Srijeda , studeni 20. 2019.
Naslovnica / Arhivske vijesti / Vlado Marušić – TRGOVINE OČAJEM

Vlado Marušić – TRGOVINE OČAJEM

Živi smo svjedoci masovnih odlazaka naši mladih u tuđinu, u prostore iza i izvan našeg vremena. Pa čak i onih starijih. Branitelja,njihove djece, unučadi. Cijele obitelji odlaze u potragu“trbuhom za kruhom“jer kruh naš svagdanji ovdje nije siguran jer ga mnoga njegova jutra ne zatiču u pećnici odakle je trebao širiti svoj miomiris. U potrazi za boljim životom razočarani u sve i svakoga odlazi se masovno,a naša sela,naše štale,naše žitnice,naša gospodarstva ostaju tek živa ruševina uspomena na život koji se u njima rađao i umirao,te iznova rađao još veći i jači. Ostaju nam pusti gradovi,nemaš više s kime popiti ni kavu u miru. Ukoliko sretneš nekoga u omiljenom kafiću vidjeti ćeš samo olinjala uhljeba, beskičmenjaka,lažnog umirovljenika ili uposlenika ,državnog službenika koji 2/3 svog radnog vremena provodi po kafićima oko općine ili županije čitajući besplatne novine u tom kafiću,dok mu ne istekne kakvo-takvo radno,neodređeno vrijeme.

Osjećaj ulaska i izlaska iz tog kafića je još neodređeniji,prepun gorčine,ponekad i bijesa. Nekakva tiha monotona politika ubila je vrijeme i ono kao da stoji,kao da više ne postoji u vremenu i prostoru u kojem obitavaš,u kojem postojiš. Konačno se vraćaš doma u svoj raj,okupljalište svega živog kojeg  voliš i za kojeg živiš zaboravljajući na sve što si vidio tog dana dok si promatrao svijet koji ne postoji. Svatko mora priznati sebi i drugima dio odgovornosti za pustoš koja vlada našim srcima i dušama. Moraju je priznati i naši nezamjenljivi vlastodršci ali i svi koji odlaze. Nema opravdanja vlastima jer su direktno odgovorni zato što sustavno čine grijeh propusta. Propuštaju zaustaviti zadnji vlak koji odvlači naše mlade u tuđinu. Propuštaju dignuti tračnice u zrak,izbušiti gume na busevima, zalediti piste. Propuštaju ne ubiti očaj. Nadu u bolje sutra ne dozivati i tražiti.Pokušati.Čine zapravo sve da  ne čine ništa. Njima je dokolica i učmalost svakodnevna taština.

Ne brinu se svoje sutra jer im je sutra osigurano,odnosno barem tako oni misle. A ovi što odlaze ne misle tako niti se čemu nadaju niti od njih a ni od sebe samih. Konačno kada se nađu u tuđini naši mili prihvaćaju tempo i ritam života koji im se nudi. On je sadržan uglavnom u dvije riječi:“Poso i kuća“dok birtije u tom žargonu nema.

Dan za danom,dan za danom,socijalno,mirovinsko,plaća u eurićima, poneki se spremi i doma ali teško je išta predvidjeti i prognozirati imajući u vidu Isil,stotine tisuća izbjeglica diljem Europe,hladni rat Amerike i Rusije,prijetnje terorističkim napadima na svakom koraku. U svakom tamnoputom muškarcu ili zamotanoj ženi vidiš opasnost. Bježiš s posla kući,djecu ne puštaš iz kuće bez nadzora. Ipak bez obzira na kakvu-takvu materijalnu sigurnost i neopterećenost brigama koje donose moždane vijuge napete ko strune u neimaštini za sebe i svoju djecu nešto ti ipak nedostaje. Želiš biti svoj i ničiji. Učiš se živjeti i plesati po svojim notama. Postaje ti tijesno u tvojoj vlastitoj koži i želiš van. Želiš uzeti potpunu slobodu odlučivanja i zaboravljaš na stvoritelja sveg svijeta. Postaje ti potpuno svejedno dok još uvijek mlad,a iscrpljen od tjednih poslova u svog poslodavca u rano nedjeljno jutro propuštaš jednu,pa sve druge nedjeljne mise,te nastavljaš tako tjednima,mjesecima, godinama. Želiš što više zaraditi kako bi se „eventualno“jednog dana ipak vratio u mjesto svojih korijena koje je zahvatilo korijenje,grmlje i korov,ali si od takvog poduhvata jako daleko. Daleko si jer si se udaljio od svega što te odvraćalo od udaljavanja.

Konačno počinješ  sumnjati i u Boga i postaje ti normalno promijeniti svoju vjeru za

30 000 EUR kao jedan Darko iz Banjaluke kojemu je čak i njegova ostarjela majka sugerirala da ide vani u potrazi za svojom srećom. Takozvani dušebrižnici s određenih portala pravdaju tog Darku jer su za njegovu promjenu vjere kažu krivi političari koji su ga otjerali u bespuće tuđine te se on zbog očaja za koji su krivi ti isti političari odlučio prijeći na islam za navedenu sumu EURA. A taj imenovani Darko izjavljuje kako je potpuno nevažna vjera kada je jedan Bog,a drugi nam odrede vjeru i ime na koje okolnosti ne možemo ničim utjecati. Promjenu vjere tog Darke iz katoličke u islam nije izraz očaja već grijeha i nevjere ma kako je on zvao.

Abraham praotac vjere je sa svojom suprugom Sarom u poodmakloj životnoj dobi dobio sina Izaka,kojeg je Bog tražio kao žrtvu od Abrahama,bez obzira na ljubav koju je Abraham osjećao za svog sina Izaka Abraham je odlučio prinijeti žrtvu svog sina Izaka Bogu stvoritelju sveg svijeta. I dok je Abraham dizao svoju ruku u zrak s podignutim nožem Bog ga je zaustavio rekavši mu kako ga je Abraham uvjerio u njegovu vjeru,i kao nagradu Bog je Abrahamu obećao potomstvo brojno kao pijesak na plaži ili zvijezde na nebu i tako bi.

Imajući u vidu postupak tog bivšeg katolika Darke,te 5-6 takvih slučajeva u Njemačkoj u zadnjih 4-5 mjeseci gdje su kako se navodi katolici prešli na islam za određenu sumu EURA,postavlja se pitanje gdje se nalazi donja granica hrvatskog egzistencijalizma? Povijesno gledano uvijek su Hrvati prednjačili u kulturnom i civilizacijskom smislu. Čak i u ratničkom. Na tisuće Hrvata diljem svijeta proslavilo je svoju domovinu Hrvatsku u bilo kojem segmentu, kulturnog, javnog, društvenog, gospodarskog, političkog, znanstvenog vjerskog i sportskog života.

Na tisuće Hrvata su proslavili svoju domovinu Hrvatsku. I kad su je ubijali,ili sahranjivali uvijek je iz svježe zemlje raslo cvijeće koje miriše. Međutim nikada nije bilo prijepora u Hrvatskom narodu oko pitanja naše katoličke vjere. Odista „čovjek se rađa slobodan ali je svugdje u okovima“ kako je to u svom djelu Društveni ugovor  napisao Jean-Jacques Rousseau,na temelju koje misli je i stanoviti Darko iz Banjaluke iako nesvjesno promijenio svoju vjeru kao i nekolicina drugih katolika koji žele promijeniti svoj život prodajući ga. Mogu li se kriviti taj Darko i nekolicina katolika Hrvata koji su za određenu sumu Eura prešli na islam odričući se svoje vjere odnosno sebe samih?Treba li poput nekih urednika portala više kriviti političare koji nisu omogućili tom Darki i njegovim istomišljenicima dostojanstveniji život u mjestu njihovih korijena pa se oni u nastupu svog očaja odlučiše promijeniti svoju katoličku vjeru u islam jer je vjera po njima nevažna imajući u vidu kako je samo jedan Bog?

Razmišljajući o postupku tog Darke i njegovih istomišljenika istovremeno razmišljam i o postupku praoca vjere Abrahama koji je Bogu u znak svoje vjere odlučio prinijeti žrtvu svog sina Izaka iako je znao da tom žrtvom gubi smisao svog života,smisao svog postojanja?Tom žrtvom on uopće nije mogao predvidjeti kojim će smjerom krenuti njegov i život njegove žene Sre?.Hoće li mu njegova supruga Sara moći oprostiti ili će ga proklinjati u sve dane do kraja svog života?Konačno da li se duboko u sebi potajno nadao kako će Bog poštedjeti njegovog sina Izaka u odlučnom trenutku?Ostalo je zapisano kako je Bog zaustavio njegovu ruku i dao mu najbrojnije potomstvo na sve četiri strane svijeta.

Darko iz Banjaluke nije poslušao svog stvoritelja jer mu nije htio prinijeti nikakvu žrtvu na oltar. Njemu je vjera nevažna jer kako kaže samo je jedan Bog. Odista jedan je Bog u kojeg katolici vjeruju. Odista se čovjek rađa slobodan a svugdje je u okovima. Ali konačno tko sam ja uopće,tko je Darko iz Banjaluke ili nekolicina njegovih istomišljenika koji se odlučiše promijeniti svoju katoličku vjeru za krvave Judine škude imajući u vidu da sam ja rođen  imenom i prezimenom od svog oca i od svoje majke,oni također od svojih roditelja,a njihovi roditelji od svojih i tako unatrag tisućljećima vjerovali,ufali se Bogu,rađali se umirali,s našom vjerom u jednoj jedinog milosrdnog Boga i njegovog sina Spasitelja sveg svijeta,i to je naša povijest,naša istina i naša nada. Tko sam ja ili Darko iz Banjaluke da mijenjam onu istinu koja nas je sačuvala tisućljećima?I kad smo padali i kad smo se dizali mi smo vjerovali.

Mi smo svi sinovi jedinorođenog sina Izaka praoca Abrahamova. Može li itko žrtvovati sina jedinca ukoliko bi neki Arapin ponudio na tisuće Eura za prelazak na islam?Svatko bi odbio takvu“nemoralnu“ponudu nazvavši je njenim pravim imenom. Ustvari takva ponuda i nema imena. Sada se postavlja pitanje što nam znači vjera u našem katoličkom životu?Da li je ona iznad svega i mjerilo svih mjerila  ili je ona stvar koja se prodaje ili kupuje?Da bi vjerodostojno oslikao vjeru našu poslužiću se jednim primjerom:“Živjeli u jednom selu sin sa svojom suprugom,djecom i njegovim ocem u poodmakloj životnoj dobi kojemu je umrla supruga. Živjeli su velikom skladu,vjeri i ljubavi. Otac je običavao svake nedjelje ići na svetu misu i niti jedanput nije propuštao misu,pa čak ni kada je bio bolestan. Jedne nedjelje okrenulo jako nevrijeme,snijeg i poledica,te sin predloži svom ocu da ne ide na svetu misu poradi njegova zdravlja i sigurnosti,međutim otac je inzistirao ali sin mu nije dozvolio i otac se razboli jako i završi u krevetu. Nije danima jeo,već je samo ležao i šutio. Sin mu je pokušavao na sve načine prići i udovoljiti mu,no nije uspijevao. Konačno ode i povjeri se jednom svećeniku ispričavši mu svoju priču. Svećenik ga blago pogleda i reče mu:“Sada ja tebe pitam nešto:Da ti netko javi da si dobio milijunski iznos na lotu da li bi otišao po njega čak i kada bi bilo jako nevrijeme,snijeg i poledica?“Sin mu odmah reče kako bi otišao bez obzira kakvo je vrijeme vani. Onda mu svećenik reče kako je za njegovog oca odlazak na svetu nedjeljnu misu milijunski dobitak na lotu koji mu je on onemogućio podići,ostavivši ga kući.

Ova me priča na koncu podsjetila kako u svijetu postoje razno-razne trgovine u kojima se može kupiti sve i svašta. Ali su trenutačno na cijeni najviše trgovine očajem u kojima se kupuju i stvari koje ne mogu biti predmet kupoprodaje,od čeg izdvajam našu vjeru, Ili bilo čiju drugu vjeru. Neka mi Bog oprosti ali u slučaju ovog Darke iz Banjaluke ne mogu prvorazredno kriviti političare koji su ga otjerali u trgovinu očajem kako bi tamo prodao svoju vjeru jer i  trgovina očajem ima svoja pravila i zakonitosti imajući u vidu kako se tamo prodaje nešto što se može opipati i dodirnuti a vjera naša koja nam  onemogućuje odlazak u trgovinu očajem  je  dio nas i kad je teško pruža spas.

 

Vlado Marušić,05.01.2017. g.

glasbrotnja.net

About glasUrednik

Pročitajte i ovo

Dodik: Dubrovnik nikada nije pripadao Hrvatskoj, Sarajevo je za nas inozemstvo!

Povijesno i nacionalno gledano, Jugoslavija je ozbiljna podvala srpskom narodu, koji se odrekao, bukvalno, i …