Nedjelja , srpanj 15. 2018.
Naslovnica / Najnovije vijesti / vijesti / BiH / Vlado Marušić – SVE ĆU PRODAT SUTRA…

Vlado Marušić – SVE ĆU PRODAT SUTRA…

Tri su faze u novijoj povijesti masovnog egzodusa  iz Hercegovine i svaka od tih  faza je na svoj način znatno utjecala na svekolika društveno-gospodarska zbivanja u ovim krajevima.

Prva faza se dogodila 1917 i 1918 godine kada je velika suša zahvatila Hercegovinu. Kiša, naime nije pala od 09.04.1917 do 07.10.1917 godine zbog čega je zavladala glad i trebalo je spašavati poglavito djecu,pa je fra Didak Buntić organizirao preseljavanje preko 17 000 hercegovačke djece u Slavoniju.

Druga faza je masovan odlazak hercegovačkih očeva(u pravilu)početkom 60-ih i 70-ih  godina prošlog stoljeća  na rad u Njemačku,Austriju,Švicarsku,Nordijske ili prekooceanske zemlje.

Treća faza je ova današnja koja se  masovno događa 2016,2017 i 2018 godine odnosno upravo u vrijeme   dok  pišem ovaj tekst.

Svaka od ovih faza je značajno djelovala na cjelokupnu povijest Hercegovaca ovako ili onako,međutim ova sadašnja,gdje se događa masovan egzodus naših mladih,pa čak i cijelih obitelji vani,je faza koja će zacijelo najviše odrediti budućnost Hercegovine.

Isto tako svaka od te tri faze ima neke zajedničke točke a one se uglavnom mogu svesti na zajednički nazivnik koji se zove:GLAD. Glad koja tjera naše mlade i cijele obitelji vani gdje neće gladovati ni oni a ni njihove obitelji,odnosno gdje će živjeti životom čovjeka koji ne traži od života ništa više nego dostojanstvenost u življenju,ponašanju,ophođenju,kreiranju svoje budućnosti,jer ništa od toga ovdje u ovim krajevima im nije moguće zahvaljujući postojećim političkim elitama.

No,pođimo redom sa svakom od te tri faze koje imaju dodirnih točaka ali i velikih različitosti.

1.Odlazak 17 000 djece iz Hercegovine u Slavoniju značajno je odredilo sudbinu i te djece i njihovih roditelja,braće i sestara. Odlazeći u nepoznato ta djeca su započinjala život kod drugih roditelja,poslodavaca i gazda s čime sam jako dobro upoznat jer je i moj pokojni stric bio jedno od te djece koje je u Slavoniji,točnije Belišću upoznao svoje druge roditelje,gazde,gdje se oženio,sagradio dom,bio pripadnik regularne hrvatske vojske za vrijeme II svjetskog rata,Ustaša,preživio rat i umro dostojanstveno u svom domu.

Sva ta djeca pa i moj stric ostavila su dio sebe u Hercegovini,dio svog srca sahranjenog u srcima njihovih majki i očeva koji su ih“dali“drugima ali u interesu spasa njihovih malenih života od gladi,i odista je dosta te djece premda s gorčinom u srcu prihvatila  svoj odlazak kao opravdan dok je dobar dio njih na svojoj duši do svoje smrti nosio ožiljke zbog odlaska iz svog doma kao žive rane koje nisu nikada zarasle.

Međutim sva ta djeca su iza sebe ostavila roditelje i najmanje 6,7,8 ili više braće ili sestara koji su nastavili održavati duh Hercegovine na površini života,premda u oskudnim životnim uvjetima drače,sunca i kamena. Ostavila su iza sebe pune kuće gladi,suza,ali i smijeha. Radosti koju znaju samo djeca dati. A nakon suše mora doći i kiša. A kiša oživljuje život. Kiša koja  će oživjeti i drveće i njive,i ljude i životinje i tako će se on nastaviti upravo onako kako je Stvoritelj i zamislio pa je  tako  i bilo.

2.Druga faza je odlazak (u pravilu)naših očeva na tzv“privremeni“rad u zemlje EU i još dalje. Oni su radili sve vrste poslova i nikakav im posao nije bio stran jer onaj tko potječe s kamena,sunca i s drače taj se prilagođava jako brzo na sve okolnosti,pa su ubrzo naši očevi počeli slati Njemačke DM,švicarske franke,švedske krune,ili US $ svojim suprugama,majkama ili očevima koji su ih znali rasporediti na ono što je bilo potrebito. Tako su njihove obitelji ubrzo izgradile ugodne i prostrane kuće,pokupovali stanove,a velika većina njih je zaradila dostojnu mirovinu. Sve to govorim iz svog vlastitog iskustva jer je i moj pokojni otac proveo kojih desetak godina na radu u Njemačkoj i gdje je mojoj također pokojnoj majci slao DM kako bi ona mogla svojoj djeci priuštiti normalan život sukladno Bogu i njegovim zakonima.

Bilo nas je petero djece a isto toliko djece pa čak i više su imale sve obitelji u mom bližem ili daljnjem susjedstvu. A svi smo  morali raditi sve poljoprivredne poslove,čuvati domaće životinje i Hercegovina je premda oskudna sa obradivom zemljom,i živom vodom u to vrijeme opet živnula jer je svako ognjište bilo upaljeno,a vani u dvorištu su se igrala djeca,dok su se vesele i site domaće životinje iz svojih štala i svinjaca svaka na svoj način oglašavale.

3.Sada dolazimo do treće i završne faze današnjeg trenutka masovnog iseljavanja iz Hercegovine,odnosno trenutka koji mnogi zovu“bijelom kugom“odnosno katastrofalnom demografskom slikom koja prati to iseljavanje.

Niti jedna od te tri faze nije štedjela Hrvate. U svakoj od te tri faze prvenstveno je Bog odredio Hrvatima njihovu sudbinu.Za život im je dodijelio krajeve koje nemilosrdno žeže sunce,kamenito tlo,bez žive vode,bez većih obradivih površina,gdje su mnogi od tih kamenitih površina u brdima iskrčili male oaze u kojima su posadili vinovu lozu,ili vrtove u kojima su sadili povrće koje je uspijevalo ovisno o volji Gospodara naših duša. No,unatoč oskudnim uvjetima života u tim područjima Hercegovci se nisu odrekli Boga i njegovih zakona te su u svojevrsnoj sinergiji i simbiozi živjeli u zajednici sa svojim franjevcima koji su u najvećoj globalnoj mjeri sačuvali vjeru u Hrvata. Zbog te vjere svaka obitelj je imala preko petero djece a djeca iako ne zahtjevna su morala živjeti. Njihove supruge se nisu bunile rađajući djecu kojih je bilo po današnjim parametrima žena  i više nego treba jer nisu imala sve što su željela ali to vrijeme je bilo vrijeme poštivanja poglavito supruga,oca i hranitelja obitelji,i to se bespogovorno poštivalo. Kada se u život takvog čovjeka kao svojevrstan vid kušnje umiješao Bog,On Mu je kako bi ga spasio od gladi poslao  svog namjesnika fra Didaka Buntića koji je spasio tu djecu i te obitelji i život se u Hercegovini nastavio,odnosno počeo je još više bujati a upravo zbog vjere koju je taj narod poput praoca vjere Abrahama dokazao Bogu.

Ni tada unatoč odlasku 17 000 djece u Slavoniju nije bilo riječi o „bijeloj kugi“odnosno demografskoj katastrofi u Hercegovini zbog vjere u Boga. Ni govora o demografskoj katastrofi nije bilo govora ni u drugoj fazi odlazaka naših očeva na privremeni rad u Njemačku 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća jer je svaka obitelj imala preko petero i više djece i ti odlasci su donijeli više dobra nego loša u Hercegovinu,što se pokazuje i dan-danas na djelu na razne načine.

Međutim u ovoj završnoj trećoj fazi koja u svojim negativnostima premašuje prve dvije zajedno dolazi do svega onog što nije zamislio naš Stvoritelj. Odlaze svi. I mladi i stari. Ako odlaze mladi tek vjenčani parovi odlaze sa jednim ili nijednim djetetom. Odlaze mladi nevjenčani parovi. Odlaze Branitelji k svojoj djeci ali i oni koji nemaju djece. Velika većina njih napušta svoje stare roditelje koji ostaju sami jer nisu imali već jedno,dvoje ili troje djece od kojih je većina otišla vani. Ti roditelji koji ostaju ne oskudijevaju ni u čemu osim u ljubavi. Kada dođu u godine kada se više ne mogu sami brinuti za sebe ili su voljom Božjom ostali sami bez svog supružnika njihova djeca koja su ih napustila ili će ih napustiti smješta ih u staračke domove kao određen vid zahvale njima što su im udahnula život.

Konačno dolazimo do naših upaljenih ognjišta koja su gorjela od kada gori Hercegovima pod žarkim suncem. Sada su naša ognjišta mahom ugašena,prozori zatvoreni,livade nepokošene,bez ijedne domaće životinje,zaključane su nam trgovine,vulkanizerske radnje,frizerski saloni,trgovine,prazni su nam trgovi,velika većina caffe barova osim u dane velikih vjerskih blagdana Božića,Uskrsa ili Gospojine. Pusta nam je i Slavonija gdje se obiteljska gazdinstva prodaju za „bagatelu“a naseljavaju je nit Hrvati nit Hercegovci. Prodaju se obiteljska imanja i u Hercegovini i u našem planinskom biseru Blidinju onima koji imaju para a ti u pravilu  nemaju vjere nit nacije. To su bezimeni kupci koje zanima samo život na zemlji a nikako onaj poslije ovoga.

U svakoj od ove tri faze se mogu pronaći razlozi odlazaka. Nekim razlozima je kumovao sam Bog jer Bog je pored ostalog i kušnja onima koji vjeruju  Njega. Tko izdrži veće kušnje obilovati će većim plodovima. Nekim razlozima odlazaka nije kumovao Bog. Ako je trebalo spašavati život Hercegovcima 1917 i 1918 od gladi odista te odlaske je blagoslovio Bog koji ljubi Hercegovce. Ako je trebalo spašavati Hercegovce 60-oh i 70-ih godina prošlog stoljeća jer se nije moglo drugačije spasiti cijele obitelji čiji očevi koji su vjerovali u Boga i njegove zakone a nisu mogli dobiti nikakav posao zato jer nisu pripadali stranci jednoumlja(SKJ),onda se i tu odista umiješao Bog i omogućio Hercegovcima odlazak vani.

Tko se umiješao u ovoj završnoj i odlučujućoj fazi po opstanak Hrvata u Hercegovini?Da li je se umiješao Bog ili sotona?Ovdje bi se moglo reći kako je sotona umijesila kašu koju kušaju malo vjerni ljudi. Ljudi koji su izgubili vjeru u sve osim u sebe. Ljudi koji kao skakavci skaču preko prepreke držači na leđima i po troje ili više svoje mladunčadi  umjesto da prepreku pokušaju srušiti. Ljudi koji misle kako će svojim odlaskom spasiti sebe i svoje obitelji bez imalo sentimenta i empatije za svoje roditelje ili druge. Ljudi koji misle kako je rat davno završio i kako treba misliti na sebe pod svaku cijenu,jer ne žele više pucati ni na koga. Ni na susjeda ni baliju,ili četnika. Pri svemu tome ne osjećaju nikakvu bol jer su im drugi zadali i suviše bola na ovaj ili onaj način. A gubitak osjećaja za bol rađa gubitkom osjećaja za bol životinje koja nestaje iz hercegovačkih štala,gubitak boli za plodne trešnje,šljive i jabuke koje se od tuge suše,gubitka boli za prazne učionice,zatvorene vulkanizerske radnje,frizerske salone ili trgovine. Gubitak boli za sva nastojanja fra Didaka Buntića,ili naših očeva 60-oh ili 70-ih godina koji su se poput rodana Klepetana uvijek vraćali svojoj ljubljenoj Malenoj u slavonsko selo Brodsku Varoš.

Gubitak boli za bol koju osjeća pisac ovih redaka,neki kardinal,kolumnista promatrač ili idealista. A sve nas pobrojane boli bol za koju nemamo lijeka a znamo jako dobro tko ju je prouzročio. A najveću bol osjetimo u onim trenucima kad pomislimo da ta bol u nama ne bi prestala pa taman da ovi koju su je prouzročili jednostavno nestanu s lica zemlje jer i mi u tim trenucima pomislimo pa makar nakratko kako ni to ne bi zaustavilo ove skakavce koji bježe sami ili sa svoji jednim mladunčetom na svojim leđima  preko postavljenih kamenih barijera .

Odista ove tri faze stoljetnog masovnog egzodusa iz Hercegovine neka potaknu na razmišljanje svakog od nas jer smo svi mi kap koja stvara slap. U tom smislu nemojte da vam prođe dan a da ne poslušate pjesmu Najboljih hrvatskih tamburaša:Sve ću prodat sutra….. kako biste znali odrediti cijenu nečega što nema cijene.

 

Vlado Marušić

glasbrotnja.net

About glasUrednik

Pročitajte i ovo

Američki mediji proglasili Hrvatsku ‘najljepšom bajkom Svjetskog prvenstva svih vremena’, o Domovinskom ratu ne znaju i ne žele znati puno!

Američki mediji pridružili su se većini svjetskih medija u glorificiranju hrvatske nogometne reprezentacije nakon pobjede …