Četvrtak , srpanj 19. 2018.
Naslovnica / Najnovije vijesti / vijesti / BiH / Vlado Marušić – KAD PADNU MOSTOVI

Vlado Marušić – KAD PADNU MOSTOVI

Bio je jedan rat. Mnogi kažu nesretan. Neki ga zovu Domovinski a neki „obrambeni“ili oslobodilački a za neke napadački,osvajački rat,sve ovisno iz kojih je usta nekog od tri jednakopravna naroda u BiH ta konstatacija izrečena. Bilo je u tom ratu kao i u svakom ratu mrtvih,ranjenih,ozlijeđenih i oboljelih. Neki su od tog rata dobro omastili svoje brkove ili „brčine“. Neke je taj rat opustošio i odnio im sve. Nekima je ubio razlog za smijeh. Razlog za život. Neki su se od tog rata jako dobro okoristili kao i u svakom ratu ovog svijeta od postanka čovjeka. Ta davno se je reklo kako je „rat nekome rat a nekome brat“. Čak i konje kad ubijaju neki se okoriste.

Ovaj put mi nije namjera govoriti o strahotama rata ili koristima  kojima je  rat pogodio ili nagradio a konačno unazadio sve ljude. Ovaj tekst ću posvetiti svojim ratnim zapovjednicima od kojih je dobar dio njih napustio svoja vjekovna ognjišta i otišao tamo gdje ga neće progoniti represivni državni aparat države BiH za koju su bili spremni dati svoj život i sve što su u trenutku agresije na državu BiH bili spremni dati. Netko je u ime države BiH podigao optužnice za ratne zločine protiv ratnih zapovjednika HVO-a i mnogi od njih koji su željeli proživjeti ostatak svog i onako unakaženog  života u miru , u krugu svoje obitelji, su iz idile takvog obiteljskog života bili prinuđeni napustiti svoja ognjišta i otići tamo gdje ih represivni državni aparat(države BiH),koja je u stvari disfunkcionalna država u svim segmentima  svog postojanja ne može sustići.

Ratni zapovjednici HVO-a su se odmah dali na dispoziciju pravosuđu susjedne države RH jer nisu kukavice i smatraju kako će država RH na temelju zakona i pravičnosti utvrditi njihovu eventualnu odgovornost i sukladno tome ih procesuirati vodeći računa o svim činjenicama i dokazima koji im se stavljaju na teret. Ne ulazeći u meritum njihovih predmeta za „eventualne zločine“ za koje se terete očigledno je i svima kristalno jasno kako su optužnice protiv ratnih zapovjednika HVO-a čisto politički montirane i izrežirane od političkog vodstva predstavnika drugog naroda u FBiH,koji zastupa interese Armije BiH. Međutim ono što od svega najviše boli je činjenica kako se aktualna politička vlast Hrvata u BiH nije ničim zauzela da se politički montirane optužnice protiv ratnih zapovjednika HVO-a odbace odnosno zaustave i to je ono što najviše ratne zapovjednike hrvatskog naroda u vrijeme Domovinskog rata najviše boli. Mnogi od tih zapovjednika bili su moji nadređeni za vrijeme tog rata i pouzdano znam kako je velika većina njih prigodom obavljanja svojih ratnih zadataka teško ranjena,ozlijeđena,ili oboljela pa ih egzil u susjednu državu RH još više pogađa u njihovu ranjenu dušu.

Osobno poznajem neke od tih ratnih zapovjednika koji su  moji  bliži susjedi,i jako dobro znam kako ih je zemlja koja im je podarila dušu prigrlila sebi kao i  sve njihove prednike pa ih je odlazak iz naručja te zemlje za koju su živjeli i bili spremni umrijeti jako teško pogodio. Njihova trešnja,šljiva,jabuka,loza,patka,stado ovaca ili koza,konji,psi čuvari više ne izgledaju sretno. U krošnjama tih voćaka se više ne gnijezde ptice nebeske jer ih snaga izdaje i ne mogu podnijeti ni najmanji teret  jer ih ubija tuga,kao i njihove  životinje koje su veselo i bezbrižno mahale repom kad im se približavao njihov gospodar u miru,lav pravde u ratu, koji im je pružao svu ljubav ovog svijeta. Ljubav koja ga nije napustila ni kad je napustio svijet mržnje u koji su ga uveli drugi. Svi oni su ljudi sela i selo im je u krvi. I njima i njihovim očima iz  kojih je uvijek zračila toplina. A toplina uvijek i najviše zrači iz  očiju onog tko je spreman za svoju Domovinu dati svoj život,jer veće ljubavi od te nema na zemlji.

Sada neka se svatko upita kakvu bol moraju osjećati ti prognani ratni zapovjednici koji negdje izvana prate zbivanja u državi za koju su najviše dali a koja im je postala maćeha zahvaljujući poltronima,ulizicama i beskičmenjacima iz reda hrvatskog naroda. Onaj tko ne ljubi i ne poštuje svoje lako mu je napustiti ognjište na kojem počiva sve njegovo. Milo i drago. Onaj tko ne ljubi i  ne poštuje svoje napušta svoje ognjište i danas u vrijeme najveće krize hrvatskog naroda u  njegovoj povijesti. A upravo su naši ratni zapovjednici bili prvi koji su odlučili ostati i braniti svoje kad su mnogi dali“petama vjetra“ a i sada to čine jer im je tako najlakše. Ovdje nije u pitanju taj materijalni moment za koji se mnogi kače kada blate i olajavaju njih i političke predstavnike hrvatskog naroda u BiH stavljajući ih u isti koš govoreći kako su se i jedni i drugi jako dobro okoristili od tog Domovinskog,obrambenog ili oslobodilačkog rata,što je istina ali promatrano objektivnim očima a ne očima onog tko ne zna razlikovati istinskog domoljuba i ratnog zapovjednika iz rova,od onog tko nikada za vrijeme Domovinskog rata nije provirio iz svoje mišje rupe u koju se skrio a te rupe su bile čak i u susjednoj RH,Istri ili Zagrebu ,i oni se ne smiju i ne mogu trpati u isti jer ovi prvi su bili spremni dati svoj život za mir i blagostanje hrvatskog naroda dok ovi drugi su se kao najveća kurvetina pritajili negdje u krajevima daleko od rata i ratnih zbivanja,a kada je opasnost minula,vratili se prvi kao pacovi poslije poplave i počeli nagrizati sve čega su se dočepali a nitko ih nije dirao. Dok ratne rane naših ratnih zapovjednika i njihovih vojnika još nisu zarasle ovi su se brže bolje dočepali vlasti,neke od ratnih zapovjednika bliskih njima i njihovom načinu borbe iz podruma su postavili sebi tik uz bok,dali im sve beneficije ovog svijeta,uhljebili i njih i njihove bliže članove obitelj,osnovali im udruge proistekle iz Domovinskog rata,takozvane krovne,temeljne ili reprezentativne,a ove nepokorne poput naših ponosnih ratnih zapovjednika umirovili,računajući kako će oni u krugu svojih obitelji na selu okruženi svojim patkama i ribama mirovati i neće njih dirati a oni će nastaviti u miru krasti jer za vrijeme rata nisu smjeli jer su se bojali smrti za razliku od njih.

Kada se stanje dobro primirilo ti podrumski pacovi su počeli plesati ples sa samim vragom a tko pleše ples s vragom vrag će ga na sve natjerati odnosno navesti. Pa su tako počele pristizati montirane političke optužnice protiv naših ratnih zapovjednika HVO-a dok iste takve optužnice protiv određenih ratnih zapovjednika Armije BiH nikada nisu podignute odnosno nisu ugledale svijetlo dana. Nije još uvijek poznato da li je ijedan od vodećih ratnih zapovjednika Armije BiH za vrijeme Domovinskog rata u BiH bio prinuđen napustiti svoje ognjište i otići u neku od susjednih država BiH i tamo se staviti na dispoziciju pravosudnim organima što je čista diskriminacija propisana međunarodnim  konvencijama o ljudskim pravima.

Ipak da nešto raščistimo za sva vremena. Nitko na ovoj kugli zemaljskoj nema pravo pravdati ratne zločine učinjene protiv bilo koga pa ni eventualne ratne zločine naših ratnih zapovjednika HVO-a,ali prilaziti selektivno i  osuđivati najviše ratne zapovjednike hrvatskog naroda u BiH za vrijeme najžešće agresije na BiH,kada su ratni zapovjednici HVO-a prvi organizirali i pripremali obranu hrvatskih prostora a posredno i prostora drugog naroda u BiH od Srpske agresije odista nije u redu i o tome bi svaka državna politika hrvatskog naroda u BiH morala voditi računa bez obzira na međunarodnu ili domaću BiH javnost. Kvalificirati eventualne zločine ratnih zapovjednika HVO-a po jednom zakonu a zločine ratnih zapovjednika Armije BiH po drugom se može dogoditi samo u BiH a događa se na što je u više navrata ukazivao jedan od ratnih zapovjednika HVO-a General Mijo Jelić na svojim javnim tribinama u RH. Procesuirati ratne zapovjednike za ratne zločine HVO-a za koji niti jedan od njih nema blage sveze je preširoko tumačenje zapovjedne odgovornosti,i tzv“zločinačkog poduhvata“ na što su ukazivali mnogi čestiti odvjetnici ratnih zapovjednika HVO-a i RH u Haagu ,dok se ratni zločini koji su se dogodili u BiH od strane ratnih zapovjednika Armije BiH za koju postoje vjerodostojni podaci i potpisi istih uopće ne procesuiraju.

Vrijeme prolazi,hrvatsko Jadransko more se pjeni u naletima plime a povlači  u naletima oseke. Ja još uvijek sanjam neko novo vrijeme koje će zamijeniti ovo.Jer ovo nije moje vrijeme. Sanjam kako će ratni zapovjednici HVO-a a koji su još uvijek oni isti dječaci iz Uzarića,Dužica,Trna,srednje Bosne ili Posavine zamijeniti beskrajne šetnje po nepreglednim morskim obalama,trgovima,planinama RH ili susjednih država ,za mirne i tihe šetnje po livadama njihove mladosti. Po krajevima u kojima još uvijek živi život ali u  pritajenosti. Život koji za njih čuvaju njihove voćke i njihove životinje. Život koji za njih čuvaju njihovi prijatelji,suborci  koji ih nisu zaboravili i zajedno s njima nose ovaj križ na svojim plećima kao Šimun Cirenac. Poslije Kalvarije dolazi Uskrsnuće i taj dan će doći. On zaista mora doći. Ili sam ili nametnut. S ovima na vlasti ili bez njih. I opet će zazvoniti“hrvatska zvona“diljem Bosne i Hercegovine. A kada zazvone ta zvona nekima će se lediti krv u žilama dok će nekima ta krv uzavrijeti kao izvor žive vode u njihovim venama. I svi će morati slušati ta „hrvatska zvona“. I lijevi i desni,ali i oni što se vole kititi tuđim perjem koji se zovu centralni a koji poput Jude mogu i lijevo i desno ovisno o situaciji. A upravo zbog tih centralnih sam i započeo ovaj tekst. Tekst koji se komotno mogao nazvati kao:“Ni jedna sila nije bila do vijeka“.

Na kraju ću se kao posvetom ovom tekstu poslužiti tekstom jedne pjesme koja nosi naslov:

 

Kad padnu mostovi“.

 

Kad padnu mostovi

I krene priča stara

Ko sam ja a ko si ti

I opet vrela kiša

Mutno more zamuti

Bože gdje li si

Kad padnu mostovi

 

Kad padnu mostovi

Procvjeta korov

Zaliven suzama sirotinje

I neki teški vjetar

Zavijori zastave

Dignu se zidovi

Kad padnu mostovi

 

Ref:

Prijatelji moji

Sanjam vas u boji

Jer me crno bijela zaboli

Prijatelji moji

Otkad teče rijeka

Ni jedna sila nije bila dovijeka

 

 

Kad padnu mostovi

Proljeće zaspi negdje

U ledenim dubinama

Ptice i srne zamete

Vjetar u planinama

Spuste se vukovi

Kad padnu mostovi

 

Vlado Marušić,03.04.2018 godine

glasbrotnja.net

About glasUrednik

Pročitajte i ovo

Vlado Marušić – Ništa mi ne smije ovaj dan pokvarit!

Nakon duge,neprospavane noći milijuna Hrvata diljem Hrvatske, BiH i u dijaspori,kojima se još nisu slegle …