Subota , studeni 18. 2017.
Naslovnica / Najnovije vijesti / Društvo / Vlado Marušić – MAČAK

Vlado Marušić – MAČAK

Jedan predmet među svim mrtvim  stvarima  često zna biti istovjetan s čovjekovim živčanim sustavom i često zna šutjeti kao čovjek. Taj predmet ljudi su nazvali telefon,mobitel, handy, moblaš, mobić i sl. Niti jedan predmet među mrtvim stvarima ne može biti toliko magičan kao on,te je on postao sastavni dio naših života ma gdje se nalazio. Nalazio se u džepovima prednjih hlača,zadnjih, u džepovima utegnutih traperica,u trenerkama, šorcevima, u rukama, na nosačima u našim  automobilima,noćnim ormarićima,trpezarijskim stolovima,kuhinjskim elementima,kupatilima,bilo gdje. Ta malena stvar u sebi nosi naše male ili velike slatke tajne.

Netko se tim predmetom služi kako bi razgovarao sa svojim roditeljima, kolegama,prijateljima,netko kako bi se dosađivao,a netko ucjenjivao nekoga,dok je malo onih koji bi ga jedino i isključivo koristili za svoje poslovne potrebe. Uvijek i iznad svega prioritet korištenja tog predmeta je ubijanje dosade koja je produkt otuđenja čovjeka od čovjeka u ovo moderno doba. Najlakši način izlaska iz ovog sumornog i umornog svijeta je ulazak u taj misteriozni,virtualni svijet koji ta malena stvar nudi. Stručnjaci iz telekomunikacija svaki dan nude sve veće i bolje mogućnosti u ponudi takvih stvarčica tako da se danas otišlo predaleko s tim stvarima. Njima se može kupovati,igrati lutrija,kladionica,ugovarati poslovi,slati fotografije povjerljivih dokumenata i fotografija,igrati igrice,te mnogo,mnogo drugih sadržaja nepoznatih oku običnog čovjeka pa i mene.

Razmišljajući o pojavi tog predmeta,te nikako jeftine stvarčice u rukama čovjeka ne mogu se oteti dojmu kako je ta stvarčica upravo zarobila čovjeka jer ga drži u svojoj šaci umjesto da je obrnuto. Da li je itko od nas razmišljao kako je biti bez te stvarčice samo jedan sat?Kako je to biti isključen od te stvarčice to vrijeme?Moguće je kako su mnogi od nas bili isključeni od mobitela to vrijeme jer su se nalazili u vodi,u šumi,zaboravili ga negdje pa su to vrijeme proveli u intenzivnom druženju sa prijateljima,kolegama ili roditeljima. Ali onog trenutka kad su shvatili kako te vibrirajuće ili tonski poznate stvarčice nema u njihovoj blizini odmah će potražiti njenu pomoć. Trčati će u susret njoj,ma bilo gdje se ona nalazila. Onda će prvo pregledati propuštene pozive ili poruke i opet Jovo-nanovo. Najinteresantnijim pozivima i porukama će odmah odgovoriti dok će one sekundarne ostaviti za poslije ili neko drugo vrijeme.

Međutim moj interes za tu stvarčicu ne dolazi iz njenih dobrih osobina već njenih loših. Odista ta stvarčica ima previše dobrih osobina koje se ne smiju zanemariti kao što su pomoć u svim vrstama nevolja jer s njom se najbrže uspostavlja kontakt ka policiji,hitnoj,vatrogastvu,rodbini,kolegama,i prijateljima,ali se isto tako ne smiju zanemariti niti njene loše osobine koje su za mene osobno mnogo značajnije i pogubnije. A te osobine su sadržane u samo jednoj riječi a ona je:Otuđenost!Otuđenost koja ne proizvodi jednostavnost zdravog razuma, koja se odlikuje prirodnošću,već nejasna jednostavnost, zagonetna, neizrazita,neka vrsta psihološke sakatosti,koja se očituje u šutnji bila ona nesvjesna ili nehotična.

Svaki čovjek koji mir,utjehu,izgubljenost,sreću i ljubav pronalazi u toj stvari otuđio je se od drugog čovjeka s kojim dijeli zajedničku sudbinu. Dijete se otuđuje od roditelja kada danima svojim prstićima klizi po tim najnovijim uređajima marke Samsung i sl. Kada po svojim tabletima igra igrice i pronalazi druge sadržaje, pa čak i u vrijeme Božićnih ili Uskršnjih blagdana,u vrijeme svetih nedjeljnih misa,večernjih molitvi,u vrijeme kada sav normalan svijet spava a to dijete i u ta doba bulji u to maleno čudo .

Naša dječica se otuđuju od svojih kolega i prijateljica jer čak i u vrijeme zajedničkih druženja na rođendanima ili partijima njih na desetine svako klizi po svom aparatu dok nitko ni sa kime ne razgovara a njihovi sokovi,sladoledi,palačinke ili kolači čekaju na stolu. Prijatelji, kumovi i rodbina se otuđuju jedni od drugih kada jedni drugima umjesto slanja blagdanskih čestitki šalju jednu jedinu i suhoparnu poruku,sretan ti…….itd. itd. Radne kolege se otuđuju jedni od drugih kada u vrijeme vikenda jedni drugima šalju beskonačne poruke na viber ili What,s up umjesto da se nađu,popiju kavicu,saberu dojmove s posla i iz privatnog života a tu stvarčicu zaborave na nekoliko sati.

Supružnici su posebna priča. Supruga u pravilu obavlja beskonačne i iscrpne razgovore sa svojom majkom,sestrama,prijateljima,kumovima,kolegama s posla i dok kuha ručak ili u vrijeme dok ispija kavicu sama,a suprug joj vani kuje neke daske ili prevrće kamenje. On također obavlja razgovore dok vozi svoj šleper,kamion,traktor,frezu ili dok vari neku ogradu u susjedstvu ili obližnjem selu. I jedno i drugo razgovaraju na svoje mobitele a djeca na svoje. Svatko je u svom virtualnom trodimenzionalnom svijetu koji se njima čini kao samo njihov i ničiji više.

Sada dolazimo i do pojma nevjere čiji je vjerni pratilac ta stvarčica nazvana mobitel. Mobitel kao okidač na prstu sudbine. Kao i sve prethodno i nevjera proizlazi iz pojma otuđenosti. Iz svih tih situacija otuđenosti u kojima se nalazimo,a poglavito supružnici,svatko želi pronaći svoj mirni kutak svemira a ta stvarčica mu ga nudi. Umjesto da dvoje supružnika kao čovjek i žena združeni u uzajamnoj ljubavi i privrženosti sjednu i razgovaraju,najprije jedno s drugima a potom zajednički sa svojom djecom oni lakše pronalaze put u traženju nekog drugog ko će im pomoći ubiti samoću a konačno i sreću. Tako se u životu tih supružnika ponajprije plašljivo,oprezno a iznad svega uzbuđujuće pojavi druga osoba u životu i tada na scenu stupa ta malena stvar koja vibrira ili pjeva. Svaki dodir ili doticaj s tom stvari budi nagone za koje supružnici nisu niti znali da postoje. Srce im lupa sto na sat i oni samo broje minute i sate do dogovorenog poziva ili poruke. Na kraju ti pozivi i poruke se više ne broje minutama a ni satima već sekundama,zahvaljujući tom najnovijem čudu tehnike sa sve većim mogućnostima.

Zahvaljujući tom bjesomučnom ritmu života koji nas sve prati supružnici u početku a neki nikada ne shvate kako njihove supruge ili supruzi svejedno odlaze često iz dnevnog boravka s mobitelima u rukama,vani,u kupatilo,spavaću sobu,sjedaju u svoje automobile u garažama i dugo s nekim razgovaraju. U početku to za njih bijaše tek riječ,međutim kada nastupe riječi neki od njih počinju sumnjati kako tu ima nešto. Neki zatraže mobitele od svojih supružnika,koji to u pravilu odbijaju pravdajući se kako ih zovu prijatelji,kolege s posla ili braća i sestre da im se izjadaju na ovaj život,te neki naivniji od supružnika u to povjeruju dok neki sumnjičaviji počinju vrebati svaku priliku te ih uhode. Konačno neki saznaju pravo stanje,a neki nikada,sve ovisno koliko je otuđenost među njima uzela maha. Na kraju se takvi supružnici razvedu a na koncu nitko nije čist. Nije čist ni onaj nevjernik a ni njegov supružnik koji se  nije na vrijeme potrudio prekinuti tu višegodišnju otuđenost i agoniju koju su zajednički prolazili. Na kraku svega ispaštaju njihova djeca koja su se također od njih udaljila jer niti ona se nisu potrudila približiti se svojim očevima i majkama jer su odavno svjesni u što su im se roditelji pretvorili. U dva najobičnija stranca. A te strance je itekako pomogla ona stvarčica zvana moblaš.

Prije nekoliko godina gledao sam jedan Francuski film u kojem su glavne uloge igrali Jean Gabin i Signore Signoret,a film se zvao Mačak u prijevodu Le Chat. Dvoje ostarjelih supružnika živjeli su u braku bez djece,nisu se podnosili ali zahvaljujući svojim svakodnevnim rutinama živjeli su skupa,znajući kako je jedno pored drugog,bez strasti,emocija,uzbuđenja. Bili su u potpunosti otuđeni jedno od drugog. Suprug Jean je svu svoju ljubav poklanjao jednom mačku koji je živio u njihovoj kući i to je njegova supruga Signore vidjela i osjećala. Jednog dana kada se Jean vratio u svoj stan htio je svom mačku dati jelo ali je primijetio kako ga nema. Obišao je cijelu kuću ali njega nije bilo. Išao je i u  podrum ali ga nije bilo ni tu. Konačno je upitao svoju suprugu što je bilo s mačkom a ona je šutjela. Znao je kako ga je ona iz svoje posesivne ljubomore ubila. Istog trena on je pokupio svoje stvari i napustio ju. Otišao je živjeti u jedan motel dok je ona  ostala sama u njihovoj ogromnoj kući. Danima joj se  nije javljao a ona je očajavala. Nije uopće znala gdje je i to joj je bilo najbolnije. Živjela je dan za danom,nije jela,spavala,nespokojna, živjela je tek za  trenutak kada će ona prokleta stvarčica telefon zazvoniti jer se od njega nije micala nikako. Bez obzira na sve ona je svog Jeana jako voljela.

Taj predmet telefon koji je jedini među svim mrtvim stvarima istovjetan s čovjekovim živčanim sustavom je šutio a ujedno ju  je dovodio do ludila. NI Jean nije mogao mirno spavati. Premda ga je supruga jako povrijedila i on je osjećao ljubav za nju jer su preko pedeset godina živjeli zajedno dijeleći sve, pa čak i šutnju. Odlučio ju je nazvati iz tog hotela gdje je živio. Podigao je slušalicu i nazvao ju . Ona je niti nakon dva zvonjenja podigla slušalicu svojom drhtavom rukom,međutim s druge strane nije bilo glasa.“Jean,Jean,jesi li to ti?“ponovila je nekoliko puta a on je šutio. Nije mogao reći niti jednu riječ. Ta šutnja je trajala kojih minut-dva i on je spustio slušalicu. Upitao je konačno recepcionarku:“Koliko sam dužan?“a nije progovorio niti jednu riječ, a  znao je  što mora učiniti.

Ovakvih scena ima u životu koliko hoćeš. Mnogi od nas su u stanju učiniti isto i mnogo gore od navedene supruge Signore. U stanju smo svi učiniti svašta ovisno od situacije u koju sami sebe dovedemo.Za nije puno bolje razmisliti o ovome,sjesti sa svojom suprugom razgovarati prvo s njom,pa sa svojom djecom,ne bježati i ne skrivati se jedno od drugog sa tim prokletim stvarčicama u našim rukama i živjeti kao ljudi?Upravo onako kako je to Kreator ovog našeg svemira i zamislio. A pjesma,nada,buđenje i ljubav će doći. I sve drugo će doći. Vrati ćemo se jedni drugima u zagrljaj. U zagrljaj koji nam svima nedostaje.

 

Vlado Marušić

glasbrotnja.net

About glasUrednik

Prpčitajte i ovo

ZVONIMIR HODAK: Destilirana mržnja “tvrdog domoljuba” Matije Babića prema katolicima je bezgranična!

Prije će Hrvatska dobiti u svoju korist neku arbitražu, pa makar i protiv Slovenije, nego …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *