Srijeda , kolovoz 15. 2018.
Naslovnica / Istaknuto / Zvonimir HODAK – PANDORINA KUTIJA HRVATSKE: ‘Možda je neophodno biti nacionalist’

Zvonimir HODAK – PANDORINA KUTIJA HRVATSKE: ‘Možda je neophodno biti nacionalist’

Evidentno je da su naši nogometaši otvorili Pandorinu kutiju! Iz nje sada suklja mračna, smrdljiva i izdajnička istina o tome kako Hrvatsku, njeno stvaranje i borbu s poteškoćama poslijeratnog razvoja doživljavaju pripadnici Žikine dinastije i svi mrzitelji Hrvatske. To su oni koji su nam stalno trubili o širenju ustaške zmije, Tuđmanovih dvjesto obitelji koji su pokrali sve što je vrijedilo u zemlji, lobijima koji su stvarali lažnu sliku o deset godina mraka i pozivali mlade da odlaze iz zemlje. Ovo današnje jedinstveno i nepatvoreno veselje Hrvata, opća euforija i poplava optimizma u zemlji dovela je do toga da su, kao i kod svake poplave, sva govna isplivala na površinu.

Ovo je 2018. godina koja nas vraća u 1990. godinu. Dok naši štakori uglavnom kmeče u svojim ideološkim rupama i čekaju da Hrvatska u Moskvi napokon ‘popuši’, stranci su iznenađeni, ali ne i uvrijeđeni.

Poznati europski dnevni list Bild piše: “Hrvatima u očima gori vatra, iskazuju beskrajnu volju i strast. Ista je to ona beskrajna volja i strast koju su pokazivali 1990. godine za svoju državu“. Corriere della Sera pak kaže: “Hrvatsku je zahvatio dobar nacionalizam – bore se za domovinu“. Dobar nacionalizam i borba za domovinu pokrenuli su nas je i 1990. godine. I još jedan citat iz Corriere della Sera: “Navijači i nogometaši jednostavno su nacionalisti. Možda je to i neophodno“. Sad zamislite, naravno potpuno apstraktno, da je takva hereza izašla u našim novinama – u Večernjem ili Jutarnjem, svejedno. Odmah bi u ‘Otvoreno’ ili u ‘Nu2’ bili pozvani Puhovski, Klasić, Rada, Rade, Stazić… uz klasično cipelarenje ‘klerofašističkih’ navijača i igrača. Normalno je da su 1991. godine narod i branitelji bili nacionalisti jer bez toga ne bi bilo ni Oluje ni pobjede, ali sada drugovi?!

Poznati Bloomberg donosi u naslovu: “Nemaju kompleks inferiornosti“ te nastavlja: “Uspjeh Hrvatske na Svjetskom prvenstvu nije slučajnost, mala zemlja pobjeđuje zahvaljujući jedinstvenoj kombinaciji profesionalnosti i nacionalnom zanosu nalik onom ratnom“. S istim tim zanosom ostvarili smo i 5. kolovoza 1995.g. Jedan od najutjecajnijih svjetskih poslovnih medija nadalje iznosi poznate, ali svejedno zanimljive zaključke: “Tri od četiri momčadi koje su stigle do polufinala predstavljaju zapadnoeuropska društva koje se bore s emigracijom i integracijom. A četvrta momčad, koja je najviše iznenadila, sastoji se od potpuno lokalnih momaka iz male zemlje“. I tako bi mogli preko interneta surfati do beskraja. Neki više, a neki manje, ali svi stranci se čude, a neki “prosto ne mogu da veruju“.

Završit ću strane novinske citate s lijevim i liberalnim The New York Times-om. Frenklin Foer piše: “Kao neutralan promatrač, uživam gledajući neočekivani polagani marš Hrvatske kroz turnir i njezin uspjeh koji je kao priča o naciji koja je jedva uspjela preživjeti. Puno prije nego je što je Engleska uspjela pobjeći od prokletstva visokih očekivanja, ovo je bila gomila djece koja je bježala od bombi, koja tada nisu imala mnogo razloga zbog kojih su mogli zamisliti svoj uspjeh. Činjenica da su sada zaradili mjesto u finalu Svjetskog nogometnog prvenstva, unatoč svojoj veličini i nedavnoj prošlosti, ima sve elemente najljepše priče u povijesti nogometa uopće“.

Oni koji skoro deset godina čitaju ovu moju kolumnu žele presjek domaćih strahova, jala, zavisti, domaće zone sumraka, ali i ironičnog, ako ne već stvarnog, otpora svoj toj našoj bijedi i jadu kojim nas danomice pritišću. Na kraju krajeva i tiskani i elektronski mediji nas svakodnevno ‘zagađuju’ bljuvotinama raznih mrzitelja Hrvatske. To je možda dobro bar utoliko što se onda takve odmah može demaskirati. Međutim, jako je loše što takvi, uglavnom lijevi mrzitelji Hrvatske danomice truju narod svojim otrovom, šire negativno raspoloženje, osjećaj inferiornosti nacije, bezperspektivnosti života u domovini itd.

U nedjelju smo u finalu slušali francusku himnu: “…na oružje, neka nečista krv natopi naša polja!“ Stara francuska himna još iz doba revolucije. Sad opet malo apstraktnog razmišljanja: zamislite da je takav ili sličan refren zalutao u himnu Lijepa naša! Ha,ha, ha! Tom nesretniku koji bi skladao sličnu hrvatsku himnu ni Vrhovni sud Hrvatske ne bi mogao pomoći. U usporedbi s borbenom Marseljezom zapravo je jako upečatljivo koliko su riječi naše himne blage, pune ljubavi za ljepotu vlastitog krajolika, ljudi i zemlje.

A sad se vratimo našoj pokisloj orijuni i njihovim strahovima. Da ih ima i da su usrani k’o grlice, ali ne sustaju u svojoj subverzivnoj djelatnosti protiv svega što je hrvatsko svjedoči i izvjesni Sandi Blagonić, mladi i progresivni intelektualac. Radi ili je suradnik HAZU-a. Kako bi rekli cinici: bečka škola, balkanski stil! Dana 16. Lipnja ovog ljeta Gospodnjeg u 15:05 sati Sandi ‘razmišlja’ na internetu: “Posve sam ravnodušan na rezultat utakmica na Svjetskom prvenstvu. Navijam – ne gledajući – jedino kad igra Hrvatska – za njezine protivnike. Malo me što rastužuje kao pogled na razdragano sretne Hrvate. Njihova sreća u kombinaciji s dezenom stolnjaka lošijih birtija u hrvatskim vukojebinama u meni izaziva mizantropsku, egzistencijalnu mučninu“. Evidentno je da su naši nogometaši otvorili Pandorinu kutiju! Iz nje sada suklja mračna, smrdljiva i izdajnička istina o tome kako Hrvatsku, njeno stvaranje i borbu s poteškoćama poslijeratnog razvoja doživljavaju pripadnici Žikine dinastije i svi mrzitelji Hrvatske. To su oni koji su nam stalno trubili o širenju ustaške zmije, Tuđmanovih dvjesto obitelji koji su pokrali sve što je vrijedilo u zemlji, lobijima koji su stvarali lažnu sliku o deset godina mraka i pozivali mlade da odlaze iz zemlje. Ovo današnje jedinstveno i nepatvoreno veselje Hrvata, opća euforija i poplava optimizma u zemlji dovela je do toga da su, kao i kod svake poplave, sva govna isplivala na površinu. Sandi ima problem. Jedan bivši veleposlanik u Parizu sredio mu je ‘doušnički’ posao u lijevom listu Liberation pa piše SDP-ovki Mariji Lugarić slijedeće: “Možeš pod sport naći Tudjmana i izjavu o nogometu? Pišem tekst za francuski Liberation i moram ga noćas završti. Možda bi to stavio”. Marija Lugarić: “Sandi ček sec..“ U toj sramotnoj prepisci Blagonić/Lugarić ima svega kao “pjevanje Thompsonovih pjesama od strane Lovrena, na kojoj je utakmici Joe Šimunić uzvikivao ”Za dom spremni”, kako osuđenik u bijegu organizira rođendanske partije Predsjednici koja štiti njegove interese (usput, odlično ih je štitila kad je dobio je samo šest i pol godina zatvora – moja opaska). O cijeloj toj sramotnoj prepisci piše Igor Peternel pod naslovom “Neshvaćeni francuski dušnik Sandi i drugarica bivša saborska nada SDP-a uhvaćeni u planiranju partizanske diverzantske akcije“. No, dobro, ne smijemo biti svirepi prema našoj lijevoj intelektualnoj eliti. Lijevi intelektualci su malo zaigrani, ali sigurno je kako nisu sirovi i prosti kao desničari. Kad Sandi dobije ”egzistencijalnu mučninu” to ga u pravilu inspirira. Tako Sandi u srijedu u 22:31 sata postavlja kafkijansko pitanje: ”Znali netko dal je kolindinim protokolom danas predviđeno pušenje ili jeb..nje?” Dana 7. srpnja u 22:54 sata naš Sandi gazi sve pred sobom napisavši: “Sad kad ih još Kolinda sve poj.. u svlaćionici…”  Na početku kao i na kraju ove priče nameće se samo od sebe jedno pitanje: Što kažu na sve to u HAZU? Što kažu akademici Kusić, Silobrčić i Rudan? Jel’ to njima ok, sve u ime demokracije, jer takvi ipak djeluju u našoj znanstvenoj zajednici…?

Navodno je Aleksandar Vučić, komentirajući Svjetsko prvenstvo, rekao: “Ulazak Hrvatske u finale Svjetskog prvenstva ne priznajemo. Ceo svet zna da smo mi prvaci. Prvi smo ispali!”

Dva dana nakon finalne utakmice obilježit ćemo obljetnicu primitka Hrvatske u članstvo FIFA-e. Bilo je to 17.srpnja 1941. Godine kad je Hrvatska bila primljena u članstvo FIFA-e, ali je taj prijem pomalo suspektan. Naime, tada još nije bilo AVNOJ-a I ZAVNOH-a da taj prijem potvrde. Hajmo tih 77 godina članstva dostojno proslaviti s našim Vatrenima kao svjetski viceprvaci! Zaista su nam vratili ponos i radost življenja! Hvala im svima i našem Daliću!!!

Legendarni Grunf bi rekao: Bolje je pobijediti Francuze u završnici nego izgubiti od Engleza u poluzavršnici. Ima logike, ali ja bih ga parafrazirao ”bolje je pobijediti Engleze u poluzavršnici nego li izgubiti od Francuza u završnici!”

Idemo sad na pregled društvenih mreža, jedine istinske demokratske sfere u Lijevoj našoj. Tako sam u subotu ujutro, zamoljen od moje mačke Liz, objavio na fejsu njenu sliku mrka pogleda s tekstom koji od prilike glasi: ”Ajde miševi.. izađite iz vaših rupa! Sutra je fešta! Ne bojte se! Preživjet će te i Vatrene. Ovo je samo nogometna Oluja…” Post je objavljen, a par minuta kasnije tekst je obrisan. Dobro ostala je macina slika i ona mi je na tome zahvalna. Toliko o demokratskoj sferi na Facebooku.

Upravo čitam (subota 21h) navodno Otvoreno pismo Zlatka Dalića “hrvatskoj javnosti“ preko portala dalicom.eu. Portal ima sjedište u Njemačkoj i to u bivšoj “sigurnosnoj kući“ naše drage UDBE. Bio sam do sada u zabludi misleći da je UDBA barem lukavija i pismenija. Jedino sam nepogrešivo pogodio da je bila krvoločna i nemilosrdna. To bi bolje, pismenije i lukavije napisao čak i Ante Tomić ili Dragec Pilsel. Jeftini čorak, ujedno i dokaz da su orijunaši i jugonstalgičari ostali bez kisika. Zaboravimo te “hodajuće mrtvace“. Potiho se nadam da će se sutra, bez obzira na finalni ishod s Francuskom, netko sjetiti i istinskog hrvatskog heroja, Francuza Jean-Michel Nicoliera kao i njegovih riječi: “Ja sam kao dragovoljac došao u Vukovar. To je moj izbor i u dobru i u zlu“.

Igor Bjelik je malo surfao po portalima naše BiH koju moramo milom ili silom ‘ubacit’ preko reda u EU.  Igor se kao malo razočarao jer u Oslobođenje.ba i Dnevni avaz ni be. Je našao jedinu pravu sportsku vijest, a to je da je hrvatska Predsjednica čestitala Đokoviću ulazak u finale Wimbledona. To se zove bosanska Omerta! Ni naši ne štede komšije. ”Najveći srpski i bosanski uspeh u novijoj istoriji. Postali smo komšije finaliste svetskog prvenstva“. Na fejsu se neki ognjištar pita: “ Što Vučić piz.. kad gleda vatrene? Da nisu njegovi 1991. godine pripucali, Modrić bi danas predava’ tjelesni, a Raketa drža’ frizeraj“. Surfam i dalje po fejsu i naletim na pravu “senzaciju“. Informer piše 11. srpnja : “Otkrivena najveća ustaška fudbalska tajna! Hrvati od kompanije Nike (patike) zahtevali isključivo crne dresove kakve su nosili u NDH!” Stvarno čovjek ne zna što je debilnije. Navodno Dalićevo pismo “hrvatskoj javnosti“ ili ovo ‘otkriće’ Informera.

Napokon naletim na tekst koji mi se čini istinitim. FIFA zabranila prikazivanje lijepih žena u gledalištu za vrijeme prijenosa. Pederski feminizam koji se k’o kuga širi sportskim globusom. Nedavno su u utrkama Formule1 izbacili hostese na proglašenju pobjednika. Zamislite da na biciklističkoj utrci “Kroz Hrvatsku“ na pobjedničkom postolju dođe do kompromisa pa poljupce i pehare pobjednicima dijele Rada, Anka, Sanja sa ženske strane, a Stazić, Glavašević i Fred s muške strane. Sve u ime sprečavanja prikazivanja žena kao seksualnog objekta. Subota oko 23:20 sati. Javlja se nezainteresirani fatalist: “Meni je potpuno svejedno hoće li Hrvatska pobijediti ili će Francuska izgubiti. Ali ako pobijedimo postavlja se pitanje treba li crkva kanonizirati Zlatka Dalića. Santo Subito”.

Nadalje, Srpski glumac Sergej Trifunović je kod Ace Stankovića predstavljen kao dio uljudne, tolerantne i građanske Srbije. Što je Trifun kasnije u potpunosti i opravdao. Naime, Edi Škovrlja, reporter HRT-a se javio iz Zadra govoreći o susretu između Hrvatske i Francuske te rekao kako u nedjelju “slijedi Oluja svih Oluja“. Na to je ‘reagovao’ predstavnik “građanske i uljudne“ Srbije kao dragi gost HRT-a pa je poručio Ediju da “puši bre ku…c, majmune!“ Mislim da uskoro ‘sleduje’ gostovanje “tolerantnog i uljudnog“ Trifuna u ‘Otvorenom’ na HRT-a kako bi gledateljima objasnio svoje velikosrpske asocijacije na hrvatski ustašluk.

Među one koji pucaju od sreće i jala neizostavno spada i veliki (skoro dva metra) hrvatski pisac Ante Tomić. Evo što Jutarnji ležerno objavljuje: “Evo zašto je nacionalizam sranje… I HDZ, pravaši, ustaše, časne sestre, prostitutke, vjerovnička vijeća Agrokora i Grdović i njegova Brankica i Oko Sokolovo, Fashion Guru, svi su vrištali od sreće u jednoj kretenskoj zgodi da je, kraj više od pet stotina tisuća registriranih hrvatskih branitelja, domovinu obranio jedan Srbin“. Hrvatski tjednik mu odgovara: “Evo zašto je Tomić sranje… da nije nacionalizma nikada ne bi bilo samostalne Hrvatske“. Još nešto što je netalentirani JNA podoficir zaboravio. Uz hrvatske branitelje u Domovinskom ratu borilo se je oko 10.000 autentičnih Srba. A Subašić je jasno i glasno rekao jugonostalgičarima, kao što je Tomić ,tko je on i u kojoj je crkvi kršten. Zanimljivo je kako sada nitko od naših vrlih političara i medijskih te inih dušobrižnika nije reagirao sada kada je ortodoksni Tomić brojio repki krvna zrnca. Ali ne treba sad drvljem i kamenjem na Antišu, Juricu Pavičića i slične likove. Neka se najprije saberu i oporave od zla koji im nanesoše Ostaše u Rusiji. Neka ova “nogometna močvara“ traje što duže i to baš zbog Tomića, orijune, prvoboraca, antifašista i depiliranih četnika, članova Žikine dinastije i lijevog medijskog ološa…  Neka pate zajedno s Englezima čija je savjest zbog Bleiburga nečista dočim je naša pobjeda u srijedu bila čista. Oni koji su pisali jugo parole “dabogda sve izgubili“, sve su i izgubili. Omjer snaga je danas isti kao i 1991. godine – 80% prema 20%.  Đaba si jajstore krečio, neće vam pomoći ni lijeva medijska falanga, ni Trifke u NU2, ni Puhovski i njegovo čuđenje što igrači drže ruku na srcu ni slična sranja. Gledam danas belgijske nacionaliste u borbi za treće mjesto. Svi drže ruku na srcu. Čekam Puhovskog u “Otvoreno“ da nam dijalektički objasni taj flamanski nacionalizam. Možda mu napokon netko postavi pitanje: zašto je svjedočio protiv hrvatskih studenata 1972. godine te zašto je svjedočio protiv Hrvatske na suđenju u Haagu hrvatskim generalima? On možda takve postupke smatra istinskim patriotizmom! Da mu se samo diskretno dade do znanja da će ga se to jednom pitati, vjerujte, više ga nikada ne bi vidjeli na malim ekranima.

Ernest Hemingway je rekao: ”Čovjeku treba otprilike dvije godine da nauči govoriti i otprilike pedeset godina da nauči šutjeti“.

Dana 15. srpnja o. g, oko 19 sati Hrvatska nogometna bajka je završila. Što je na neki način i humano. Izluđivati, dizat nam tlak do nebesa, raditi od naših antifa ”The Walking Dead” kreature, čekat da Ante Tomić, Jurica Pavičić, Goran Gerovac, Sandi Blagonić, Žarko Puhovski, Sergej Trifunović, Marija Lugarić, Fred, Rade, Dragec Pilsel… ne daj Bože, dignu ruku na sebe. Samoubojstvo je grijeh koji se ne možeš okajati jer te više nema… Orijuna je sada odmah živnula, čim smo izgubili od Frančeza. Hajduk je odmah našao snage i čestitao HNS-u i repki. Mnogima će pobjeda Francuske produžit život još koju godinicu. Do finala nas je, uz dobru igru, doveo i golman te dobra doza sreće. U finalu nas više golman s ozlijeđenom zadnjom ložom nije mogao vaditi, a sreća nam je okrenula leđa. Međutim, sve to nema veze! Silno smo ponosni na naše momke i Dalića!!! I taj će ponos trajati godinama. A orijuni ostaje ‘zgražanje’ jer je Predsjednica zagrlila igrače obiju momčadi. Bolje ona nego prva dama Francuske. Usput rečeno, mislim da ću večeras nešto popit u čast naše hrvatske repke.

Charles Bukowski je rekao: “Ako se dogodi nešto loše piješ da zaboraviš, ako se dogodi nešto lijepo piješ da proslaviš, a ako se ništa ne događa jednostavno piješ“.

Autor: Zvonimir Hodak
glasbrotnja.net

About glasbrotnja.net

Pročitajte i ovo

Odbijen upis za skoro deset tisuća birača iz inozemstva

Centralna izborna komisija (CIK) Bosne i Hercegovine jučer je na sjednici donijela Odluku o utvrđivanju …