legendom hrvatskog rukometa – Zlatkom Žagmeštarom-Žagom

Veliki intervju Mladena Pavkovića s legendom hrvatskog rukometa – Zlatkom Žagmeštarom-Žagom

Bio je slavan kao Podravkina Vegeta!

 

Ime Zlatka Žagmeštara Žage ostat će zlatnim slovima upisano u hrvatskom, europskom i svjetskom rukometu. Iznimnom darovitošću, snagom i voljom, u vrijeme bivše, propale Jugoslavije, rušio je sve pred sobom. Bio je sjajan igrač. Uvijek poseban, kako u sportu, tako i u životu.

Kad bi se radila svjetska rukometna reprezentacija svih vremena, Žaga bi i tamo imao svoje mjesto, iako se relativno rano oprostio od aktivnog igranja. Po utakmicama je, često i s pola igrališta, znao zabijati i po 14-15 golova, što je recimo danas nezamislivo.

U rukometu je postigao sve što se moglo postići, osvajao prvenstva, turnire, sve moguće medalje, pa i proglašavan najboljim igračem svijeta.

Igrao je u Dinamu, Prvomajskoj, Medveščaku, Zagrebu, Solingenu, Muthousu i u drugim europskim klubovima.

U devet godina postigao je oko 5000 golova. Tko se može pohvaliti takvom statistikom?

Strašno su ga boljele i bole nepravde. To nije podnosio. Nikada, pa ni danas. Oko toga nije bilo kompromisa. Rekao je svakome što ga ide, a to ljudi ne vole. Zbog toga, uz ostalo, često su ga marginalizirali, pa i izostavljali iz najboljih rukometnih vrsti. No, njega ništa nije moglo pokolebati. Uvijek je bio i ostao svoj, na što je iznimno ponosan.

Kad ga pitamo, tko je u bivšoj Jugoslaviji, kada je bio slavan kao Podravkina Vegeta, bio najbolji hrvatski rukometaš, kao iz topa odgovara: pa, ja, većeg  nije bilo!

Zbog njegove vrhunske kvalitete i popularnosti često su i treneri i igrači smišljali razloge da ga maknu od sebe. Nisu mogli podnijeti da godinama žive u sjeni najboljeg i najvećeg, a Žaga je to bio.

  • Kod nekih mojih suigrača iz reprezentacije, bez obzira što je tamo bilo i velikih igrača, najviše me smetalo što su bili ljudi bez kičme, poltroni. Svaka čast iznimkama. Ulizivali su se svakom treneru samo da ne budu na klupi. Kad smo jednom izgubili neku utakmicu trener je nakon toga na jednom treningu bio jako ljut i rekao nam da sjednemo. Sjeli smo. Onda on kaže: ustanite. I mi ustanemo. I tako pet-šest puta svi izvršavaju njegovu zapovijest, a jedino sam ja ostao stajati, i usprotivio se njegovoj gluposti. Pita me trener: zašto ne sjednem. Odgovorio sam da nisam njegova „pudlica“, kao što su ovi drugi, jer tako se treniraju ti mali kućni ljubimci. Ni jedan me suigrač nije podržao, pa su za mene bili i ostali – „pudlice“! – rekao je.

O izbornicima i trenerima nema nekih velikih riječi, jer misli da većina slavu nakon neke pobjede uzimaju sebi, iako je najveća istina da ni jedan od njih ne može bez igrača, pa su stoga igrači ti koji su najviše zaslužni, i za pobjede i poraze. Međutim, jednog izbornika poglavito pameti – Vladu Stenzela – jer ga kao najboljeg nije želio voditi na Olimpijske igre u Munchen 1972. Mnogo godina kasnije mu je priznao da je razlog bio taj što se njegova kći tada zaljubila u njega, pa mu je rekao: „Ti ne ideš, jer si star!“ A u ekipi je bilo čak četiri-pet starijih od njega! Na taj način mu je pobjegla zlatna medalja s tog svjetskog natjecanja!

Zadnju, pravu utakmicu, odigrao je u dresu RK Zagreba i to protiv beogradske Crvene zvezde. Tada su ga Srbi doslovce slomili. Tukli su ga s loptom i bez nje. Slomili su mu rebra… Kad je po tko zna koji put tada pao na parket i viknuo: „jao“,  sudac ga je zbog toga  izbacio iz igre. Prljavo da prljavije ne može biti. Tako slomljen još je igrao nekoliko utakmica i onda se oprostio od aktivnog igranja.

Kad je to bilo, pitamo ga, a on nonšalantno kaže – nemam pojima, ne pamtim godine.

U Zagrebu je stanovao u jednoj kući, u Šenoinoj ulici, gdje su živjeli i neki drugi sportski velikana, poput braće Kocijan,  Zlate Bebe Rebernjak i Vlaste Nikler, (rukomet), Davora Merčeja (motka)…

  • „Trenirao sam kao životinja, tri puta više nego drugi – kaže. Sam sam si napravio i neke sprave. Za mene je postojao samo život i sport. Da nisam uspio u rukometu, sigurno je da bih bio odličan i u atletici, borilačkim vještinama, tenisu, vaterpolu, stolnom tenisu…Nije bilo sporta s kojim se nisam uspješno bavio.“

Zbog njegove istinske ljubavi prema sportu i velikih, gotovo nedostižnih rezultata, kaže da ga kolege nisu baš voljele, da su bili ljubomorni i jalni poput pasa.

  • „Što ćete, ne vole najbolje“ –kratko je rekao.

Ovih dana na njegovu adresu pristigla je i neka velika poštanska kuverta i to iz Njemačke. Kad je otvorio pošiljku, imao je što vidjeti. Jedan obožavatelj poslao mu je veći broj vrhunskih fotografija, koje su snimljene na rukometnim utakmicama negdje po toj državi, i zamolio ga da mu ih vrati i potpiše. Čak mu je poslao i deset eura za poštansku marku! Pokazao nam je i neka pisma njegovih obožavatelja koja mu još uvijek pristižu.

Žagu se naprosto  ne može zaboraviti!

Priča da su u njegovo vrijeme na sve načine „forsirali Hrvoje Horvata iz Bjelovara, inače također velikog rukometnog znalca. No, Zlatko za njega veli da je bio dobar, ali da nije u redu što se hvali da je bio najbolji na svijetu, kad je to bio – on, dok za najboljeg rukometnog vratara drži Arslanagića, koji je tada osim za banjalučki Borac branio i za reprezentaciju. No, i Arslanagiću je jednom dao gol gotovo s pola igrališta, iako su ga čuvala dva igrača.

Za aktualnog hrvatskog izbornika Linu Červara misli da je uspješan trener, dok za Lackovića   kaže da je  mogao biti veliki svjetski igrač, poglavito „golgeter“, ali se s njime, kao i nekim drugima, nije radilo kako treba. Od sadašnjih imena u hrvatskom rukometu poglavito mu se dopadaju Štrlek  i Čupić, pa Stepanić…

Jedno vrijeme bio je on i igrač i trener. Čak je jedan klub iz pete njemačke lige dovukao u prvu! Kad je bio u RK Zagrebu neki su molili da ga ne otpuste da trenira neke druge, jer su dobro znali tko je i što je.

A jel bilo u njegovo doba namještanja rezultata, jel netko i njega potkupio za neku utakmicu?

  • „O, bilo je i toga, kao što ima i danas. I mene su htjeli, ali me nikada nisu mogli Pobjeda je za mene bila svetinja.“

Sve što je zaradio u rukometu, zaradio je pretežno u Njemačkoj. Nudili su mu da bude i pomoćnik Stenzlu u tamošnjoj reprezentaciji, ali ljubav prema Zagrebu i Hrvatskoj bila je puno jača.

Jednom je, nema tome dugo, tv voditelj i reporter Božo Sušec u emisiji Nedjeljom u 2 uz ostalo izjavio da su ga u karijeri željeli tući samo dva sportaša: Žagmeštar i nogometaš Tomo Šokota.

– Za Šokotu ne znam, ali ja nisam sigurno. Sušec je tu nešto pobrkao. On je za mene, kao i većina ostalih sportskih tv reportera, među kojima ima i vrhunskih, bio relativno loš. Prenašao je i prenaša utakmice na televiziji kao – radio prijenos. Viče: aut, aut, a svi vide da je – aut! Kad on i takvi prenašaju ja obvezno isključim ton. U tom poslu po meni su briljirali Mladen Delić i Ivan Tomić te još neki. S obzirom da sam se u mladosti bavio i novinarstvom, Delić me u svoju tv-redakciju prije zvao nego Sušeca. On je također u Stankovićevoj emisiji rekao da su sportaši u Jugoslaviji dobivali i stanove i tome slično, što je bila čista laž. Na taj način, ako se ne varam, govorio je i Horvat. Dobivali su stanove, ali na određeno vrijeme, dok je danas normalno da vrhunski sportaš dobije od države, odnosno grada ili općine, sve, od stana do kafića.

Prije 11 godina, doživio je tešku nesreću,od koje se još do danas nije oporavio. Priča:

  • U svojem zagrebačkom kvartu zajedno sa dva psa, jednim velikim i jednim malim, želio sam prijeći preko zebre na cesti. Kako su moji psi dobro istrenirani, naredio sam im da ostanu na početku zebre, a ja sam krenu preko. Ne znam ni sam kako sam to tada uspio. Negdje na pola zebre u mene se velikom brzinom zaletio neki džip. Razbio me. Nisam znao jel sam živ ili mrtav. Bio sam u bolnici na više operacija. Sve mi je bilo slomljeno.

Kakav ste tada kao bivši vrhunski sportaš imali tretman u bolnici, jeste li imali privilegije?

  • „Ma kakvi. Ostavljali su me u bolovima. Jaukao sam, ali ništa se nije događalo. Tada sam pozvao gradonačelnika Milana Bandića da vidi što od mene rade, odnosno kakav imam tretman. Došao je sa „stotinu ruža“ i puno darova. Liječnici su se okupili oko njega, ali kad je otišao, opet je bilo sve po starom. Htjeli su me čak ionako teško ranjenog, bolesnog i nikakvog otpremiti kući. Jedva sam ih uspio u tome spriječiti. Nakon što sam se pribrao, kako se kaže, ostao sam i bez financijske i druge potpore. Pomogao mi je Zoran Gobac, obitelj Kostelić. Kupili su mi i invalidska kolica, platili apartman u bolnici. Dva i pol mjeseca nakon ovako teškog udesa počeo sam vježbati. I to na svoju ruku. Svi su se čudili.“

I što je bilo kad ste ozdravili?

  • „Nikada se nisam potpuno oporavio, a izgleda da i neću. Ali, kad sam mislio da sam najgore prošao, dobio sam tumor ili bolje rečeno – rak. I opet sve ispočetka. Sada je i to iza mene. Često se pitam, što je slijedeće na redu?“

Pa, možda, kažemo mu, – Nagrada Grada Zagreba!

Ako je tko zaslužio ovo priznanje, onda je to sigurno – Zlatko Žagmeštar –Žaga, kojeg smo snimili s Antunom Vrdoljakom, počasnim predsjednikom Hrvatskog olimpijskog odbora i članom Međunarodnog olimpijskog odbora!

Razgovarao: Mladen Pavković

glasbrotnja.net

About glasbrotnja.net

Pročitajte i ovo

Antun Babić: Hrvatska se ubrzanim koracima vraća u komunizam iz vremena Titove Jugoslavije

Upravo je prošla ponoć. Noćas neću lagano spavati. Jako me muči golema reklama koju sam …