Srijeda , studeni 13. 2019.
Naslovnica / Najnovije vijesti / vijesti / Hrvatska / Vrdoljak – Branili su mi snimiti Glembajeve, Kiklopa i Generala, rekao sam im…

Vrdoljak – Branili su mi snimiti Glembajeve, Kiklopa i Generala, rekao sam im…

Filmski redatelj i glumac Antun Vrdoljak u 86. godini snima film “General” o generalu Anti Gotovini.

Vi ste bili scenarist s Marinkovićem, ali kako ste potpisali scenarij za “Glembajeve”?

Antun Vrdoljak prema drami i motivima Krležinih djela. Krleža je vidio film “Kad čuješ zvona” i rekao Šiblu da mu se to jako sviđa i da bi me volio upoznati.

Taj je film imao golemu gledanost, pola milijuna gledatelja?

Je. I onda sam išao Krleži koji mi je podijelio komplimente. Ali je Šiblu rekao da je idiot zbog scene u kojoj Zagrepčaninu ilegalcu dolazi žena u partizane i nosi malo dijete pa stari Banovac puca iz puške jer mu je prijatelj dobio sina. A Šibl mu kaže da je Vrdoljak patrijarhalan čovjek kojem su najvažniji obitelj i djeca, pa je napravio sentimentalnu scenu. A Krleža kaže da je to najjače u filmu jer je to prvi put da se pojave emocije u nekom ratnom, partizanskom filmu. Krleži sam počeo dolaziti češće u Leksikografski. Znao me odvesti na ručak u Palace. On je napisao scenarij za “Put u raj” i pitao me jesam li vidio film. Lagao sam da nisam, ali nije mi se svidio film. I on mi daje Forum u kojem je bio objavljen scenarij. Kada sam pročitao i došao do njega, rekao sam mu: “Druže Krleža…” On nije dao da mu se kaže gospodine, to je najkraće rečeno intimna drama u spektaklu. A dalje počinju problemi i to s onim koji bira objektive. On se naljutio jer je shvatio da mi se film nije svidio, no pitao je kada ću ja raditi nešto po njemu. “Ako imate neki gotov scenarij, ja bih to pročitao”, rekao sam. A on kaže: “Ja imam još hiljadu dana života, a stol mi je krcat započetim rukopisima. Ali mogu vam za tri noći od bilo čega što imam gotovo napisano napisati scenarij”. Pa to ni Prévert nije mogao. Dugo sam odolijevao reći Krleži da bih radio nešto po njegovim djelima. Znam koliko je bio osjetljiv na svako svoje slovo, s razlogom. Nije njega imao tko čitati u Hrvatskoj. Kad je umro, išao sam Enesu Čengiću pitati ga za “Glembajeve”. On mi kaže da postoje tri recenzenta koje je Krleža odredio da moraju pročitati scenarij. To su Ivo Frangeš, Mladen Kuzmanović i Branko Hećimović. Hećimović je napisao pozitivnu recenziju, a Kuzmanović da je trideset posto dopisanog teksta unutra. Frangeš ga pita ima li šavova, Kuzmanović kaže da nema. Frangešu sam napravio projekciju u kinu Zagreb i on mi kaže: “Znaš, da si scenarij dao Krleži, on bi te ispljuvao i otjerao iz ureda, a da je vidio film, cjelivao bi te cijelog života”.

A kako je sada raditi “Generala”?

Teško jer radim film o živom čovjeku. To nije dokumentarni film o Anti Gotovini. Ako je nešto u njemu dokumentarno, to je onda Domovinski rat. Opsjednut sam pričom o Domovinskom ratu. Ja i dalje ne vjerujem da smo stvorili državu jer sam gledao kako smo je arčili, uništavali. Tko sve nije ugrizao barem jedan zalogaj te države.

Uglavnom ste radili filmove o bivšim vremenima?

Ne samo to. Radio sam po piscima. Ranko Marinković bio je moj intimni prijatelj. “Kiklop” je izašao u Beogradu. Ranko mi je dao jedan autorski primjerak i tu sam posvetu spalio 1972. kada sam očekivao dolazak policije. “Kiklop” je čudo od knjige. Odmah sam rekao da je to sjajan film. Ja sam dotepenec u Zagreb, ali mislim da nitko ne voli Zagreb kao dotepenci. A “Kiklop” je nakon Šenoe prvi roman o Zagrebu. Sramota je koliko je pisaca tu živjelo, ali ništa o Zagrebu nisu napisali osim neke crtice i pjesmice. Kada sam dobio šansu da radim “Kiklopa”, bilo me strah Ranku pokazati scenarij. On je napisao sjajne eseje o filmu, npr. “Mehanika i poetika filma”, a danas pola filmskih kritičara ne zna gdje nastaje poetika iz mehanike.

Najveći kompliment koji sam ikada dobio bio je kada je u intervjuu za Vjesnik rekao da je u “Kiklopu” slika bila jača od riječi. No, ovaj put radimo film o ljudskom životu, a ne o djelu. Ja sam Gotovinu upoznao za vrijeme rata. U Hrvatskoj sam bio zadužen za Sisačko-moslavačku županiju u kojoj je Gotovina vodio prvu bitku i došao u velike neprilike. Pobjegla mu je jedna cijela brigada i ostavila lijevo krilo potpuno otkriveno. Nazvao me Joža Manolić u sedam ujutro i rekao: “Ti spavaš, a tvoj ti je čovjek u neprilikama”. Tada sam upoznao Gotovinu, iako se nismo sreli. Kasnije smo se viđali, ali nismo prijateljevali, ali doznavao sam puno stvari o njemu. Igor Zidić rekao je da on sjajno slika, i to portrete. Gotovina je pitao Zidića da mu u Haag pošalje priručnik o tome kako se miješaju boje. Jedan od najvećih kritičara domovinskog filma koji je rekao da ne postoji domovinski film početkom devedesetih odbio je primiti poziv za vojsku i rekao: “To nije moj rat” i otišao u Sloveniju. To je isto moguće. Moj prijatelj Ranko Marinković otišao je sestri u Italiju jer se bojao. Marinković je osuđen na smrt bio za vrijeme Drugog svjetskog rata. Pričao mi je kako je 1941. sreo Bakarića na tada Iličkom placu koji mu je rekao da će ga u Zagrebu uhapsiti i da ode na Vis. Ranko je jedva došao do Visa. Kako se znalo da je ljevičar, došao mu je tajnik općine Vis i rekao kao Cilić Krleži, “morate ići u partizane”. Onda je došlo do partizanske diverzije na Visu i Marinkovića je partijska organizacija prokazala pa je odveden u Split i osuđen na smrt. Onda su intervenirali Mile Budak i neki ljudi iz literature i Ranko je osuđen na nekoliko desetaka godina robije. To govorim da vidite koje sve strane ima rat dodirujući jadno ljudsko tijelo.

I kako ljudi različito reagiraju na rat?

Apsolutno. Znate tko su meni najveći junaci? Oni koji su se bojali. Ali zato se junaštvo ne smije izrugati. Ja sam svjedočio ratu. Vidio sam krasnih ljudi, strašnih žrtava, ali i hulja. Nauživao sam se hulja, kukavica i zadnjeg ološa. Ja sam bio zastupnik u Saboru i tada smo Ivan Milas, Jure Buzolić i ja iz HDZ-a glasali protiv zakona o suradnji s Haaškim sudom. Nama su prijetili isključivanjem iz stranke. Milas je bio jedan od najobrazovanijih ljudi, barem u HDZ-u. Noć uoči glasovanja u Saboru Milas me pozvao na suho meso iz Slavonije. U jedanaest i pol u kuću su upali Gojko Šušak i Ivić Pašalić. Vidio sam da Gojko ispod trenirke ima pidžamu. Znači da su ga digli iz kreveta. Šušak je bio zanimljiv čovjek, veliki vjernik i najveći psovač kojeg ste vidjeli. Kada sam odlazio, Pašalić mi je rekao: “Tonči, predsjednik ti je poručio…” A ja mu velim: “Slušaj, kada mene predsjednik treba, onda me nazove. Nikad mi ništa nije poručivao, a pogotovo ne po tebi”. A Šušak veli: “Znači, glasat ćete protiv zakona”, a ja velim da hoću. “Vi ćete se složiti s opozicijom”, a ja mu velim: “Pa opozicija će dići sve četiri ruke da nas pohapsi sve skupa zajedno sa mnom. A prvo tebe i Tuđmana”. Milas, Buzolić i ja glasali smo protiv. Oprošteno nam je jer je cijela opozicija glasala za i zakon je prošao. Kada gledam kako je ova država nastala, vidim da je nastala čudom Božjim.

I tako je nastala ideja o filmu “General”?

Ja sam se našao u intelektualnoj zabludi da mogu pomoći Gotovini ako napravim film o njemu. Ja sam u to vjerovao. Bio sam uvjeren da mi je to dužnost. Na svoj način pomoći Gotovini. Goran Višnjić otišao je u Haag na suđenje i bio je oduševljen time da se radi film. Rekao sam, i to je dobro, ne moramo platiti glavnog glumca. Ali onda se postavilo pitanje što se smije uzeti iz nečijeg života i o čemu se smije razgovarati.

I po čijem predlošku raditi?

Nenad Ivanković napisao je vrlo dobar predložak. Knjiga “Ratnik” vrlo je dobra, ali bolja je “Račane i Mesiću, zašto tako”. Znao sam o Gotovini jako puno, ali u “Ratniku” je sve bilo svrstano i sređeno. Jedan predsjednik HDZ-a, a tada je bio i predsjednik Vlade, nazvao me jedan dan i rekao da dođem na ručak u Vladu. Na ručku su bili Ivkošić i Ante Žužul. Vidio sam to su dva Imoćanina, pa valjda je neki imotski problem. I on meni kaže: “Čujem da radiš film o Gotovini. O čemu se radi u tom filmu?” A ja sam ispričao samo detalj o tome kako mu je poginula majka. Ante se s bratom i sestrom igrao na ulici, a u susjedstvu je netko minirao kamen za gustjernu. Miner je zavikao mina, a Ante nije ušao u kuću. Mina je pukla, majka se bacila na Antu i zaštitila ga, ali pogodio ju je kamen i ona je umrla nad svojim sinom. Skupili se ljudi i miner je rekao: “Nisam kriv, vikao sam mina”. I uvijek se u Dalmaciji nađe neki mudrac, a ovaj je rekao: “Mali je kriv”. I to “mali je kriv” prati ga cijeli život. U Haagu mu kažu da je kriv i osude ga na dvadeset četiri godine. I Žužul veli da je to dirljiva priča. A predsjednik nije rekao ništa. Drugi dan u osam sati ujutro zove me predsjednik i kaže: “Mi smo protiv toga filma”. A ja sam mu rekao da su bili i protiv “Kiklopa” i protiv “Glembajeva”, ali da sam im rekao isto što ću reći i njemu – boli me ona stvar. Ja sam se pitao tko će meni zabraniti taj film. I zabranili su mi. Ja sam deset godina nosao scenarij, dopisivao ga, hodao po natječajima. I nije prošlo. Onda se Ante vratio iz Haaga i sreo sam ga u Zadru na podizanju spomenika imotskim dragovoljcima koji su branili Zadar. Kiša je pljuštala. Išao je najprije Josipović sa svijećom, pa Milanović, a onda Ante Gotovina. Nakon toga došao je k meni i rekao mi da smo dvije budale, samo mi nemamo kišobran. Pa smo se nakon tjedan dana našli u hotelu Palace u kojem sam mu rekao da nisam odustao od filma. I bilo mu je drago, istaknuo je Antun Vrdoljak u velikom intervjuu Večernjem listu.

glasbrotnja.net

About glasUrednik

Pročitajte i ovo

Kolakušić premijer, a Škoro predsjednik: Hoće li se dogovoriti ova dvojica političara koji mogu srušiti HDZ I SDP?

Izbori za EU Parlament bili su veliki lakmus papir na kojima su se rasplele neke …