Ponedjeljak , lipanj 18. 2018.
Naslovnica / Najnovije vijesti / vijesti / BiH / Vlado Marušić – BIJEG OD GLADI

Vlado Marušić – BIJEG OD GLADI

Povjesničar Hendrik Van Loon  je razlagao misao kako je cijela povijest čovječanstva  povijest bijega od gladi. U tom smislu čovjek je sličan životinji s tim što se od nje razlikuje po razumu,dok životinja vođena instinktom traži i pronalazi lovinu. Ako je ne pronađe ugiba poput sjevernih polarnih,bijelih medvjeda koji zbog globalnog zatopljenja gube sigurno ledeno tlo pod nogama te mjesecima ništa ne uhvate,a nitko im ne može pomoći. Čovjek kada izgubi tlo pod nogama,kad se nađe pred nepremostivom preprekom osjeti nagon da ubije sebe ili nekoga . To prvo većinom čine ljudi ispražnjeni od svake nade za bolje sutra i radije žele nauditi sebi nego drugima, dok ovi drugi slični prvima  u gubitku nade, žele još usput nauditi drugima.

Postoji još jedna skupina ljudi koja se ne uklapa niti u jednu od te dvije pa čini sve i racionalno i instinktivno kako bi preživjela. Prva podskupina ove skupine je uglavnom  obdarena razumom koji im daje određene mogućnosti u zapošljavanju,racionalnom prosuđivanju određenih životnih situacija pa se sukladno njima i postavlja. Neki „jako razumni“među njima postaju članovi najjačih stranaka u BiH,te ukoliko su iole školovani pa čak i to nisu ubrzo postanu netko. Preostali koji se ne žele „šlepati“tim strankama traže neko drugo namještenje ili određenje. Neki namještenje pronađu,a neki ne  ali im i jednima i drugima bez obzira na njihov razum uskoro postane i suviše teško jer se ne mogu nositi sa sve  većim životnim izazovima koje im nameće društvo,njihove supruge ili djeca.

Ovi vođeni instinktom ponašaju se slično životinjama pa prose,obilaze pučke kuhinje ukoliko ih ima,crveni križ,žicaju novac od bilo koga,obilaze urede Načelnika općina,franjevačke samostane,krpaju kraj s krajem,zapostavljaju sebe,te su većinom loše odjeveni,blijedoliki,zapuštena izgleda,umorni,s podočnjacima,besperspektivni,poput logoraša s Manjače. Postaju sastavni dio svakodnevne mase koja u potrazi za srećom popunjava naše ulice,naše domove zdravlja,naše parkove a sve zbog sustavne nebrige za njih. Restorane ne popunjavaju,kao ni hotele i velika prodajne trgovačke centre  jer tu nemaju što tražiti. Takvim mjestima defiliraju oni što imaju razum a ušlepali su se. Bijeg od gladi je svojstven svima. I onim prvim kao i drugim. I svima je u podsvijesti sveprisutan taj strah od gladi. Od nemogućnosti priskrbiti sebi i svojoj obitelji osnovno. Doduše ovim prvima to nije naj prioritetnije razmišljanje dok je ovim drugima to svakodnevno pitanje. Pitanje koje traži ali ne nudi odgovore. A onda kad to pitanje postane preteško breme na leđima onog tko ga nosi a taj se ne uklapa  u skupinu onog tko ubije sebe ili drugog poduzima korake koji ga vuku vani. Sve ga više vuku vani u slobodu. U slobodu gdje njegova duša i tijelo pronalaze mir,pa ga tako te misli obuzmu u tolikoj mjeri i počinje razmišljati o novcu koji je već odavno  sa sebe i iznad sebe uklonio sve oznake,sve Bogove i traži i pronalazi ljude ispražnjene od svih osjećaja i obzira. Odlazi vani jer je izgubio vjeru u sve tako da trenutačno naj prioritetnija nisu ni primanja koja su vani kudikamo veća nego ovdje već vjera u sustav. U ljude. U sve. U bolju i sigurniju budućnost ovdje. Gubitak vjere u sustav koji omogućava i drži ljude na vlasti koji to ničim ne zaslužuju a nitko još uvijek nema ni miligram šanse pomjeriti ih iz te posložene slagalice naših sudbina,premda se svi oni odreda takmiče ocrniti one druge a prikazati sebe bezgrešnima. Doduše do sada su uspijevali mnogi od njih sebe održati nedodirljivima jer ih nije imao tko dodirnuti.

A autobusne karte u jednom smjeru svakodnevno pojeftinjuju zbog sve veće konkurencije među prijevoznicima. A u tim busovima odlaze čak i oni koji su pisali protiv odlazaka. U nekim od njih su i Branitelji i tzv“Branitelji“. Svi postaju dio jednog značajnog od emocija oslobođenog tijela. Tijela koje se osjeća oslobođeno od lanaca. Od presječenog lanca okova u koje su ih okovali drugi. Mnoge male sudbine koje je sakupio vjetar sudbine u sudbini.  Svi će reći ništa a nitko neće reći sve. Jedan golub na električnim stupovima koji promatra te busove kako odlaze bijaše dva dok dva bijahu nijedan. Tako i ti busovi. Dva što odoše bijahu nijedan. Zapuštene i ne uzorane livade kuda ti busovi prolaze bijahu još tužnije a nekada su disale zelenilom i rijekom. A sada nema ni zelenila i rijeke. Oboje se ušutjelo i nestalo negdje dolje. Poneka kuća usput kao nijemi svjedok bez upaljene cigarete koja joj je davala život gleda preda se jer zna kako ostaje sama poput voćaka ispred nje. Poput prazne vreće koja prazna ne može stajati „nauzgor“. Ni njih a ni voćaka se neće sjećati nitko dugo vremena. Nekih možda nikada. Kuće,livade i voćnjaci koje će uskoro zaogrnuti noć svojim plaštem. Plaštem koji skriva našu sramotu i naš stid. Sramotu našeg poraza. Stid zbog tog poraza jer smo se prestali boriti umjesto da smo bili jedan golub koji bijahu dva i tako dalje.

A ovi razumni koji su se ušlepali počinju poduzimati nešto nudeći veće plaće i radna mjesta kako bi zaustavili te busove koji odlaze iz naših života,ali ne uspijevaju. Nude čak i veće beneficije trudnicama i obiteljima s više djece ali ni to ne pomaže. Ni njima a ni tim trudnicama i njihovim obiteljima. Konačno ostajemo mi. Mi u nekim zadimljenim kućama s upaljenim cigaretama i gledamo u svoje dvorište i malo dalje. U psa koji laje a ne zavija. U kravu muzaru koja stejana(oplođena)ukoliko to netko od ovih mlađih ne zna, već nekoliko mjeseci bezbrižno pase i odmjerenim zalogajima preživa sočnu travu koja nije posipana ni sa čime i koja nam daje dovoljno mlijeka. U ostavu u kojoj imamo dovoljno svega. U lonac u kojem se na laganoj vatri pirja jelo koje volimo. U kapak našeg štednjaka na drva na kojem se suši naša radnička roba s bauštele i mala haljinica našeg najmlađeg ženskog sunca. U golfa II kojemu smo nabavili polovne zimske gume a kojeg smo uspjeli registrirati  koji nam treba za naše potrebe. U suprugu koja rumena upravo mijesi kruh a obećala nam je ispeći uštipke. Nama i našoj petero od uha do uha djece. Suprugu koju svako malo uštipnemo za stražnjicu čim nas se dotakne  jer je naša. Kao naša kuća i naša djeca. Kao naše nebo koje i kad spusti svoj tamni plašt na nas i našu kuću ostavi nam zvijezde i mjesec da sjaje za nas.

Nedjeljom odlazimo skupa na Svetu misu i slušamo propovijed. Ne gledamo tko sjedi u prvim redovima i tko govori tu propovijed. Odlazimo zbog susreta sa živim Bogom koji nas nije ostavio i neće nikada. Od svake nedjelje do iduće. Nakon nedjeljne mise  žurimo svom toplom domu jer nam je tamo najljepše. Ljepše nego otići u caffe bar usput na čašicu razgovora sa susjedima. Od svakog dana do idućeg prepušteni Božjoj providnosti i milosti koja kuša svoje vjerne ovčice dajući im i ponekad i bol. Dajući im svakodnevna iskušenja jer oduvijek je bilo potrebito  razlučiti žito od kukolja. A upravo onim najzdravijim sjemenkama i stabljikama zlatnog žita namijenio je svoje kraljevstvo. A to kraljevstvo su napustili mnogi. Ne stoga što ih je Bog napustio već stoga što su oni napustili njega. A najlakši put povratka Bogu i njegovom kraljevstvu je kupnja jednosmjerne povratne zrakoplovne ili autobusne karte na relaciji EU-ovamo. Povratak mjestu gdje je sve počelo i gdje će sve uskoro i završiti. Mjestu koje ne može poznavati glad ukoliko ljubimo. Jer ljubav ne poznaje glad. A da bismo ljubili trebamo biti hrabri. A dobar dio hrabrosti čini iskreno ne vjerovanje u sreću koju će nam dati drugi. Sreću koju zapravo krojimo i šijemo po mjeri sami. A sve potrebite materijale za tu sreću imamo iznad polja makova nad kojim blagi lahor piri……na kojim zauvijek će živjeti hrvatski ratnici koji ostaju čuvati živu Božju Riječ. Riječ koja  nikada nije  kupovala kartu odavde u jednom smjeru .

 

Vlado Marušić, 10.01.2018 godine

glasbrotnja.net

About glasUrednik

Pročitajte i ovo

Dodik se boji Engleza: Britanski obavještajci dolaze u BiH prisluškivati i slati informacije

Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik izjavio je da u BiH dolazi 40 britanskih obavještajaca maskiranih …