Ponedjeljak , srpanj 6. 2020.
Naslovnica / Najnovije vijesti / vijesti / Hrvatska / Ante Baraba Miš – Dragan Hasler (Hazler) svjetionik je hrvatskog mraka

Ante Baraba Miš – Dragan Hasler (Hazler) svjetionik je hrvatskog mraka

Jedan saborski zastupnik izjavio je prije godinu dana da je dobro što je zavidan broj liječnika u Hrvatskom Državnom Saboru, no ja vidim problem u tome što stado napušta svoje pastire i što je po tko zna koji put dokazano da najvažnije državno tijelo jest skup nula koje su se vezale u lanac, koje uzmiče, šuti i o zlu radi uvijek kada može promijeniti stanje i pomoći narodu, a iznimke samo potvrđuju pravilo. Dakle, ostajemo vječna sluga loših gospodara. Domovina ima sijaset  fakulteta, ustanova i instituta koji se tobože bave naučnim radom pa i onih u kojima spremačica ima preko deset tisuća kuna plaću, a ništa ni u deset godina na polju znanosti nisu napravili. Jedan svjetski izumitelj i domoljub sui generis, jer je po rodu Nijemac, ostao je zaboravljen i tretira se kao zločinac i državni neprijatelj broj jedan, iako je cijeli život bio predan svojoj struci, svekolikom društvenom životu u cijelom svijetu, a posebice  na pomoći narodu s kojim se integrirao. Mada je produžio život tisućama ljudi i što je u patentiranju brojnih lijekova i procesa iz biokemije  sudjelovao kao timski djelatnik ili da je pak to bio njegov vlastiti proizvod ili patent. U domovini je marginaliziran dočim ga farmakolozi i farmaceuti najvećih svjetskih medicinskih kuća zovu: produžena Božja ruka.

Njegov opus obuhvaća preko tisuću  znanstvenih radnji u kojima je satkano 200 patenata timskog rada s drugim znanstvenicima i šest vlastitih. Znanstveno-istraživački radovi, izumiteljski i stručni radovi u 24 godine  rada Dragana Haslera nalaze se u 37 Protokola na više od 11 500 stranica i naravno pohranjeni u Dokumentarnom arhivu njegova dugogodišneg radnog mjesta,  poslodavca, tvrtke Novartis ( ex Sandoz Ag Basel) budući da je došlo do spajanja iste s tvrtkom Ciba – Geigy-om. Izumitelj je i suautor brojnih lijekova poput Brinerdina, Calcitonina, Calcium-Sandoz Brausetabletena, Ca-preparata, Leponexa, Lidanila, Opttymicina, Ospena, Parlodela, Ponalida, Purantixa, Sandomigrana, Sandonorma, Sandoparina, Ponalida, Syntocinona, Viskena, Analgina i stotine drugih preparata i pripravaka na polju farmacije. Svakako najdjelotvorniji i najvredniji je preparat SANDIMUN  (SANDIMMUNE) bez kojeg nema uspješne transplantacije ljudskih organa i dijalize bubrega, Dragan Karlo ( kršten je tako, o. a.) Hasler nazvan je od „vrhunskog“  hrvatskog novinstva, posebice „katedrale hrvatskog duha“,  hrvatske Hine čitajte HIJENE, HAZU-a ( bolje reći dokazanog JAZUH-a), Premijera Plenkovića,  Predsjednika Hrvatskog Državnog Sabora, lažne desnice poput dr. Z. Hasanbegovića, tkz. džepnih ustaša i cijelog niza sabornika lakrdijašem i redikulom (!?) samo zato što je htio  obilježiti dom vjerojatno najhrabrijeg hrvatskog ratnika za svoju domovinu u njegovoj povijesti, Juru Francetića, za kojeg je on osobno vezan jer je gledao njegove posljednje trenutke života i živi svjedok okrutnosti nad nemoćnom osobom kao petnaestogodišnjak !?

Tko je uobće ovaj Mr..farmacije možete saznati najbolje iz njegove biografije naslova „Ovako se voli Hrvatska“ njegove vlastite naklade. Trebalo bi mi preko pet stotina kartica da se gro njegova opusa stavi u sadržaj pa ću se osvrnuti samo na neke stvari da bi se bjelosvjetski zgubidani nagnuli nad bunar i vidjeli vlastitu sliku, svoj rad i svoja djela.

Zašto sam kazao da je korijenski Nijemac? Zato što Švicarske nije ni bilo kada je njegov šukundjed Nikolaus Hasler doselio u Slunj gdje se oženio s Anom Marijom Neralić. Šukundjed mu je bio inženjer građevine, a tu ga je doveo Napoleonov maršal Marmont. Već tada je pod njegovim vodstvom graditeljstva Slovin grad  ( Slunj ) dobio za to doba impresivne sadržaje, most koji je i danas u podpunosti isti, mlinice, hotel, cestu prema Bosni i više zgrada  od obćeg značenja, kao recimo škola i drugih objekata za život bogatijeg sadržaja.

Kao četvrto pokoljenje nijemačkog roda švicarskog podneblja i genetički najčišće švicarskog prezimena iz srednjeg švicarskog područja Hasletala, slijedeći želju da budu Hrvati, obitelj Haslerr je udarila sve štambilje primjera integracije. Tako se već njegov djed Lukas  (Luka) upisao u knjige kao Hrvat koji je  znakovito kazao: Švicarska je liepa, a Hrvatska je preliepa i po preliepoj Hrvatskoj i po mojoj majci Franciski Modrušan, ja sam Hrvat“.

 

Dragan Hasler dijete je Jose Haslera i Franciske Pribanić, a od 1919. godine to ponosno prezime je pokurjačeno, odnosno zapisano po Vukovu  „pravopisanju“ kao Hazler. Valja znati da je jedan naš jezikoslovac imena Vjekoskav  Babukić iz Požege kazao da valja pisati za oči, a čitati za uši i premda su korijeni naše pismenosti u pismu zvanom JEROLIMICA  ( Sv. Jere, Jerolim odnosno Jeronim je naš suplemenik rodom na području današnje Banja Luke ) koju godinama istražuje, diplomirani inženjer strojarstva Boris ( Zvizdaan ) Živković i valja očekivati u tom pravcu i znanstvenu knjigu u dogledno vrijeme. Kad smo već spomenuli Svetog Jeru ukazujem na to da je on osoba koja je Bibliju prevela s manjim dijelom aramejskog i sadržajno znatno većeg hebrejskog pisma na latinski, ali da njegov original u cijelosti  nikada nije ugledao svijetlo dana. Promatrajući prizmu ponašanja Vatikana i crkve uobće slobodno možemo kazati da će se prije svijet srušiti nego to dogoditi. Naime, čudne su sveze Crkve i Vlasti (nije li čudno što još uvijek imamo dvije Nadbiskupije pod direktnom zapovjedi Rima, o. a. ), a što možemo promatrati i u ogledalu oko Međugorja čije je pitanje sada aktualno i u  „preobratu“  Crkve Sv. Petra  crkvi „Prvovenčanoga“ kada je u pitanju Svetac Alojzije Stepinac. Zašto kažem Svetac, zato što sadašnji papa  „Franjo“ to ne će moći spriječiti ma koliko god javno blamirao sebe i Apostolsku crkvu.

Zašto?  Bjelohrvati su davno prije Vatikana imali misao o bitnoj oznaci pojma riječi BOG, odnosno Deusa, nego Latini i neizmjerna je vrijednost zapisa Konstantina Porfirogeneta o tome. Hvala  onome tko je u Otočcu postavio njegovo poprsje koje itekako opominje na naše zablude i strahote.

Isto će biti i s Međugorjem. To svetište već sada među vjernicima djeluje erga omnes.

Dragan Hazler školovao se u Gospiću, Slunju i Zagrebu. Diplomirao je u Zagrebu 1957 godine na Farmaceutskom fakultetu, a specijalizaciju je odradio u Institutu Rugier Bošković kod prof. dr. Dine Keglevića iz tematike markiranih ugljikovodika. Postdiplomski studij završio je iz područja atomskog, kemijskog, biološkog i psihološkog rata na Vojno-medicinskoj akademiji, Farmaceutskom i Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Kao diplomirani farmaceut zaposlio se u Zavodu za ispitivanje i kontrolu lijekova i u kemijsko-farmaceutskoj tvornici PLIVA i to kao voditelj galenske proizvodnje. Završio je i tečaj za čuvanje i skladištenje lijekova u Zemunu, a isto tako i vojnu izobrazbu, pješadijsku  minobacačku artiljeriju (minobacač 120mm u Virovitici ) na konjsku vuču, no kako je bio alergičan na čestice prašine otišao je na tadašnji SOŠ-Sanitetska škola za „oficire“ u Šent Vid ( današnja Ljubljana) ali je bio nepodoban pa je prebačen u vojnu sanitetsku službu u Bjelovar. Kraljevsku vojnu je izbjegao zahvaljujući skrivanju podataka dana rođenja. Tako je Dragan Hasler rođen tri godine ranije nego je to službeno dokumentirano u javnim knjigama, dakle, 10. veljače 1927. godine. Na farmaceutskom fakultetu bio je demonstrator i ujedno suradnik Zavoda za organsku kemiju, diplomski rad bio mu je s temom., Insekticidi s posebnim osvrtom na DDT, pod vodstvom prof. dr. Eugena Cerkovnikova i tada se upoznao i sprijateljio s našim nobelovcem prof. dr. Lavoslavom Ružička. U to vrijeme surađivao je i s vojnim službenicima specijalnosti sinteze organskih spojeva sa sumporom uz fiziološke uvjete, pose- bice s dr. ph. Marijom Drakulić i dr. Mirkom Ternbahom za što je primao dobre honorare radi podmirivanja studija što je bilo sjeme njegova usmjerenja u znanstveno istraživačko područje farmacije i biokemije.

Zbog političke nepodobnosti i  nepoćudnosti, usavršavanja u struci te jezika 1963. godine odlazi u Basel gdje prvotno radi kao ljekarnik tu ga je zapazio tadašnji direktor Sandoz AG, prof. dr. Peter Ankli i zaposlio potom u znanstveno istraživački odjel tog medicinskog koncerna. U toj najjačoj svjetskoj farmaceutskoj kući radio je gotovo 25 godina i to kao jedini Hrvat u trustu velikog broja mozgova iz najrazvijenijih država svijeta. Tako mu je omogućen i postdiplomski studij na College of Biopharmacy University of Cincinnati, Ohio –USA od 1971.-1974. godine kod profesora dr. W. A. Ritschela, prof. dr.  G. Cooper-a, prof.. dr. Heinz Sucker-a  te prof. dr. Petera Speiser-a. Završio je dva stupnja navedenog obrazovanja, a prvi stupanj mu je bio dostatan radi nostrifikacije magisterija u Ljubljani.
Isto tako završio je postiplomski studij na ETH Zurich 1976. godine s temom,  nove metode u galenskoj tehnologiji, kod mentora prof. dr. Jacoba Buchi i prof. dr. Petera Speisera te pedagoške seminare i seminare za planiranje rada ( Kepner-Tregoe) u Farmaceutsko-labaratorijskoj školi u Baselu kod voditelja seminara prof. dr. Michela Wilkinsona.

Uže područje djelovanja bilo mu je na području ispitivanja i primjene prirodnih i sintetskih vazelina  u koncernu Sandoz Ag, tako da je upravo on otkrio test za njihovo  brzo otkrivanje i identifikaciju. Radio je i kao predavač iz stručnih predmeta u Srednjim školama za industrijske tehničare i laborante punih 20 godina.Član je brojnih švicarskih, njemačkih, austrijskih, britanskih, čeških, hrvatskih i drugih međunarodnih farmaceutsko-kemijskih, medicinskih i srodnih tijela i strukovnih udruženja, a znanstveno je sudjelovao na preko 200 znanstvenih međunarodnih simpozija te nastupao kao gost predavač na fakultetima u Berlinu. Mainzu, Cardiffu i Bernu.

Već na Zavodu za organsku kemiju u Zagrebu postupkom izvlačenja Cistina iz kose dokazao je kako se tom metodom može dokazati stanje celularnih odnosa u organizmu, odnosno stanje zdrav-bolestan. Prvi je učinio kemijsku analizu rijeke Korane da bi ukazao na naravoučenje njene ljekovitosti što se pokazalo točnim, a tako je ispitivao i rijeke po Švicarskoj. Prema nalazu minerala u Korani, posebice joda opravdana je predaja o ljekovitosti vode Korane isto je učinjeno s rijekom Slunjčicom radi njenog industrijskog iskorištavanja te je isto tako prvi ispitivao spojeve dalmatinskog buhača, prirodnog sredstva za zaštitu od insekata kako za čovjeka tako i za biljke u prvom redu povrća i voća. Radio je na ispitivanju sinteze organskih spojeva pod fiziološkim uvjetima, analizi djelovanja ekstrakta domaće paprati na pokusnim životinjama, markiranim ugljicima za kemijsko i farmakološko ispitivanje lijekova. Izradio je plan, organizaciju i rad Injekcijskog odjela 1958. godine u tvornici Jugodijetetika, projekt za destilator i redestilator vode industrijskih dimenzija kao i tehnološki postupak za proizvodnju parenteralnih i peroralnih preparata iz metamizola i aneurina pa je tako pronašao lijek Analgin, radio na galenskom radu infuzione otopine iz sirovina domaće proizvonje u suradnji s Klinikom Rebro u Zagrebu i tvornice RIS, radio na ekstrukciji saponina iz plodova divljeg kestena i primjeni u tehnologiji emulzija te obrađivao kućne pripravke i narodne lijekove prema iskustvu iz Hrvatske.

Uz njegovo ime i djelovanje u SANDOZ AG Basel vezano je više od tisuću znanstvenih i stručnih projekata, a mnogi patenti su naravno zauvijek ostali službena i poslovna tajna. Za one koji žele znati više, posebice ljudi iz struke upućujem na registrirane stručne novine kao što je to  International Chemical Abstract. Suautor je u čak 357 timskih patenata u nekima čak iznad 30%, prvi je u svijetu izumio šumeće pripravke s rokom trajanja. Valja svakako kazati da je kako bi pomogao Hrvatskoj nakon što je krenula njena okupacija u Domovinskom ratu, honorarno radio na izumu eliksir tonika i patentirao ga pod nazivom KROATEN-TERIAK-Elikxier Tonikum. To je učinio za vrijeme rada u Lerchengarten Apotheke u švicarskom Allschwilu ( 1990-1994).  Potrošači su hvalili taj napitak, a promjenom vlasnika apoteke prestala je njegova proizvodnja te svakako da je bio i još je uvijek stručni suradnik za oligo-farmaciju u Toksikološkom institutu TOXIBA u Baselu.

Dida moj, kako sam ga ja od milja nazvao prije petnaest godina, a sada ga tako oslovljavaju mnogi je na žalost doživio i radnu nesreću. Kako je to osobna i profesionalna tajna koja je vezana upravo za znanstveno-istraživački rad o tome ne smijem, ali valja se zapitati gdje bi mu bio kraj u znanstvenom polju rada da toga nije bilo.
Jako mi je teško kada me nazove doma ili na mobitel usred noći plačući i kaže mi. Ante  molim te reci ti meni kako je mojoj majci ime. Evo dok ovo pišem suze mi same teku. Upravo, u ovom trenutku,  u radni prostor ulaze stolari, otac i sin Mijić,u čudu me gledaju kako nešto pišem i plačem.

 

Reći ću samo ovo, majka je jedina osoba koja vas istinski voli.

 

Uočili ste vjerojatno da imamo i šikaru obrazovnog sustava, studija, postiplomskog studija magisterija i doktorata znanosti kao što to nije nigdje u svijetu pogotovo uspostavom veleučilišta pa se u toj kompliciranosti našao i Dida moj, koji je s dva doktorata  magistar (!?). Naša šikara nejasnog zvanja i titula veli nije ga nikad zanimala niti brinula pa se kaže time ne opterećuje, a za nove nostrifikacije veli nema volje iako se o znanstveniku dokazanih rezultata. Usporedite njega i stotine naših akademika biti će vam sve jasno posebice  da još uvijek živimo u naukovanju Moše Pijade na Durmitoru. ( podvukao. a. b. m ).

„Dida moj“ je jedinstveni primjer u svojim djelima i ponašanju ma gdi god bio, uspješno je  gajio, čuvao, branio i pronosio svoj obraz i  svoju  domovinu koju je prihvatio,  našu Hrvatsku.  Njegova životna opredijeljenost je fascinantna on je odista genij, polihistor i gromovnik Hrvatske.

Zamislite što su učinili sinovi, bogatijih, uviđajnijih, sinovi elite, od kojih većina  sjedi u HDS-ru kada je počeo Domovinski rat, a Dida moj javio se na zapovijed da bi on kao stariji čovjek želio ratovati i tako je živio na relaciji Basel – Zagreb gotovo svakog tjedna.

Kad će mo shvatiti Heraklitovu, da je svijet ovaj vatra vječno živa, koja se s mjerom ( zakonitostima ) pali i gasi, Preradovićevu, da je samo mijena vječna, Američku poslovicu da su groblja puna nezamjenjivih ljudi, odnosno da stvari, bića, pojave, triba mijenjati da bi bile to što jesu.

Nama je normalno da netko kaže, istina je da je narodu sve teže i teže, ali je državi svakog dana bolje i onda ga HDSabor, imenuje ustavnim sudcem!?

Dragan Hasler nasuprot navedenom nikada nije od ni koga tražio ništa, imao je i ima samo ljubav prema domovini i spremnost radi cjeloživotnog obrazovanja. Znajući za njegov ugled u svijetu, dr. F. Tuđman i dr. Žarko Dolinar  posjetili su ga davno prije obćeg pokreta radi rješavanja osnovnih političkih pitanja i osnivanja HDZ-e  u Baselu pa je znao za namjere o razdruživanju ili konfederaciji.

Naravno da je bio od odlaska u Švicarsku uključen u rad hrvatskih zajednica pa tako, Hrvatsku kulturnu zajednicu kao ogranak Matice Hrvatske, Hrvatsku zakladu za borbu protiv raka, suosnivač je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u dijaspori ( Ružička, Vidović i drugi de facto 1973, a de iure 1978).

To nije preslik našeg modela udruga već organizacija koja je registrirana prema njihovom građanskom zakonu, Code Civil, kao znanstven ustanova, a tko su bili i tko jesu njeni članovi možete lako doznati preko interneta.

Nadalje, djelovao je i kroz Hrvatsko Narodno Vijeće osnovano još 1974. godine, dakle ono vijeće čiji je glasogovornik 1980. godine u Bonnu jasno kazao da je cilj samostalna hrvatska država i njen ulazak u NATO Savez i Euro-Atlansku integraciju, vjerujem da znadete da su to riječi pokojnog akademika  Mirka Vidović, koji je titulu  akademika kao književnik stekao u Italiji, a pročitajte samo jedno od mnogih njegovih djela, Uspon i pad Ilirije,  dobiti će te više saznanja o našoj povijesti nego da deset puta završite fakultete povijesti u Hrvatskoj. To vam garantiram.

Zanimljivo je kazati da je mjesni odbor HNV-a u Baselu preustrojen u Ogranak HDZ-e  i to dana 23. srpnja 1989. godine, vjerojatno je to bio i prvi ogranak tog pokreta u inozemstvu.

Donacije Dida mog, bile su mnogobrojne  po svim vidovima pomoći kako pojedinačne i rodbinske tako i zbirne, a on sam je dao novčani prilog od 800 000 švicarskih franaka, dočim su medicinsko-farmaceutske kuće  s kojima je bio povezan dale više od deset milijuna švicarskih franaka. Vjerojatno ne postoji pojedinac koji mu se obratio za pomoć ili drugi pravni subjekt kojemu on nije novčano pomogao. To zaključujem iz poruka naše komunikacije kao i nekad telefonskih razgovora, ponekad i  od dva sata, a za svoj znanstveni rad F. Tuđman ga je odlikovao Redom Hrvatske Danica s likom Katarine Zrinske.

Na bojišta je dopremao pakete Prve pomoći, nosila i vozila za ranjenike, lijekove posebice serume protiv zmijskog otrova i tetanusa, ali i oko 2000 knjiga s preko stotinu naslova koje su izdane u inozemstvu. Doslovno, neprocjenjive književne vrijednosti, a sve je to zlatni Dragan Hasler marno skupljao te svakako potpomagao  njihovu ediciju.

Nikada nije krio da ga je iznenadila pobjeda komunista  i ateista u ovom preslagivanju, da je monstruozno da su devastirane i zanemarene prirodne i tehnološke vrijednosti  te resursi domovine, kratko i jasno izraženom konkluzijom, da se svelo sve na: „Jalovljenje zdrave pameti“.

Njegovo znanje povijesti i enciklopedije je gotovo na memoriji najboljeg računala pa tako on  ukazuje na vrednovanje i sintagmu formiranja hrvatskog naroda preko Ilira, Japoda, Dalmata, Liburna, Histra, Nijemaca, Francuza, Talijana i drugih. Proučavajući duhovne prethodnike germanske, galske i talijanske kulturno-povijesne konstrukcije, zdušno se zalaže da se otvoreno i jasno hrvatski povjesničari Svetog Jeronima uvrste u kontekst etnogeneze ranokršćanske kulture na hrvatskom povijesnom prostoru kako bi se vidnije poštovalo Grgura Ninskog, Ivana Stojkovića, Andriju Jamonetića, Petra i Pavla Skalića,  Matiju Vlačića i mnoge druge, a često ističe da je sramotno to što je naučno dokazano da hrvatski haplogen Eu-7 postoji  u Europi preko 24.000 godina i da sada mi skidamo gaće da bi smo „ušli“ u  Europu, kako  veli,  kao gusani za vrijeme Radića podvinuvši rep pred Svetozarom Pribičevićem.

Pripisuju mu bavljenje politikom, što nije točno već se upravo othrvao modusu ove politike, posebice politici sezanja za tuđim i njenim pošastima prema hrvatskom narodu.  Sjetite se što je za vas vaše djetinjstvo i kakvo bijaše djetinjstvo Dida mog u Slovin Gradu i što se sve tada događalo politički i ekonomski. Tko nije iskao tada našu slobodu i tko ju ne iska cijelog života svog,  doslovno je lešinar i hijena. Svaka pojava otpora ušla je i u podsvijest svih onih koji su u danom vremenu  i okolnostima to proživljavali.

Ne krije što je više puta kazao i profesoru Žarku Dolinaru ( u zajedničkoj akciji nabavili su linearni akcelerator za Zagreb, a ne Beograd, što bijaše prvi takav uređaj u ex Jugoslaviji ) i nobelovcu Vladimiru Prelogu, da on nikada nije na „oraču“ tj. glavu mogao staviti YU jer da ni genetski takav narod ne postoji. Malo razmislite i zapitajte se zašto čak i kod onih znanstvenika  ( pa i prof. dr. Dragana Primorca) koji su ispitivali genome nema nigdje GOTA, a lijepo je razdoblje njihove nazočnosti na ovom području, dočim sam ja blebetao da su Hrvati ratovali zajedno čaki s Vikinzima protiv tih Gota, a eto vidimo negdje oko Splita  pronađeni su posmrtni ostaci Vikinga (?!).

Često znade kazati da je prekomplicirano danas pisati i razgovarati o svim nastranostima u ljudskom društvu pa tako veli da se kršćanstvo pretvorilo u terapeutsku kategoriju, sedativ, a da pravo kršćanstvo nije utjeha već da to mora biti stil, modus života i sam smisao života, da kršćanstvo nije  navještenje o luci spasa, nego o Svetom Križu, kojeg on dragovoljno prihvaća, ali da se on zbog te bitne razlike izjašnjava i kao antiklerik. Više puta mi je nabrojao povijesne vojne u koje nas je direktno uvukao Vatikan i da su nas htjeli polatiniti, dakle, danas prevedeno talijanizirati.

Nema polja društvenog života o kojem Dida moj nema impresivno znanje, no kako on ukazuje da uz tajna neprijateljstva, Hrvatska ima povijesno trajne neprijatelje  Talijane  i Srbe, pa će mo obraditi  njegova uzora Juru Francetića i neprikosnovene laži o Dalmaciji,  antihrvata,  koji nikada nisu pristali na postojanje hrvatske države, na Hrvate kao autohtonu narodnu skupinu i ne pristaju na postojanje njenog suvereniteta ni dan danas iako se nalaze u Hrvatskom Državnom Saboru.

 

Italija je oduvijek željela dijelove teritorija Austro-Ugarske kao i dijelove Njemačkih kolonija u Africi te je u tom pravcu i pregovarala s predstavnicima sile Antante. Dakle, radi se o Južnom Tirolu, Jadranskoj obali i dijelovima turskih i njemačkih posjeda u Africi iz toga doba. U cilju pridobivanja Italije radi ulaska u rat protiv Njemačke i Austro-Ugarske Monarhije njima su ponuđeni dijelovi monarhije Trentino, Južni Tirol, Trst, Gorica, Gradiška, dio Koruške i jugozapadni dio Kranjske oblasti, a napose gro dijelova povijesnih hrvatskih pokrajina: Istra, otoci Cres i Lošinj pa od otoka Paga sve do Ploča sa Šibenikom, Kninom i napose Zadrom. Naravno i kvarnerski otoci Krk i Rab, praktično sve osim otoka Brača, a dogovor je bio da dio koji ne pripadne Italiji bude priključen Srbiji. Tako je Italija dobila i južnu Albaniju s pravom da u međunarodnopravnom svijetu zastupa i muslimansku državu u srednjoj Albaniji s izlazom na more u Draču. Kako je Libija bila aneksirana od Italije ( okupirana je 1912. godine)  pri podjeli bi im i ona pripadala te uz to kako navedoh i dijelove Male Azije i Osmanskog carstva u jugozapadnoj Turskoj

Kao što znademo 1912. Italija je objavila rat Austro-Ugarskoj kada je ona sve snage radi obrane dala da se spriječi njen raspad na galicijskom bojištu. Dogovor i ugovor je držan u tajnosti, a podpisan je u Londonu 26. travnja 1915. godine u Londonu od strane sila Antante, Rusije, Velike Britanije i Francuske. Nakon što je okončan Prvi svjetski rat, dio tog sporazuma je i ispunjen budući da je Italiji pripao Južni Tirol, poluotok Istra, cijelo Tršćansko primorje, sjevernojadranski otoci, Zadar, otok Lastovo i Palagruža. Poslije Oktobarske revolucije u jedanaestom mjesecu 1917. godine sve je ovo objavljeno u ruskom dnevniku IZVJESTIJIMA, a valja kazati da su i hrvatski političari raskrinkali Londonski ugovor, prije svih Ante Trumbić , a znakovito je da se suutemeljitelj Ustaškog pokreta, Antun Brkan  u previranjima priklonio V. Mačeku, a ne Paveliću ( za kojeg je sav tekst na nikad postavljenoj ploči istinit u cijelosti, a ubrzo će izaći knjiga, na kojoj jedna osoba radi već tri godine gdje se točno to navodi dokumentima i djelovanjem ).

Da apsurdu nema kraja, to A. Rankoviću nije smetalo da Brkana osudi na smrtnu kaznu, iako nije bio srbski, ops, Kraljevine Jugoslavije,  državljanin niti njen stanovnik!?

Zahvaljujući Trumbiću, Vis koji ima povijesno pravno i simboličko značenje, Viški Statut i Viška bitka, otok Vis nije pao u ruke Talijanima, a sam Trumbić postao je zastupnik za otok Vis.

Kraljevini Srbiji ugovor je obećavao stvaranje Velike Srbije ništa manjoj od ove koju su sada htjeli ostvariti u Domovinskom ratu, koja lukavo nije sudjelovala na pregovorima ali su je o tome službeno obavijestili diplomatskom notom 16. kolovoza 1915. godine. Tako joj je obećana Bosna i Hercegovina, Sriem, Bačka, pola Dalmacije, sve ono što nije pripadalo i trebalo pripasti Italiji, sjevernu Albaniju no bez Makedonije i dio Banata. Hrvatskoj bi tako ostao samo dio od Delte i lijeve obale rječice Riječine gdje je nekada bio rodni dom Antuna Godine i Stane Godine  ( Liepa Plavka u istoimenoj prozi, o. a. b. m) njegove djevojke i supruge koji su glavni protagonisti ubojstva kralja Aleksandra u Francuskoj ( upućujem na tekst Stvarna istina o ubojstvu kralja Aleksandra) da to ne prepričavam do Svete Marije Magdalene podno Velebita, a na kopnu ono što se vidi sa Sljemena, Gacka te Lika. O daljnjoj svezi ostalo je otvoreno pitanje bi li kao takva bila vezana uz Mađarsku i Austriju.

Tako je tajnim Londonskim ugovorom iz 1915. godine nađen poklopac za lonac odnosno opravdanje za Prvi svjetski rat, usput privoljevši tako Italiju na izdaju saveza Središnjih sila obećavajući im teritorije dotadašnjih njenih saveznika.

Slijedom navedenog zato je potpisan i Ugovor u Rapallu, između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije ( u Rapallu kraj Genove 12. XI 1920. i  Rimu 1924. ) nakon Prvog. Svjetskog rata da se riješe granična, a time i sva politička pitanja zbog raspada Austo-Ugarske. Rumunjskoj bi tako trebao pripasti Banat, Bugarskoj Makedonija jer se radi o jednom te istom narodu, ali Srbija to odbija jer se ne želi odreći Makedonije u čijem je sastavu tada bila i sadašnja država Kosovo. Trebalo je pridobiti neutralnu Bugarsku pa je počelo potezanje i posezanje pravac-Zapad, kako bi zadovoljili Srbiju pa su Bugarima i ponudili Makedoniju, a Srbiji ustupke u Bosni i Hrvatskoj. Prema navodima Frana Supila nakon njegova boravka  u britanskom ministarstvu vanjskih poslova ( Foreign Officeu ), Srbiji je ponuđena južna Dalmacija, Bosna i Hercegovina, Srijem, dio Bačke i Slavonije sve do Pakraca te činjenje svega onoga što je potrebito da dođe do sjedinjenja Hrvatske i Srbije, a u tom naputku i to da se potenciraju brakovi s Hrvaticama po bilo kom modelu, što je kako znadete kasnije već u prvoj godini kralj Aleksandar i uspio kada je sklopljeno preko 30. 000 mješovitih brakova, a kao što nam je poznato i pravoslavne bogomolje nicale su kao gljive poslije kiše pa i po „ Srbskom Plavom Jadranu“  dočim je vjeroispovijest izjednačena s nacijom!?

Kako je Supilo 1915. godine bio u Petrogradu saznao je za to te o tome obavijestio tkz. Jugoslavenski odbor što je bila kako što vidimo danas, nakon Domovinskog rata, druga mogućnost paklene alternative za brisanje Hrvata s ovih prostora.  Sjetimo se što je o šutnji govorio dr. Ante Starčević.

Ovaj Londonski ugovor bio je ujedno i plan stvaranja neke nove jugotvorevine tako da je i sama spoznaja o njegovim posljedicama bila je upravo odlučna za hrvatski pristanak na ulazak u tu patvorenu državu Jugoslaviju. Na Krfu, Jalti i  Versaillesu  samo je odrađen Rekvijem.

Za one koji su pokušali mutiti vodu u Otočcu, navodim argumentiranim dokazima da Ante Pavelić nije kriv ni na način ni u mjeri za onoliko koliko nas to uče.

Posebice valja dva puta zapamtiti da je još Nikola Pašić 1916. godine ( o tome je  pisao u petrogradskim novinama )  ustupio Dalmaciju kao ministar vanjskih poslova  Kraljevine Srbije i potvrdio „pravo“ Italije na okupaciju dijela hrvatske obale s time da joj se prizna pravo izlaza na Jadransko more pa je  jedva čekao d se sklopi Rapallski ugovor.

Dakle, sve ovo je poslužilo trgovanjem nećaćinog, odnosno hrvatskim teritorijem, a što se događa i dandanas, kada se sada pretenzijama priključuje i Slovenija, koje nigdje do rješenja podjele na zonu A i zonu B Tršćanskog teritorija 1957. godine mislim, kao države nije ni bilo (!?). Lijepo smo i točno preveli englesku riječ „point“  i pri tome zaboravili  da nema razgraničenja mora ako nema jasno odrađenih granica na kopnu, to bi barem trebali znati svi studenti prava jer su to učili iz predmeta  Međunarodnog javnog prava i Pomorskog prava, a i Jadranka Kosor je ekspert u pravu, a kako znademo i u engleskom jeziku, koja sramota od najvećih državnika, kako tada tako i danas.

 

Opet imamo iste pozive talijanskih fašista i srbijanskih nacionalista diktirajući uvjete opstanka hrvatske Vlade i HDSabora (!?).

Povežite djelovanje u ondašnje vrijeme Dragutina Dimitrijevića zvanog APIS  i sadašnju našu diplomaciju pa će vam biti sve jasno. Zar mislite da se i tvrtka koja „koordinira i utvrđuje“ glasačke rezultate slučajno zove APIS IT !?

Osim navedenog Rapallskim ugovorom je bila priznata tkz. Slobodna Država Rijeka koja je obuhvaćala i Kastav. Time nezadovoljan ministar Ante Trumbić je podnio ostavku, a odmah nakon toga podpisana je Antihabsburška konvencija kojom su se dvije zemlje obvezale da će spriječiti obnovu Austro-Ugarske.  Rimski ugovori su u biti bila dva ugovora, Pakt o prijateljstvu i srdačnoj suradnji te Sporazum o Rijeci koji sporazum je potpisan 27. siječnja 1924. godine. U ime Vlade Kraljevine SHS podpisao ih je Nikola Pašić kao predsjednik Vlade te države te Momčilo Ninčić kao ministar vanjskih poslova, a s druge strane osobno Benito Missolini. Jasno, dva zaključuju ugovor protiv trećeg što niti jedan pravni sustav ne poznaje. Naime mogući su samo ugovori u korist trećeg, a nikada na njegovu štetu, a druga je stvar prihvata gdje onaj u čiju je korist ugovor odlučuje svojom voljom.

Paktom o prijateljstvu i srdačnoj suradnji potpisnice su se na pet godina obvezale na osiguranje mira i čuvanje rezultata Prvog svjetskog rata te svekoliku međusobnu pomoć, a ovim drugim je dogovoreno ukidanje Slobodne Države Rijeka te njeno priključenje Italiji koja je zauzvrat priznala Kraljevinu SHS i dala joj suverenitet nad lukom Baroš ( Sušak ) i Deltom, kao i dio zaljeva pomorski bazen, Thaon di Revel,  u riječkoj luci  na razdoblje od 50 godina po simboličnoj cijeni od jedne lire godišnje !?.

Bilo je tu i drugih konvencija o kojima nema baš puno podataka.

Zbilja je bilo najlakše komunistima i Srbima, sve ove spodobne radnje pripisati dr. Anti Paveliću i nastaviti „po svom“ tim više što je mlada novostvorena NDH-a nužno morala postati žrtvom talijanskih teritorijalnih presizanja jer je Italija tada bila jedini potencijalni saveznik moćne Njemačke u Europi.

Ja sam došao do preslike originalnog ugovora sa svojim skromnim znanjem i poznavanjem talijanskog jezika,  ILL TERITORIO poznatog kao i ugovor iz Monfalconea  (Accordi di Monfalcone) po mjestu njegova potpisivanja o teritorijalnom razgraničenju de iure, ali de facto, kupovini vremena jer sadašnjih Eu zemalja nije bilo nigdje, pale ko prezrela kruška pa i ta čvrsta Kraljevina Jugoslavija, za koliko ono šest dana,  jel tako nekako, sama Crkva na čelu s Vatikanom ukazivala je na potrebu stvaranja takve države, a stvarno ju nije nikada priznala premda su to učinile 22 zemlje svijeta !?. Zvonila je na sva zvona da što se čeka s proglašenjem države jer da će je stvoriti Nijemci koji su tada opkolili Hrvatsku sa zapada i sjevera, vodstvo je pobjeglo pa i sam  Ban Ivan Šubašić, a sam Pavelić doveden iz zatvora da preuzme odgovornost (!?). Treba li išta više kazati.

Ugovor je objavljen u Gazzetta Ufficiale del Regno d Italia, nmo. 133, dana 7. lipnja 1941. godine i   dekretom od 18, svibnja 452.  točno piše što kome pripada. Ako sam ja neuk za to područje te do toga došao mogao je i Hrvatski Državni Sabor.  Neki od važnih dokumenata nalaze se u Državnom Arhivu u Rimu- Documenti Diplomatici, ovo da pomognem eventualno nekim budućim istraživačima, u kutijama od broja 1150 do 1180, a u tomu su mi pomoglo moji „crveni prijatelji“.

Ovdje ću samo novinarima „SPLJETA“ kazati koji su mene i druge nazvali škovacom zbog događaja u Otočcu prije nekoliko dana, da Pavelić nikada nije pristao na predaju Splita i Korčule već je za to bila predviđena posebna upravna oblast. O pismenosti ću reći samo ovo, da mi imamo i danas najmanje dvije tisuće izvornih aramejskih ( dakle, jezik Isusa Krista, o. a. b) i iranskih riječi, no da olako iste potiskujemo i nasjedamo na priče o slavenstvu. Recimo da vam danas đak napiše da je lijepa gospođa u prekrasnom fusctanu ( čitajte. fuštanu ), učiteljica bi mu zabila jedinicu, a u biti učiteljica bi trebala ići ponovno na fakultet. Najviše je tih izraza u pogledu gradova, rijeka i planina na našim prostorima, dao Bog, da se netko počne time ozbiljno baviti. Vjerujte mi ovo nisu prijetvorne laži već istina koja smeta da bi nas se i dalje držalo za korisne budale.

 

Doći će dan kada će „škovaca“  pokupiti, zna se što.

 

O razgraničenu prema ugovoru iz Monfalconea su javno pisali samostalni novinar Antonio Pittamitz (naš esul iz Zadra, majka mu je pravoslavka iz okoline Benkovca nisam saznao točno kojeg mjesta)  te povjesnici Walter Borella i Alberto Becher.

Je li se Pavelić mogao osloniti na stvaratelje Jugoslavije, nije, je li bilo bolje odbiti talijanske zahtjeve i izgubiti državu ili ju braniti uz gubitak dijela teritorija, nije, je li i kao takva bila vjekovna težnja i nada za stvaranje države i za povrat otetog, jest.

Budite svjesni  i razumni da je samo Italija na području Hrvatske tada imala preko 250. 000 vojnika,  to otprilike po mom sudu odgovara broju stvarnih branitelja Domovinskog rata.

Iza takovih odluka je stao i kada je bio svjestan da će ju izgubiti on je Staljinu kazao, poznato NE. Da se razumijemo, ne govorim o počinjenim zločinima, no za razliku od sinova partizana nijedan njegov vojak nije međunarodno pravno suđen, kao ni on sam,  a svaki korak njegov znala je Velika Britanija. Sada se plasira nova laž da se prerušio u mađarskog inženjera i tako pobjegao, a kao sve je sredio Stjepan Krunoslav Draganović. To vam je notorna laž, nema policije za koju Stjepan Krunoslav Draganović nije radio, najbolje se u to uvjerio Ivan John Prcela, a on sam je sudjelovao u pokušaju atentata na Pavelića u kojeg je pucala  kako se to navodi u knjizi, Kako je Vatikan čuvao Pavelića ( naravno da nije o. a.) osoba imena,  Josip Ivković koji se nalazi na naslovnici. Najbolju građu svih prilika o NDH možete naći u navedenoj knjizi te u knjizi naslova, Dvadesetsedmo slovo.

Ni jedan udžbenik isto tako ne spominje nakon Njemačkog stava o nezainteresiranosti Njemačke za talijansko-hrvatskim pitanjima da je u  Ljubljani 25. travnja 1941. godine održan sastanak talijanske i hrvatske delegacije Našu delegaciju činili su u osnovi, Pavelić, Lorković i Bulat, a sam sastanak trajao je oko jedan sat. Tada je ministar vanjskih poslova Italije, Ciano, jasno tražio razgraničenje po liniji Karlovac-Mostar-Tivat.

Ciano je jasno kazao da su oni za ovu granicu do tada dali preko 600.000 mrtvih u Prvom svjetskom ratu !? Isto tako da će Italija samo ako Hrvatska stupi u jaču vezu s njom dobiti najviše 30 kilometara obale!?

Tražila se naravno carinska i monetarna unija, ali samo za slučaj da Hrvatska pristane na 80 kilometara izlaza na more, ali samo ispod Velebita!?

Što bi ste vi učinili! Znate što je Pavelić kazao, ako on misli da je to tako da će onda imati i treći rat i to s nama.

Razgovori nisu doveli do rješenja pa je Ribbentrop obaviješten da Pavelić ne želi pristati na gubitak Dalmacije pod svaku cijenu i da traži rješenje o postavljanja titulara od savojskog kralja Aimone-a Roberta Margerita,  princa Maria Giuseppea di Torino za hrvatskog kralja i da bi se trebao zvati Tomislav II.

Nosio bi Zvonimirovu krunu, položio prisegu na hrvatski Ustav, a politički, vojno i gospodarski vlast bi isključivo pripadala hrvatskom državnom vodstvu.  Nakon nekoliko brzoglasa posebice Pavelićeva traženja pomoći od Njemačke, Mussolini javlja da on ne može biti onaj koji se odriče ( Io non posso essere rinunciatore).

Je li ovime borba za Dalmaciju  bila svedena na apsolutnu nulu. Jest.  Megalomanija je smanjena tkz. Rimskim ugovorima i tako su u NDH ostali Pag, Brač, Hvar, Šipan, Šćedro, Maon, Lokrum, Lopud, Koločep, i poluotok Pelješac te obala jadrana osim crte Novi Vinodolski-Karlobag i Omiš-Dubrovnik.

Pavelić je nakon toga jasno kazao da će mu za povrat Dalmacije trebati dvije godine i to se dogodilo padom Italije. Italija je pala nakon bitaka na Siciliji i tkz. čizmi sa žarištem oko Taranta početkom rujna da bi potpisala kapitulaciju 9. rujana 1943 i pristupila Saveznicima i prvotno sklopila ugovor sa Saveznicim ( Armistizio di cassibile).

Pavelić je svojom državnopravnom izjavom, 10. rujna 1943. poništio Rimski ugovor.
Dakle, Dalmacija je bila vraćena u sastav NDH tada 1943. godine, a tek godinu dana kasnije prešla uz pomoć Savezničkih snaga u ruke Titinih partizana.

Evo što piše u talijanskoj Wikipedia-i: „Nel semttembre del 1943. con la capitalizione dell Italia, la parte italiana della Dalmazia-ad esclusione di Zara-vienne occupata dall sesercito tedesco ed annessa allo Stato Indipendente di Croazia. Nella seconda meta del 1944. i partigiani comunisti di J. B. Tita, riforniti dagli alleati, liberarono dai nazisti la regione“.

 

Istini za volju, sadašnja svađa je jalova tim više što Anglosaksonci nisu, a mogli su da su htjeli, sudili niti jednom počinitelju zločina na bilo čijoj strani.

No što je bit ovoga teksta!? Jednostavno pitanje, kad se već busamo u junačka prsa kršćanska , ima li Francetić ( svakako i bilo tko drugi ) pravo na spomen, doma, roda i pravo na grob!? Do kada će trajati bjesomučno klevetanje, mitološko i mitomansko ponašanje protiv našeg naroda!?
Je li sada Velika Britanija zbog istog ponašanja napustila EU kada se znade da je USA-a javno kazala da su se sa njima razišli zbog Jugoslavije i kakve su uobće šanse da se ikada EU stvori kao jednakopravna država !?

Po mom uvjerenju na vidu su tri opake stvari, zatiranje i uništenje svih vjera, globalna migracija i  uništenje organske hrane kao jedan vid bioterorizma.

 

Zašto je Jure Francetić ostavio traga na Dragana Haslera

 

Jedna narodna poslovica ve li da se teret ne spušta kraj onoga koji ga nosi, a je li osnovna dužnost svakog pripadnika, a napose vojnika da ni pod kojim uvjetima ne odstupa od obrane domovine. Obrana domovine je najteži teret i svako odstupanje dokazuje lažno domoljublje, a stvarno licemjerje i izdaju.

Dragan Hasler živio je djetinjstvo u vrlo napetim odnosima kako politike tako i gospodarstva jer su državu u kojoj je učinio prve životne korake i sami njeni državnici nazivali, tamnicom naroda.

Mazohističko, ili blaže rečeno jobovsko, ponašanje ne će Hrvatsku ni politički ni pravosudno opametiti. Nebrojena su zvjerstva počinjena nad hrvatskim nedužnim ljudima u to vrijeme. Samo u tadašnjem Kotaru Slunj u Kraljevini Jugoslaviji ubijeno je 27 Hrvata dočim je podleglo od mučenja njih više od stotinu, a u samoj Kraljevini Jugoslaviji na razne načine stradalo je preko tisući ljudi neki navode čak i i tri, no to bi bila neozbiljna brojka. Sjetimo se što je bilo s Hrvatskom regularnom vojskom.domobranima 5. prosinca 1918. godine, Podravskim žrtava, Sibinjskm žrtava, atentata u beogradskoj skupštini,ubojstva gospićkih maturanata na hodočašću u Senju i mnogo drugih i to se nigdje ne spominje!’

Od zločina nad pojedincima koji su bili društveno ugledni i učeni ljudi navode se samo plemeniti Milan Šuflay, pravaš, povjesnik i albanolog,  Ivo Kozarčanin, isto ubijen u Zagrebu, na Ilici, Milovan Kvaternika, ubijen u Crikvenici i tu priča završava.  Dragan Hasler navodi da se od 1918. godine do 1941. godine broj penje na preko tisuću osoba ali da ih se ne spominje radi nečije zaštite. Ističe da sve do svađe Hitlera i Staljina nitko od komunista pa ni sam Tita nije prstom mrdnuo, a da se ni sam Slavko Kvaternik, vojskovođa, nije usudio preuzeti vlast, a time i odgovornost. U to vrijeme u Hrvatsku ulaze Nijemci, Talijani izvana, a iznutra već imamo „događanje naroda“.

Kako dakle, od Pactae conventae tj. 1102. godine nikada nije zaživjela hrvatska državnost već je Hrvatska bila  u ulozi ograničenog suvereniteta u raznim neravnopravnim zajednicama, stvaranje samostalne države zračilo je nadom. To su vjerojatno bili razlozi što je i sam Jure Francetić  već u svibnju 1941.  nakon povratka iz inozemstva osnovao jednu satniju u kojoj je bio i velik broj Slunjana.

Njegova hrabra pojava, izgled, gordost i dopadljiva ljepota sigurno je izazvala određeno subjektivno mišljenje dječaka Dragana Haslera.

U vojničkom smislu ako stvar promatramo iz prizme želje za samobitnosti odnosno suverenosti, Francetić u hrvatskoj vojnoj povijesti zaslužuje svakako prvo mjesto na popisu ratnika ( riječ Hrvat i znači izvorno ratnik, o. a. b), osobe koja nije izgubila bitku,  za slobodu svoga naroda. Kod nas, to možete lako nabrojati i sami, ima nebrojeno spomenika i spomen ploča osobama koji su stvarno poginuli za interese drugih zajednica  kroz osam stoljeća, a bilo hrvatskog naroda i za Juru Francetića bilo je izazov.

Imajmo na umu da se u Bosni nitko u začetku  Drugog svjetskog rata nije ni pokušao othrvati fašizmu niti je postojala ijedna partizanska postrojba. Izbor pristupanja u hrvatske obrambene snage bio je normalan izbor.

Po zapovijedi on je poslan u Sarajevo tako su pripadnici Crne legije vodili vojne protiv četnika i partizana uglavnom po Bosni, ali nešto i u Dalmaciji  oko Metkovića .  Veće bitke vojevao je na planinama  Kupres, Ozren i Romanija, a njegova izvanredna hrabrost, nepokolebljivost, vjernost, zdušnost, požrtvornost, samoprijegor, domoljublje, ustrajanost, stas, zavodništvo,….. prometnula ga je u ratnika posebna kova. Doslovno je sve oduševljavao i ratovanjem samo protiv oružanih snaga i svojim zalaganjem za zaštitu bilo kog čovjeka koji nije bio pripadnikom oružanih formacija. Sam Pavelić je kazao da bi bez problema dao pola logoraša iz Jasenovca za njega, a mnogi Srbi nisu mogli vjerovati da ima ustaša koji im pružaju zaštitu.

Nakon što mu je poginuo satnik, Bećir Loknić, izbio je svojim malim snagama na rijeku Drinu što je bio enorman podhvat u danim uvjetima. Spasio je tisuću Muslimana, ali nikada nije birao za svoju metu civilno stanovništvo.

Da bi zamutili vodu, najvjerojatnije je to izvršila tadašnja  Hadžiefendićeva milicija, Muslimani su izvršili pokolj nad srbskim civilima sela Brgule, Žižci i Šikulje, a totalno sravnili katoličko selo Mir i to prepisali Paveliću budući da su ostavili nešto živih, a  počinitelji sami sebe zvali hrvatskim imenima i bez veze koristili riječ KAJ. Kada je saznao za to, odmah je došao u Brgule te naredio da se utvrdi ima li preživjelih. Taklo se u  mnoštvu mrtvih našao živi dječak, Sreto Gorančić kako će se ispostaviti kasnije. Dječak mu je sve kazao što je znao, svog oca i rođake našao je mrtve no ne i svoju  majku. Francetić je nahranio dječaka, tješio i hrabrio te dvojici svojih bojovnika naredio da se dječak prebaci u Zagreb što je i učinjeno. Njega je prihvatila trudna Jurina supruga Zarina, koja tada nije znala mnogo hrvatski, a inače je rođena na otoku Giglio, dočim je kao što znademo prisega učinjena u logoru Borgotaro.  Premda je Francetić ubrzo poginuo, ona ga je odhranila i osigurala mu školovanje uz mogućnost odlaska na Veleučilište, no kako je 1957. godine uz pomoć Crvenog Križa Sreto je saznao da mu je majka izbjegla pokolj, taj zov je bio jači i on se nastanio u Varešu u naselju zvanom Prnjavor, danas je tamo sagrađena džamija. On je kasnije sam u telefonskom razgovoru kazao da je trebao i majku dovesti u Zagreb. Cijeli radni vijek proveo je kao radnik na u rudniku i to kao strojar-dizaličar na žičari.

Jure tad nije imao milosti i gotovo je cijelu Bosnu i Hercegovinu oslobodio od drugih oružnika. Kako je tada postao strah i trepet,  a nakon što je za divljanje Talijana u Lici  i Dalmaciji, posebice oko sela koja su gravitirala Zemuniku Donjem i jedne njihove postrojbe poznate kao Davidova banda, Jure je prvo nju sabio u Zadar, a onda odlučio poći u Gospić. Točno je da je Paveliću kazao da takvo „savezništo“ riješi  ili da će se on udružiti i s partizanima da sam to pitanje stavi ad acta. Ne samo da je to javio Paveliću nego je nekoliko pisama uputio i tadašnjoj talijanskoj vladi, neka od njih će ubrzo biti objavljena u knjizi koja će istinito biti vezana za ustaše logora u Italiji. Zato je i krenuo u Gospić.

Drugi razlog je bio taj što su Talijani i Nijemci tražili od Pavelića da ga „goni“ i z Bosne jer da nikoga ne sluša i da s njime ne mogu na kraj i to pod uvjetom „savezništa“ pa ga je zamijenio Rafael Boban.

To su naravno saznali i partizani pa su uz pomoć nekadašnjih pripadnika kraljeve vojske  Stjepana Sertića i Rudolfa Svetetića organizirali sabotažu na zrakoplovu  tipa Potez. Među vodstvom partizana tada se u Slunju našao Andrija Hebrang, Većeslav Holjevac i SVILENI. tj. Vladimir Bakarić.

Pad su preživjeli i pilot Mijo Abičić i krilnik Jure Francetić, ali su ih odmah teže ranili Petar ( Đure ) Trbojević i Mile Trbojević ili Milan Trbojević iz Jelovog Klanca, što puškom što sjekirom. U spas Jurina života skočili su i partizani te su radi moguće razmjene, jednog za tisuću,  nastojali spasiti Francetića. No, pri tome su ga izložili poruzi i dovodili ljude prisilno da vide „ustaškog junaka“. Peti dan on je pokleknuo ozljedama. Njega je posjetila i majka Kata, no to nitko nije znao, a on sam bio je tako izranjavan da je sav bio u zavojima pa i glava u podpunosti.

Nije klonuo pa je na pitanje gdje se nalazi, spremno je kazao, u Slunju u srcu Hrvatske, a evo javno Dragan Hasler je u Otočcu kazao da je on posljednji domoljub koji je njemu stisnuo ruku te da je on bačen u jamu zvana Bezdana u selu Močile, kod bunara, u koju je Mijo Abičić bačen živ. Ne znadem da li je te njegove riječi itko objavio. Sada je i ta tajna otkrivena. Zašto je o tome šutio D. Ivin kojemu je status partizana priznat i kao desetogodišnjaku jer je eto imao zadatak teklića, to samo on zna jer sve je kao desetogodišnjak znao, osim  za način i mjesto svirepog utrnuća njegova života!?.

Lako za priče da je razlog  pokušaja spašavanja bila naklonjenost Slunjana ustašama, ovo tim više što

se i sam Tita tada nalazio u Bihaću i što su se spojile četničke i partizanske snage toga kraja u jednu vojnicu, po prvi put. To se kasnije ponovilo nakon bitke na Neretvi o tome sam neposredno pričao s tri sudionika na partizanskoj strani iz svog rodnog sela. Jedan je bio i dva put ranjen upravo tu,  kod Jablanice, a drugom prilikom kod samog grada Mostara. Poznata nam je sudbina Andrije Hebranga ali upamtite, od njegove smrti, hrvatskih komunista nije više bilo, a sam Holjevac je marginaliziran s obzirom na njegovo opredjeljenje i djelovanje. Bio je od onih rijetkih koji su ukazivali na jasnu neravnopravnost.

Karlovčani i dandanas o tome govore posebice oni iz Ozlja.

U to vrijeme svaki otpor se svodio na obranu svakog agresora koji je napadao manje teritorijalne sredine tako Hrvati u Bosni nisu doživljavali opasnost od talijanskih fašista kao recimo naši Hrvati u Istri, Kvarneru i napose Dalmaciji a ovi nisu nikada dolazili u sukob  četnicima sve do pada Italije.

Pripadnike Crne legije nalazimo u obrani svog kraja, u Odžacima, čak i poslije pada Berlina gdje su domobrani, ustaše i Crna legija djelovali zajedno.

Nema niti jednog dokaza da je Jure Francetić bio „prljav“ vojnik, a da je bio tako sposoban vojskovođa najbolje svojim zapisima svjedoči partizanski general Ivan Šibl.

On mu je digao živi spomenik dokazanog i častnog ratnika,  za sva vremena,  u svom ratnom dnevniku, Sjećanjima. Kada se zna što se desilo nakon, oslobođenja 8. svibnja 1945. godine, sasvim je izvjesno da je Jure Francetić u našem narodu koji se uspio spasiti odlaskom u druge države i onima koji su zbog neimaštine i nebrige države tamo morali otići, imao još upečatljiviju sliku junaka.

Postoji i jedna priča iz Los Angelesa o Francetiću. Navodi se da je jedan Četnički vojnik nakon što je bio zarobljen oko Srebrenice, na pitanje što mu je posljednja želja, zatražio da upozna hrabrog  ratnika i da ga osobno ubije junak Francetić. Francetić je došao i kazao mu da je slobodan čovjek, a da ako ga njegovi ratnici drugi put sretnu ne će preživjeti. To su pričali i izbjegli Hrvati ( Ivan Gudelj primjerice) i mnogi drugi.

Takvo poimanje prihvatio je i Dragan Hasler, koji je po mom razmišljanju rijetka osoba koja je cijeli svoj život u odnosu na domovinu s kojom se integrirao, bio u AMANS-EMENS stanju. Da ste ga samo vidjeli kako plače na Sv. maši nakon pjevanja pjesme Gospi Senjskoj, bilo bi vam puno jasnije štošta toga.

Jure Francetić stvarno je rođen 2. srpnja 1912. godine, no kako je tada umiralo jako puno djece, kršten je odmah sutradan kao ne bi eventualno preminuo bez Prvog Sakramenta, i taj nadnevak mu je upisan i kao rođenje.

Zahvaljujući pokojnom Ivi Frangešu, jedna „tvrda hrvatska glava“ kako su zvali Pavla Rittera Vitezovića ( Croatia tutta Croatia) ušao je u djeličak povijesti, a gdje se u našem obrazovnom sustavu ili znanstvenim krugovima nalazi Dragan Hasler, tko je uobće čuo za njega i njegova znanstvena i društvena dostignuća valja nam se zapitati dok je vrijeme jerbo prošlost nitko nikad nije ponovio i od toga nema straha ni za koga.

Na kraju ću kazati da nema nikakve pravne mogućnosti da on i ona druga dvojica privedenih budu kažnjeni niti prekršajno. Po postojećem Prekršajnom zakonu to je nemoguće. Ne postoji niti jedan segment ( s obzirom na način, mjesto, vrijeme, sadržaj i drugo ) javnosti. Osim toga ne postoji nikakva, kopula, sveza ili kako bi se stručno kazalo kontekst ovih događaja s NDH-m. Takva je i međunarodno pravna praksa Europskih sudova u sličnim situacijama. Mislim da je to svim pravnicima jasno: Ploče uzete iz privatnog automobila i to iz bunkera, dakle, javnosti su nedostupne, održana misa zadužnica za Francetića i branitelje Domovinskog rata, misa i vjeroispovijest je opet privatna stvar, okupljanje se desilo u bogomolji, kod spomenika braniteljima i manjim dijelom u rodnoj kući te dvorištu, dakle, opet dopušteno ponašanje, kretanje ljudi bilo je u skladu s namjenom javnih putova i ulica, a eto nije proglašen policijski sat, opet dopuštena radnja itd.

Ako bi se koji gospodski kastor kao sudac opredijelio za takvo što to bi pravno bila diskrepancija jer se Optužni prijedlog nikako ne može podvoditi pod odredbe Ustava i najperfidniji sudac Ustavnog suda morao bi to ukinuti. Bilo bi to stvarno, ponovno ustoličenje Aleksandra Rankovića, totalitarizam i doživljeni komunistički fašizam, ali i opasan okidač za građanski rat u kojem mi već na neku ruku i jesmo jer imamo financijsku okupaciju Hrvatske.

To je razlog što je D. I. Stier dao ostavku, ja tako mislim

Kako su sada u modi zakoni za jednokratnu uporabu i točno vezani za jednu osobu (!?) može se očekivati neki novi FLEX LEX.

 

HDSaboru mogao bih unedogled postaviti pitanja o kojima ovisi očuvanje suvereniteta, koja su kudikamo važnija od sentimenta. Primjerice, je li Zakon o pretvorbi i privatizaciji društvenih poduzeća, fašistički ili antifašistički, je li zakon o hrvatskom državljanstvu u interesu vlastite države i naroda i zašto je to diskrecijsko pravo ministra, kakva je to rodna ravnopravnost osoba po Bogu i prirodi bitno različitih, što je svrha donošenje malog, no vrlo opasnog zakona, Zakona o konvalidaciji, kako to da je isparilo 700 milijuna novca iz Mirovinskog obveznog fonda, jesu li ove investicije „potkivanja žaba“ naša ulaganja ili zaduženja,  smije li HDSabor zaduživati nerođenu djecu pa i do trećeg pokoljenja jer nam je već sada javni dug veći od 300 milijardi kuna, a osobni negdje na trećini tog iznosa, može li se javno dobro i dobra u obćoj upotrebi davati u koncesiju  što je to po našem HDSaboru ius publicum, a što ius privatum, komu odgovaraju lideri lokalne samouprave i treba li nam 626 jedinica takvih upravnih tijela kada jedan New York vodi administracija od 228 osoba,  može li netko kao manjina imati prava veća od domicilnog naroda,  zašto pravni subjekti mogu raditi preko više računa, čemu ikakvo školovanje ako nije ciljano, što je za vas uobće čovjek i zašto je on u javnoj upravi posebice vojsci i policiji samo puko sredstvo, ako je Ministar Marić imao plaću od sto tisuća kuna, tko mu sada plaća razliku, …….itd. itd.
Dakle, Hrvatski Državni Sabor valja prionuti vlastitom ozdravljenju, obustaviti sve procese ispranog mozga, ponašanja protivna zdravom razumu i savjesti,  nagnuti se na bunaru da vidi sliku svoju, što je to u podnaslovu navedeno ( HDS-e izliječi sebe sama) ukoliko ne želi prokurvati državu i ovo malo demokracije i prava, do kosti potlačenih, obespravljenih, gladnih i ogoljenih ljudi.

 

U trenucima  zaključenja ovog teksta prispjela mi je poruka „Dide Mog“ pa ju uvrštavam kao prilog:

 

„ Kao svaka domoljubna Hrvatica i kao svaki domoljubni Hrvat svih uzrasta, svih obrazovanja i svih znanstvenih, umjetničkih i drugih dostignuća, ponosan sam, što pripadam malom, ali ponajboljem-duhom i  tielom, najzdravijem hrvatskom narodu medju svim narodima SVIETA čitavog našeg Planeta“.

 

Kako je Brionski sporazum pod kapom Rusije podpisan 7. srpnja 1991. godine  ( Predstavnici EZ-e, Slovenije, JNA i Srbije),  kako je baš za danas 7. srpnja 2017. godine Rusija u Nizozemskoj objavila prodaju dionica koncerna Agrokor, a u biti je to zapljena duga, neka i ovaj tekst bude tako datiran premda je pisan tri dana.

 

Ubaciti. Dvi riči Jerolimice na kraju teksta koje su u privitku, obraditi stilski i eventualno ilustrirati neki detalj koji simbolično na navedeno aplicira

 

 

U Pagliuchu, 7. srpnja 2017- godine

                                                                                                  Ante Baraba Miš

glasbrotnja.net

About glasUrednik

Pročitajte i ovo

Karolina Vidović Krišto primila prijetnje upućene njoj, njezinoj obitelji i djeci

“Danas sam u Zadru održala konferenciju za medije kako bih nakon primljenih prijetnji zaštitila svoju …