Četvrtak , kolovoz 16. 2018.
Naslovnica / Najnovije vijesti / Društvo / Vlado Marušić – ČUVAJ ME

Vlado Marušić – ČUVAJ ME

Pregledavajući neke stare fotografije naletio sam i na neke svoje stare,ratne,iz vremena Domovinskog rata. Boja kose je bila znatno crnja,bez pepeljasto sivih pramenova,bez bora koje su  se kao krvne žile rasporedile po licu,po slijepočnicama sada . Šarena maskirna uniforma koja je bila nezaobilazni odjevni predmet taman je dobro pristajala toj mladenačkoj figuri svježe oženjenog muškarca, maskirne uniforme s oznakama HVO-a koja je visjela na tom mladom i mršavom tijelu dvadesetogodišnjaka, licu neodređenog pogleda,kojeg voljena pogledom male,uplašene srne u snijegu,čeznutljivo ispraća na sve terene Domovinskog rata u njegovom zagrljaju,suznih očiju,pogleda iz kojeg izbija golema tuga. Pogleda u kojemu se očituje sigurna nada u povratak. Poljubac u čelo malog slatkog anđela koji spava u svom krevetcu,okrugle,plave glave, bucmasta lica,još uvijek u pelenama. Danas odrasla muškarca koji živi u nekom drugom 3 D svijetu.

Dok se opraštam od svoje voljene, jednom rukom je grlim,dok u drugoj držim kalašnjikov popularnu“Rumunjku“,na vratu osjećam krunicu crne boje bez koje se nije smjelo otići na teren. Taj dragocjeni privjesak je postao dio tijela kao da je u njega urastao. Kao da živi i diše s mojim vratom dok se Svevišnji mirno na svom ležaju na križu odmarao na mojim prsima. Moram priznati kako mi je jako lijepo ta krunica  pristajala na vrat. Krunica s kojom sam lijegao i s kojom sam se budio. Krunica koju sam dugo godina nakon završetka Domovinskog rata kao nezaobilazni ukras na svom vratu nosio kao u vrijeme Domovinskog rata. Sve do onog dana dok se nije sama od sebe  potrgala i dok nisu došla neka druga vremena. Reklo bi se mirnija vremena od topovskih granata i puščanih zrna,no nemirnija vremena u mirnodopsko vrijeme. Ne vremena u kojemu bi se trebalo stidjeti te krunice već vremena u kojemu naš Spasitelj i Otkupitelj lije suze zbog nas i naših grijeha. Vremena u kojemu su ljudi posvećeniji nekim drugim stvarima. Stvarima u kojim se čovjeku čini kako prividno uživa,no on svejedno pati.  Vremena prepunom očekivanja nečega. Nekog bolje plaćenog i smislenije posla. Vremena prepunog ovrha,obustava isporuke el.energije,vremena tužbi zbog neplaćenih računa,rata kredita,vremena licemjerja,laži,lažnih obećanja ,ispraznosti, depresije, iznevjerenosti od sigurnih prijatelja. Vremena gubitka realnog,gubitaka voljenih,nastavka života bez obzira na gubitke.

A godine se kao zrnca na krunici svakodnevno broje. Odlasci  iz života i nečijeg ponovnog ulaska u isti taj život. Nepoznatog u poznato i obrnuto. Nigdje kraja i nigdje početka. Ljeto jesen,zima,proljeće. Sunce,kiša snijeg. Dok konačno sve ne postane svejedno. Promjena,gubitak pa čak i dobitak. A život od čovjeka traži živjeti. I s time se svatko mora pomiriti ukoliko želi prihvatiti živjeti. Dođu trenuci kad tijelo naprosto više ne može izdržati bol,patnju i iskušenje. Ali uvijek se nešto,uvijek nešto iznova se dogodi. I u trenucima poslije posljednjeg trenutka. U trenucima kad vas svi iznevjere , ili napuste. U prvom slučaju vas iznevjere živi ljudi dok vas napuštaju oni koji više ne žive s vama ili u vama. I s oba ta gubitka treba živjeti. Ponekad se iz tih gubitaka nešto i nauči. Nekoga ti trenuci ojačaju a nekoga ubiju ili slome. Ali u oba slučaja trenuci gubitaka su kudikamo bolniji kad vas iznevjere ili napuste dragi ljudi. A svi smo bili  ponekad u sličnoj situaciji gubitka dragih osoba. Ipak svi ti gubici se lakše kompenziraju kad je uz vas vaša voljena. Kao u vrijeme Domovinskog rata kad je visjela na vašem vratu pogleda srne u snijegu a i sada kada vas napuštaju ili iznevjere vaši dragi bližnji,ili prijatelji.

Tada,dok ste se opraštali na sve terene ovog svijeta šaputala vam je na uho:“Čuvaj me,ne daj me“,pa neka Vam i sada šapne iste riječi. Riječi koje će vas vratiti u život premda ste odrasli ljudi,ali Vaša ljubav kao iskra u noći koja se ne gasi sve do svršetka svijeta koju je netko viši,netko moćniji upalio onog dana kad ste jedno drugome rekli sudbonosno:DA. Neka ti šapne iste riječi i neka ti  one budu melem na tvoje otvorene rane, okrjepa za dušu umornu koja je odista umornija nego ikada jer patiš. Pati tvoja duša nevina i čista jer nikome nisi želio zlo a ono te pogađa. Zlo koje je sustiglo prema svetim pismima i Sina Božjeg na putu Njegove muke. Na putu na kojemu su ga udarali,mučili,vrijeđali a ništa im nije govorio. Čak i u trenucima svoje samrtne borbe izustio je tek:“Oprosti im Oče jer ne znaju što čine.“Želio je svojim oprostom spasiti njihove umorne duše. Duše koje su se pronašle u zabludi svoga života a jadne nisu niti svjesne toga.

„Čuvaj me,ne daj me“kao onog dana kada smo bili jedno tijelo,jedna duša i jedan um. Kada smo vjerovali sebi premda su nas ubijali. Ubijaju nas i sada jer nam ne daju živjeti premda nas ne ubijaju direktno. Ostani uz mene i u ovom vremenu. U ovim trenucima na ovoj prašnjavoj cesti punoj rupa,koja vodi za nigdje kao u pjesmi Talking Heads:“Road to nowhere.“

„Čuvaj me ne daj me“dok odlaze svi osim nas dvoje. Svi u koje smo vjerovali a koji su prestali vjerovati ne u nas već u sve u što smo vjerovali nas dvoje čeznutljivih pogleda dva goluba bijelih čistih krila.

„Čuvaj me ne daj me“premda u ovim trenucima ne znam tko bi koga trebao čuvati i ne dati. Ja tebe ili ti mene . Ali konačno svejedno je. Važan je samo ovaj  trenutak tebe oko mog vrata kako visiš  na njemu poput one božanske krunice koja nas je čuvala oboje za vrijeme i poslije Domovinskog rata. Krunice koja je sačuvala trag naših uspomena koje neće umrijeti nikada.

 

Vlado Marušić, 3.lipanj.2018 godine

glasbrotnja.net

About glasUrednik

Pročitajte i ovo

Mandžukić se oprostio od reprezentacije!

Mario Mandžukić nakon 14 godina oprostio se od hrvatske nogometne reprezentacije i to samo nekoliko …