Četvrtak , siječanj 28. 2021.
Naslovnica / Najnovije vijesti / Društvo / Vlado Marušić – NEPOBJEDIVI

Vlado Marušić – NEPOBJEDIVI

Približava se Božić nekada najradosniji dan u životu kršćana.Katolika.Danas više ne. Sutra možda ali i sutra najvjerojatnije ne. Zašto?“Kako da moje srce bude sretno kad je svud oko mene gomila nesretnih ljudi“rekao je pokojni Vlado Gotovac,pjesnik i predsjednik HSLS. Svud naokolo gradovima tumaraju gomile umornih i nesretnih ljudi.“Umornih od besperspektivnosti“kako to reče jedna majka sina koji je kao desetine tisuća naših mladih sreću pronašao pod nekim drugim suncem,suncem koje ne grije jednako kao naše,ali ipak grije i daje neku sigurnost. Promatramo dnevno-političke predstavnike našeg i druga dva naroda kako se međusobno optužuju u svojim bljedolikim i davno ishlapjelim  nacionalističkim mitovima i retorikama,a ovaj napaćeni i umorni narod zadnjim,umornim trzajima svojih očiju i ruku otvara portale tražeći nešto.Sunce.Nadu,mogućnost,vjeru. Bilo što, što će mu dati nešto. Što će mu dati nekoga da   mu vrati osmjeh na paćeničko i umorno lice. Ponaša se i hoda po već davno zacrtanoj špranci kao papagaji u kavezu koji  tek ponekad  i to sve manje znaju reći:“Roko j…m te u oko!“.

Mnogi više ne prihvaćaju Boga i njegove namjere. Gube se u sivilu i prosječnosti i kriv im je svatko te pišu nabuloze,i rigaju vatru po portalima skrivajući se iza pseudonima i lažnih profila.“Tako im bude lakše“dosta ih pomišlja premda niti jedan ne smije priznati kako je upravo on bio taj skriveni lik koji direktno ili indirektno otrovne strelice odapinje u smjeru nekoga. Stanje „status quoa“se nastavlja. Ponekad,premda rijetko jutro nas probudi osmjehom,bez oblačka,i u nama se probudi premda neznatna jedinka onog čovjeka kakvim smo željeli biti . S elanom živućeg gospodara svoje sudbine na ovoj zemlji,kako je to rekao William Ernest Henley u svojoj poemi „Nepobjedivi“:“Ja sam gospodar svoje sudbine. Ja sam gospodar svoje duše.“

No,brzo kako dan mine se probudimo iz tog letargičnog sna prepunog zamki i prepreka. A prepreke kao sudba nas vrebaju na svakom  koraku. Jedanput je to ovrha nad našom nepokretnom i nepokretnom imovinom. Jedanput poziv vjerovnika za izmirenje naših dugovanja. Jedanput su to  djelatnici JP EP HZ H-B poslani po zadatku isključivanja našeg domaćinstva s napajanja električne mreže. Jedanput su to tužbe zbog neplaćanja rata kredita. Znaju doći i djelatnici JP Komunalno i Vodoprivreda jer imamo neplaćene račune za potrošnju  vode ili odvoza smeća. Jedanput nas pritišći djeca i vlastita supruga te nam spočitavaju vlastitu nemoć ne vodeći uopće računa o nadolazećem Božiću i vremenu najveće radosti katolika u kalendarskoj godini. Njima su nadolazeće obveze i konzumerizam iznad značaja samog Božića.

Konačno sjedamo u naše automobile umorni od svega a koji auti već odavno ne znaju kako izgleda skala iznad „mrtve rezerve“,pa se zanesemo i odvezemo u nepoznato uopće ne vodeći računa da ćemo stati negdje usput,a na računu mobitela imamo tek 022 pf(tek za dvije kraće SMS)poruke. Odlazimo negdje i čekamo nekoga ili nešto. Očekujemo zapravo neki zov u pomoć od nekoga. Da mu i takvi kakvi smo nemoćni i jadni pomognemo jer poziv za upomoć,SOS poziv s naše strane već odavno nikome ne upućujemo jer smo jadni i nemoćni:pomireni sa stigmom koju su nam nametnule naše supruge i naša djeca. Koju nam je nametnulo društvo u kojemu nema milosti za dobre ljude.

A Božić svejedno dolazi. Pa se prisjetimo nekih ljepših i pravednijih dana Božića. Kad smo kao mačići vrebali oko mamine kaše u kojoj su zamućeni najjednostavniji kolači,šape,krafne,čupavci. A iz već vrele šerpe se šire zamamni mirisi sarme ili kiselog kupusa. Kako smo svako malo izlijetali iz kuće,pa se u nju još brže vraćali zgrabivši nekoliko komada kolača u ruke,jer ko bi se vraćao nekoliko puta kad je vani važnije biti i pucati „garbitnjače“ili u kasnijim godinama poneku petardu. Uvečer odlaziti s našim starijim na „Krstine“gdje se gangalo , pjevalo i nazdravljalo s vinom i rakijom,a bilo je i meze od upravo osušenih „pečenica i ribica. Osušenih smokava.“

“To su bili dani ljubavi,zajedno smo sretni živjeli,dane snova“……opjevao je Neno Belan. Kasnije smo odrastali uz neke druge pjesme,Darku Rundeka i Haustor,Pankrte,Buldožer,Azru,ali svejedno taj plam u igrama oko Božića prije i na sam Božić se nije gasio.

Danas smo u situaciji kad su emocije,da li je to s godinama ne znam bitno smanjeno uračunljive,odnosno neuračunljive u te dane. Pa se ljudi često u svojim odsutnim razmišljanjima s pravom upitaju:“Pa zar Bog odista želi gledati nesretne ljude?“kako je to lijepo rekao Vlado Gotovac. Ukoliko je Bog ljubav i najveće milosrđe On odista to nije i ne želi. Međutim ljudi su svakim danom sve nesretniji i potišteniji zbog svih nedaća koje ih iz dana u dan more. Svaki dan nas netko drag napušta s ovog svijeta ili iz ovog nepravednog života ili usput pobolijeva jer ništa nije opasnije i po bolest uzročnije kao živjeti u stresu. A mala manjina ih  u ovom svijetu ne živi u i pod stresom. U njih vrijedi ona dobro znana i prokušana:“Opljačkaj Hrvatsku kako bi je više volio.“

Besperspektivnost u sustav u globalu svakim danom rađa sve većim odlascima naših mladih i cijelih obitelji,pa su sada odlasci i onih koji su imali redovite i iznad prosječne plaće što odista daje jednu jako zabrinjavajuću notu ovom raštimanom orkestru u kojemu svi plešemo zadnjim  atomima snage. Bojim se i ne usudim reći:u zadnjem plesu našeg života.

Odijeliti žito od kukolja je oduvijek bila Božja namjera. A ta namjera je danas u svoj svojoj punini na dijelu. Malo ih je još preostalo i njima je namijenjeno kraljevstvo Božje. Netko je nedavno svoj tekst naslovio s:“Ne boj se stado malo“kao da je upravo predvidio Božje namjere sa svojim vjernim ovčicama. Ovčicama od kojih će se proširiti to malo stado na milijune i biti će ih kao zrnaca pijeska na nepreglednoj morskoj obali. Kao zvijezda koje noću pokazuju pute onima koji hode stazama Božjim. Onim stazama kojima su hodili tri kralja:Gašpar,Baltazar i Melkijor kad su se po cijenu  vlastitog života došli pokloniti Kralju ljudi. Sinu Božjem,i Božiću koji uvijek kada ljudi ne klonu i vjeruju, dočekuju u najvećoj radosti i ushićenju. Bez obzira na oskudicu i poteškoće koje su im dane.

„Nemojte mi reći kako ima gladnih i siromašnih ljudi. Nemojte mi reći kako zlo pobjeđuje i vlada ovom zemljom. Kako ratovi uništavaju i ubijaju ljude. Kako ima prezrenih i odbačenih ljudi. Recite mi što vi činite?“rekla je svojevremeno Sveta Majka Terezija,jedina Majka među sveticama. I neka ta misao bude završna misao,zvijezda vodilka pred nadolazeći Božić o kojemu maštamo i za kojim čeznemo u našim ispraznostima. I tek tada imamo se pravo nadati i vjerovati kako ćemo postati nedjeljivi dio Božjeg stada. A uz to  nepobjedivi.

 

Vlado Marušić,13.12.2017 godine

glasbrotnja.net

About glasUrednik

Pročitajte i ovo

Don Anđelko Kaćunko – Estradni sotonizam!

Tko je Beyonce i tko stoji iza nje? Odnosno, kako je moguće da postane tako …